Kormak Makarti - "Put"
Inače, Kormak se čita kao Krmak, ali se prilikom izgovora r usta nameste na p, a izgovori se nj.
Što se romana tiče, mislim da od Orvelove 1984 nisam pročitao ništa turobnije i depresivnije. Radnja je smeštena u neodređenu budućnost, nakon neodređene, ali nadasve temeljite globalne katastrofe, koja je celu planetu lišila kompletnog živog sveta, sa izuzetkom čoveka i nekih jednoćelijskih žgadija. U takvom svetu, u društvu koje se raspalo u bezvlašće, a malobrojni preživeli lutaju kao vukovi samotnjaci jalovim predelima, ili se udružuju u male ali surove bande u lovu na ljudski plen, otac i sin se zapućuju u višemesečno pešačenje ka jugu, u nadi da će za par procenata povećati svoju šansu za preživljavanjem još jedne zime. Kormak bliskost između oca i sina i dečakovu nevinu dobrotu postavlja nasuprot kolapsu civilizacijskih normi i ljudskosti, pitajući se koliko su te norme i moral zapravo krhki, odnosno šta bi od njih ostalo ako bi se život ljudskih jedinki sveo na ogoljena pravila preživljavanja.
Stil je... specifičan. Skoro do polovine romana sam se pitao da li je moguće da oba prevodioca (prevoditeljke) manjkaju elementarne pismenosti, kad već izdavač manjka sredstava za plaćanje lektora. Međutim, ispostavilo se da Kormak neguje taj neki diskutabilan princip namernog zanemarivanja punktuacije i gramatičkih pravila (tj da je jedan formalistički mudroser), što su prevoditeljke nekako probale da transponuju u pravila srpskog jezika. Ne znam kako takav spisateljski kredo fercera u ostalim Kormakovim delima, ali u ''Putu'' je dobro legao u sliku sveopšte deterioracije. Međutim, ono što je meni zasmetalo su povremeni izlivi isforsirane poetičnosti u mozak, koji bi možda i dobro došli kao promena ritma unutar svedenog i ogoljenog stilskog pejzaža, samo da je Kormak malo bolje iskontrolisao pretencioznost u tim trenucima.