- Poruka
- 953
Srebreničanka prepoznala na TV-u svoje dijete
Nura Alispahić na haškom snimku vidjela kako krvnici ubijaju njenog sina Azmira
Pitam ga: Sine, zar nisi otišao, a on veli: Bio sam krenuo, a onda sam se sjetio da te nisam poljubio i zato sam se vratio, prisjeća se Nura rastanka sa sinom 11. jula 1995.
- Vidjela sam ga, ženo moja! Moj Azmir... Oni ga gone, a on se okrenu, vidim mu lice. Na njemu bratove pantalone, koje je ponio sa sobom kad je krenuo iz Srebrenice... I patike... Pucaju u njega... Vidim on pada... Očima svojim gledam kako mi dijete ubija dušmanin - zaplakala je jučer, prilikom našeg dolaska, na vratima svog izbjegličkog stana u TuzliNura Alispahić iz Srebrenice, majka šesnaestipogodišnjeg Azmira čije je smaknuće na Godinjskim barama kod Trnova 1995. godine, jučer putem TV ekrana obišlo cijeli svijet.
Otišao s rođakom
Nura, teški dijabetičar, u srijedu uvečer neposredno nakon što je sebi dala injekciju inzulina, sjela je pred televizor i imala šta vidjeti.
- Kako spomenuše riječ Srebrenica, ja se ukopah pred televizorom. Vidim krvnici gone ljude i odjednom moj Azmir... Aaah... Majko moja... Može li iko razumjeti kako mi je bilo... - priča Nura i prisjeća se trenutka kada je 11. jula 1995. posljednji put vidjela Azmira:
- Povikaše neke moje komšinice: Eto četnika, ulaze u Srebrenicu. Azmir najprije ode s rođakom Semirom kako bi se na Buljimu priključio ostalim muškarcima koji su krenuli šumom... Ja zatvorim vrata, uzmem neke sitnice i krenem prema kući moje rodice... Stadoh tu, kad puče granata...
Narod u panici, ja pogledam, kad moj Azmir na prozoru. Pitam ga: Pa, sine, zar nisi otišao, a on veli: Bio sam krenuo, a onda sam se sjetio da te nisam poljubio i zato sam se vratio. Tu smo se rastali, a osjećala sam da se više nećemo vidjeti - priča Nura.
Nekoliko mjeseci nakon što je došla u Tuzlu, došao joj je "neki momak" i kazao da je Azmira i još 12 njegovih drugova na Udrču zarobila srpska vojska i policija te da su tada ukrcani u kamione i odvedeni u nepoznatom pravcu.
Ukopan u Potočarima
Prema informacijama koje su došle do Nure Alispahić, njen sin Azmir i ostali zarobljenici proveli su, navodno, četiri mjeseca u zatvoru u Zvorniku, nakon čega su odvedeni na Godinjske bare i strijeljani, a potom su njihova tijela zapaljena u obližnjoj kući.
Njihove posmrtne ostatke pronašli su članoviFederalne komisije za traženje nestalih 1999. godine. Azmir Alispahić ukopan je u mezarju Potočari 11. jula 2003.
A. HADŽIĆ
Ostala bez dva sina
- Oba sina su mi poginula 1995. godine. Moj Admir, nakon što je u Srebrenici teško ranjen, helikopterom je bio prebačen u Tuzlu na liječenje. Čim se oporavio, ponovo se prijavio u vojsku. Ubila ga je dušmanska granata na Kapiji 25. maja 1995.Imao je24 godine - govori Nura.
Nura Alispahić na haškom snimku vidjela kako krvnici ubijaju njenog sina Azmira
Pitam ga: Sine, zar nisi otišao, a on veli: Bio sam krenuo, a onda sam se sjetio da te nisam poljubio i zato sam se vratio, prisjeća se Nura rastanka sa sinom 11. jula 1995.
- Vidjela sam ga, ženo moja! Moj Azmir... Oni ga gone, a on se okrenu, vidim mu lice. Na njemu bratove pantalone, koje je ponio sa sobom kad je krenuo iz Srebrenice... I patike... Pucaju u njega... Vidim on pada... Očima svojim gledam kako mi dijete ubija dušmanin - zaplakala je jučer, prilikom našeg dolaska, na vratima svog izbjegličkog stana u TuzliNura Alispahić iz Srebrenice, majka šesnaestipogodišnjeg Azmira čije je smaknuće na Godinjskim barama kod Trnova 1995. godine, jučer putem TV ekrana obišlo cijeli svijet.
Otišao s rođakom
Nura, teški dijabetičar, u srijedu uvečer neposredno nakon što je sebi dala injekciju inzulina, sjela je pred televizor i imala šta vidjeti.
- Kako spomenuše riječ Srebrenica, ja se ukopah pred televizorom. Vidim krvnici gone ljude i odjednom moj Azmir... Aaah... Majko moja... Može li iko razumjeti kako mi je bilo... - priča Nura i prisjeća se trenutka kada je 11. jula 1995. posljednji put vidjela Azmira:
- Povikaše neke moje komšinice: Eto četnika, ulaze u Srebrenicu. Azmir najprije ode s rođakom Semirom kako bi se na Buljimu priključio ostalim muškarcima koji su krenuli šumom... Ja zatvorim vrata, uzmem neke sitnice i krenem prema kući moje rodice... Stadoh tu, kad puče granata...
Narod u panici, ja pogledam, kad moj Azmir na prozoru. Pitam ga: Pa, sine, zar nisi otišao, a on veli: Bio sam krenuo, a onda sam se sjetio da te nisam poljubio i zato sam se vratio. Tu smo se rastali, a osjećala sam da se više nećemo vidjeti - priča Nura.
Nekoliko mjeseci nakon što je došla u Tuzlu, došao joj je "neki momak" i kazao da je Azmira i još 12 njegovih drugova na Udrču zarobila srpska vojska i policija te da su tada ukrcani u kamione i odvedeni u nepoznatom pravcu.
Ukopan u Potočarima
Prema informacijama koje su došle do Nure Alispahić, njen sin Azmir i ostali zarobljenici proveli su, navodno, četiri mjeseca u zatvoru u Zvorniku, nakon čega su odvedeni na Godinjske bare i strijeljani, a potom su njihova tijela zapaljena u obližnjoj kući.
Njihove posmrtne ostatke pronašli su članoviFederalne komisije za traženje nestalih 1999. godine. Azmir Alispahić ukopan je u mezarju Potočari 11. jula 2003.
A. HADŽIĆ
Ostala bez dva sina
- Oba sina su mi poginula 1995. godine. Moj Admir, nakon što je u Srebrenici teško ranjen, helikopterom je bio prebačen u Tuzlu na liječenje. Čim se oporavio, ponovo se prijavio u vojsku. Ubila ga je dušmanska granata na Kapiji 25. maja 1995.Imao je24 godine - govori Nura.