Stazama Leptira

hqdefault (1).jpg
Dan je otpočeo zbrda-zdola. A to baš ne volim!
Nisam imala poseban plan za danas. Smenjuju se oblaci i sunce. Sparina. U glavi lelujanje. Ni ovako ni onako.
Ne 'drži me mesto' ali nisam nervozna. Muzika mi, po občaju, prija.
Kada nesvesno biram Bluz za današnju plej listu, znam da je to ono moje 'ni ovako ni onako'. E, sada, hoće li prevagnuti Ovako, ili Onako, to ni sama ne znam do kraja dana.
Pokušavam da kontrolišem misli. Selektujem i dajem prvo na opstanak samo lepim mislima. One druge, pri prvom naletu u moju glavu, ubijam. Ne dam im da se roje!

Kasno popodne. Samo jakom voljom teram sebe da se provozam biciklom.
Spremila sam biciklo, obukla se sportski, uzela flašicu vode, telefon (mada ga izbegavam).E, da, setih se zelene mreže za hvatanje leptira. Pre neki dan sam je držala u rukama , a danas je nema.
Izgubila sam dosta vremena tražeći mrežu za leptire, ali kao da je propala u zemlju. Nema je!
Malo mi je falilo da me sve to izbaci iz takta, ali 'znam za jadac', odbacih i tu pomisao. I kao da se ništa desilo nije, otisnuh se u sunčano popodne!

Sunčano, topao vetar duva, kosa mi leluja na sve strane. Vetar mi miluje lice, prija mi sunce u kosi, prija mi...

Kada sam podosta odmakla od kuće prema izletištu i vodi, osetih dobro poznat miris. Miris bagrema.
Kraj tog bagremara sam prolazila i ranije ali ga nikad nisam zapazalila na ovaj način . Ni rascvetale bulke (moje oniljeno poljsko cveće)

Nisam mogla da odolim, slikala sam bulke, žito koje leluja na vetru, golo šiblje prepuno cvetova divljeg šipka. Mreže se više nisam sećala.
Ustvari, šta bih danas radila sa tom mrežom? Jurila leptira?!
Ponekada imam utisak da sam leptir ulovljen u mreži života, da mi je mreža tesna. Srećom, taj osećaj je samo ponekad!

Sunce na zalasku boji nebo iza moje kuće. Sve je ružičasto, crveno, ne znam - možda purpurno.U grudima još osećam bagremov miomiris, u glavi ono jutrošnje 'niovakonionako', ali, znam, spasiće me mojih pet tibetanaca. Oni uvek donose mir, jasne misli i dobar san.

Na zelenu mrežu za hvatnje leptira više ne mislim, ostajemo samo ovo purpurno predvečerje, ja i staze leptira...
 
Poslednja izmena od moderatora:
Vremenom naučiš...
Da brojiš samo uspehe, iako su u manjini, u odnosu na poraze. Da računaš samo na one koji su ostali, iako su brojniji oni koji su te napustili. Da koračaš, iako te sve boli i put je predug i pretežak. Da ceniš tudje malo, iako si dao mnogo više. Da ne gledaš na sat, da ne mariš što pada kiša, da ne mariš za oluju...
Naučiš da biti sam od tebe pravi borca, da biti svoj od tebe napravi pobednika.

Ljiljana Nikolić
 
Poslednja izmena:
Ко сам ти ја?
Само сапутница –
С неба долазећа
Поносна светица,
Анемона,
Жеља ти вихорна,
Луталица –
Звезда ил' сва васиона.
Ко си ти мени?
Сапутник случајни
Луталица,
Далек – с тугом о жени
Мени.
Ко сам ти ја?
Жена обична
Или муза твоја
У сазвежђу с тобом венчана.

Irina Mihašina
 
Kad pogledaš noću nebo
Sve se zvijezde iste čine
Pa i tuga kad te se spusti
S ramena se teško skine
Nemoj nikad žalit zamnom
Ja sam isti kao cvijet
Duša mi je rođena da luta
Da obiđe stoput ovaj svijet
Ja sam dušo poput cvijeta
Ubereš ga pa brzo vene
Sudbina mi da se nitko
zamnom nikad ne okrene
Sve što imam brzo trošim
Koliko košta i ne pitam
U mojoj duši nema sidra
I kroz život ja se skitam

Željko Krznarić
 
Saberi se. Pokupi delove sebe, potraži se i pronađi u informacijama, dezinformacijama, lažima i tuđim istinama, u strahovima i zebnjama, jalovim nadama, očekivanjima, brigama. Dobro zagledaj gde te sve ima, kuda su te odveli, od tebe oteli pa izgubili, na tebe zaboravili. Kad te svugde pomalo ima, nigde te nema i svima fališ, a sebi ponajviše. Saberi se.

Brankica Damjanović
 
ZNAM DA SI TU
Ne mogu o tebi,
da napišem priču,
jer te toliko ne poznajem,
ali mogu pesmu...
toliko te znam...
Znam da si tu,
sveprisutna u mojim mislima,
sve jača u mojim željama,
sve lepša u mojim očima,
sve više nedostaješ,
u mojim pustim noćima...
I gledam te sanjivo,
u krugu mojih snova,
i gledam te sa čežnjom ,
želim da budeš samo moja,
I gledam te ,
samo te gledam...
I pružam ruke
da te dotaknem,
kroz ovu paučinu od snova,
u ovom zamišljenom krugu,
od mašte , sa puno boja...
I gledam te,
I toliko te poznajem,
i toliko te znam..
A evo,
još uvek te čekam,
svoje snove da ti dam...
Goran Gorki
 
ISČEZLA
Isčežla,
na putu do osmeha,
negde
između sumraka i svitanja,
Jedna žena,
zavedena
u večernjoj magli,
u senci stogodišnjeg drveta,
Negde
pre par godina,
u noći mladog meseca,
u lovu
na ljubav...
.
Isčezla,
Kao begunac
iz rukopisa
hodočasnika staklenog grada,
Mojih misli,
mojih snova,
kula i tvrđava
od krtoga kristala...
Čvrsto umetnuta
u utočišta sećanja,
u ram od snova
suludih zaborava,
Lica i naličja
kradljivaca vremena,
spretnih trgovaca
tuđih duša,
Za jedan osmeh
dobijala je sve...
Bosonoga kraljica,
bez pratnje,
Nestala,
pre bledog jutra,
razlila se po ulicama
sa mirisima pradskozorja,
Poslednja
neljubljena ljubav,
izbrisala se
iz mojih očiju,
Pod trepavicama
šapat senki
mramornih dodira,
legenda o nevernom blagu
jednostavno se obistinila...
Preduboko zanesen,
mirisom ruže,
sa tog grma,
što je sa pogrešne strane
zida rasla,
Ovog našeg groblja,
nerođene ljubavi
zaključanih kapija,
Rastavljen od snova,
sećanja se pribojavam,
bojažljivo prisećam,
kako sam je
voleo...
Isčezlu...
na putu do osmeha,
negde između
sumraka i svitanja,
Jednu ženu...
...Goran gorki...
 
Nisam više mala, ali ponekad dozvolim sebi da podetinjim.
Ne umem da pevam, ali svaki dan pevušim nešto.
Ne umem da crtam, ali vrlo često našvrljam neki cvetak, kućicu i drvo, pa obojim.
Odavno ne stavljam svećice na rodjendansku tortu, već svako jutro poželim dobar dan i svaku noć lepe snove.
Nisam više ni naivna, ni lakoverna, ali i dalje verujem u ljubav, dobro u ljudima i u onaj minut pred ponoć.

Ljiljana Nikolić
 
Samo trčim za lepirima. Jednom sam uvattila običnog belog leptira. Odleteo mi je sa dlana. Tako sam htela.
Ne znam šta bih uradila kada bih uhvatila Crnog Leptira.
...meni jednom uleteo u sobu onaj leptir sa mrtvačkom glavom, tako se i zove "mrtvačka Glava" - acherontia atropos... sleteo je na neku knjigu, uzeo sam iglu i to je to... tu je još uvek kod mene :) u nekoj od knjiga, zajedno sa presovanim laticama :) ...
 
"Odvojila sam ceo dan za gledanje slika.
Skoro na svakoj ti i ja. Ili samo ti.
Volela sam da te slikam.
Volela sam tvoje tamne setne oči.
Dugo sam gledala samo tvoje oči na slikama.
Njihovu dubinu.
Sve ono što sam volela i znala,
opet sam videla u tvojim toplim tamnim očima.

Prošla je izolacija, sredila sam kuću i sve
oko kuće, sebe. Nisam uspela da sredim svoje misli...

A ovo vreme tmurno, dosadno, sivo."

Izdvojio sam iz tvog teksta ono što je bar za mene suština
ili bar dodatna poetika.
"Dok gledam kroz prozor na sivo nebo, osećam kako moje
misli tonu u beskrajnu dubinu. Pokušavam da nađem smisao
u svakodnevnim stvarima, ali bez tebe, sve deluje prazno i
besmisleno."
"Sećam se kako smo zajedno provodili sate u dvorištu, smejali
se i sanjali o budućnosti. Sada, bez tebe, svaki kutak kuće
podseća na tvoje prisustvo."
Tvoj tekst je već vrlo snažan i evocira duboke emocije.
Vidimo kako tmurno vreme i dosada utiču na tvoje misli i osećanja
i kako sivo nebo odražava tvoje trenutno emotivno stanje.
Ukupan utisak?
Veoma lepo.
 
DA LI JOŠ DA TE ČEKAM

Prospi i ovu noć
sa istinom,
iz čaše,
napukle od čežnje,
Polij me,
hladnom mesečinom,
da se osvestim,
Probudi me,
iz ovih
uzaludnih snova,
što samo ja sanjam,
Dokaži,
dok te čekam,
da se samo zavaravam...
Zadovolji
moju sujetu,
Ponudi mi ruke,
što držiš na svom licu,
Skini tu masku
od prstiju...
Samo ti oči znam,
Pokaži mi osmeh,
da nisi tako lepa,
kakvom te zamišljam,
Da nisi tako dobra,
da ti nisam drag,
da ne vredi
da te čekam...
Ni da te sanjam...
Pospi i ovu noć,
sa istinom,
iz čaše,
napukle od čežnje,
I zvezdama
oduzmi lažni sjaj,
Preskočimo snove,
i jutra razočarenja,
da si opet otišla...
A još si u mojim mislima,
Da li još
da te čekam...

...Goran gorki...
 
Nisam hteo da menjam suštinu već da eksperimentišem sa estetikom:

DA LI JOŠ DA TE ČEKAM

Prospi i ovu noć sa istinom,
iz čaše, napukle od čežnje,
Polij me, hladnom mesečinom,
da se osvestim,

Probudi me,
iz ovih uzaludnih snova,
što samo ja sanjam,
Dokaži, dok te čekam,
da se samo zavaravam...

Zadovolji moju sujetu,
Ponudi mi ruke,
što držiš na svom licu,
Skini tu masku od prstiju...

Samo ti oči znam,
Pokaži mi osmeh,
da nisi tako lepa,
kakvom te zamišljam,

Da nisi tako dobra,
da ti nisam drag,
da ne vredi da te čekam...
Ni da te sanjam...uz osmeh blag

Pospi i ovu noć, sa istinom,
iz čaše, napukle od čežnje,
I dijamantu noću smrknutom,
kaži da se zavaravam (tvoj stih)

Preskočimo snove, i jutra razočarenja,
da si opet otišla...
A još si u mojim mislima,
Da li još da te čekam..
dok zvezdama oduzimaš lažni sjaj.

Napominjem da ovo nije nikavo popravljanje pesme
već interpretacija mog doživljaja.
 
NEŽNOSTI

Smisao reci meri se
veštinom prećutkivanja
lepotom neizgovorenog .

Suština kazivanja samo je Tišina
onog najglasnijeg u nama
jedina prava večnost
samo veličina prolaznosti .

Da li je važnije kako To reći ili kako prećutati ?!

Uvek smo samo ono što nam nedostaje
ali
moze li išta tako da se razlikuje od nas
kao mi sami ?

Nismo li samo neka granica
suštine i smisla
ono malo beskraja izmedju nenadjenog i traženog ,
neka najčudnija pogodba Uzroka i Posledice
u izazivanju postojanja ,
da li je neizvesnost - mogućnost izvesnog
da li je sreća - ne znati mnogo ....

Nista nije slučajno Ili je slučajno Sve ,
čovek je ono što čini
(dosada je najgluplji prigovor postojanju)

da li je jednostavnije biti izuzetak ili pravilo ?

Umetnost vode nije u izvoru ,
već u žedji
mudrost hleba nije u pšenici ,
nego u gladi .

(lepota razumevanja počiva u sumnji)

Opravdanje prolaznosti je u stvaranju
u gradjenju nečega što je najvise Ti

Da li je sposobnost da osmislis
najlepsa umetnost postojanja ?

Da li je važnije - nadvladati daljine ili značenja ?

Ono najveće što se može doživeti nije večnost
već Trenutak !

Lepota beskonačnosti - mudrost je konačnog .

Najveće zadovoljstvo nije u posedovanju već davanju
Da li je sramota biti nesrećan ?

Znam:
najepše Ja nikada neće biti i jedino ja
najlepše Ovde nikada neće biti
i jedino ovde
i Tamo je ovde
sve
samo po sebi ponavljajući se
ostaje neponovljeno ...

Da li je postojanje - mudrost mogućeg ?
Da li je sreća - voleti mnogo ?

Mitan Golić
 

Back
Top