Strah od ljubavi

Da li vam se učinilo nekad da vas neko toliko voli, da vas to na neki način, koliko ispunjava, toliko i još više, plaši, iako se taj strah ne može potpuno definisati i svrstati u red običnih strahova? Ili da vi nekog volite toliko silno, toliko puno i osećate da, što više težite da iskažete veličinu i snagu te ljubavi prema nekome, taj neko vam kao izmiče, kao da ga prepada vaša ljubav?
Ja sam sigurna da u ljudskoj prirodi, podsvesti, psihi,... postoji taj čudan strah od preteranih emocija, ali ne znam kako da ga objasnim... Vidim po sebi, primećujem kod drugih... Da i ljubav, kao najsavršenije osećanje, ipak treba biti kontrolisano u ispoljavanju, ipak treba da se drugima daje ''dozirano''... onoliko koliko je čovek kao nesavršeno biće spremno da ''podnese''...

imam taj strah. poznajuci sebe, taj strah je cak i prilicno realan, obzirom na moje duboko, trajno, ludo vezivanje za neke ljude, i istovremeni strah da ih ne izgubim. mislim da je, kod mene bar, taj strah ekvivalentan emocijama koje imam prema nekome. sto ga vise volim, vise se i plasim tog gubljenja kontorle kao i uopste tog vezivanja. srecom, kod mene se rettko tako duboke i jake ljubavi rode, verovatno je sama priroda to tako udesila, kako bi me iole zastitila od sebe same. dakle, do sada sam dva puta volela onako do kraja. i oba puta je to bilo pomesano sa, gotovo patoloskom zavisnoscu od te osobe, kao i sa strahom od gubljenja iste. kod mene to ide jedno s drugim. oba puta su iste emocije bile i na drugoj strani. znaci, mogu da kazem da sam dozivela tu duboku, jaku, sveprozimajucu ljubav, bogu hvala. mislim da je svojevrsni hendikep nemogucnost takvog voljenja. ma kolika da je patnja posle, sve je to deo istog procesa. elem, ovo je bila digresija....
sto se strahova tice, mislim da se svako od nas, vise ili manje, zaista boji tog gubljenja kontrole nad sobom, nad situacijom, nad zdravim raciom. ja se u tim situacijama cak vise bojim sebe same, jer znam kako divlje, duboko, bezgranicno umem da volim i kuda sve to zna da me odvede. ipak, zahvaljujem bogu na tom cudesnom daru, toj cudesnoj sposobnosti da se dosegnu takve vratolomne visine, dubine, najcudesnije, najzaslepljujuce osecanje, kao i taj eksplozivni, neizrecivi osecaj srece kad covek, prosto i jednostavno - voli.
 
Evo,povodom dva komentara na moj racun:
Ne morate svakoga ko drugacije od vas misli ili oseca da omalovazavate,ismevate ili jednostavno smatrate bolesnim.
To je zapravo nezrelo,da nismo razlicite,bilo bi dosadno.
 
Evo,povodom dva komentara na moj racun:
Ne morate svakoga ko drugacije od vas misli ili oseca da omalovazavate,ismevate ili jednostavno smatrate bolesnim.
To je zapravo nezrelo,da nismo razlicite,bilo bi dosadno.
ja nisam imala komentar na tvoj racun, nego na racun obozavanja, koje mi je najblaze receno jeziva kategorija.
niti mi je bila namera da te ismevam, omalovazim itd.
smatram da je obozavanje patologija, to je sve.
 
Cudno je to,da je obozavanje patologija.
To je prirodna sposobnost ljudskog duha,ja smatram da je svaki covek sposoban,i cak pozvan da nekoga obozava.
Od toga koga obozava,zavisi da li je patologija ili ne,mada ja,licno,nikada ne smatram ljubav srodnu obozavanju za patologiju.
 
Pročitala sam u kafe knjižari večeras, u jednoj interesantnoj knjižici, kako je, zapravo, strah od ljubavi prvi na listi čovekovih strahova, čak ispred smrti... (čisto radi toga da načini život paradoksalnijim u svom logičnom poretku :) )
Strah od toga da celog sebe predamo kad osetimo da bi nas mogle savladati jake emocije, jer se bojimo (podsvesno) da bi nas mogle razoriti... (Sad se setih starog, dobrog, NEPREVAZIĐENOG Mike Antića koji kaže: ''Ljubav je kao snaga. Što je više trošiš, više ćeš je i imati''. )
Ista stvar važi i kad treba da primimo na adekvatan način nečije emocije, jače od prosečnih i možda neobičnije u svom iskazu...
 

Back
Top