Evo i ja bih htela da podelim sa svima svoje iskustvo.

Mislim da ce biti korisno onima koji nemaju nivo B2, a ipak hoce da rade u Nemackoj.
Pre godinu dana sam procitala poruku kolege Ja007 (na strani 5), i odlucila sam da uradim kao i on, zato sto sam imala tek A2 nivo,i ucenje jezika mi je jako sporo islo, iako sam dosta truda ulagala. I htela sam odmah posle drzavnog ispita da odem iz Srbije, jer nisam mogla da gledam kako se preko veze zaposljavaju ljudi koji su bili losiji studenti od mene,a za mene posla nije bilo.
Tako da sam pocela da pretrazujem sajtove univerziteta i da trazim oglase za doktorske studije. S tim sto sam ja uspela da nadjem oglase samo za PhD studije (koje traju 3-4 godine). Meni su priznali Dr.med titulu, i nije bilo potrebe da se prijavljujem za doktorske studije na koje njihovi lekari idu da bi dobili titulu Dr.med. Na te PhD studije se uglavnom primaju biolozi, biohemicari, pa nije lako da lekar tu upadne, ali bila sam uporna, javila sam se na preko 30 oglasa. Mislim da mi je dosta pomoglo to sto sam kao student radila radove i isla na kongrese, pa su mislili da imam iskustva u svemu tome. I nakon mesec dana trazenja posla, primili su me na jednom Institutu, od ambasade sam ulaznu vizu dobila za 1 dan, a u Nemackoj su mi sa Instituta pomogli oko dobijanja radne i boravisne dozvole, oko svega su mi pomagali, i sve su mi organizovali. Jako su prijatni i ljubazni, bas sam bila iznenadjena.

Inace, ovde je moguce biti student i zaposlen u isto vreme.
Ali, plata je mala, oko 1100 eura. A radno vreme mi je cesto i 60 sati nedeljno. Rad u laboratoriji nije fizicki naporan, i prilicno je opusten, ali ja nisam navikla toliko da radim, i uopste nemam vremena za privatan zivot. Zato nisam sigurna da li cu ostati do kraja da zavrsim doktorske studije, ili cu da trazim posao u nekoj bolnici, jer se u bolnicama ipak manje radi, tako mi kazu kolege sa kursa nemackog, koji rade u bolnicama. Trenutno idem na B2 kurs Nemackog, pa cu na leto da pokusam da polozim ispit. Inace, prvih 6 meseci sam na poslu pricala samo na engleskom, a nakon toga sam presla na nemacki. Kolege Nemci mi jako puno pomazu, ali tesko ih je razumeti kad normalno pricaju, jedino ih razumem kad polako pricaju. To nije problem sto se tice posla, ali kad npr.idemo zajedno na rucak, i oni nesto izmedju sebe pricaju, ja ne mogu da ih razumem, i osecam se izolovano. To mi isto kazu kolege koji su stranci, i vec par godina rade u bolnici, i iako tecno govore nemacki, ne mogu da prate razgovor kolega Nemaca kada su zajedno u drustvu, i nije im prijatno.
Tako da sam dosla do zakljucka da kad budem trazila sledeci posao, da cu ici u neki deo Nemacke gde ima vise Srba, odnosno ljudi sa kojima mogu da pricam na svom jeziku. Nisam znala da ce mi to biti toliko bitno, ali sad znam da je bitno. Tako da to i drugima preporucujem. Nadam se da ce moje informacije da pomognu nekome.
