Znači, Srbija nikad nije bila neprijatelj, nego je naivno vjerovala u bratske odnose?

Je li to ona ista naivna Srbija koja je 90-ih oslobodila toliko teritorija da su svi redom morali bježati od „bratske ljubavi“? Ta naivnost uključuje i Vukovar, Dubrovnik, Sarajevo, Srebrenicu i sve ostale „oslobodilačke pohode“?
A ovo s „ne treba osuđivati narode, već podjarmljene političare“ je klasična fora, kad Srbi rade zločine, to su pojedinci, ali kad drugi nešto naprave, onda su to genocidni narod“ i neprijatelji pravoslavlja. Znači, srpski narativ ide ovako:
- Svi su vam krivi za sve.
- Nikad ne priznajete ništa. Ako i priznajete, to je „greška pojedinaca“, ali zločini koje ste sami izazvali su uvijek „nepravda prema Srbima“.
- Stvari gledate od momenta kad vama paše. Počinje povijest 1995. u Oluji, 1999. u bombardiranju ili 2008. na Kosovu – ali nikad 1991., nikad 1987., nikad 1918.
I na kraju, Vučić vam je kriv za sve, ali ga opet birate. A do jučer vam je bio šegrt kod Šešelja dok je urlao „100 muslimana za jednog Srbina“. Dakle, ili ste totalno nesposobni da izaberete normalnog lidera, ili vam sve ovo zapravo i paše. Što je od ta dva?