Sama sebe, najviše.
Znam da neke stvari jednostavno moraju ići kako idu, znam da drugačije ne bi moglo, ali... ne mogu sa tim da se pomirim.
Od malena jasno znam značenje reči - nema, ali... teško je zavisiti od drugih, ma kako da su fer.
Tri godine se batrgamo kako umemo i znamo i sada je kulminacija. Sinovima svog brata sam pravila torte za rodjendan, ćerki svoje zaove sam pravila tortu za rodjendan i krštenje, eto, volim to i uživam u tome. Nema veće sreće nego videti dečije ozareno lice, videti to oduševljenje i sreću kada na torti vidi neku figuricu koju želi... i baš ga briga što sam ja to pravila n puta, jer nemam talenta, a želim... i ne treba da ga bude briga. Sve se briše kada vidim i čujem onaj smeh, onaj dečiji iskreni, iz duše 
Sutra je mojoj jedinici rodjendan. Prvi. A ja ne pravim tortu. Dva meseca "visim" ovde na kulinarstvu i kradem ideje, maštam, zamišljam, planiram... samo nisam isplanirala koju banku da opljačkam...
Jedna tetka je naručila tortu. Mi smo izabrali, muž i ja, kakva će biti. Lepo. Druga tetka pravi tortu. Još lepše, zaista. A mama? Mama sedi i blene u jednu tačku. I ne može da se pomiri sa činjenicom da ne može ćerki da napravi tortu za prvi rodjendan.
Deda kupio prase, eno ga u pečenjari. Baba nakupovala materijal za kojekakve djakonije. A mama i tata? Kao da sve to posmatramo iz daleka. Radimo šta nam se kaže. Iseci povrće za rusku salatu - isečemo. Premaži kiflice žumancetom i stavi u rernu - uradim. Bez volje, bez entuzijazma, bez sreće. Hvala njima, do neba im hvala, da nam nisu uskočili, pitanje je da li bismo pred goste, i to one najbliže koji bi svakako došli i bez poziva, imali i kafu i sok da iznesemo. Ali... sve je to gorko. Za drugu decu sam imala i pravila puna srca i sa poletom malog deteta, a za svoje... tako to život namesti, tako izrežira, da se čovek oseća kao udaren u glavu.
Samo čekam 1:45 noćas, da je zagrlim, da je izljubim, da joj, onako usnuloj kažem koliko je volim i koliko sam srećna što je imam. A drugo... njoj to ništa ne znači, ona je mala, čak ni svećicu na toj kupovnoj torti neće umeti da ugasi... ali meni bi značilo...tati bi značilo... a eto... ne možemo... tako bih sočno opsovala, mada mi nije u prirodi, samo kada bi to nešto moglo da promeni...
Znam da neke stvari jednostavno moraju ići kako idu, znam da drugačije ne bi moglo, ali... ne mogu sa tim da se pomirim.
Od malena jasno znam značenje reči - nema, ali... teško je zavisiti od drugih, ma kako da su fer.


Sutra je mojoj jedinici rodjendan. Prvi. A ja ne pravim tortu. Dva meseca "visim" ovde na kulinarstvu i kradem ideje, maštam, zamišljam, planiram... samo nisam isplanirala koju banku da opljačkam...

Jedna tetka je naručila tortu. Mi smo izabrali, muž i ja, kakva će biti. Lepo. Druga tetka pravi tortu. Još lepše, zaista. A mama? Mama sedi i blene u jednu tačku. I ne može da se pomiri sa činjenicom da ne može ćerki da napravi tortu za prvi rodjendan.
Deda kupio prase, eno ga u pečenjari. Baba nakupovala materijal za kojekakve djakonije. A mama i tata? Kao da sve to posmatramo iz daleka. Radimo šta nam se kaže. Iseci povrće za rusku salatu - isečemo. Premaži kiflice žumancetom i stavi u rernu - uradim. Bez volje, bez entuzijazma, bez sreće. Hvala njima, do neba im hvala, da nam nisu uskočili, pitanje je da li bismo pred goste, i to one najbliže koji bi svakako došli i bez poziva, imali i kafu i sok da iznesemo. Ali... sve je to gorko. Za drugu decu sam imala i pravila puna srca i sa poletom malog deteta, a za svoje... tako to život namesti, tako izrežira, da se čovek oseća kao udaren u glavu.
Samo čekam 1:45 noćas, da je zagrlim, da je izljubim, da joj, onako usnuloj kažem koliko je volim i koliko sam srećna što je imam. A drugo... njoj to ništa ne znači, ona je mala, čak ni svećicu na toj kupovnoj torti neće umeti da ugasi... ali meni bi značilo...tati bi značilo... a eto... ne možemo... tako bih sočno opsovala, mada mi nije u prirodi, samo kada bi to nešto moglo da promeni...
