Razmišljam o mom psu Džekiju kog je moja majka toliko hranila da je sa osam godina umro od infarkta. Onda me mama naterala da bacim Džekija u rupu gde je celo selo bacalo smeće. Plakao sam pet dana što mi nije dozvolila da propisno sahranim mog Džekija i da mu posadim lale na grob. Posle Džekija smo uzeli neku džumaricu, zvali smo je Milica. Milicu su ubili lovci na seoskom trgu kada su se spustili u selo da ubijaju besne lisice. Milica je izgledala baš ofucano poput svake džukele, a ogrlicu nikako nije trpela na sebi, pa je uvek pronalazila način da je skine. I Milicu me je mama naterala da bacim u rupu gde je celo selo bacalo smeće. Posle mi je umro otac. Živ nisam bio od straha da me mama ne natera da i tatu bacim u rupu. Njega smo, srećom, propisno sahranili na groblju.