Šta hrvatski školarci uče iz istorije

HAHAHAHA
Screenshot_20250924-103944_Google.jpg
 
Zanimljiv članak šta hrvatski školarci uče iz istorije o događajima iz 2.svj.rata.
Ima li neko da zna šta se uči u Srbiji da usporedimo?
https://www.srednja.hr/novosti/kako...ovijesti-uce-o-ndh-o-za-dom-spremni-ni-slova/
Razlika je jasna, u hrvatskim udžbenicima piše da je NDH bila fašistička i zločinačka tvorevina.

A u srpskim udžbenicima?
Čarobno nestaju četnički zločini, a Draža se prikazuje kao "antifašist". O logorima za Hrvate i muslimane u Srbiji, muk. O suradnji dijela Srba s okupatorom, ništa. Ukratko, vi učite povijest kao da ste 1941. istovremeno bili i žrtve i pobjednici i heroji i partizani i antifašisti i saveznici i oslobodioci. Toliko ste toga sebi pripisali da vam je jedino još preostalo napisati da je rat počeo jer je Hitleru nestalo rakije iz Šumadije.
 
Razlika je jasna, u hrvatskim udžbenicima piše da je NDH bila fašistička i zločinačka tvorevina.

A u srpskim udžbenicima?
Čarobno nestaju četnički zločini, a Draža se prikazuje kao "antifašist". O logorima za Hrvate i muslimane u Srbiji, muk. O suradnji dijela Srba s okupatorom, ništa. Ukratko, vi učite povijest kao da ste 1941. istovremeno bili i žrtve i pobjednici i heroji i partizani i antifašisti i saveznici i oslobodioci. Toliko ste toga sebi pripisali da vam je jedino još preostalo napisati da je rat počeo jer je Hitleru nestalo rakije iz Šumadije.
Otkud ti ideja jednakosti između hrvatskih fašista i Jugoslovenske vojske? Vi ste kolektivno jeli lude gljive.
 
Frenklin Delano Ruzvelt je kad je primio 1943.delegaciju jugoslovenske kraljevske vlade pitao istu: "Šta će vam Jugoslavija? Srbiju treba obnoviti. A Hrvate zbog silnih zločina treba staviti pod međunarodni protektorat (zatvoriti u rezervat)".
I bio je u pravu veliki predsednik jer i danas većina Hrvata obožava Pavelića, NDH i Hitlera.
 
Hrvati uče u školama da je Jugoslavija bila velika Srbija. Ako je Hrvatska bila srpska kolonija, onda trebaju biti zahvalni Srbiji jer su kolonizatori kolonijama doneli civilizaciju. A tako je i bilo u i slučaju Hrvatske.
Kad Rusi stignu, evo šta će da uče:

Hrvatski vilajet i geneza hrvatskog imena u zapadnoj Hercegovini i Dalmaciji​


Uvod​


Pitanje etničkog i kulturnog identiteta u dalmatinsko-hercegovačkom prostoru jedno je od najosetljivijih u jugoistočnoj evropskoj istoriografiji. Rasprave o srpskom i hrvatskom prisustvu u Dalmaciji i Hercegovini neretko su opterećene ideološkim interpretacijama, dok primarni izvori i administrativne prakse velikih sila (Vizantije, Ugarske, Mletačke republike, Osmanskog carstva) otkrivaju složen proces identitetskih transformacija. Posebno važnu ulogu u tom procesu imalo je formiranje tzv. „Hrvatskog vilajeta“ u osmanskom periodu, što je značajno uticalo na širenje hrvatskog imena u oblastima gde ono dotad nije bilo prisutno.


Paganija i srpski supstrat​


Vizantijski car Konstantin VII Porfirogenit u delu De administrando imperio (sredina 10. veka) jasno identifikuje Paganiju (Pagania) kao oblast naseljenu Srbima („Pagania, quae et Arentani, ex Serbis sunt“) [1] Teritorije koje će vekovima kasnije ući u sastav Hrvatskog vilajeta – uključujući Makarsku, Čitluk, Čapljinu, Ljubuški i Metković – u to vreme ulazile su u širi srpski etnički okvir. Hronološka analiza pokazuje da se hrvatsko ime u ovom regionu ne pojavljuje u srednjovekovnim izvorima, te da ne postoji osnov za tvrdnju o njegovoj ranijoj etničkoj prisutnosti.[2]

Osmanska administrativna podela​

Nakon osmanskog osvajanja Dalmacije i zapadne Hercegovine u 15. i 16. veku, prostor je uključen u Kliški sandžak, deo Bosanskog ejaleta. U okviru te administrativne celine pominje se vilayet-i Hirvat („Hrvatski vilajet“), koji je obuhvatao prostor između Zrmanje i Cetine, kao i delove između Une i Velebita[3]. Ova oznaka nije imala etničku, već čisto teritorijalno-administrativnu prirodu. Osmanska praksa imenovanja vilajeta često je polazila od istorijskih ili geografsko-političkih odrednica, a ne od aktuelnog etničkog sastava.

Širenje hrvatskog imena​

Kroz institucionalni okvir Osmanskog carstva, hrvatsko ime počinje da se širi među stanovništvom pomenutih oblasti. U početku, ono je označavalo teritorijalnu pripadnost stanovnika vilayet-i Hirvat, da bi se postepeno transformisalo u samopercepciju i etničku oznaku. Populacija ovog regiona bila je izrazito heterogena: srpsko pravoslavno i vlaško stanovništvo, lokalni i doseljeni muslimani, kao i katolički element, kako starosedelački tako i migracioni [4]. U takvom kontekstu, „Hrvat“ je isprva značio „stanovnik Hrvatskog vilajeta“, a tek naknadno se preobrazio u etnonim.


Kulturni i književni primeri​

Ovakva administrativno uslovljena identifikacija objašnjava poreklo i kulturnu samopercepciju pojedinih ličnosti iz ovog prostora. Tako se roditelji Petra Zoranića, autora Planina (prvog romana pisanog na hrvatskom jeziku), vezuju za područje obuhvaćeno Hrvatskim vilajetom.[5] Isto važi i za franjevce poput fra Filipa Grabovca ili fra Andrije Kačića Miošića, čija je „hrvatska“ pripadnost više posledica osmanske nomenklature nego kontinuiteta sa srednjovekovnim Hrvatima severne Dalmacije ili Panonije.


Zaključak​


Proces poistovećivanja stanovnika zapadne Hercegovine i Dalmacije sa hrvatskim imenom ne može se razumeti bez uloge Osmanskog carstva i njegovih administrativnih podela. „Hrvatski vilajet“ bio je ključni faktor u širenju imena koje je u početku imalo isključivo upravni karakter, a koje je tokom vremena poprimilo etničku dimenziju. Tako se deo srpskog stanovništva Paganije i zapadne Hercegovine, pod osmanskom vlašću, postepeno integrisao u hrvatski identitetski okvir, što je ostavilo duboke posledice u kasnijim etničkim i političkim konstelacijama regiona.




  1. Constantine Porphyrogenitus. De administrando imperio. Edited by Gy. Moravcsik, translated by R. J. H. Jenkins. Washington D.C.: Dumbarton Oaks, 1967.
  2. Ćirković, Sima. Istorija srednjovekovne bosanske države. Beograd: Srpska književna zadruga, 1964.
  3. Klaić, Nada. Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. Zagreb: Školska knjiga, 1975.
  4. Šabanović, Hazim. Bosanski pašaluk: Postanak i upravna podjela. Sarajevo: Svjetlost, 1959.
  5. Šanjek, Franjo. „Petar Zoranić i njegovo djelo u kontekstu dalmatinske renesanse“. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 26 (1993): 45–61.

Sad im je izuzetna prilika da pročitaju, jer kad dođu Rusi, sve će biti na ćirilici. :lol:
 
Frenklin Delano Ruzvelt je kad je primio 1943.delegaciju jugoslovenske kraljevske vlade pitao istu: "Šta će vam Jugoslavija? Srbiju treba obnoviti. A Hrvate zbog silnih zločina treba staviti pod međunarodni protektorat (zatvoriti u rezervat)".
I bio je u pravu veliki predsednik jer i danas većina Hrvata obožava Pavelića, NDH i Hitlera.
TAd ih je jos i priznavao
 
Do 1918. Hrvatska je bila autonomna pokrajina u sastavu Mađarske koja nije imala nikakve veze sa Dalmacijom i Rijekom koje su pripadale Austriji. Tek sa ujedinjenjem sa pobedničkom Srbijom 1918. Hrvatska se širi na Dalmaciju i Hrvati se počinju formirati kao nacija. Tako je isto bilo i 1945. Zagreb je od provincijskog grada za SFRJ postao industrijski centar Jugoslavije.
Pomozi sirotu na svoju sramotu. Kao kad Ciganki daš pet evra a ona se naljuti i još te vređa da si joj dao malo.
 
Poslednja izmena:
Do 1918. Hrvatska je bila autonomna pokrajina u sastavu Mađarske
Sta ste vi imali u toj madarskoj?
koja nije imala nikakve veze sa Dalmacijom i Rijekom koje su pripadale Austriji.
Osim sto su imali iste stranke jezik u skoli novine
pobedničkom Srbijom 1918
Porazena 1915. Kao da rumunje svrstas u pobjednike ili ruse
Tako je isto bilo i 1945. Zagreb je od provincijskog grada za SFRJ postao industrijski centar Jugoslavije.
bia je razvijeniji od turske srbije
Kao kad Ciganki daš pet evra a ona se naljuti i još te vređa da si joj dao malo.
Osim sto ste minjali krune i dinare u nerealnin omjerima
se širi na Dalmaciju
A trojedina kraljevina dalmacija slavonija hrvatska dok se srbija domogla makedonije crne gore bih vojvodine koje nikad nisu bile njene
 
A trojedina kraljevina dalmacija slavonija hrvatska
Trojedina Kraljevina je postojala samo u snovima u Zagrebu. Hrvatska, Slavonija i Dalmacija su do 1918. tri različite zemlje u kojima su se govorili prilično različiti jezici. Iz Hrvatske za Dalmaciju nije ni ni bilo puta nego se brodom moralo ići.
Zločesti Srbi su stvorili modernu Hrvatsku.
 
Zagorac, Dalmatinac i Slavonac do 1918. nemaju ništa zajedničko izuzev katoličke vere. Katolička crkva ih je ujedinila proglasivši ih za Hrvate. Pa ti ljudi nemaju ama baš ništa zajedničko. Ni ne razumeju se. Tek 1945. im se pridružuju Istrani.
Da nisu ukrali preko zajedničkog srpskohrvatskog jezika istočnohercegovačku ijekavicu i proglasili je za hrvatski jezik ne bi mogli međusobno da komuniciraju.
 

Back
Top