Stihovi koji liče na mene

1610808537461.png








............................................................................
Kolaju , dotiču jedni druge u prolazu,
Ne gledaju i ne čuju ,
Dišu mrtvi i samo postoje ...
Uzimaju suvim plućima
Čestice vazduha,
Mrvice tavorenja,
Sitne deliće neke lažne radosti
I misle da su srećni i lepi
I misle da ih vole i vide
I misle da su tu , a nisu ....

Misle tupavim , bledim umovima .
Zato su i misli providne i staklaste ,
Kao store ustajale vode klize
U glibove kraj razbijenih bankina
I odlaze popucalim pločnicima...
Negde ...
Nigde...
Ko zna?..

..................................................................
Z.D.
(Grad)
Sebi.........
 
M I N Đ U Š A
😂

----------------
Na kakvoj sam noćas bio muci
Draga me je zgrabila, za palac na ruci,
A onda mi mila naredila:
"Kiki, daj me na golo sad svuci
I onda mi minđušu uvuci!"

Učenjak je slab za takve stvari,
On se teško pali, a retko se pari,
Al` ja imam plemenitu dušu
Često dragoj uvlačim minđušu.

Mnogo slatko tada mi bi, brate,
To morate svi vi da probate,
Dok se dragoj uvlači minđuša
Tad pevuše i srce i duša ...
😂
😉
😋


Krstan Đ. Kovjenić

VILMICA - ELEGANCIJA.jpg
 
Jeza

Bilo je to kao da se neizlečivost ostvarila:
Užas je bio na vrhuncu
U isto vreme kad i očaj
i neprebol.
A to se širilo
Na čitav život moje duše u budućnosti.

Bog tada beše postao nepronalaziv.
Bila je jedna crna tačka
U koju se slila moja sudbina.

I počivala tamo
Sleđena
Sve dok se vremena
Nisu upila u apsolut.

Antonen Arto
 
UMEŠ LI


Umeš li da izgovoriš,
reč ljubav ćutanjem,
i svojim nesigurnim prstima,
da je dotakneš,
a da je ne pokvariš,
ne polomiš...
Slučajno razbiješ,
tu kristalnu kuglu
od najlepših snova,
Da je čuvaš,
kao zenicu oka,
i da se u nju kuneš...
Umeš li osmehom,
da dotakneš dušu,
pogledom da pomaziš,
voljenu osobu,
Onako pred jutro,
budna da sanjaš,
Očima da ljubiš,
a da ne ujedeš,
Srce da otvoriš,
i da priču nastaviš,
tamo gde prestaje...
Umeš li da slušaš,
govor čistih emocija,
priču prepunu čežnje,
Šapat zaustavljen na usnama,
i njegovu suzu
svojom rukom da obrišeš,
Snažno na grudi,
iskreno da prigrliš,
Da razumeš,
da oprostiš,
a da se ne pokaješ...
Umeš li ništa da ne menjaš,
i da sve tako ostane,
da prihvatiš,
sve mane i vrline,
te posebne osobe za tebe,
da strasno ljubiš,
a da se ne povučeš,
I da veruješ,
u to ludo osećanje,
što se ljubav zove...
Umeš li,
Ako umeš,
Onda ti znaš da voliš,
i nemoj dopustiti
da ikada prestaneš,
Jer voleti znači živeti,
i biti srećan sa tim,
Živeti u jednoj osobi...
...Goran gorki...
 
8fc40c55dc15d18810540d17321eb8d2.jpg



Kada bi ti otišla iz ovog grada
Kome bih levu ruku prebacio preko ramena,
A desnom pokazivao obronke dalekih brda
I rekao-priroda je puna mojih pogleda na svet.

----------------------------------------


S kime bih dugo u noći govorio protiv svakoga
I ko bi me zbog toga voleo?
Kada bi ti otišla iz ovog grada
Govorio bih uzalud.
Moje reči se ne bi ni na koga odnosile.

M.Bećković
 
Volio sam je jer je bila moje sve. Moje svitanje i moj mrak. Volio sam je i kad je vragovi odnesu daleko u crne misli i kad me nije voljela. Kada bi okretala leđa i jurila u nešto samo njoj znano. U njenim zjenicama sam bio tako mali a tako veliki. Čekao sam iznova da prođe ponoč koja preskače još jedan broj na satu, na kalendaru nebili se vratila u našu sobu. A sijala je kao da je samo Sunce sišlo. Harala mi je umom, kroz noći, i kad se nebo srući i prospe svu kišu. Hvatao sam posljednji dah da mi da snagu da još jednom na putu koji život zovu vratim njene oći uz koje ću mirno zaspati. Zaspati bez straha, kajanja i pitanja da li sam hodio ovom zemljom željom ili moranjem. Vuku me njeni konci svileni. Kako ih je samo majstorski izvezla, zakaćila na svoja njedra. No, negdje je ipak zaboravila jedan čvor, ali je s vremena na vrijeme žulja. Volio sam je. Na njenim dlanovima je ostala moja duša. Odnijela je. Kako je i dalje volim.



Dragana Mrkić (Njoj)
 
Glad mi je beskrajna a ruke večno prazne.

Noću niz ulice gradske na prstima nosim mesec
i tugu ostavljam pod prozorima izgubljenih žena.
Dao bih sve a ništa nemam.

Glad mi je beskrajna a ruke večno prazne.

***

U aprilske noći ja sam mesečar pijani
od meseca punog duša mi se žuti
u čežnju cvetova rani.
A kad usnim
plašim se da me ne sahrani
vizija neke žene i tamni sobni kuti.
… Čudni su aprilski dani…
Izgubio sam pojam vremena na plavom krugu neba,
na dlanu bore ocrtavaju pređene puteve.
na ogledalu spazih jesen i lišće u jezeru očiju.
Ne plačem:
oko mene šume besmrtne strofe ljubavi.
Još jednu pesmu,
mala rađajuća ptica sutra će me natpevati
i ja ću utonuti u crne šume prolaznosti…

Rade Drainac
 
Istinu znam. Odbacih ranije sve istine!
Ne treba da ljudi s ljudima ratuju, sve u svemu.
Gledajte: veče. Gledajte: skoro će noćne tmine.
Pjesnici, ljubavnici, vojskovođe – o čemu?

I već počinje vjetar, već zemlja rosu primi.
Uskoro zvjezdana će slediti nebo mećava,
Zaspati ispod zemlje uskoro ćemo svi mi
Što jedno drugom na zemlji nismo dali da spava.

3. oktobar 1915.

Marina Cvetajeva
 










Život kakav me guta
Tonući u šuplje Drvo
Večnosti
Dok joj zima zakopava seme
Vreme - još jedna neizbežna laž
Uzeti u podzemlje života
Mi gravitiramo da uništimo
Uglje naše vatre
Krugovi života i godišnja doba
Otisci naših dostignuća
Izrezan u etru i u
Oči onog
Ko donosi noć i zoru
Vreme - još jedna neizbežna laž
Uzeti u podzemlje života
Mi gravitiramo da uništimo
Svetlost, ugalj naše vatre
Vreme - drugo
Neizbežna laž
Plima i oseka su moje emocije
Zalij mi suze i
Led je vreme zamrznuto
Spremljeno u sećanje na uzdah
Vreme - drugo
Neizbežna cena
Plaćeno kad je reka života
U našim venama suši se
Budni trenuci
To prolazi pred našim očima



Da li smo sve što odnesemo u grobove?

T.O.E.-The Passage
 
Neki ljudi su mladi i ništa više,
a neki ljudi stari i ništa više,
a neki ljudi ni stari ni mladi – i samo to.
I da muve nose odeću
i sve zgrade izgore u zlatnoj vatri,
da se nebo zaljulja kao trbuh striptizete
i sve atomske bombe zaplaču,
neki bi ljudi bili mladi i ništa više,
a neki ljudi stari i ništa više,
a ostali bi bili isti,
ostali bi bili isti.
Ono nekoliko drukčijih
dovoljno brzo uklanja policija,
ili njihove majke,
njihova braća,
ostali;
I oni sami.
Sve što ostaje ono je što vidiš.
Teško je.
Charles Bukowski
 
ŽENA
Ruža nije lijepa, ako uz cvjetove njene
nema umilnog lica drage, voljene žene.
Bez opojnog pića, bez dobrog starog vina
ni proljeće ne vrijedi, ni njegova milina.
I nebo ti je pusto, i sva je bašta pusta
ako nema poljupca s toplih, rumenih usta.
I na svijetu ti, brate, nema tužnije stvari
nego gledati dragu kad se u licu žari.
Kada se u njoj tajno ljubavna vatra budi,
a ne brati poljupce, ne milovat’ joj grudi.
I ples vitkog čempresa i umilnost ruže,
ako nema ljubavi, šta mogu da ti pruže?
I sva svjetlost uma, pa i mudrost sama,
bez svjetlosti ljubavi nisu nego tama..
Divna je ljepota pjesme, ruže, vina,
no kad nema žene sve je to praznina.
Hafiz
50715909_2730295183862781_2457449994643308544_n.jpg
 
Strah od života

Kad čovjek umre jednom
zbog nečega
pa umre opet
zbog nečeg drugog
pa umre još jednom
jer ga je nešto opet ubilo
on tada prestane da broji svoje smrti prestane da ide na
svoje sahrane prestane da tuguje za sobom
ne čeka ruke saučešća
ne obilježava dane
nego živi
navikao na smrt
života se više ne boji.

Draško Sikimić
 
Svakidašnja jadikovka

Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!
I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.
I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.
Bez sjaja zvijezde udesa
što sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.
–O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.
O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.
I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,
Od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.
I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.
I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.
I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.
I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,
i komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.
O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.
Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.
Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!
O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.
Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.
Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.
Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,
kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!


Tin Ujević
 
IGRE

Hajde da izaberemo dan. (Hoćete vi da ga izaberete?)
Dobro.
Izaberite dan lep da kao čovek u pesmi stoji.
Koji rekoste?
"Četvrtak!"
Neka bude tako.
Hajde da izaberemo jedno dete.
Svejedno koje. Svejedno odakle, dajte mu ime neko.
"Oliver".
Ko je to reko?
Vi? Niste. Vi? Ne. Svejedno,
jer kada je Oliver, nek bude Oliver!

Imamo, znači, Olivera, i imamo, znači, četvrtak.

Gde je četvrtak? Istovremeno na celom svetu:
u svakom gradu, na svakom moru, na svakom cvetu.
A Oliver je u Londonu, na krevetu.

Olivere, ustani, obuci se, idi pod česmu,
umij se,
izabran si za pesmu!

Oliver hoće da se ubije.
Oliver neće da se umije!

Tata mu veli:
Olivere, za ime Hrista, umij se!
Olivere, za ime Hrista!
Kakva sramota! Hoćeš da kaže ceo svet
londonska deca nisu čista!
Olivere, za ime Hrista!

Majka mu veli:
Olivere, ne pravi gužvu, već uzmi sapun i uzmi spužvu.
Olivere, za ime Hrista,
ne pravi gužvu, uzmi spužvu.

Oliver hoće da se ubije.
Oliver neće da se umije!

Šta sada?
Imamo Olivera i imamo četvrtak,
imamo sapun, imamo spužvu, imamo česmu —
a Oliver neće u pesmu!

U međuvremenu zemlja se vrti.
I s njom se okreće sve na svetu.
I Crno more i Žuto i Kavkaz
i Kinezi

i Oliver i London
i Englezi
i reka Visla i most na reci Visli
i sve ostalo što može da se smisli.
Prvo će da se smrkne, posle će i da svane,
a kada svane
petak će, naravno, da bane!

Olivere, to je opasno postalo!
U petak neće biti četvrtka
i neće biti pesme o OLiveru i četvrtku!

(Oliver hoće da se ubije.
Oliver neće da se umije!)

I već se podne dokotrljalo.
I kazaljka se na satu miče.
Malo-pomalo
i iz asfalta veče niče.
Nad Londonom je mesec sjao.
E, baš četvrtak nema sreće,
e, baš mi je četvrtka žao,
jer, Oliver neće, pa neće!

Oliver neće da se umije.
Oliver hoće da se ubije!

Četvrtak pakuje kofere svoje, vezuje svoju kravatu žutu ...
Ko crna lađa iz noćne vode
četvrtak iz Londona ode.

Sad je već petak,
istovremeno na celom svetu:
u svakom gradu, na svakom moru, na svakom cvetu.
A Oliver je u Londonu,
u krevetu!

Da li će danas da se umije
ili će, opet, da se ubije?!

Oliver neće da se umije.
Oliver hoće da se ubije!

Moramo ponovo da izaberemo dan. (Hoćete li vi da ga izaberete?)
Izaberite dan lep da kao čovek u pesmi stoji.
Koji rekoste?
"Petak".
Neka bude tako.
Sad, izaberite jedno dete!
Svejedno koje, svejedno odakle. Dajte mu neko ime.
"Kolja".
Ko je to reko?
Vi? Niste. Vi? Ne. Svejedno, vaša volja,
kad rekoste Kolja, nek bude Kolja.

Imamo, znači, Kolju, i imamo, znači, petak.

I Kolja neće da se umije.
I Kolja hoće da se ubije!

Mesec je na Moskvu ko žuti dukat pao.
Baš mi je četvrtka žao, baš mi je petka žao!

Hajde ponovo da izmislimo i dan i grad i dečaka.
Produžimo uživanje!
Jer ova igra nema kraja.
Na kraju je umivanje!
B.Crncevic
 
Branislav Crnčević - KRIK


U pesme skriven ko u šume,

u lišću reči i travi duše,

ja čekam da i zver razume

u mome grlu krik ugušen.

Kricima mrtvim zvona zvone,

mozak, ko nebo, naoblačen.

Suze mi kao zveri gone

a nemam kome da ih plačem.

I čujem svoje krike nove,

probijaju se kroz sve straže.

Dobro je što ih u grlu love

jer nemam kome krik da kažem.
 
ДАЉИНЕ


Даљине света како сте далеко!
Овде да ме нема, тамо да сам неко!

Све што је важно тамо ће се збити
сви ће тамо бити, ми нећемо бити.

Ја даљине хоћу, даљина сам гладан,
а свој живот трошим у неважном, сада.

Хтео бих далеко, најдаље, у плаво,
с овим истим срцем, с овом истом главом.

Не може се тамо јер не има вође
за којим најдаље може да се пође.

Даљине света без живота мога
како је страшно то што нема Бога.​
 
Niti

Jednom nas tu, gde nas ima,
Neće biti.
Mi smo niti
Koje vežu nerođene sa mrtvima.

Nema kraja.
Prislonimo na zrak uva:
Kroz šupljine između nas vetar duva
Što vremena po dva spaja.

Leže ispod mračne sene
Mrtvi, a još nerođene
Sluti vazduh koji kraj nas zasvetluca.

Mi se kobno lelujamo
I slušamo vetar samo
I nit po nit kako puca…

Stevan Raičković
 
MOGLO BI JEDNOM BITI TAKO

Odletjet će jednom misli neke
Iz tvoje glave i bijele kragne
Zatoplit će ti ona strana
Na koju se sunce nagne
I brisat ćemo zajedno prostore
Izmišljat ćemo rijeke skupa
I bit će nam svejedno
I kad jesen uporno i dosadno u stakla lupa
I steže obruč oko naših tijela
Neko nevrijeme kad se spusti
Niz putove
Dijelit ćemo i zadnji topli dah
I zadnji dodir usana
Neka te ne bude strah
Pa ti si već gledala životu u oči
Postavila si želje na važna mjesta
Kad zora odahne
Stvorit će se jedna cesta
Bit će to čarolija za sve koji su vjerovali
Da se dobrim umom
Raspoređuju vidici
I sve će jednom naše ostati
I biti na slici u nekoj sjeni
Dok je netko ne otkrije
I sazna kako nam je bilo prije

Željko Krznarić
 
Za moj život

Stvarno mislim da si se rodila samo da bih te ja vidio.
I siguran sam da, u trenutku kada si došla na ovaj
svijet, ja sam negdje osjetio sreću. Tada ja to nisam
znao, ali su znale moje oči koje su u tom trenu sigurno
zaiskrile. Ja sam, u tom momentu, vjerovatno negdje
srećan sjedio. A ti si se rodila i počela da rasteš, dok su
te zvijezde krojile uzimajući mjeru iz mojih očiju. U to
sam siguran, jer toliko te dobro vidim i osjećam da to
ne može biti slučajno. Sigurno su nekad, dok sam
spavao, zvijezde sišle s neba nježno podigle kapke na
mojim očima i u njima pročitale tvoj lik. Tako je to
bilo. Tvoja Ijepota je danas vidljiva svima, ali
namijenjena je samo za moj vid, jer prema njemu je
stvorena i njemu je najljepša. I zato, iako si svima
lijepa, nijedne oči na ovom svijetu ne uživaju kada te
vide kao moje.
Moje tijelo se hrani dok te gledam i ništa mu drugo ne bi ne-
dostajalo da nastavi da živi, samo ako oči u tebe gledaju jer
one bi iz tog pogleda uzele sve, baš sve ono potrebno za život
jednog ljudskog bića. Za moj život.

Draško Sikimić
 

Back
Top