Strela
Elita
- Poruka
- 17.244
Kojice, paz' ovako...
Danas, noir filmovima se nazivaju oni stari crno beli filmovi... Npr. Kazablanka...
E sada, Matrix spada u Neo-Noir...
Sustina je u kontrastu... Kako u bojama... tako i u stvarima... Npr. Starinski telefoni i super tehnika... Ako si gledala Sin City, razumes sta hocu da kazem...
![]()
![]()
![]()
Odnosno moze se reci buducnost u proslosti...
Tesko je to objasniti... ali u najkracim crtama to je to...![]()
CRNI FILM – FILM NOIR
Pojam francuske kritike za vrstu filma karakterističnog mračnog tona, ciničnog i
pesimističkog raspoloženja. Potiče od pojma “crni roman” (roman noir, black novel), koji je
koristila francuska književna kritika u XVIII i XIX veku, za britanski Gotski roman. Pojam
crni film prvi put je upotrebljen za holivudske filmove tokom 40-ih i početkom 50-ih godina,
koji su prikazivali mračno podzemlje kriminala i korupcije sa junacima koji su bez razlike
bili cinični i bez iluzija. Često nesigurni usamljenici, sputani prošlošću i neodlučni pred
neizvesnom budućnošću. Crni film se karakteriše obiljem noćnih scena, podjednako u
enterijeru i eksterijeru, sa ambijentima koji sugerišu “prljavu” stvarnost. Osvetljenje ističe
tamne senke i akcentuje fatalno raspoloženje. Mračni tonovi i nervna razdražljivost
naglašeni su dinamičnom koreografijom akcije opterećene oštrim kompozicijama i
rakursima kamere. Na primer: John Huston, “Malteški soko” (1941), “Ki Largo” (1948
), “Džingla na asfaltu” (1950); Howard Havks, “Duboki san” (1946); Michael
Curtiz, “Kazablanka” (1942); Billy Wilder, “Propali vikend” (1945), “Bulevar sumraka” (
1950); Orson Weles, “Dama iz Šangaja” (1948 ); Fritz Lang “plava gardenija” (1953) itd.
Crni film prilično je bio pod uticajem reditelja koji su došli iz centralne Evrope uoči i tokom
Drugog svetskog rata. Sporadično se pojavljuje tokom 50-ih godina: Orson Weles, “Seme
zla” (1950); Don Siegel, “Zločin na ulicama” (1956), “Prljavi Hari” (1971); Roger
Corman, “Masakr na dan Svetog Valentina” (1967); John Boorman, “ Point Blank” (1967);
Peter Yates, “Bullit” (1968 ); Roman Polanski, “Kineska četvrt” (1974) itd.
Ponovno iteresovanje za ovu vrstu filma javlja se 80-ih godina: Lawrence Kasdan, “Telesna
vrelina” (1981); Ridley Scott, “Blade Runner” (1982); Wim Wenders, “Hammett” (1983);
Kenneth Branagh, “Ponovo mrtav”(1991) itd. Pojam crni film koristio se za neke francuske
filmove u toku i posle Drugog svetskog rata, kao i za kasnije filmove Novog talasa koji su
bili pod uticajem holivudskog crnog filma. U širem smislu, pojam se retroaktivno koristio
za nemačke ekspresionističke filmove 20-ih godina.