Strah ima moje lice

Nije me sramota da kažem da se bojim.
Ne neuspeha, nego da ne pokušam.


Da proživim život u „šta bi bilo da sam...“



Pišem o tome. O unutrašnjim borbama koje ne nose pancir.
Možda neko prepozna i svoj glas u mojim rečima.

I ja sam se bojala da tako proživim život "šta bi bilo da sam..." Delimično sam uspela da tu želju kompenzujem kroz jedan hobi, ali..

Plašila sam se i pokušala nešto. I razočarala se u samu sebe.

Ovo deluje komplikovano, ali nije.

Neke stvari u životu se dogode ili se ne dogode.

Treba da se radujemo lepim stvarima koje se dogode. Mislim da nije potrebno da razmišljamo o stvarima koje se ne dogode. Verovatno postoji razlog zbog koga se nisu dogodile.
 

Back
Top