Šta raditi nakon iznenadne smrti devojke

1001100

Zainteresovan član
Poruka
109
Devojka mi je umrla dan nakon što je prespavala kod mene. Nije pokazivala nikakve simptome bolesti. Odbacio sam je do njenog ćoška i uputila mi je pogled preko ramena nakon što je izašla iz auta. I to je to. Plačem skoro svaki dan, užasno sam prazan i šta god da radim je jednostavno nebitno. Ne želim da se ubijem ali ne bih imao ništa protiv toga da umrem. Jedino što mi pomaže je želja da se potrudim da budem onakav kakav je ona želela da budem i da bude ponosna. Da li jednostavno vreme leči sve ili imate neki savet koji bi mogao da bude od koristi
 
Pa nisam mislio u ljubavnom smislu, već baš "šta raditi sa svojim životom" nakon ovoga, naći neku svrhu. Nemam neke planove da se muvam sa drugim devojkama... Ali hvala na savetu.
Razmišljao sam da se preselim u drugu državu da ostavim sve iza sebe, ne znam da li bi to bilo od pomoći
 
Pa nisam mislio u ljubavnom smislu, već baš "šta raditi sa svojim životom" nakon ovoga, naći neku svrhu. Nemam neke planove da se muvam sa drugim devojkama... Ali hvala na savetu.
Razmišljao sam da se preselim u drugu državu da ostavim sve iza sebe, ne znam da li bi to bilo od pomoći
Naravno da ne bi jer bi te to pratilo svuda.

Moras rascistiti sa tim i opet imati svoj zivot. Znam da deluje grubo ali...
 
Naravno da ne bi jer bi te to pratilo svuda.

Moras rascistiti sa tim i opet imati svoj zivot. Znam da deluje grubo ali...
Raščistiti znači preći preko toga ili prihvatiti da se to desilo? Ja sam prihvatio činjenicu da je više nema, ali kad god se podsetim da je više nikad neću videti i način kako se to desilo - jednostavno kao da imam bombu u stomaku.
Recimo da sam shvatio da je ona bila jedina lepa strana mog života, i da ne želim da imam opet svoj život bez nje. Već duže vreme želim da promenim posao, navike i mesto stanovanja. I sad kad se ovo desilo nekako shvatam da nemam vremena. Shvatam da moram da ne mislim o njoj po ceo dan da ne bih poludeo totalno, možda bi pomoglo da odem negde gde me bar stvari i okolina ne podsećaju toliko... Ne znam, to je samo bila ideja
 
Raščistiti znači preći preko toga ili prihvatiti da se to desilo? Ja sam prihvatio činjenicu da je više nema, ali kad god se podsetim da je više nikad neću videti i način kako se to desilo - jednostavno kao da imam bombu u stomaku.
Recimo da sam shvatio da je ona bila jedina lepa strana mog života, i da ne želim da imam opet svoj život bez nje. Već duže vreme želim da promenim posao, navike i mesto stanovanja. I sad kad se ovo desilo nekako shvatam da nemam vremena. Shvatam da moram da ne mislim o njoj po ceo dan da ne bih poludeo totalno, možda bi pomoglo da odem negde gde me bar stvari i okolina ne podsećaju toliko... Ne znam, to je samo bila ideja
Tako je. Racionalizovati. Ne kazem da je lako.
Probaj nekim hobijem, angazovanjem, necim sto ce ti zaokupiti paznju.

Inace, zao mi je sto se to desilo.
 
Primi moje saučešće. 😢

Nikad niko kog licno znam nije doziveo ovo ili da je neko negde pitao ovo. Stvarno sad covek nije pametan sta da ti kaze.

Moras da nastavis da zivis s tim. Vreme ce proci, nemoj da se plasis da ce ti se opet isto desiti sa nekom drugom. Nece, samo eto pusti vreme da se stabilizujes I sve slegne.
 
Devojka mi je umrla dan nakon što je prespavala kod mene. Nije pokazivala nikakve simptome bolesti. Odbacio sam je do njenog ćoška i uputila mi je pogled preko ramena nakon što je izašla iz auta. I to je to. Plačem skoro svaki dan, užasno sam prazan i šta god da radim je jednostavno nebitno. Ne želim da se ubijem ali ne bih imao ništa protiv toga da umrem. Jedino što mi pomaže je želja da se potrudim da budem onakav kakav je ona želela da budem i da bude ponosna. Da li jednostavno vreme leči sve ili imate neki savet koji bi mogao da bude od koristi

Saučešće!

Korona?
 
Devojka mi je umrla dan nakon što je prespavala kod mene. Nije pokazivala nikakve simptome bolesti. Odbacio sam je do njenog ćoška i uputila mi je pogled preko ramena nakon što je izašla iz auta. I to je to. Plačem skoro svaki dan, užasno sam prazan i šta god da radim je jednostavno nebitno. Ne želim da se ubijem ali ne bih imao ništa protiv toga da umrem. Jedino što mi pomaže je želja da se potrudim da budem onakav kakav je ona želela da budem i da bude ponosna. Da li jednostavno vreme leči sve ili imate neki savet koji bi mogao da bude od koristi
moje iskreno saučešće

zavisi koliko je vremena proshlo ako se skora desilo u normalnoj si fasi tugovanja
smrt voljene osobe razbije na djeliche bitno je da se sastavis i da nauchis da zhivish
a nauchichesh svi smo to nauchili pa i ti cesh

noci ne spavati, nemati volju za zhivot, neosetjati sebe a kamoli svijet oko sebe takodje je normalno
 
Pa nisam mislio u ljubavnom smislu, već baš "šta raditi sa svojim životom" nakon ovoga, naći neku svrhu. Nemam neke planove da se muvam sa drugim devojkama... Ali hvala na savetu.
Razmišljao sam da se preselim u drugu državu da ostavim sve iza sebe, ne znam da li bi to bilo od pomoći
Preseljenjem u drugu državu nosiš i svoje emocije, mislim da ne bi našao duševni mir. Naprotiv.
Moraš odbolovati svoju tugu. Koliko? Zavisi.Samo znam da treba dosta, dosta vremena da načuš da živiš suočen sa situacijom.
 
Raščistiti znači preći preko toga ili prihvatiti da se to desilo? Ja sam prihvatio činjenicu da je više nema, ali kad god se podsetim da je više nikad neću videti i način kako se to desilo - jednostavno kao da imam bombu u stomaku.
Recimo da sam shvatio da je ona bila jedina lepa strana mog života, i da ne želim da imam opet svoj život bez nje. Već duže vreme želim da promenim posao, navike i mesto stanovanja. I sad kad se ovo desilo nekako shvatam da nemam vremena. Shvatam da moram da ne mislim o njoj po ceo dan da ne bih poludeo totalno, možda bi pomoglo da odem negde gde me bar stvari i okolina ne podsećaju toliko... Ne znam, to je samo bila ideja
jos je sveze. vremenom ce leci rad tuge
onda ces upoznati neku drugu devojku i zivotni ciklus opet krece.
ne forsiraj, guraj kako osecas i kao sto rekoh prethodno, naucices da zivis sa tim a novu srecu ces naci u nekoj drugoj.
znam da sad ne kapiras to jer je jos sve sveze, ali za godinu dve ces skapirati sta ti pricam.

a sad ti je najbolje da se posvetis poslu ili hobiju, da nadjes nesto sta ce ti okupirati misli tokom dana.
 
Od cega je umrla,koliko godina?
Nema bega od stvarnosti,moras necim da se zanimas i da ne mislis nazalost na nju ako mislis da izbledi
Imala je 21 godinu. Bila je asmatičar, ali se osećala odlično. To veče, 6 sati nakon što sam je odbacio kući je rekla roditeljima da se loše oseća i da mora u bolnicu. Posle 14h je umrla. Ne zna se razlog, nije rađena autopsija. Lekari su rekli da je imala upalu oba plućna krila(iako nije kašljala niti imala temperaturu, sumnjaju da je od ranije to vukla) i da pluća nisu bila u stanju da apsorbuju kiseonik u krv(ili tako nešto) odnosno krv je bila prezasićena ugljen dioksidom i udavila se................
Da ali jedino što mi pomaže da se osećam lepo ili loše je da mislim o njoj i da se sećam kako smo provodili vreme ili da se sećam kako se to na kraju desilo, sve ostalo jednostavno ne mogu da osetim.
jos je sveze. vremenom ce leci rad tuge
onda ces upoznati neku drugu devojku i zivotni ciklus opet krece.
ne forsiraj, guraj kako osecas i kao sto rekoh prethodno, naucices da zivis sa tim a novu srecu ces naci u nekoj drugoj.
znam da sad ne kapiras to jer je jos sve sveze, ali za godinu dve ces skapirati sta ti pricam.

a sad ti je najbolje da se posvetis poslu ili hobiju, da nadjes nesto sta ce ti okupirati misli tokom dana.
Kontam ja to, ali mi to tako nije fer posle svega... Verovao sam da je ona ta, bila mi je najbolji drug, imali smo planove itd...
Preseljenjem u drugu državu nosiš i svoje emocije, mislim da ne bi našao duševni mir. Naprotiv.
Moraš odbolovati svoju tugu. Koliko? Zavisi.Samo znam da treba dosta, dosta vremena da načuš da živiš suočen sa situacijom.
Već duže vremena sam nezadovoljan svojom životnom situacijom i sredinom, a ovo šta se desilo je samo pojačalo taj osećaj za jedno 300 puta i imam osećaj da nemam više vremena da planiram ako želim da mi se nešto šta planiram zapravo desi. Živim u malom selu i prilično je depresivno, tako da je selidba više odluka povodom monotonije mog života nego suočavanje sa tragedijom koja se desila. Ali recimo, u sobi u kojoj smo spavali ne mogu da zaspim do 7 ujutru i onda moram da odem u drugu sobu i tu zaspim nekako... To mi je dalo ideju da selidba može pomoći
 
Od cega je umrla,koliko godina?
Nema bega od stvarnosti,moras necim da se zanimas i da ne mislis nazalost na nju ako mislis da izbledi


iskreno nisam imala nameru da te citiram chak shto vishe preskachem ali sad bash nisam mogla


ova pitanja su mene lichno nervirali i chudila me

kao da to neshto menja ili ublazhava tugu

na ovo nikad nisam htela odgovoriti niti sam hranila znatizhelju
 
Imala je 21 godinu. Bila je asmatičar, ali se osećala odlično. To veče, 6 sati nakon što sam je odbacio kući je rekla roditeljima da se loše oseća i da mora u bolnicu. Posle 14h je umrla. Ne zna se razlog, nije rađena autopsija. Lekari su rekli da je imala upalu oba plućna krila(iako nije kašljala niti imala temperaturu, sumnjaju da je od ranije to vukla) i da pluća nisu bila u stanju da apsorbuju kiseonik u krv(ili tako nešto) odnosno krv je bila prezasićena ugljen dioksidom i udavila se................
Da ali jedino što mi pomaže da se osećam lepo ili loše je da mislim o njoj i da se sećam kako smo provodili vreme ili da se sećam kako se to na kraju desilo, sve ostalo jednostavno ne mogu da osetim.

Kontam ja to, ali mi to tako nije fer posle svega... Verovao sam da je ona ta, bila mi je najbolji drug, imali smo planove itd...

Već duže vremena sam nezadovoljan svojom životnom situacijom i sredinom, a ovo šta se desilo je samo pojačalo taj osećaj za jedno 300 puta i imam osećaj da nemam više vremena da planiram ako želim da mi se nešto šta planiram zapravo desi. Živim u malom selu i prilično je depresivno, tako da je selidba više odluka povodom monotonije mog života nego suočavanje sa tragedijom koja se desila. Ali recimo, u sobi u kojoj smo spavali ne mogu da zaspim do 7 ujutru i onda moram da odem u drugu sobu i tu zaspim nekako... To mi je dalo ideju da selidba može pomoći
Meni je majka umrla i jedino mogu da ne mislim o njoj i kako je otisla,kad me nesto podseti i kad se vracam na to ne valja nikako
 
Već duže vremena sam nezadovoljan svojom životnom situacijom i sredinom, a ovo šta se desilo je samo pojačalo taj osećaj za jedno 300 puta i imam osećaj da nemam više vremena da planiram ako želim da mi se nešto šta planiram zapravo desi. Živim u malom selu i prilično je depresivno, tako da je selidba više odluka povodom monotonije mog života nego suočavanje sa tragedijom koja se desila. Ali recimo, u sobi u kojoj smo spavali ne mogu da zaspim do 7 ujutru i onda moram da odem u drugu sobu i tu zaspim nekako... To mi je dalo ideju da selidba može pomoći

Radi ono što ti prija i što misliš da ti može olakšati,
Ako si spreman za promenu sredine, zašto da ne? Probaj. Srećno!
 
Pa nisam mislio u ljubavnom smislu, već baš "šta raditi sa svojim životom" nakon ovoga, naći neku svrhu. Nemam neke planove da se muvam sa drugim devojkama... Ali hvala na savetu.
Razmišljao sam da se preselim u drugu državu da ostavim sve iza sebe, ne znam da li bi to bilo od pomoći
Sbakako buraz nauci drugi jezik i sto manje pricaj ovaj razvi nove trenutke i ptekri te stare slojeve sjecanja novima
 
Devojka mi je umrla dan nakon što je prespavala kod mene. Nije pokazivala nikakve simptome bolesti. Odbacio sam je do njenog ćoška i uputila mi je pogled preko ramena nakon što je izašla iz auta. I to je to. Plačem skoro svaki dan, užasno sam prazan i šta god da radim je jednostavno nebitno. Ne želim da se ubijem ali ne bih imao ništa protiv toga da umrem. Jedino što mi pomaže je želja da se potrudim da budem onakav kakav je ona želela da budem i da bude ponosna. Da li jednostavno vreme leči sve ili imate neki savet koji bi mogao da bude od koristi
Твоје стање духа је сасвим прикладно ономе што се догодило. Човек си. Изгубио си вољену особу, тугујеш, плачеш, депресиван си, све се чини небитним, ништавним без ње. Она те је покретала, веселила, осмехом и смехом усрећила.. Увек када некога изгубимо, ми стално евоцирамо сећања и изнова и изнова то чинимо и зато и пролазимо кроз ту патњу.

Временом ће тај осећај нелагоде и депресије проћи, мора проћи, све пролази у животу, то је неминовност. Неће време да излечи њен губитак али ће ти омогућити да наставиш неометано живот. Имам две пријатељице и обе су имале две велике љубави које су преминуле. Свакако, прошло је по 5-8 година, оне их памте и даље, али имају нове везе и живот иде даље.

Који савет ти могу дати? Исплачи се онако, као човек, избаци све то из себе. Остало ће само од себе да се среди.
 

Back
Top