Sandy_BG:
Prihvatas jednu instituciju, zivi u skladu sa njom.
Ti si, recimo, koristila neku ideju o našem životinjskom, kada si rekla da nismo
po prirodi, monogamni. Ali, opet, da li smo mi po prirodi stvoreni za brak? Brak je tekovina društva, vernost je
posledica braka. A čovek je društveno biće. Jedno bez drugoga ne ide, zbog činjenice da, pored toga što smo životinje, mi smo životinje sa ogromnim mozgom, i on se ne može zanemariti. Neke ptice podižu zajedno mladunce, verne su do kraja života. Verovatno se istinski vežu jedna za drugu.
Verovatno su i sposobne da budu nesrećne, ako bi jedna od njih odlučila da ostavi drugu.
Hoću da kažem, ako zaista postoje vrste koje su po prirodi monogamne, onda ta monogamija de ide dvosmerno.
Po prirodi! Ili - ili. I vernost se po prirodi podrazumeva.
I sve ovo pišem da bi, (po nekoj logici) došli do zaključka da, ako čovek nije monogamno biće, onda je krajnje logično da čovek nije ni za brak! I da brak treba ukinuti. Što, opet, dovodi do razaranja
porodice u društvu. Ovo nije samo gunđanje u prazno, ako se malo razmisli.
Međutim, obe zanemarujemo našu različitost od životinja i činjenicu da se čovek ne može, tek tako, kategorisati kao mono ili poligamno biće. Praksa je pokazala da je kod čoveka sve moguće, a jedini razlog za to može biti inteligencija (u odnosu na životinje).
A sve ovo što sam ovde nalupala je, ustvari, komplikovano i detaljno objašnjenje rečenice koju sam citirala.
Najzad, ja zaista mislim da je stav o "slobodi tela" kod tebe posledica godina, ali da on jeste samo to. Nadam se da te ovo ne vređa.
Takav način života jednostavno nije ostvariv u društvu, iz mnogo razloga, a druga stvar je što, zaista, i ne želim takav stav za sebe. Ne želim ga, ne znači da ga neću ni imati. A ako ga budem imala, znaću da je to samo stvar mog trenutnog stanja i mojih godina, i da ima svoje opravdanje upravo i samo u tome.
Uzgred, praksa je pokazala mnogo toga, baš zato što smo individualci, a situacija pokazuje da smo i društvena bića. Praksa, kod „kompleksnog čoveka“ će pokazati da možemo biti i nedruštvena bića, ako nas ostane dovoljno malo. Ovako smo prinuđeni da se družimo. Zaključak:
Čovek se ne može porediti sa životinjom, kod njega ne važe zakoni prirode, jer ga svakim danom sve manje vodi instinkt, a sve više razum. Svaka promena u njegovom društvenom ponašanju, zato, povlači posledice.
Mi možemo
prihvatiti prevaru, ali onda moramo biti spremni i na prihvatanje promena u globalnoj porodici, do kojih će takvo ponašanje neminovno dovesti. Pitanje je šta su nam prioriteti...
