Nastavak
Manastir Devic (15. vek), zaduzbina svetog Joanikija Devickog, cije se mosti cuvaju u kivotu u manastirskoj crkvi, nalazi se u sredistu Drenice. Od Srbice, koja je sad, kao i ceo drenicki kraj, cisto albanska i zovu je Skenderaj, udaljen je svega pet kilometara. Najblize srpsko naselje nalazi se tek iznad mosta na Ibru, koji Kosovsku Mitrovicu deli na srpski severni i juzni, albanski deo. O zivotu devet monahinja i dve iskusenice u najizolovanijem medju kosovsko-metohijskim manastirima, bez telefonske i radio veze sa svetom, pod danonocnom strazom francuskih vojnika iz sastava Kfora, za Danas govori igumanija devicka Anastasija (Biljic).
Razgovor je vodjen uoci manastirske slave, svetog Joanikija Devickog, koja je okupila za poslednjih pet godina neverovatnih nekoliko stotina Srba, jer, kako podseca igumanija Anastasija, na taj dan, 15. decembra 1997. godine ovde sve i zapocelo, kada se prvi put oglasila OVK.
-Period od kraja 1997. godine do dolaska Kfora provele smo u okruzenju. Dozivele smo mnogo neprilika. Vise puta su pucali na nas na manastirskoj ekonomiji, presretali su nas na putu prema Srbici, pretili, ali do ulaska Kfora na Kosovo nisu ulazili u sam manastir. Upali su samo nekoliko sati po odlasku vojske i policije koja je bila od manastira na dva kilometra, ali ga nikada nije obezbedjivala. Sada, ono sto nisu cinile nasa vojska i policija, cini Kfor - kaze igumanija Anastasija.
Zivot izmeDju kamenica
Dok nisu stigli francuski vojnici iz Devica su stizale dramaticne vesti o maltretiranju sestrinstva, cak je pominjano i zlostavljanje, koga, ipak, nije bilo?
- Bilo je neistinitih prica, cak i da je jedna od sestara silovana. To je odmah demantovao iguman iz Decana Teodosije, koji je prvi saznao da se tako nesto nije desilo. Ali, u svakom slucaju bilo dosta psihickog maltretiranja: pucali su nam na usi, glumili isledjivanje, trazili da im pisemo izvestaje... Zatvorili su nas u jednu prostoriju i svaki cas ulazili sa minobacacima i skljocali oruzjem. Za bespomocno sestrinstvo u takvom trenutku bilo je dovoljno samo to njihovo otvaranje vrata. Uglavnom su to bili Siptari iz okoline, medju kojima smo neke i poznavale.
U manastir ste dosli 1968. godine, koja je, takodje, bila teska za Kosovo i Metohiju. Kako je tada izgledao zivot u Devicu?
- Bila sam dete i malo sam razumela od prica o demonstracijama i raznim dogadjajima. Medjutim, prvi dogadjaj koji pamtim, naravno, duhovni su ispred toga, bila je kako mi kazemo "tuca" izmedju Siptara i sestrinstva. Jurisanje Siptara na 15 zenskih osoba u manastiru, svakao nije "tuca", nego maltretiranje. Oni su 1969. godine pretukli motkama nasu tadasnju igumaniju Paraskevu. Ona je, inace, imala samo jednu ruku, na kojoj je zbog udaraca napukla kost. Cesto su nas gadjali kamenjem na putu do ekonomije koja je od manastira udaljena kilometar i po. Nasa arhiva bila je puna predstavki tadasnjoj mesovitoj policiji Srba i Albanaca o raznim ekscesima. Dobijali smo razlicite odgovore, cak i da "rusimo tadasnje bratstvo i jedinstvo". Mnoge od tih papira unistili su Siptari 1999. godine kada su upali u manastir.
Koliko je Srba pre dolaska Kfora zivelo na podrucju Drenice?
- Sva sela na potezu Srbica - Glogovac nekada su bila ili cisto srpska ili mesovita, o cemu svedoce i protokoli krstenih, jer je to vecim delom bila parohija manastirska. Nazalost, pred dolazak Kfora u okolini bilo je veoma malo Srba, u Srbici mozda dva odsto, jer su se od 1968. narednih desetak godina mogle videti reke ljudi koje su dolazile iz pravca Cicevice, gde sada nema nijednog Srbina.
Koliko je potrebno hrabrosti da bi se zivelo u ovakvom okruzenju?
- Prvenstveno treba imati vere u Boga. Ona nam daje hrabrost. Tu je i sveti Joanikije, cije nam prisustvo daje sigurnost. Osecaj da stojimo iza ogromnog zastitnog bedema. Kao kad roditelj stoji ispred deteta. Sveti Joanikije je tu vekovima i ovo je jedini mnogobrojnih manastira u Drenici koji se sacuvao od. Ne znam tacan broj, koliko ih je bilo, ali u svakom slucaju, Cicevica bi se mogla nazvati drugom srpskom Svetom Gorom.
Da li velika odgovornost biti igumanija manastira kakav je Devic i koje su Vase duznosti?
-Ne moze se reci da je lako. Ali, ako to radimo iz ljubavi, prevenstveno prema Bogu, prema manastiru u kome zivimo, naravno i prema sestrinstvu i svima onima koji su u veri i sa kojima zelimo dostici svoj cilj, onda nije ni tesko. Igumanija se u prvom redu stara o duhovnom uzrastanju svom i svog sestrinstva. To je cilj zbog kog smo i posli u manastir. Sve ostalo smo imali i u svetu. Ali, ona brine i o spoljasnjoj organizaciji posla i zivota, jer je u manastiru postoje potrebe slicne onima u svetu, samo sto se one ovde stavljaju u drugi plan.
Od cega manastir sada zivi i kakva su poslusanja sestara?
- Kao i u svim manastirima one brinu o odrzavanju zgrada. Poslednje tri godine obradjivale smo samo malu basu i to u najmanjoj meri. Manastir je imao plodnu zemlju i mi smo vecim delom radile na njoj. Sad je to nemoguce, pa pokusavamo da se bavimo rucnim radovima.
Odlucuju li se devojke da i sada u ovakvoj situaciji dodju u Devic?
- Ima ih. Najmladja monahinja dosla je krajem 1996. i pocetkom 1997. godine, posle cega je usledilo okruzenje i tezak zivot u manastiru. Zamonasila se 1999. godine. Posle svega sto smo prezivele i pretrpele to je bio lep dogadjaj, vazan za buducnost manastira, jer svedoci da ce ovde ubuduce biti monaskih zaveta.
- - - - - - - - - -
Nastavak
PSOVKE UMESTO KAMENICA
Koliko prisustvo vojnika Kfora remeti uobicajen manastirski zivot, jer su oni, ipak, u samom manastiru?.
- To su pristojni vojnici. Svojim ponasnjem ne remete manastirski poredak, ali cinjenica je da su se monasi povukli iz sveta da bi bili sami. Sada su okolnosti takve i hvala Bogu sto su tu. Koliko je to u ovakvim uslovima moguce, oni nam obezbedjuju pratnju. Dosta su korektni, ali to nije sloboda.Problem je kad nesto hitno treba nabaviti za manastir - snabdevamo se koliko je moguce u severnoj Mitrovici i, naravno, u centralnoj Srbiji - sto svaki izlazak treba da se najavi tri dana unapred.
Da li je bilo incidenata od kada Vas prati Kfor?
- Osim psovki i dovikivanja, pokazivanja da ce nas zaklati, nije bilo kamenovanja, zaustavljanja.
Od kad je nemacka preuzela komandu nad Metohijom, govori se o povlacenju snaga Kfora ispred srpskih manastira. Da li bi to i Devicu moglo da se desi?
-Do sada smo dobijali uveravanja od njih da ce cuvati Devic sve dok postoji Kfor na Kosovu. Ukoliko to bude ispunjeno, mi smo zadovoljne.
Cuvaju Vas Francuzi, jedno vreme ovde su bili i Rusi. Da li ulaze u crkvu?
- Ruse je uglavnom vaspitao isti rezim kao i nas. Za velike praznike, Vaskrs, Bozic, mozda Duhove, dolazili su u crkvu, inace ne. Francuzi uglavnom vole da udju u crkvu, da se pomole, cesto puta i da zapale svecu. Redje dolaze na sluzbu, ali to je i zbog obaveza koje imaju.
Da li je bilo slucajeva da je neko drugipresao u pravoslavlje?
- Kod nas nije bilo takvih slucajeva, kao sa Spancima i Italijanima u drugim delovima Kosova i Metohije.
Kakav je bio odnos kosovskih Albanaca prema ovoj svetinji i svetom Joanikuju pre sukoba?
- Albanci iz ovog kraja imaju neobican pogled na manastir. Istovremeno zele i da ga uniste i da on postoji. Dolaze i traze pomoc od svetog Joanikija i tada izgledaju iskreni, veruju i zaista dobijaju isceljenje. Ali, posle toga isti ti mogli bi da ruse manastir, zato sto traze ono sto je fizicko, materijalno, od ovog sveta. Neko ce se zapitati zasto im svetitelj daje isceljenje kada su takvi. To nije nista neobicno. Kada traze isceljenje oni veruju u njega, i on im to daje, ali zato nece imati nista u buducem zivotu.
Za ove tri i po godine da li se neko od njih usudio da dodje u Devic i pomoli se pred kivotom svetog Joanikija?
- Bilo je nekoliko takvih slucajeva. Mislim tri od dolaska Kfora. Malo se osecala zebnja da li cemo ih primiti ili ne, ali su se ponasali kao i ranije, pre ovih dogadjaja. Uglavnom nismo pominjali ovo sto se desilo, jedino prvima koji su dosli desetak dana po ulasku Francuza. Tada je sve jos bilo sveze: polupane ikone, na civotu razbijena mermerna ploca, tragovi siptarskog orgijanja po crkvi. Oni su samo prokomentarisali da to nije dobro i da su to uradili ljudi koji ne znaju za Boga
Uspevaju li prognani Srbi da nekako stignu do manastira?
- Samo mali broj. Pre godinu dana jedna zena koja je zivela u Istoku poslala je po muzu prilog i pismo u kome kaze: "Molite se za nas da se vratimo svojim domovima, svojoj Metohiji, svojim manastirima. Zapalite svecu za moga unuka koji nije video svoju kucu". Ima nekoliko pisama sa slicnim sadrzajem. Devic je za metohijske ljude najveca svetinja. Svim srcem zele da se poklone svetom Joanikuju, iako mnogi medju njima ne drze svoju veru hriscansku, pravoslavnu. Izlazi da je sveti Joanikije, kod njih kao i kod Siptara nesto posebno, iznad svega. Sve moze da se ostavi, sve moze da se zaboravi, ali sveti Joanikije nikako.