Balkan? Nemačka je završila proširenje EU sa Hrvatskom, tu je kraj priče. Lako može da se desi a verovatno i hoće da Nemačka krene u stvaranje daleko manje integracije u kojoj bi, pored Nemačke, bile i Francuska, Austrija, zemlje Beneluksa ali i Slovenija i Hrvatska. I to je to. 
Međunarodni odnosi su jako kompleksni ali ono što je očigledno, je to da se oni vraćaju na “tehnologiju” 19. veka, a to znači stvaranje “regionalnih zabrana” za najveće i najmoćnije, stvaranje nekih novih granica. Istovremeno, to znači da se savezništva i menjaju, pa tako i ti “zabrani”. Niko, doduše, u ovom trenutku ne može pouzdano da kaže šta će na kraju od svega toga biti. ali je činjenica da Nemačka pokušava da se oslobodi kontrole Amerike, što Americi zadaje velike probleme  Amerika pokušava i to joj je jedan od najvećih prioriteta da pokuša vezivanje evropskih država kroz NATO za sebe. Bez vojnog prisustva u Evropi, i bez saveza sa evropskim državama, koji im omogućava slobodan prelet, stacioniranje vojnih baza, i mogućnost nesmetanog prolaska (ali i značajno učešće evropskih država u zajedničkim akcijama, pa samim tim i smanjenje troškova vojnih operacija), SAD nemaju šta da traže na Bliskom Istoku ili u Srednjoj Aziji, a samim tim jednostavno prestaju da budu globalna sila. Glavni problem u daljem pozicioniranju kao što rekoh joj je Nemačka. Geopolitički interesi SAD i Nemačke se ne poklapaju, a i već duže vreme je vrlo teško objasniti Nemcima zašto moraju da plaćaju, direktno ili indirektno, troškove vojnih akcija u kojima uopšte ne učestvuju. Nemačka će smoći snage da politički uđe u konfrontaciju sa SAD, samo ukoliko ima partnera koji joj u toj političkoj borbi može pomoći. Kao jedina adresa na koju se Berlin može obratiti, i gledano istorijski, ali i shodno aktuelnim prilikama u svetu, jeste Moskva. Amerika pokušava da utiče na ove stvari direktnim pritiskom na Nemačku, to može ostaviti dugoročne posledice po odnose dve zemlje; pokušavaju opstruiranjem Nemačke preko manjih članica EU i NATO, to im daje veće izglede na uspeh, ali to je vrlo spor i skup proces; ali mogu i pokušati ulaskom u partnerstvo sa Rusijom. To je malo verovatno ali Rusija je tu u idealnoj poziciji, gde će naravno štiteći sebe odigrati na obe karte prema potrebi, zapravo oni to i rade. I tako Nemačka gotovo sigurno ostaje vojno i politički izolovana u okviru EU i NATO, bez nekih većih mogućnosti za samostalnim spoljnopolitičkim nastupom.
Ono što se nas tiče je naravno Srbija i Balkan, tu će se po svoj prilici odlučivati između Amerike i Rusije. I jedna i druga sila imaju ograničavajuće faktore u toj konkurenciji, ali i prednosti. Amerika ima jaku političku infrastrukturu, većina političkih lidera su njeni ili kursisti ili neskriveni simpatizeri. Uz to, posle tajnog političko-obaveštajnog rata između Nemačke i Amerike na Kosovu, Amerika je u prednosti i utemeljila se u albanskom delu Balkana. Tu poziciju je teško promeniti. Jaka je i u Grčkoj i Makedoniji, jaka je i u Srbiji. Međutim ogromni nedostaci Amerike su su njena duboka unutrašnja kriza, politički haos u samom vrhu administracije koji nameće pitanje šta je uopšte današnja američka spoljna politika? U bivšoj Jugoslaviji se i dalje primenjuje šablon iz 90-ih godina iako se situacija temeljno promenila. Amerika trenutno nema dovoljno kapaciteta i njene prednosti koje ima na Balkanu ne znače gotovo ništa. Da bi se to izbeglo, za Ameriku su ključni instrumenti NATO (mada je mala korist od toga, to je još jedna iluzija) i Turska. U tom svetlu bi uprkos nezavisnim ambicijama te zemlje, trebalo gledati na njeno ponovno "otkriće" Balkana. 
Nedostaci Rusije su slaba politička infrastruktura u regionu, a za njenu izgradnju su potrebne godine i godine. Međutim ono što su njene velike prednost su su ekonomske investicije i Nemačka. Rusija je jedan od najvećih investitora energetske i bazične privredne infrastrukture na Balkanu. Verovatno je da to mnogima u tim zemljama nije po volji, ali nemaju izbora u sadašnjoj krizi. Sa takvim ekonomskim prisustvom vremenom će doći i politički uticaj. Upravo Nemački stav  o zaustavljanju proširenja EU i stvaranju neke nove manje integracije i nove granice na Balkanu imaju veze i sa nemačko-ruskim savezništvom.
Šta bi sve to trebalo da znači za Srbiju? Srbija hitno mora da se suoči s novom realnošću i da najveći deo svojih diplomatsko-političkih kapaciteta investira u sagledavanje onoga šta se stvarno dešava. I šta bi u tim okolnostima trebalo i moglo da bude interes Srbije, a ne birokratije u Vašingtonu i Briselu, i evropske i natovske. Zbivanja na Balkanu su uvek bila deo širih međunarodnih kriza i tim krizama su i izazvana. Problem je što vlast u Srbiji nije zainteresovana i nema nikakav drugi program niti viziju izuzev “evropske Srbije”. Na tome se uporno insistira, bez obzira što to postaje apsurdno. Srbija, naravno ne može da utiče na šira kretanja, ali može da svojim stavom i unutrašnjim ponašanjem, drugim rečima uređenjem države, podstakne druge da i o njoj drugačije razmišljaju i da, koliko je god moguće, spremno dočeka novi međunarodni poredak.