Starinarnica

giphy.gif
 
Ekspres za sever



Možda niko nije umeo da te želi ovako
kao ja noćas.

Tvoje ruke bele kao samoća.
Tvoja bedra sa ukusom platna i voća.
Tvoj malo šuštavi glas.

Sa nosom dečačkim prilepljenim
uz okno vagona,

nejasan samom sebi
kao oproštajno pismo padavičara,

i čudno uznemiren toplinom
kao razmažen pas,

putujem, evo, putujem
da natrpam u glavu još neslućene predele,
da drveću poželim najlepšu laku noć
na svetu,

da se vrtim kao lišće,
kao vetar po travnjacima,
kao zvezde i ptice.

Da malo nemam plan.

Da imitiram klavijature,
liftove
i okean.


Mika Antic
 
КАД ЗАБОРАВИШ НЕДЕЉУ


nedelja_logo200__large.png


А кад заборавиш шарене покриваче средом и суботом
А нарочито кад заборавиш недељу;
Кад заборавиш наше тренутке недељом у кревету,
Или мене како седим на радијатору уличне собе у тромо поподне,
И гледам низ дугу улицу која никуда не води;
Загрљену припростим старим кућним огртачем ненадања;
И ништа не морам радити, и срећна сам ...
И кад понедељак не би никад требао доћи!
Кад то заборавиш кажем ...

И како си псовао ако би неко упорно звонио на вратима,
И како би мени застало срце ако би звонио телефон,
И како смо коначно одлазили на недељни ручак;
У ствари, кроз уличну собу до стола замрљаног мастилом
у југозападном углу, на недељни ручак.
А то је увек било пиле са тестенином, или пиле са пиринчем, и салата,
па ражени хлеб и чај, и колачићи са чоколадним мрвицама.
Кажем, кад то заборавиш ...

Кад заборавиш мој тихи предосећај
Да ће рат завршити пре него дође ред на тебе;
И како смо се коначно свлачили,
Гасили светло, урањали у кревет,
Лежали начас опуштени у недељно свежој постељини
И нежно се сливали једно у друго ...

Када, кажем заборавиш све то,
Тада можеш рећи, тада ћу можда поверовати

Да си ме добро заборавио.
Gwendolyn Brooks
 
Slika iz male seoske pošte


Mihal Povolni-Deda, ulje na platnu.jpg


” Jel’ stiglo nešto za mene?”
” Nije, deda Miloje. Doneće poštar kad stigne, ne brini.”
” Ma, ja onako, svratio usput, da pitam kad sam već tu.”
” A šta to tako nestrpljivo čekaš?”
” Pismo iz Ameriku.”
” Pismo iz Amerike?! Ko ti to piše čak iz Amerike?”
” Ni sam ne znam kako bi ti kazo…”
” Pa, imaš li koga tamo?”
” Ni to ne znam.”
” Kako bre, čekaš pismo, a ne znaš ni od koga ni ima li ko da ti piše?”
“Vidiš, ćeri moja, nema u selu već odavno nikoga ko to pamti. Beše to jako davno i kratko je trajalo. Vi mlađi me znate kao večitog neženju, samotnjaka. Niko više ne pamti moju Milicu, a malo ko ju je i upoznao… Kratko beše, velim.”

Iz rata se vratio na imanje, opustelo i zapušteno. Roditelje pojeo rat. U nekoj odmazdi, izgoreše u crkvi. Oplodio je jalovinu brzo i sanjao domaćicu kako muze krave i siri mleko na šporetu… dece punu avliju, da rastu i dorastu da plaste seno, žanju pšenicu.
Ali ne bira razum nego srce. U punoj kafani pevala mu pesme što pune srce i dušu, od kojih se gubi razum i prazni novčanik. Takav bio u mladosti – meraklija. Otrovala ga njena lepota, glas, ruke na obrazu dok mu je pevala. Odveo je kući jedne pijane noći i niko je više nije video u kafani. Nije da nije bilo onih koji su žalili zbog toga, kleli, ali i zavideli.
Kratko je trajalo. Jutro je donelo pustoš, tišinu, praznu kesu gde je novac stajao… Ali u duši i srcu ostao je otrov, u uhu glas, pesma i na obrazu dlan… i sve je to čuvao neki neshvatljivi oproštaj. I još sve tu stoji kao da je juče bilo.
” I sad od nje čekaš pismo?”
” Ne. Ne od nje. Od ćerke. Kaže da mi je ćerka.”
“Ma, ko ti to kaže, Bog s tobom, deda Miloje?”
“Ne znam, rekoh ti već. Zvoni mi telefon u neko doba noći. Pita jesam li ja taj, Miloje Jokić. Jesam, kažem i pitam ko zove u to doba. Jedav sam razumeo šta govori. Sve počne na taj američki, pa se seti s kim priča, pa počne da natuca po naški. Kaže da joj Milica bila majka, al umrla na porođaju. Usvojili je kad je imala dve godine. Nije znala ko su joj roditelji, a nije ni marila mnogo. Lepo je gajili i čuvali, ti što je usvojili. Onda otišla u Ameriku, pa je stigla neka tuga i rešila da nađe roditelje. Pričala mi neke, meni starcu nerazumljive priče, kako je sve prevrnula da sazna, pa tako me našla i… eto. Sad čekam pismo. I sliku mi poslala, kaže da liči na moju Mariju… poznaću kad vidim, raduje se…”
” Raduješ li se ti?”
” Ne znam, ni to, vidiš ne znam. Da je Milica umesto nje, radovao bi se, ali to dete ja ne poznajem.”
” To više nije dete, deda Miloje, ima bar pedeset…”
” Dete je uvek dete, ali…”
” Da. A hoće li doći da se upoznate?”
” Oće, rekla je da će u to pismo sve da stavi. Pa sad čekam… eto.”
” Stići će pismo, ne brini. Daleko je Amerika.”
” Čekam već deset dana. Jel tolko daleko?”
” Stići će ne brini.”
Neko je ušao na vrata i prekinuo razgovor.
“Please… aaa, ja moliti Vas, za information… I... aaa, ja tragati Miloe Jokic…”
“Milice, skoro da se ništa nisi promenila… samo poneka borica…” – čuo se drhtavi glas deda Miloja i svi ostadoše ukčena pogleda i pokreta.
Ta slika, kao da i danas stoji u maloj seoskoj pošti. Kad god uđem, ja je vidim…


пс прича преузета с гос`м Љубиног ФБ профила
 
Ako


Ako možeš da sačuvaš razum kad ga oko tebe
Gube i osuđuju te;
Ako možeš da sačuvaš veru u sebe kad sumnjaju u tebe,
Ali ne gubeći iz vida ni njihovu sumnju;
Ako možeš da čekaš a da se ne zamaraš čekajući,
Ili da budeš žrtva laži a da sam ne upadneš u laž,
Ili da te mrze a da sam ne daš maha mržnji;
I da ne izgledaš u očima sveta suviše dobar ni tvoje reči suviše mudre;


Ako možeš da sanjaš a da tvoji snovi ne vladaju tobom ,
Ako možeš da misliš, a da ti tvoje misli ne budu (sebi) cilj
Ako možeš da pogledaš u oči Pobedi ili Porazu
I da, nepokolebljiv, uteraš i jedno i drugo u laž;
Ako možeš da podneseš da čuješ istinu koju si izrekao
Izopačenu od podlaca u zamku za budale,
Ako možeš da gledaš tvoje životno delo srušeno u prah,
I da ponovo prilegneš na posao sa polomljenim alatom;


Ako možeš da sabereš sve što imaš
I jednim zamahom staviš sve na kocku,
Izgubiš, i ponovo počneš da stičeš
I nikad, ni jednom reči ne pomeneš svoj gubitak;
Ako si u stanju da prisiliš svoje srce, živce, žile
Da te služe još dugo, iako su te već odavno izdali
I da tako istraješ u mestu, kad u tebi nema ničega više
Do volje koja im govori: Istraj!

Ako možeš da se pomešaš sa gomilom a da sačuvaš svoju čast;
Ili da opštiš sa kraljevima i da ostaneš skroman;
Ako te najzad niko, ni prijatelj ni neprijatelj ne može da uvredi;
Ako svi ljudi računaju na tebe ali ne preterano;
Ako možeš da ispuniš minut koji ne prašta
Sa šezdeset skupocenih sekunda,
Tada je ceo svet tvoj i sve što je u njemu,
I što je mnogo više, tada ćeš biti veliki Čovek, sine moj.



Kipling
 
Volim


Brodovi –
i oni u luke se sliše.
Vozovi – na stanicu teraju i oni.
A mene ka tebi nešto tim više –
jer volim –
vuče i goni.
Puškinov vitez u podrum se skriva,
cicija u svome novcu da uživa.
Tako ti se vraćam
ja, draga, predano
Moje je to srce,
s divljenjem ga gledam.
i gar
sa sebe spira, brije se i mije.
Tako i ja,
tebi vraćajući se,
zar
ne odlazim kući,
zar nije?!
Konačnoj se vraćamo meti.
Smrtne zemaljsko naručje veže
Tako
tek što rastanemo se
ja i ti,
nepokolebljivo ti
težim.

Vladimir Majakovski
 
Ljubičasta pesma


aa4c59c813c1a03e7c17babea2c833a0.jpg



Želim udahnuti večnost
i zadrzati je dubiko u svojim plucima.
Želiim se vinuti u visine,obgrliti svod
svojim rukama i putovati sa zlatnim krugom
od istoka ka zapadu.

Želim plutati go po zvezdanom plaštu svemira,
posetiti druge svetove i raspšen na
hiljade života u vidu kišnih kapi
naći se ponovo ceo u zagrljaju zemlje.

Popeo bih se tada na njene najviše vrhove
i milovao ih poput devičanskih grudi.
Želeo bi tada ugrejati umorno telo i dušu
i poput lavine se skotrljati pravo u okean.

Odakle bih ponovo gledao zvezde,
večne nebeske dragulje i divio se
lepoti postojanja.
Tada bih svoju večnost prodao za jedan
trenutak,bas ovakav!
 
Misli o domu

Zelenu mahovinu imaju morske stene.
Crvene jagode imaju borovi šumarci.
Ja imam samo uspomene na tebe.

Pričaj mi o tome kako ti nedostajem.
Kaži mi da su sati dugi i polagani.

O drljači mi pričaj koja ti razdire srce,
gvozdenoj drljači dugih dana.

Poznajem časove prazne kao limeni prosjački tanjirić u kišni dan,
prazne kao rukav vojnika bez ruke.

Pričaj mi…

Karl Sandberg
 
АТЕХ - према исламском предањуна двору хазарског кагана живела је нека рођака владарева позната са своје лепоте. Пред њеним одајама стајали су велики пси чувари сребрне длаке и шибали репом сами себе по очима. Били су увежбани да стоје непомично и могло се видети како повремено , не крећући се с места , мокре по својим ногама. Котрљали су у дну сугласнике као камење , а пред спавање би скотурали за собом своје дуге репове као бродску ужад.

Атех је имала сребрне очи и носила уместо дугмади прапорце тако да се по звуку могло знати на улици да ли се принцеза у двору одева или свлачи за починак. Али , њени се прапорци никад нису чули. Принцеза је уз памет била обдарена и необичном спорошћу. Дисала је ређе но што други кијају и у својој тромости гајила страховиту мржњу према свему и свакоме ко би хтео да је нагна на убрзано деловање , без обзира да ли је и ствар на коју је била нагоњена имала намеру и сама да оствари . Као постава те хаљине спорости у њеном разговору испољавала се једна друга наклоност - никада се није дуго задржавала на истом предмету и општећи са људима скакутала је као птица с гране на грану. Али се зато неколико дана касније опет враћала неочекивано на започету причу и настављала и непитана оно што је једном одбила да размотри , одлутавши за својим лепршавим мислима . То потпуно одсуство разликовања важних предмета у говору од споредних и савршена равнодушност према свим темама разговора тумачи се несрећом која је задесила принцезу у хазарској полемици. Наиме Атех је била песникиња , али једино што се сачувало од њених речи гласи : ,, Разлика између два да може бити већа него између да и не”.

Хазарски речник - зелена књига Милорад Павић


атех.jpg
 
91868faca707fa0c6401701ebcd6f734.jpg










Svakidašnja jadikovka
(T.Ujević)





Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa
što sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.

– O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

Od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,

i komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!

O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,

kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!
 
Убав Човек
сѐ можеш да го научиш
или да го натераш,
Да јаде помалку
Пократко да спие
Да живее во мала соба
Да преживува на студови
Да работи на пеколни горештини
Ама Убав Човек
не можеш да го научиш
или натераш,
Да не љуби...
Не можеш да му ја украдеш мислата
која живее низ небесната шир
Може помалку да спие,
но сонот не можеш
да му го украдеш
Можеш на студови да го врзеш
ама душата топла ќе му остане
Можеш на горештини да го врзеш
ама него главата студена ќе му остане
за убавата мисла да не ја стопи...
Можеш храна да не му даваш
но тој од добрината своја
сит ќе биде,
а ти алчен за неговата добрина
ќе останеш за век.
Затоа имај си убав човек крај себе
за да научиш ист да бидеш,
и ти некому таков да му бидеш.

Убав човек

Марко Виденовиќ
 
Добар дан :D


киша.jpg


Kad bi meni dali

Kad bi meni dali jedan dan,
ja ga ne bih potrošio sam.
Pola dana ja bih dao nekom
ko je dobar, a slučajno sam.

Igrali bi, pričali bi nešto,
trčali bi, skakali bi vešto
ja i dobar, a slučajno sam.

Kad bi meni dali kišobran,
ja ga ne bih potrošio sam.
Pola mesta ja bih dao nekom
ko je dobar, a slučajno sam.

Kišilo bi, dok mi koračamo,
pola tamo a pola ovamo.
Stavili bi dan pod kišobran
ja i dobar, a slučajno sam.

Kad bi meni dali jedan dan,
ja ga ne bih potrošio sam.

Brana Crnčević
 

Back
Top