U potrazi za izgubljenom ćirilicom
Od 11.177 Dubrovčana, srpski jezik je krajem 18. veka govorilo čak 9.713 žitelja nekada slavne republike. U liturgijskim i književnim tekstovima, kao i spomenicima ćirilično pismo bilo u upotrebi
I. MILADINOVIĆ | 22. februar 2015
http://www.novosti.rs/vesti/naslovn...tml:535002-U-potrazi-za-izgubljenom-cirilicom
Naziv Doma srpskog društva "Dušan Silni" u Dubrovniku, s kraja 18. veka ispisan ćirilicom
OPŠTOJ antisrpskoj kampanji, posle odluke Međunarodnog suda u Hagu, koja je ovladala čitavom Hrvatskom, pridružio se nedavno i Hrvatski sabor. Izvesni gospodin Frano Matušić, na dnevni red je postavio pitanje knjigu prof. dr Zlate Bojović "Istorija dubrovačke književnosti", u izdanju "Srpske književne zadruge", u kojoj se, kako je rečeno, dubrovačka književnost i njeni pisci Držić, Gundulić i ostali, proglašavaju srpskim.
Taj isti zastupnik zatražio je od premijera Zorana Milanovića da se izjasni da li je njegova vlada reagovala povodom "imperijalističkih težnji srpske naučnice". Ubrzo je sa sabrske govornice stigao i glas premijera Milanovića.
- Ako će me svaka bezvezarija, koju je objavio nekakav polupismeni provokator terati da u Vladi Republike Hrvatske o tome govorim, onda smo mi slabi u svojoj veri o tome ko smo i šta smo. Džore Držić i Šiško Menčetić u 15. veku pisali su na čakavštini, e pa to je samo hrvatsko!
Njemu se odmah pridružio i dugogodišnji predsednik Hrvatskog PEN-a Slobodan Prosperov Novak i ovu knjigu je nazvao smešnom ali vrlo opasnom jer predstavlja "iredentistički, imperijalistički pokušaj uzimanja ne samo tuđe baštine, već i tuđe teritorije". Sve ove izjave dobile su centralno mesto u udranim informativnim emisija nacionalne televizije, a posvećeno je dosta prostora i u specijalnim emisijama.
Na sve to profesor dr Zlata Bojović je smireno reagovala i naglasila da su u njenom delu ni na jednom mestu ne spominje reč "srpski", niti da je dubrovačka književnost srpska. Nažalost, rekla je, i ovog puta moramo dobro da razmislimo o rečima našeg nobelovca Ive Andrića da je "prošlost ono što je ostalo". U Zagrebu su, po ko zna koji put pokazali da su poodavno zabravili prošlost. Zaboravili su i ono što je doskora znao i svaki srednjoškolac da je Dubrovnik nerazdvojivi deo i hrvatske i srpske istorije.
Kada su, pre neku godinu, u Hrvatskoj počeli protesti protiv ćiriličnih tabli u Vukovaru najglasniji su bili Dubrovčani. I oni su zaboravili da je upravo ćirilica vekovima bila u upotrebi baš u tom Dubrovniku. Od 1514. godine, kada je dubrovački pisar Luka P. Primojević tražio od Senata dozvolu za otvaranje štamparije koja bi štampala "i srpskim pismenima kako ih upotrebljavaju srpski kaluđeri u svojim crkvama, istim slovima kojim su bili počeli štampati Crnojevići, a štampa im je bila svugdje hvaljena i uvažena". (Miroslav Pantić, "Iz starog Dubrovnika").
Ćirilica, razumljiva i za susedne srpske oblasti i za dubrovačku kancelariju, kroz sve ovo razdoblje bila je u upotrebi u liturgijskim i književnim tekstovima i na grobnim spomenicima. Prihvatili su je i elastični franjevački misionari... Iz onog što se danas dešava u Hrvatskoj prosečni Srbin teško da bi mogao pomisliti da bi pripadnici slavne dubrovačke vlastele mogli biti Srbi. Zbog toga je, možda, lako hrvatskoj državi da svojata celokupnu baštinu Dubrovnika. Gotovo ceo prošli vek hrvatski nacionalizam se svodio na stalno dokazivanje novih razlika od Srba. Zbog problema sa identitetom morali su da budu mnogo puta veći protivnici Srba od bilo koga. Naročito u Dubrovniku, da se potpuno potisne ideja da je ovaj grad sastavni deo i hrvatske i srpske istorije.
Zato, podsetićemo na dokument štampan 1898. godine u Dubrovniku. Reč je o kalendaru "Dubrovnik, za prostu 1898. godinu" - "Izdanje i naklada Srpske Dubrovačke štamparije A. Pisarević". Na samom početku ove zanimljive knjižice izdavač je doneo "nekoliko statističkih podataka o Dubrovniku" u kojima piše:
"1. Po popisu od 31. decembra 1890. općina dubrovačka ima prostora 36:26 km, a stanovništvo broji 11.177.
2. Općina sastoji se od 15 odlomaka.
3. Od Sv. Jakoba na Pločama do blizu Oboda u Konavlima i od mora do Hercegovačke granice cijeli ovaj predio obuhva- ta 22:83 km, sa 13 odlomaka."
Potom se poimenice nabrajaju sva nastanjena mesta na teritoriji Dubrovnika, zatim popis stanovništva po pripadnosti, domovini i državljanstvu. Potom sledi popis po "vjeroispovesti". Statističari iz Beča nisu propustili da zabeleže ni koliko je bilo Dubrovčana s manama.
Ovde je prilika i da podsetimo da je austrijski statističar Karl fon Cernig, još u popisu stanovništva Dubrovnika i njegove okoline (Konavle i Pelješac) 1851. i 1857. godine, napisao - da su Srbi.
Popis Austrougarske u kom se tačno vidi koji se jezik govori u Dubrovniku 1898.
Čak i austrijski diplomata Benjamin Kalaj, čiji se razvojni put kreće od srbofila do srbofoba (u Beogradu, dok je službovao kao konzul, prešao je u pravoslavnu veru i uzeo ime Srboljub, onda je, u drugoj životnoj fazi, činio sve da posvađa Srbe i Hrvate i smišljao fraze koje su koristile i 1914, pa 1941, zatim 1991. godine, a nažalost i danas se koriste diljem Hrvatske)), Dubrovnik naziva srpskim gradom.
Šta nama preostaje - da prihvatimo floskulu starog cinika da je istorija lepa žena koja se preudaje ili da krenemo u potragu za izgubljenom istorijom.
ČISTOTA SRPSKOG NARODA I NjEGOVIH OSOBINA I OBIČAJA
ISTORIJI Dubrovnika možda najbolje svedoči govor Jovana Đaje (Dubrovnik, 1846 - Beograd, 1928), Srbina katolika, poznatog novinara i publiciste, koji je važio za čoveka široke kulture. Govor je održan početkom 1913. godine.
- Kad spomenuh narod na zemljištu Dubrovačke Republike, kao jedan od najčistijih delova srpskoga naroda, moram to odmah i dokazati, pre no što pređem na odlike i osobine njegove, kao glavni predmet ovoga razgovora. Narod na zemljištu Dubrovačke Republike od doseljenja srpskoga naroda, pa sve do pre 100 godina, bio je ili u sastavu srpske države, ili u sastavu Dubrovačke Republike, koja je te pokrajine, Pelješac, Rat, Primorje, Ston i Konavle, dobila od srpskih vladalaca. Dakle nikada pod tuđinom, od kako su postale srpske države, pa sve do početka prošlog veka, kad je Dubrovnik potpao najpre za kratko vreme pod Francuze, pa 1814. godine na Bečkom kongresu stalno pod Austriju - govorio je tada Đaja.
- Osim toga, te je krajeve od tuđinskoga pridolaženja i mešavine čuvala neprimamljiva krševnost njihova i vlasteoska revnjivost dubrovačke aristokratije, kao gospodara svih zemalja u oblasti Republike. Otuda je sledovalo održavanje čistote srpskoga naroda, njegova jezika i svih njegovih osobina i običaja.
ČINjENICE IZ DECEMBRA 1890. GODINE
* Poslednjeg dana decembra 1890. godine u Dubrovniku je živelo "10.327 rimokatolika, 546 pravoslavnijeh, unijata - 1, pripadnika luteranskog obreda 15, reformisanog obreda 206, Jevreja 79, muhamedanaca - 2", a jedan žitelj se nije opredelio ni za jednu veroispovest.
* Precizni austrougarski popisavači evidentirali su stanovnike bivše slavne republike po obrazovanju, a zatim po jeziku - kako se govori u kući.
* Na pragu prve godine devete decenije devetnaestog veka, znači pre 125 godina, u Dubrovniku je srpskim jezikom govorilo 5.823, a u ostalim naseobinama ove "općine" stanje je bilo sledeće: u Gružu i Lapadu srpski jezikom je govorilo 1.028, u Brgatu Gornjem 222, u Brgatu Donjem 230, u Grbovcu 195, u Martinovićima 207, u Makošema 254, u Buićima 235, u Petračama 186, u Čelopečićima 211, u Čibačama 261, u Brašinama 284, u Zavreljama 253, u Solinama 132 i na Platama 200 stanovnika. Dakle, ukupno 9.713 žitelja u Dubrovniku i neposrednoj okolini govorilo je srpskim jezikom.
