Q. in perpetuum hibernum
Stara legenda
- Poruka
- 88.479
Da dodam još malo, 1628. godine, piše Maksim iz Zavale u Hilandaru da je knjigu kupio "posred srpske zemlje...kod grada Dubrovnika".
Onda Ivan Lucić, 1666. godine u svojoj slavnoj knjizi (gdje je i pop Dukljanin prvi put latinska verzija objavljen): "Ipak Dalmatinci i Sloveni, koji su im susjedi, ne zovu jezik slovinskim nego hrvatskim ili srpskim prema tome kojim dijalektom govore"
Što se tiče konkretne samosvijesti, Evo što su crkveno-narodne starješine Srba u Habsburškoj monarhiji pišu 18. 06. 1690. godine caru Leopoldu:
"Naše Srbsko pleme samovlastno biti, arhiepiskopa načinati u našega roda i jezika srbskago, grčaskago zakona, koga izabere vas duhovni i svecki sabor...po vasej Serbiji i Bulgariji i Justinianiji i Dalmaciji i Bosnii, Iliriji i Hercegovini i Černoj Gori do mora, i Hrvackoj i Ugarskoj, Sirmiji, Jenopolji, zemljom, de je god pod častnim krilom svetlago cara rimskago, gde se nahode sad i posle naši ljudi grčaskago zakona po ti zemlji više imenovani, gde se god nađu da imat vlast naš arhiepiskop, Srbski nad nima crkve posveštati i popove davat."
21.08.1690. godine izdaje Leopold potvrdu Rašanima na ovaj zahtjev, "..u svoj Grčkoj, Raškoj, Bugarskoj, Dalmaciji, Bosni, Jenopolju i u Hercegovini, isto tako u Ugarskoj i Hrvatskoj, gdje zaista žive.." (in tota Graecia, Rascia, Bulgaria, Dalmatia, Bosnia, Jenopolia et Herczegovina, nec non in Hungaria et Croatia, ubi de facto existunt.."
04.12.1690. imperator Leopold stavlja službeno pod svoj protektorat Rašane "koji žive po Grčkoj, Bugarskoj, Raškoj, Hercegovini, Dalmaciji, Podgorju, Jenopolju, Ugarskoj i Hrvatskoj" (per Graeciam, Bulgariam, Rasciam, Hertzegoviniam, Dalmatiam, Podgoriam, Jenopoliam, Hungariam et Croatiam degentes)
11.12.1690. isti Leopold potvrđuje potpuno iste povlastice još jednom Rašanima "koji žive po Grčkoj, Bugarskoj, Raškoj, Hercegovini, Dalmaciji, Podgorju, Jenopolju i po ostalim krajevima koji su pridruženi pomenutima") (I]per Graeciam, Bulgariam, Rasciam, Hertzegoviniam, Dalmatiam, Podgoriam, Jenopoliam, caeteraque praedictis anexxa loca commorantibus.[/I])
Onda, tvrdokorni rimokatolički kardinal grof Leopold Kolonić 1694. godine zapisuje da je car Leopold nedavno primio Srbe grčkog zakona koji su nekada bili rasijani "...po Grčkoj, Bugarskoj, Raškoj, Hercegovini, Dalmaciji, Podgorju, i Jenopolju".
29.08.1706. godine se opet spominju Srbi u Dalmaciji.
Negdje između 1712. i 1725. godine pravoslavni Srbi u Dalmaciji su napisali jedan članak u kojoj se spominju "mitropoliti u srpskoj zemlji". Spominje se i "episkop Dalmaciji".
1715. godine novi habsbruški car Karlo potvrđuje povlastice Rašanima "koji žive po Grčkoj, Bugarskoj, Raškoj, Hercegovini, Dalmaciji, Podgorju, Jenopolju i po ostalim krajevima u Krajini naše naprijed spomenute Kraljevine Ugarske i dijelova koji su joj se pridružili" (per Graeciam, Bulgariam, Rasciam, Herczegoviniam, Dalmatiam, Podgoriam, Jenopoliam, caeteraque in praeattacti Regni Nostri Hungarie et Partium Eidem annexarum Confinibus loca commorantibus)
1718. godine splitski nadbiskup Stjepan piše o mjerama protiv Srba u Dalmaciji: "protiv onih, koje zovu Srbljima (contra illos, quos Serblos vocant)
26.08.1719. katolički nadbiskup di Rodi piše u Rimu kako šibenički biskup Stefan pokušava obilaženjem Srba da ih integrira u mletačku državu. (tenti d'intrudersi in visitare tutti li Serviani, che abitano nel dominio di questa republica in quelle parti)
02.09.1719. kardinal Paulucci piše nunciju u Veneciji da treba zabraniti pravoslavnim episkopima da služe Srbima (Serviani) u mletačkoj republici.
1720. godine ima jedan interesantan spomen, koji nisam uspio do sada rastumačiti. Zadarski nadbiskup Vicko Zmajević opisuje pravoslavne kršćane u Dalmaciji i spominje "Srbe Morlake" (Morlacchi Serviani nella Dalmazia - di Dalmacia).
Ali već 1721. godine u novom spisu o pravoslavnim Srbima, Zmajević koristi isključivo srpsko ime i piše "vladika srpski" (Vescovi serviani), "obred srpski" (rito serviano), "narod srpski" (popoli serviani), "Srbi" (Serviani), "nacija srpska" (nazione serviana") itd.
Onda Ivan Lucić, 1666. godine u svojoj slavnoj knjizi (gdje je i pop Dukljanin prvi put latinska verzija objavljen): "Ipak Dalmatinci i Sloveni, koji su im susjedi, ne zovu jezik slovinskim nego hrvatskim ili srpskim prema tome kojim dijalektom govore"
Što se tiče konkretne samosvijesti, Evo što su crkveno-narodne starješine Srba u Habsburškoj monarhiji pišu 18. 06. 1690. godine caru Leopoldu:
"Naše Srbsko pleme samovlastno biti, arhiepiskopa načinati u našega roda i jezika srbskago, grčaskago zakona, koga izabere vas duhovni i svecki sabor...po vasej Serbiji i Bulgariji i Justinianiji i Dalmaciji i Bosnii, Iliriji i Hercegovini i Černoj Gori do mora, i Hrvackoj i Ugarskoj, Sirmiji, Jenopolji, zemljom, de je god pod častnim krilom svetlago cara rimskago, gde se nahode sad i posle naši ljudi grčaskago zakona po ti zemlji više imenovani, gde se god nađu da imat vlast naš arhiepiskop, Srbski nad nima crkve posveštati i popove davat."
21.08.1690. godine izdaje Leopold potvrdu Rašanima na ovaj zahtjev, "..u svoj Grčkoj, Raškoj, Bugarskoj, Dalmaciji, Bosni, Jenopolju i u Hercegovini, isto tako u Ugarskoj i Hrvatskoj, gdje zaista žive.." (in tota Graecia, Rascia, Bulgaria, Dalmatia, Bosnia, Jenopolia et Herczegovina, nec non in Hungaria et Croatia, ubi de facto existunt.."
04.12.1690. imperator Leopold stavlja službeno pod svoj protektorat Rašane "koji žive po Grčkoj, Bugarskoj, Raškoj, Hercegovini, Dalmaciji, Podgorju, Jenopolju, Ugarskoj i Hrvatskoj" (per Graeciam, Bulgariam, Rasciam, Hertzegoviniam, Dalmatiam, Podgoriam, Jenopoliam, Hungariam et Croatiam degentes)
11.12.1690. isti Leopold potvrđuje potpuno iste povlastice još jednom Rašanima "koji žive po Grčkoj, Bugarskoj, Raškoj, Hercegovini, Dalmaciji, Podgorju, Jenopolju i po ostalim krajevima koji su pridruženi pomenutima") (I]per Graeciam, Bulgariam, Rasciam, Hertzegoviniam, Dalmatiam, Podgoriam, Jenopoliam, caeteraque praedictis anexxa loca commorantibus.[/I])
Onda, tvrdokorni rimokatolički kardinal grof Leopold Kolonić 1694. godine zapisuje da je car Leopold nedavno primio Srbe grčkog zakona koji su nekada bili rasijani "...po Grčkoj, Bugarskoj, Raškoj, Hercegovini, Dalmaciji, Podgorju, i Jenopolju".
29.08.1706. godine se opet spominju Srbi u Dalmaciji.
Negdje između 1712. i 1725. godine pravoslavni Srbi u Dalmaciji su napisali jedan članak u kojoj se spominju "mitropoliti u srpskoj zemlji". Spominje se i "episkop Dalmaciji".
1715. godine novi habsbruški car Karlo potvrđuje povlastice Rašanima "koji žive po Grčkoj, Bugarskoj, Raškoj, Hercegovini, Dalmaciji, Podgorju, Jenopolju i po ostalim krajevima u Krajini naše naprijed spomenute Kraljevine Ugarske i dijelova koji su joj se pridružili" (per Graeciam, Bulgariam, Rasciam, Herczegoviniam, Dalmatiam, Podgoriam, Jenopoliam, caeteraque in praeattacti Regni Nostri Hungarie et Partium Eidem annexarum Confinibus loca commorantibus)
1718. godine splitski nadbiskup Stjepan piše o mjerama protiv Srba u Dalmaciji: "protiv onih, koje zovu Srbljima (contra illos, quos Serblos vocant)
26.08.1719. katolički nadbiskup di Rodi piše u Rimu kako šibenički biskup Stefan pokušava obilaženjem Srba da ih integrira u mletačku državu. (tenti d'intrudersi in visitare tutti li Serviani, che abitano nel dominio di questa republica in quelle parti)
02.09.1719. kardinal Paulucci piše nunciju u Veneciji da treba zabraniti pravoslavnim episkopima da služe Srbima (Serviani) u mletačkoj republici.
1720. godine ima jedan interesantan spomen, koji nisam uspio do sada rastumačiti. Zadarski nadbiskup Vicko Zmajević opisuje pravoslavne kršćane u Dalmaciji i spominje "Srbe Morlake" (Morlacchi Serviani nella Dalmazia - di Dalmacia).
Ali već 1721. godine u novom spisu o pravoslavnim Srbima, Zmajević koristi isključivo srpsko ime i piše "vladika srpski" (Vescovi serviani), "obred srpski" (rito serviano), "narod srpski" (popoli serviani), "Srbi" (Serviani), "nacija srpska" (nazione serviana") itd.