Šta sam danas shvatio ?

Da kao kod robota Kalkjulona i Bendera iz Futurame, u koje su implementirane neke emocije i koje ne mogu da se upgrejduju bez njihove sopstvene volje, tj bez nekoga da im ugradi drugu vrstu emocija, da su i ljudi isti. U nas su, tokom detinjstva, implementirane neke emocije i neka vrsta ponasanja, koja mi tokom svog zivota menjamo ili negujemo. Negujemo ih, ako nailazimo na istomisljenike, a menjamo ih ako se to nekome iz nase blizine ne svidi, tacnije ako nekome do koga nam je stalo, se to ne svidi. Ono u sta nisam sigurna jeste, koliki je rok takvoj promeni?
 
Mhm…to onda znaci da, ako neki program radi kao sto smo predvideli da radi, on je onda predvidiv i ima dusu. Medjutim, ako u samom programiranju pogresimo u jednom slovu i on ne radi onako kako smo mi predvideli da treba, on je onda nepredvidiv i nema dusu?
To je glupo. Prvo, “(ne)predvidivo” i “dusa”, apsolutno nisu oksimoronski pojmovi i ne mogu se dovoditi u zavisnu vezu.
A drugo, ako insistiras da mogu, onda moras da krenes od toga da sta je predvidivo za tebe, nije za mene i obrnuto. Osoba A siluje zenu, za osobu B je predvidivo da ona njega ubije. Za osobu A je predvidivo da ona to ne uradi. Zena to ne uradi. Po osobi B, zena onda nema dusu a po osobi A je ima. I? Sta cemo sad? Ima li je ili je nema?
 
Da mi je sasvim ok, što sam sama. Što nisam u vezi, više od dve i po godine. Što nikoga ne volim. Što se nikome više ne dah na takav i toliki način. Niko me tako ne zna. Nikome se tako ne otvorih. Tek sada vidim u kojoj meri je moj unutrašnji svet opustošen, istrošen, tužan i nevoljen... i zašto nikoga u njega , nekada tako prekrasan, šaren, pink boje a danas opasan Kineskim zidićem, nisam pustila za to vreme. Ni sada. Ni kasnije. Nisam mogla. Jer sam bila volela. I to je ok. Sada je to jedan sjajan osećaj, i apsolutno se ne obazire, na zlurade komentare, kada mi bilo ko iskolači oči na to: "Tri godine si skoro sama??" "Jesam, pa šta?" "Pa, ništa..dobro, de.." "E, pa molim vas ja onda..."
 

Back
Top