Kada si ti otišla jedan se svijet
zamijenio drugim, jedna je luka
napustila brod, jedan brod svoga kapetana,
i sve bijaše samo jod i rana,
kad si ti otišla.
Gdje su sada zvijezde bez neba,
bez mora svoga, gdje su ptice bez krletke,
gdje tvoje prazne oči bez moje duše
i stotine drugih stvari toliko važnih za mene,
kada si ti otišla.
Sada te tražim izvan ovih prostora
koji poznaju sreću, i izvan onih
u kojima se otvaraju čaške leptira.
Pada crna kiša od smole i straha
na tvoju vlažnu zemlju, sada,
kada si ti otišla.
Kada si ti otišla, tvoja pjesma, tvoj glas
odjekuje, odjekuje kao stup ognja
zariven duboko u moju krv,
u moje grlo, i ne govorim nego vičem:
bez mene ti ne postojiš!
Ovo mutno lišće, ova sjena jeseni,
ovaj oblik bola koji se mijenja
i ne napušta me, što će mi
pamćenje ili ruka, ili gorke usne,
kad ni tebe više nema,
kad si ti otišla.