Stihovi za moju dusu

Misli na mene i kada nisam s tobom.
I kada to ne zasluzujem,
i kada shvatis da sam ja tvoja najveca
laz i prevara.
Misli na mene,jer znas i sam
da si me cekao...cekao
toliko beskrajno dugo.
Probudicu te,divicu se tvojoj lepoti,
saznacu sva mesta na koja ides.
I pozvacu te kada budu sahranjivali moju mladost.
Jer jedino na onom svetu
bicemo zajedno.
Dotle ti nikada saznati neces da sam te
trazila da sam te cekala.
Tu negde izmedju dva sveta...
izmedju sna i jave.
 
Dok sam te imao

jezik sam ptica razumevao
i tajne ptičije odgonetao
biljke sam razumevao, i u noćima
prepisivao razgovor trava
tolike sam pesme napisao
prepisujuć rukopis vetra
uz more, u noći, u planini
tolike nevoljnike saslušati mogao
i činiti im male radosti
bez napora, bez sebičnosti umeo
tolike sam dobrote i plemenitosti
umeo u druge utkati
a da ih previše ostane u meni
san sam sa radošću na oči nanosio
i budjenju se kao drveće radovao
dok sam te imao.




Pero Zubac
 
Pretenders-I"ll stand by you

Oh, why you look so sad?
Tears are in your eyes
Come on and come to me now
Don't be ashamed to cry
Let me see you through
'cause I've seen the dark side too
When the night falls on you
You don't know what to do
Nothing you confess
Could make me love you less

I'll stand by you
I'll stand by you
Won't let nobody hurt you
I'll stand by you

So if you're mad, get mad
Don't hold it all inside
Come on and talk to me now
Hey, what you got to hide?
I get angry too
Well I'm a lot like you
When you're standing at the crossroads
And don't know which path to choose
Let me come along
'cause even if you're wrong

I'll stand by you
I'll stand by you
Won't let nobody hurt you
I'll stand by you
Take me in, into your darkest hour
And I'll never desert you
I'll stand by you

And when...
When the night falls on you, baby
You're feeling all alone
You won't be on your own

I'll stand by you
I'll stand by you
Won't let nobody hurt you

I'll stand by you
Take me in, into your darkest hour
And I'll never desert you
I'll stand by you
I'll stand by you
Won't let nobody hurt you
I'll stand by you
Won't let nobody hurt you
I'll stand by you
 
OPASNA

U jednom dahu,
u polumraku
kad ostanemo sami,
bez trunke stida,
mnogo prkosa,
osmehom sve ću ti reći.
Dodirom jednim,
popiću te
do kraja
jer odavno
za tobom sam žedna.
Ma nek pukne bruka
do beskraja,
moja si tajna
ko život vredna.
Ja biću tvoj
u bunilu hir,
večiti nemir,
takva sam,
samo jedna.
Pogledom
zelenookim
prodornim,dubokim
sve zvezde spustiću
u tvoje oči snene,
usnama čežnju kupiću
da ne možeš bez mene.
Razmisli dobro,
da li smeš
u tami
da reskiraš
da ostanemo sami. :zper:
 
Smisao reci meri se
vestinom precutkivanja
i lepotom neizgovorenog.

Sustina kazivanja samo je Tisina
onog najglasnijeg u nama,
a jedina prava vecnost
samo velicina prolaznosti.

Da li je vaznije kako To reci ili kako precutati?!

Uvek smo samo ono sto nam nedostaje
ali,
moze li ista tako da se razlikuje od nas
kao mi sami?

Nismo li samo neka granica
sustine i smisla,
ono malo beskraja izmedju nenadjenog i trazenog,
neka najcudnija pogodba Uzroka i Posledice
u izazivanju postojanja?
da li je neizvesnost - mogucnost izvesnog?
da li je sreca - ne znati mnogo...

Nista nije slucajno,
Ili je slucajno Sve?
Covek je ono sto cini
(dosada je najgluplji prigovor postojanju).

Da li je jednostavnije biti izuzetak ili pravilo?

Umetnost vode nije u izvoru,
vec u zedji,
mudrost hleba nije u psenici,
nego u gladi.

(lepota razumevanja pociva u sumnji).

Opravdanje prolaznosti je u stvaranju,
u gradjenju necega sto je najvise Ti!

Da li je sposobnost da osmislis
najlepsa umetnost postojanja?

Da li je vaznije - nadvladati daljine ili znacenja?

Ono najvece sto se moze doziveti nije vecnost,
vec Trenutak!

Lepota beskonacnosti - mudrost je konacnog.

Najvece zadovoljstvo nije u posedovanju vec davanju.
Da li je sramota biti nesrecan?

Znam:
najepse Ja nikada nece biti i jedino ja
najlepse Ovde nikada nece biti
i jedino ovde.
i Tamo je ovde
sve,
samo po sebi ponavljajuci se
ostaje neponovljeno...

Da li je postojanje - mudrost moguceg?
Da li je sreca - voleti mnogo?

Neznosti..Mita Golic
 
Ni u jednoj antologiji nežnosti
nije zapisano tvoje ime
nijedna pesma nije mogla
tako nežno
da govori ono što ćuti
(najlepša pesma nikada nije napisana
najveće istine nikada nisu rečene)
i jednoga dana
kada beskonačno ZAŠTO postane
konačno TI
ti-tako mnogo jedna
(moja najlepše nenapisana pesma)
ni u jednoj antologiji nežnosti
neću pomenuti tvoje ime
(najveće istine nikada neće biti rečene
najlepša pesma nikad neće biti napisana)
uvek sam za jednu nežnost bio lepši
od svih tvojih tuga
uvek si za jedno “ne smem” bila nevinija
od svih mojih razloga
moja najsentimentalnija legenda o nežnosti
neodređena dimenzija svih mojih čula
u namerama odjeka
neka najlepša večnost sa hiljadu lica
i jednom prolaznošću
mit o volim
uvek si za jedno “ne smem” bila nevinija
od svih mojih razloga
uvek sam za jednu nežnost bio lepši
od svih tvojih tuga
Mita Golić
 
Nekako s proljeća

Nekako s proljeća uvijek meni doluta
Neka čeznja tama, tiha mudrost davna
Spuštam ja stare kofere na perone sudbine
To je miris zrelih godina
Moj kaput baš je težak, najdraža

Nekako s proljeća ja se sjetim starih drugova
Probude se u meni svi derneci pijani
Tad nosim stare cipele, one znaju moje ulice
To je boja crna ponoćna
Moji koraci bas su teški, najdraža


I opet taj osjećaj samoće
Kad neće nikog mene krene i hoće
I opet mrakom svoje pjesme bojim
Pijan od zelje za usnama tvojim

Sav sam tih od ludila
Nekako s proljeća

Nekako s proljeća sjeti mene nepravda
Na pobjede poraze i sve lažne obzire
Napravim račun praštanja, popijem pusta maštanja
To je ukus lijepog kajanja
Moji kapci bas su teški, najdraža

Nekako s proljeća noć mi oči otvara
Nemam san da uhvatim, nema dana da ne izludim
A hoću da te vodim ja tragom sunca, jugom maslina
To je dodir tvojih bedara
Moja duša bas te voli, najdraža

Sav sam ti od ludila
Bez tebe s proljeća

Kemal Monteno
 
prozor.jpg


PROZOR - Senada Brčaninović (c) 2009.
 
Poslednja izmena od moderatora:
NOĆAS SAM UMRO

Umro sam, a ti mi oprosti
što sam tako žureći
zaboravio ruku da ti stisnem.
i poljubim te onako
kako sam to uvijek činio odlazeći.

Oprosti mi što sam proljeće jedno
zauvijek u sebi odnio.
Ali sjeti se
ostale su pjesme
u desnoj ladici neuredno složene.
Snaći ćeš se.
Iz njih naprosto ljubav izbija.
Te pjesme, to sam ti sad ja.

Oprosti mi
nije bilo vremena za opraštanje
suviše smo se voljeli
da bi mogli nešto drugo.
Tako žureći nisam ni pomislio
da ćeš biti tužna zbog svega
i sad mi je žao zbog te praznine
koja nas dijeli
zbog toga što će nas jednu vječnost
zvijezde razdvajati
i što više neću moći usne da ti dodirnem.

Željko Krznarić
 
"Sjaj u travi" - William Wordsworth


Sada,
kada ništa na svetu ne može
vratiti dane prohujalog leta
naš sjaj u travi i blještavost sveta,
ne treba tugovati, već tražiti snage
u onom što je ostalo i s tim živeti.

Zaboravimo,
ne radi nas, ne radi zaborava
zaboravimo da smo se voleli,
da smo se svađali i
da smo bili krivi.

Požurimo,
s danima i danima što će doći,
požurimo sa shvatanjima,
sa svim što me odvaja od tebe.

Jednom,
ćeš se vratiti i ubrati cvetove
koje smo zajedno mirisali, gazili...
Ali, tvoje ruke biće prekratke,
a noge premorene da se vratiš.

Biće kasno,
možda ćemo se naći jedanput
na malom vrhu života i neizrečene tajne
hteti jedno drugome da kažemo
al' proći ćemo jedno kraj drugog kao stranci.
Jedan skrenuti pogled biće sve
sto ćemo jedno drugome moći dati...

Zaboraviću
oči i neću posmatrati zvezde
koje me na tebe neobično podsećaju.

Ne boj se,
jednom ćeš se zaljubiti
al' ljubićeš zato što će te nešto
na toj ženi podsećati na mene.

Ne otkrivaj
svoje srce ljudima
jer u njima vlada kob i egoizam!

Život je borba
- nastoj pobediti.
Ali ako izgubiš
- ne smeš tugovati.
Cilj života je ljubav
- a ona traži žrtve.

Bio
si moje veliko proleće,
uspomena koja će dugo živeti u budućnosti,
koje ću se sećati...

Osećaću
tugu jer sam tebe volela.
Biće to ironija tuge.

Nestaće sjaja u travi.
Nestaće veličanstvenosti sveta.
Ostaće samo bleda slika
onoga što je prošlo.
 
Veceras za tebe sijaju zvezde.

Ispruzi ruke i uzmi ih na dlanove.

Obasjaj svet oko sebe
i skupi snagu da se osmehnes.

Pozeli jednu od hiljadu zelja.

Pozeli srecu u tudjem srcu,
pozeli osmeh na tudjem licu,
pozeli neznost u svom pogledu.

Veceras za tebe sijaju zvezde.

Prepoznaj ih u mojim ocima
u suze su se pretvorile.

Z.Acimovic
 
NEIZMER


Hoću da moje danas tebi sutra bude juče
A tvoja java moj san
Hoću da ti vlasi postaju crnje gušće
A moje telo gipkije moj stari
Hoću da bar na jedan dan
Zaustavim vreme
Iako znam da ono ne postoji
A ne znam kako da duši objasnim te stvari
Njoj koja ne ume da stari
I koja vreme ljubavlju meri
A ne godinama
A opet
Tog neizmera se bojim
U nama

TODORA SKORO
 
Ne ljuti se sto ti kazem


Kad oci svoje zatvorim,
u dusi osecaj smirim,
u masti svojoj izgubim,
sa ceznjom tada se borim,
zbog zablude sebe krivim,
ali uzalud..zeljom te ljubim.

Ja znam da si mi dalek,
nestvaran,zelja moja
koju sputavam u sebi,
ali postoji sila neka,
sto me vuce ka tebi.

Ne ljuti se sto ti kazem
da snove o tebi snivam
da dusa mi za tobom vene,
ali ne mogu da te lazem,
ljubav vecno da skivam,
ona je jaca od mene.

n.a.
 
Svest o zaboravu

Nada je luksuz. Večna noć u krvi
izmišljenom oku slepim zidom preti.
O vatro tamna iza sebe, ko prvi
da ljubim tako ljubim, ne mogu da se setim.

Zar znam šta sam znao zar znam šta ću znati:
skelet usamljeni izgubljeno ime
divno usklađene s prazninom što pamti
jalovost cveta i jalovost zime.

Ja sam zabrinuti ljubavnik tog cveta
što mami iz mene to sunce i prazninu
pretvara u slavuja, kad različit od sveta
predeo me tače i pretvori u prašinu.

Al zaboravom svet sam sačuvao i čuvam
za sva vremena od vremena i praha
O gde su ta mesta kada vetar duva
i pustoš pomera? Gde zvezda moja plaha?

Niskosti uzalud čeznu pesmu. Čitam
na kolenima predeo koji se otvara
u biću u kamenu praznom gde je skita
poslednja zvezda čiji sjaj ne vara.


Branko Miljković
 
.... VEČERAS NEĆU BEZ LJUBAVI ZASPATI ...


Veceras ne smijem zaspati bez ljubavi,
ostavila si ptice i njihov glas u meni,
a prije polaska obecala mi u vazi lišce.
Izbrojio sam šume svih kontinenata,
bit ce najljepši park na našoj postelji,
i pozdravit cu sve to ubrano lišce,
kad šuštanjem donese bjelinu tijela.

Veceras ne želim zaspati bez ljubavi,
topli je miris tvoga željenoga bica
ovio moj san vitkim bijelim rukama.
Umivam se dodirima njihove mekoce,
a ti s pticama preko na susjednom nebu,
cas ocima sokove lišca nemirno sanjaš,
cas srebrnim perjem moju želju grliš.

Veceras ne cu zaspati bez ljubavi,
osjecam kako me kroz lišce dozivaš,
i moj pogled zaustavljaš na svom nebu.
Ponovno te srecem i ponovno imam,
usnama ljubim obrise tvoga srca,
a kiša sa tvojih krila pada na uske ulice
i donosi smirenje nad krošnje grada.

Zbog toga ne mogu zaspati bez ljubavi,
ne umijem, mila moja, bez tebe snivati,
jer tamo u gnijezdu neobicne noci,
gdje tvoji poljupci dubinom postoje,
u šuštanju lišca radaš ptice za mene
i njihovu ljubav u moju dušu slažeš.
Veceras ne cu bez ljubavi zaspati.


Zal Kopp
 
Po mesecu ti saljem uzdah jedan,
Po tom u ceznji bratu. Nek ti rece,
U tuzni cas kad zimsko pada vece.
Da sam ko Azra, bled, veran i predan.

I sta bi on, taj mesec, kome poju
Od Indije do vecitoga Rima
Ceznjivu svetlost i sanjivu boju
Svi pesnici na jezicima svima,

Kad ne bi tako u gluhoj samoci
Tesio srca sto se ceznjom guse
I ljupkim sjajem kroz beskrajne noci
Vezivao sve rastavljene duse!

I sad, kad sine ta starinska Luna
I setne zrake prospe mojom sobom,
Ja cudno prenem i, ko da si tuna,
Sva dusa moja zamirise tobom...


Milan Rakic
 
Herman Hesse - Biti srećan


U životu ne postoji nikakva dužnost
osim dužnosti: biti srećan.
Samo smo zato na svetu,
a sa svim dužnostima,
svim moralom
i svim zapovijedima
retko činimo jedno drugoga srećnim,
jer i sebe time ne činimo srećnima.
Ako čovek može biti dobar,
može to samo onda
kada je srećan,
kada u sebi ima sklada,
dakle kada voli.
To je bilo učenje,
jedino učenje na svetu.
To je rekao Isus,
To je rekao Buda,
To je rekao Hegel.
Za svakoga je na ovome svetu
jedino važno
njegovo vlastito najunutarnjije,
njegova duša,
njegova sposobnost da voli.
Ako je ona u redu,
onda je svejedno
jede li se proso ili kolači,
nose li se dragulji ili rite;
onda svet zvuči zajedno s dušom,
onda je dobro.
 
..



Au bout du téléphone, il y a votre voix
Et il y a des mots que je ne dirai pas
Tous ces mots qui font peur quand ils ne font pas rire
Qui sont dans trop de films, de chansons et de livres
Je voudrais vous les dire
Et je voudrais les vivre
Je ne le ferai pas,
Je veux, je ne peux pas
Je suis seule à crever, et je sais où vous êtes
J'arrive, attendez-moi, nous allons nous connaître
Préparez votre temps, pour vous j'ai tout le mien
Je voudrais arriver, je reste, je me déteste
Je n'arriverai pas,
Je veux, je ne peux pas
Je devrais vous parler,
Je devrais arriver
Ou je devrais dormir
J'ai peur que tu sois sourd
J'ai peur que tu sois lâche
J'ai peur d'être indiscrète
Je ne peux pas vous dire que je t'aime peut-être


Mais si tu crois un jour que tu m'aimes
Ne crois pas que tes souvenirs me gênent
Et cours, cours jusqu'à perdre haleine
Viens me retrouver
Si tu crois un jour que tu m'aimes
Et si ce jour-là tu as de la peine
A trouver où tous ces chemins te mènent
Viens me retrouver
Si le dégoût de la vie vient en toi
Si la paresse de la vie
S'installe en toi
Pense à moi
Pense à moi


Mais si tu crois un jour que tu m'aimes
Ne le considère pas comme un problème
Et cours, cours jusqu'à perdre haleine
Viens me retrouver
Si tu crois un jour que tu m'aimes
N'attends pas un jour, pas une semaine
Car tu ne sais pas où la vie t'emmène
Viens me retrouver
Si le dégoût de la vie vient en toi
Si la paresse de la vie
S'installe en toi
Pense à moi
Pense à moi.

Mais si tu...​
 
Kraj maskenbala


Kad te smrvre
tržni centri
pogrebna preduzeća
obdaništa groblja
cvećare ljudi izlozi
ciganmale kreditne kartice
porodilišta ljudi
saobraćaj budilnik
ljudi deca saloni nameštaja
ljudi ljudi ljudi
grad semafori poštansko sanduče
novine parkovi vesti
crkve ljudi rođendani internet
zoo-vrtovi banke supermarketi
ljudi šminka paket-aranžmani

u pretkomore srca potrpaćeš sve te tuge
tušta je to i tma
i điha ha zabrazdićeš samcit sam
strancima znan
bližnjima stran
nemušt kao konj
krnj kao panj
raždžaraćeš te očaje
strpaćeš ih u mamuze
osedlaćeš bes
eno ga njišti u oboru godinama
zajahaćeš ga
nahranićeš piljevinom ljutnje
strugotinama straha
obujmićeš to čudovište
cimaćeš uzde samcit sam
oborićeš ga razulareno
sljuštićeš mu masku
smrvićeš ga istinom
dosta je vala topotalo po tebi.

Jelena Radovanović​
 
TO LICE LJUBAVI

To lice ljubavi
opasno i nežno
jedne se večeri javi
posle predugog dana.
Možda je strelac bio
sa lukom
ili svirač
sa harfom.
Ne znam više.
Zaista ne znam.
Znam samo
da me je ranio
možda strelom,
možda pesmom.
Znam samo
da me je ranio
zanavek ranio
iz srca krv mi teče.
Vrela me, suviše vrela
ljubavna rana peče.


Žak Prever
 
Ako se volite ljubavlju
koja buja u samoći, od razdaljine,
koja je više od sna nego od svesti,
i po rastanku drhtćete od miline,
mognete li se još ikada sresti.
Vi koji se volite ljubavlju isposnika,
sa strahom od sagrešenja,
koji kao ptica o kavez lomite krila,
sećaćete se uvek jedno drugom lika.
I po rastanku
zamreti vam neće gušena htenja.
Ako zbog nje patiš od nesanice
i u ponoć hodaš budan
po bašti,
ako te lomi neutoljena želja luda,
sećanja na nju nikad se nećes spasti.
Onih s kojima se igramo
oko vatre,
a bojimo se da je dodirnemo,
s kojima idemo kraj ponora
nezagrljeni i nemi,
sećaćemo se dugo
ma i zavoleli zatim druge.
Ako je želis bezgranično,
a sediš kraj nje bez glasa
slušajući bajku koja se u vama rađa,
svanuću slično,
pamtićeš je i kad se zima
pred tobom zabelasa.
Ako veruješ sedeći uz nju
da je ljubav maslačkov puhor
koji svaki dodir može da strese,
ako voliš u njoj san i dete,
ako ti je bez nje pusto i gluho,
misao na nju budiće te
i kad se rastanete.
Zauvek se pamte oni
s kojima se grlili nismo,
čije su nam usne ostale nepoznate,
kojima smo samo s proleća, u snu,
pisali pismo.
Oni koji se kao reke ne mogu sliti,
među kojima nema spojnog suda
krvi i krvi vrele,
a srca im se dozivaju ludo,
zaboraviti se neće
ni kad im duše budu posedele.
Ako vam je ljubav nož u srcu,
a bojite se taj nož izvući,
kao da ćete tog časa umreti,
pamtiće te on, setiće te se
i umirući.


Desanka Maksimovic
 
Tebi ljubavi

Volela bih da mogu
da te prelijem osmehom...
Da ti u oko pretočim
ovaj moj iskričav sjaj
koji kroz osmeh zaživi
kad ti se spomene ime...
Da ti stočim jos smelije
pogled sa jasnim podstrekom
koji vidi početke
i ne priznaje kraj...


Kako da ti ga predam?
Ne postoje te rime...
Kako sve da prenesem
kad putevi ne postoje...?
Nazirem samo drhtaj,
kao dah, treperav, sneni
u ono nemušto vreme
kad noć smenjuje dan...

I već mi sve nade streme
put tog tananog zračka
koji se niotkud razli
u niti žute boje...
I osmeh puče u meni
poput zrelog maslačka
i ode nošen nečim
da ti oblije san...

Volela bih da mogu
svu ljubav da ti prenesem,
taj oblak beskrajne čežnje
i nežnosti i topline...
Da se duž zlatnih niti
sva moja ljubav raznese
i raspline po tebi
i nastavi da teče...
Da obavijem ti sve bi'
najčulnije dubine...

Prizivam bledo veče
protkano žutim sjajem.
Da li je ovo već bilo
ili će sve tek da bude?
Svejedno.
Ljubav mi teče
i ja bih samo da dajem
dok se juče kroz danas
u isto trajanje slilo.


Da li ce stići do tebe?
Ne sumnjam više ni trena.
U meni čežnje ima
da poruši sve planine.
U meni nežnost snena
jača od svih morskih plima
uz nebo ljubavi greje
i gazi sve daljine.
Samo se pitam tiho
dok niti šaraju sne:
hoće li zaista moći
da ti prenesu sve...?


Volela bih da mogu
da ti dotaknem lice...
Da te usnama svojim
toplo osetim, žudim...
Da talasava vatra
u dubinama mojim
kroz dodir izroni negde
gde skupa s tobom postojim...
I da svojom toplinom
i tvoju vatru budim...


Negde u odbljesku zlata
moj dah se meša s tvojim.
Kroz neke žućkaste niti
osećam tvoju kosu.
Dok modro, kasno veče
tvoje mi telo krije,
počinjem da postojim
kroz zlato koje se prosu.

I nije sve ovo varka.
Ja sam ti dala sebe,
svu plam što iz mene lije,
vrelinu svakog mog kutka...
I nije mi više bitno
da li sam ja još ja
ili postojim kroz tebe
dok je tog večnog trenutka...
Moj požar obojen žutim...
Znam da do tebe stiže...
jer s tvojim plamenom sluti,
zašto mi nisi bliže...?

Odraz Sunca u meni,
toplina koja me greje,
i žudnja i dah sneni
dok strujimo u jedno...
I meki odbljesak snova
što se treperi i smeje,
i čini od zajedništva
sve drugo manje vredno...
I sve drugo što šaljem
kroz ove zlatne niti,
sve ono što imam
do čega mi je stalo...
Nisu dovoljni u biti...
Ne dopiru istim sjajem...


Jer:
koliko god da ti dam,
još toga u meni ima...
koliko god da dajem,
u meni je još scvalo...
koliki god bio žuti sjaj,
još veća postoji plima...

I znam da ti nisam dala dovoljno,
da je sve to malo...


Dragana Konstantinović
 
NIŠTA NAROČITO

Čudna su ljudska bića
Vi kao i ja
Ja kao i vi
I sve je to gola stvarnost
sve je to kao život
to vam je tako

Čudna su ljudska bića
Kad dođu tako kod nekog
neki padnu u pravi čas
neki opet u nevreme
Onome koji padne u pravi čas
kažu pali ste baš dobro
posluže ga pićem
i daju mu da sedne
Onome ko nezgodno padne
niko ništa ne kaže

Čudna su ljudska bića
sad padnu kod jednih
sad padnu kod drugih
čudna su ljudska bića

Onaj što je nezgodno pao
samo što prekorači prag
ponovo se skemba niz stepenište
sledeći samo preleti preko njega
preskačući stepenike u letu
Kad izađe na ulicu
pošto se pridigao
prolazi neprimećen
zaboravljen izbrisan
Na njega pada kiša
na njega pada noć

Čudna su ljudska bića
padaju stalno padaju
padaju kao noć
dižu se kao dan.

Žak Prever​
 

Back
Top