Srbistika

Kad ne bio od sebe pravio afektiranoga jadnika u raspravi, na njeke bi tvoje primjedbe valjalo odgovoriti.
No kad se javljaš s tim pozersko nadriduhovitim pristupom, čovjek izgubi volju da ti išta ozbiljno napiše jer ispadaš
oko što se u inetrenetskom žargonu zove troll.

Trollovi su nešto prevedivo iz Ivane Brlić- Mažuranić, i na to se ne treba osvrtati.

Рођени мој, према свецу и тропар. Све док будеш ромињао с тисућљетних повијесних висина, моји ће ти осврти на таква ромињања изгледати као „надридуховито афектирање јадника”. Озбиљну расправу треба завриједити, а кроатистика је још увијек јако далеко од тога...
 
I Đole Krstić, autor gramatike u kojoj razlikuje hrvatski (kajkavski) od ilirskog (srpskog štokavskog i čakavskog) jezka
img25_650x768.jpg

Kao bitan ukazatelj srpskog karaktera jezuitske prozelitizmene leksiko- i gramatikografije sigurno je Srpska gramatika Jurja Križanića, (imenom: Grammatichno izkazanye ob russkom yaziku) jezuitskog misionara iz Obrha kod Ozlja i sibirskog zatočnika, u kojoj se, pored tumačenja na ruskom, beloruskom i poljskom, nalazi i tumačenje na hrvatskom jeziku, čime je ovaj jezuitski misonar jasno ukazao na to šta je kongregacija smatrala hrvatskim jezikom, a sa čim je izjednačavala ilirski jezik.
Kri%C5%BEani%C4%87_-_Gramati%C4%8Dno_izkazanje_ob_ruskom_jeziku.png


- Juraj Križanić ("Srbijanin") piše rečnik srpski sa osvrtom na hrvatski :)
content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content

content
content

content
 
Poslednja izmena:
Sedamdesetih i osamdesetih godina 18. stoljeća austrijske su vlasti pokušavale iz srpskih pravoslavnih škola na teritoriju pod svojom upravom izbaciti ćirilicu i slavenosrpski jezik. S tim ciljem izdale su 1779. godine za tamiški Banat naredbu o ukidanju ćirilice izvan crkve i o uvođenju latinice i »općega čistoga ilirskoga jezika« u škole.
 
I Đole Krstić, autor gramatike u kojoj razlikuje hrvatski (kajkavski) od ilirskog (srpskog štokavskog i čakavskog) jezka

Стихове бугарштице које цитира " Jos nauce besiditi, dobri Marko Kralfevicu, A na to mu odgovori Radosave Siverince. Kaíite mi klete Turke da krvavim bile ruke" изгледа да је запамтио у детињству, ја први пут чујем да постоји таква песма, и баш ме радује ово.

Војвода Радосав из бјелога града Сиверина (Када ми се Радосаве војевода одиљаше..) опеван је у песми са шеснаестовековног Хвара, у чувеном "Рибању и рибасрком приговарању" Петра Хекторовића, уз назнаку да се пјевала на сарбски начин :D
 
Sedamdesetih i osamdesetih godina 18. stoljeća austrijske su vlasti pokušavale iz srpskih pravoslavnih škola na teritoriju pod svojom upravom izbaciti ćirilicu i slavenosrpski jezik. S tim ciljem izdale su 1779. godine za tamiški Banat naredbu o ukidanju ćirilice izvan crkve i o uvođenju latinice i »općega čistoga ilirskoga jezika« u škole.

Slaba ti je argumentacija. Hrvatsko je ime široko prošireno i ranije, u 16. i 17. stoljeću, u mnogim vrelima, a kamoli ne kasnije.
Srpsko se ime rabilo često samo za pravoslavce, o čemu svjedoči neki kapetan Trbuhović koji Gaju piše, izrijekom, da je rodom Hrvat, a po zakonu crkve Srb.

Da ne govorimo o Jukićevu opisu Janjevaca-katolike, za koje on, sredinom 19. st. i još se sam identificirajući Bošnjakom, kaže da
oni govore bosanskim jezikom a sebe zovu Hrvatima.

Šaka Dubrovčana došla negdje u 13. -14. st. na Kosovo, sredinom 19. st. sebe zove- ne Latinima, ne Slovincima, ne Slavenima, a kamoli Srbima. Zovu se Hrvatima. I to su i ostali dok nisu otišli odanle 1999.
 
Slaba ti je argumentacija. Hrvatsko je ime široko prošireno i ranije, u 16. i 17. stoljeću, u mnogim vrelima, a kamoli ne kasnije.
Srpsko se ime rabilo često samo za pravoslavce, o čemu svjedoči neki kapetan Trbuhović koji Gaju piše, izrijekom, da je rodom Hrvat, a po zakonu crkve Srb.

Da ne govorimo o Jukićevu opisu Janjevaca-katolike, za koje on, sredinom 19. st. i još se sam identificirajući Bošnjakom, kaže da
oni govore bosanskim jezikom a sebe zovu Hrvatima.

Šaka Dubrovčana došla negdje u 13. -14. st. na Kosovo, sredinom 19. st. sebe zove- ne Latinima, ne Slovincima, ne Slavenima, a kamoli Srbima. Zovu se Hrvatima. I to su i ostali dok nisu otišli odanle 1999.

To što pišeš su tričarije. Vi ste pukli i potpisali propast paradigme onog momenta kada ste objavili hrvatske torlačke dijalekt. To je lična karta propasti jedne ideje, (da ne kažem osobna iskaznica). Pa kad su i Torovlasi postali Hrvati, onda je jasno da to nije istorijski narod, nego interesna sekta okupljena na skup katoličkom verom i srpskim jezikom. A interes je promenljiva kategorija.
 
Проф. др Петар Милосављевић о значају Новосадског договора, о путевима и странпутицама српске националне филологије



Зашто мислите да је Новосадски договор био присилан политички чин?


Договор се није збио у једној научној инстуитуцији, већ у се збио у седишту политичке партије која је водила земљу. У условима у којима је припреман и донет, после Голог Отока, овај документ се може тумачити као присилан политички акт. Филолози, књижевници и научне институције само су послужили као инструменти политике која је припремала пут за расцеп. Последице овог политичког акта погодиле су целу популацију истог језика, али и целу државу. Практично, цео свет је имао или ће тек имати, неке последице од овог акта. Ако за овај језик примените исте критерије који важе за све друге европске језике, добићете јасне одговоре на питање његовог идентитета. Српским језиком може да говори и пише свако ко то жели, без обзира на своје национално опредељење, али нико нема право да му нарушава идентитет и мења име. То је основни став србистике и сваке принципијелне филологије.
http://www.ljudigovore.com/2014/12/...i-stranputicama-srpske-nacionalne-filologije/

Одбор за стандардизацију Србског језика САНУ, према мишљењу др Петра Милосављевића, у суштини делује као центар за распарчавање Србског језика. Он је признао тзв. бошњачки језик (очекује се да призна и црногорски језик), а Одлуком У одбрану достојанства српске језичке заједнице из 1998. г. Одбор је одбацио идеју групе филолога о обнови србистике и изјаснио се да треба одбацити славистичку и српску филолошку традицију (србистику) из прве половине 19. века, коју симболизује Вук Караџић. Тиме је овај одбор директно понудио и осталима, поред Хрвата који су то већ раније обавили, да слободно изврше распарчавање Србског језика према својим политичким циљевима и агресорским амбицијама. Тако је од Србског језика остала само разлика после одузимања хрватског, бошњачког (босанског) и црногорског језика – мали део стварног Србског језика. На тај начин се сразмерно распарчава србски етнички простор и Србство у целини.
http://slovoslovlje.org/2017/03/29/odbor-u-sanu-kao-centar-za-rasparcavanje-srbskog-jezika/
 
Pa onda zavirimo da vidimo samo neke koji Srbe i srpski jezik nazivaju Ilirima i iliskom jezikom:

Juraj Šižgorić, Ivan Polikrap Severitan, Ludovik Crijević Tuberon, Vinko Pribojević, Mavro Orbin, Antun Vrančić, Antun Vramec, Dinko Zavorović, Faust Vrančić, Jakov Lukarić, Ivan Tomko Mrnavić, Juraj Ratkaj, Đorđe Branković, Pavao Ritter Vitezović, Ignjat Đurđević, Josip Bedeković Komorski, Jerolim Kavanjin, Filip Grabovac, Sebastian Dolci Slade, Andrija Kačić Miošić, Matija, Antun Relković, Matija Petar Katančić, Jovan Rajić, Janko Drašković, Ivan Švear, Ljudevit Gaj, Dragutin Seljan, Bogoslav Šulek, Šime Ljubić... te strani učenjaci Enea Silvio Piccolomini, Miguel Casiri, Daniele Farlati, Alberto Fortis, Francesco Maria Appendini i dr.

Tu je i preko 40 rječnika s ilirskim imenom od 17. do 19. vijeka u kojima je naš južnoslovenski govor nazivan ilirskim.

16387913_1924490197774661_4452640227189707334_n.jpg


09koZyI.jpg


16299448_1924493347774346_3057384255856837583_n.jpg
 
Српским језиком може да говори и пише свако ко то жели, без обзира на своје национално опредељење, али нико нема право да му нарушава идентитет и мења име. То је основни став србистике и сваке принципијелне филологије.
Juce sam citala neke diskusije na nemackim sajtovima, ali ne zbog srpskog/hrvatskog nego se Haeul ( valjda mu tacno pogodih nik;)) cudio
zbog prevoda sa americkog na nemacki , a i mene to cudi pa je to bio razlog. ( usput , zaista je tako da se sve knjige novijeg datuma prevode
sa americkog) i tu diskutuju ljudi iz Austrije, Nemacke i Svajcarske, svima je nemacki maternji jezi, ali se jezici kojima govore ( ne i pisu) mnogo
raulikuju pa se jedni bune sto se ne prevodi na austrijski ili svajcarski, a onda im neko objasni da su sve izdavacke kuce u Nemackoj i da izdavaci
ne mogu da se upustaju u avanture sa stampanjem , pa i prevodjenjem jedne te iste knjige i da je izdaju u 1000 primeraka.

U svakom slucaju je zakljucak da ovi prevodi sa " americkog" nemaju nikakvu politicku pozadinu, i svako od tih ljudi navodi samo situaciju
iz bivse Jugoslavije gde 80% stanovnistva govori i pise isti jezik, ali iz razloga politike taj jezik mora da ima barem 5 imena.
Naglasavaju da je to sa srpskim/ hrvatski i jedini slucaj u svetu ( barem kod ovih normalnih jezika) da jedan jezik ima iz politickih razloga
dva-tri imena.
 
U svakom slucaju je zakljucak da ovi prevodi sa " americkog" nemaju nikakvu politicku pozadinu, i svako od tih ljudi navodi samo situaciju iz bivse Jugoslavije gde 80% stanovnistva govori i pise isti jezik, ali iz razloga politike taj jezik mora da ima barem 5 imena.
Naglasavaju da je to sa srpskim/ hrvatski i jedini slucaj u svetu ( barem kod ovih normalnih jezika) da jedan jezik ima iz politickih razloga dva-tri imena.
И раније смо били „мимо свијета”. СФРЈ је била јединствен случај гдје је у једној те истој држави постојао полицентричан језик који, по правилу, постоји управо зато јер се користи у више држава па свака има своје варијететске нормативне посебности. Кад је СФРЈ разбијена на неколико држава, та ствар се „унормалила”, добили смо полицентричан језик у више држава, али смо онда добили другу глупост, опет „мимо свијета”, да се исти језик преименовао па се у свакој држави назива другачије.
Успут, кад смо већ код занимљивости, многи лингвисти наводе да су разлике у нашим варијантама мање него код варијаната других полицентричних језика, а један је (заборавих ко) поменуо да су српско-хрватске разлике мање чак и него разлике у социолектима унуар једне од варијанти енглеског (социолект америчких црнаца и оних који се обично називају WASP – White Anglo-Saxon Protestant).
 
Poslednja izmena:
Ti mene serdarom, ja tebe vojvodvom:)

Basara
( juce)

Famozno
Zli jezici
* Hrvatski jezik Miljenka Jergovića, sa kojim se povremeno dopisujem, nije "zajednički" sa mojim srpskim jezikom - ima tu stanovitih razlika - ali je "istovetan"

U Sarajevu je prošle nedelje narodima i senatima ex-yu republičica predstavljena Deklaracija o zajedničkom jeziku koja je, sasvim predvidivo, izazvala grdno ibretenije, ponajpre u Hrvatskoj, ali bogme - doduše uz nešto manje buke i besa - i u Srbiji.





Predsednica Hrvatske Kolinda Grabar deklaraciju je blagoizvolela oceniti kao "marginalnu stvar o kojoj uopće ne treba raspravljati" jer je, biva, "projekat zajedničkog jezika umro zajedno sa Jugoslavijom", sa kojom je izgleda dušu ispustila i zdrava pamet ugušena nacionalističkom zadrtošću, nesposobnom da pojmi da ako je nešto "istovetno", ne znači da je i "zajedničko", tako da, uzmimo primer iz takozvanog života, hrvatski jezik Miljenka Jergovića, sa kojim se povremeno dopisujem, nije "zajednički" sa mojim srpskim jezikom - ima tu stanovitih razlika - ali je "istovetan" budući da ga čitam - kao što i Jergović čini - ne samo bez prevodioca i rečnika, nego i bez prethodnog učenja.

Kako stvari stoje, balkanski politikanti i jezikočistunci su se pokazali stroži i od Gospoda Boga, koji je birvaktile, valjda da bi dao primer balkanskim jezikoslovcima, do tada zajednički jezik celog ljudskog roda podelio (Biblija kaže: pomeo) na čitavo jedno mnoštvo.

Sigurno je Gospod Bog za to imao dobre razloge, kao što je sigurno da je imao i dobre razloge da najveći jezik "na prostorima bivše Jugoslavije" ne pomete i da ga ostavi razumljivim pripadnicima plemena koji njime govore, ali na Balkanu je uvek bilo - a tek će ih biti - dilbera koji smatraju da su pametniji od Boga i koji su u toj (naopakoj) pameti odlučili da jedan jezik pometu u nekoliko.

Što se, sa političke tačke gledišta, može razumeti jer bi, nakon svih pičvajza, bilo nerealno - a i nepotrebno - insistirati da se na krv i nož zaraćena plemena dogovore oko zajedničkog imena jezika, ali bi čak i drljave političke (i lingvističke) elite južnoslovenskih plemena mogle da se slože oko toga da je jezik - kojim se tako uspešno i uz savršeno multilateralno razumevanje prepičkavaju - u lingvističkom smislu istovetan.

Kada bi se to dogodilo - a zasigurno se neće dogoditi, Kolinda može da odahne - izbegle bi se idiotske situacije da se replika iz srpskog filma - "***** ti materina", recimo - na hrvatski prevodi (i titluje) kao "***** ti materina" ili da - tek ovo komplikuje stvar - promućurni počinioci prekršaja zahtevaju da im se sudski spisi dostavljaju na bošnjačkom... Ili bilo kom drugom jeziku. Ako pameti nemamo, bar jezika imamo.


 
katancic-s-perom.jpg


Slavonac Matija Petar Katančić, pesnik i arheolog, katolički sveštenik, profesor Univerziteta u Budimu, pisao je pred sam kraj XVIII veka (De Istro eiusque adcolis, Buda, 1798):

“Veoma je uobičajeno da naši Iliri sebe nazivaju Srbljima (Srblos), ne samo oni koji žive u Srbiji, nego i u celom Iliriku, pa čak i Daciji, naročito oni koji slede grčki zakon. Najprepoznatljiviji su po tome što sebe nazivaju Srblji, Srbljani”. "Nostris profecto Illyriis adeo id familiare est us Srblos passim se compellent, non Serviam incolentes modo, sed universum pene Illyricum, ac Daciam quoque, in primis qui Graecam sequuntur ecclesiam, qui per hoc maxime se ab ceteris distingui putant quod Srbli, Srblyani nuncupantur."

"Hrvati – ovo pričam po svom znanju – nas Trace (Race) i Ilire, koji se od njih u dijalektu znatno razlikujemo, zovu sve Vlasima". (Identitet Traci=Raci ustanovljuje ranije u knjizi.)
katancic.jpg

U istoj knjizi (budimsko izdanje 1798) piše Katančić da Crnogorci, Srbijanci, Bošnjaci i Srbi u Ugarskoj govore istim jezikom kojim i Dalmatinci, a da se od Hrvata razlikuju (str. 108).
katancic2.jpg


Na prethodnoj strani kaže:

"Dobro znamo da se i u prošlosti i danas Hrvati razlikuju od Dalmatinaca i domovinom i načinom govora". Tamo izrično piše: Perfecto et hodie Croatos ab Dalmatis et patria et loquendi ratione distinctos bene novimus.

Isti katolički klirik i književnik iz Slavonije Matija Katančić (1750-1825) napisao je prvi srpski štampani prevod Svetog pisma, kako kaže, ali ga Katančić nije zvao srpskim, već kaže da je to Sveto pismo "u jezik slavno-ilirički izgovora bosanskoga prinošeno". (Delo izašlo u Budimu 1831, posle njegove smrti).

Katancic.gif

Katančić pita: "A šta je uzrok da Iliri uz Jonsko more, Srbijanci, Bosanci, Raci koji žive u Ugarskoj na obe strane Dunava, istim dijalektom govore kojim i Dalmatinci, a od Hrvata se razlikuju? Svako zna kolika je daljina između Ilira koji žive na obalama Dunava i Dubrovčana, a ipak nema druge razlike u govoru nego da ih je rodila ista majka."

Приложио бих 128. страницу Катанчићеве књиге на којој се, у речима „Raczi, Thracum posteri” (Раци, трачански потомци), види истозначност појмова Траци, Трачани и Раци, Рашани:
 
Reč naših bosanskih ikavaca:


Sledeći srpski rečnik koji dolazi iz muhamedanskih krugova sastavio je Muhamed Hevaj "Uskufi" (1600. - nakon 1651.) poznat i po ilahijama na srpskom jeziku (turski: Ilahi be zebani srb), o čemu je ranije bilo reči: http://forum.krstarica.com/showpost....05&postcount=9


Uskufi je rečnik dovršio 1631. i objavio pod imenom "Makbul-i 'arif", dok je rečnik poznatiji pod imenom "Potur-Šahidi". Napisan je po uzoru na sličan persijsko-turski rečnik "Tuhfe-i Šahidi" turskog pesnika Ibrahima Šahidija. Radi se o rimovanom srpsko-turskom rečniku štokavsko-ikavskog bosanskoga dijalekta srpskog jezika koji srećemo i u Uskufijevim Ilahijama na srpskom jeziku.

29uoih1.jpg


Ovaj rečnik ima svega oko 700 reči koje se objašnjavaju u tristotrideset stihova. Možemo ga čitati i kao pesnički tekst, jer nije napravljen po pravilima zapadne leksikografije. Ovako to izgleda:
Ompek poljubit, kočmak zagerlit;
Ton ile gomlek gaće košulj dur ,
Hem kad kačan dur, čatlak pukal dur.
Gluh oldy sagyr, slep ne kor dur.
Hrom topal dur, šugav ne kel dur.
Ognjište odžak, hem kut budžak dur.
Kušluk ne ručak, lokva ne gol dur.
Lepu milovat zakon je davni.
Guzeli sevmek adet ezel dur.



Citadelo, evo šta ti poručuje Hevaji (citirano prema Ćoroviću):
Muhamed Hevaji iz Tuzle, iz prve polovine XVII veka, vrlo obrazovan, znalac istočnih jezika, obraćao se svojim hrišćanskim sunarodnicima ovim svesnim i u ono doba retkim rečima:
Otac jedan, jedna mati
Prvo bi nam, valja znati.
Jer ćemo se paski klati?
[Valja nam znati da nam prvo bejahu otac jedan i jedna mati. Zar ćemo se kao psi klati?]

Nek ne čini silu, slavu,
Ne priliči niko lavu,
Nek uznade Svetog Savu.

Pamet nije bit se, klati,
Već na viri biti brati,

Vrlo pravo, virno slati
Hodte nami vi na viru.

Dosta se je zla činilo,
Paski klalo i svinjilo
I bezumno još kinjilo.

Dobro znade Donju Solan
Rad Hevaji
biti viran,
Pomoć čini, Bože jedan,
Hodte nami vi na viru.



 
220px-Dositej_Obradovic.jpg

Dositej Obradović, pismo Haralampiju, 1783.

Suprotno mišljenjima mnogih kako je Vuk Karadžić zasnovao koncept Srbije kao jezične nacije svih štokavaca, Karadžić nikada ništa nije novo donio, nego je samo prenio druge - jezičnu reformu od Save Mrkalja, nacionalnu ideologiju od Dositeja Obradovića, itd. Dositej Obradović je u književnom djelu Život i Priključenija, iz 1783. godine, zacrtao osnove (veliko)srpske nacije:

„Moja će knjiga napisana biti čisto srpski, kako god i ovo moje pismo, da je mogu razumeti svi srpski sinovi i kćeri, od Crne Gore do Smedereva i do Banata. (...) Ko ne zna da žitelji crnogorski, hercegovski, bosanski, servijski, horvatski (kromje muža), slavonijski, sremski, bački i banatski (osim Vlaha) jednim jezikom govore? (...) zakon i vera mogu se promeniti, a rod i jezik nikada. (...) Za sav dakle srpski rod ja ću prevoditi slavnih i premudrih ljudi misli i sovjete, želeći da se svi polzuju. (...) ja ću pisati za um, za srce i za naravi človečeske, za braću Srblje, kojega su god oni zakona i vere.”(―)

Obradović se zalagao za sekularizaciju i toleranciju svih vjera jer drugačije ne bi bio moguć tako širok velikosrpski program; govorio je o Srbima triju vjera - Srbima pravoslavcima, Srbima muslimanima i Srbima rimokatolicima. Dositej Obradović smatrao je kako su južna Ugarska (Srijem, Banat i Bačka) i bivše teritorije Kraljevstva Srbije u Osmanskom carstvu, zajedno sa Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i obližnjim krajevima, Dalmacijom, Slavonija i dio uže Hrvatske, sve srpske zemlje nastanjene jednim narodom koji bi trebao pripadati jednoj naciji.


- preneto s ustašopedije
https://hr.wikipedia.org/wiki/Dositej_Obradović
 
Рајела, не могу да верујем да користе израз 'амерички језик' или нешто томе слично. То просто нигде нисам срео - чак ни на Далеком истоку или Јужној Америци. Свуда лепо кажу, енглески. Да није можда било 'енглески (Америка)' или нешто слично томе?
 
Рајела, не могу да верујем да користе израз 'амерички језик' или нешто томе слично. То просто нигде нисам срео - чак ни на Далеком истоку или Јужној Америци. Свуда лепо кажу, енглески. Да није можда било 'енглески (Америка)' или нешто слично томе?
Sinoc uzeh neku knjigu Stiven Kinga ( a starije izdanje) kad i na njemu stoji prevedeno sa americkog.
Od recimo desetak knjiga ( sve su americki autori) na jednoj stoji da je prevedena sa engleskog, na dve da je prevedena na nemacki,
a na ostalim knjigama sce je sa americkog. I sada cu je uslikati, bas ovu zadnju jer je stara mozda i dvadeset godina.

- - - - - - - - - -

Kingova je knjiga izdata 1995,
Korekcije ( Frenzen) 2002

28859342re.jpg

28859371vx.jpg
 
Сад сам мало претражио интернет, и видим да то буни и саме Американце. Објашњење не лежи у томе што Немци амерички енглески сматрају засебним језиком, већ навици самих штампача да јасно нагласе за које тржиште је књига намењена. Ово је заправо важније у преводима са немачког на друге језике, првенствено из комерцијалних разлога (сами корисници можда више воле да је књига на њиховој верзији језика, мада су разлике релативно мале, или издавали сматрају да ће тако боље привућу купце). Али они су, ето, увели неку симетрију.
 
Сад сам мало претражио интернет, и видим да то буни и саме Американце. Објашњење не лежи у томе што Немци амерички енглески сматрају засебним језиком, већ навици самих штампача да јасно нагласе за које тржиште је књига намењена. Ово је заправо важније у преводима са немачког на друге језике, првенствено из комерцијалних разлога (сами корисници можда више воле да је књига на њиховој верзији језика, мада су разлике релативно мале, или издавали сматрају да ће тако боље привућу купце). Али они су, ето, увели неку симетрију.

Najverovatnije da je tako. Pokusala sam da nadjem kako recimo Francuzi prevode sa americkog engleskog, ali to ne mogu da nadjem.
Medjutim, nadjoh jedan biser koji ima veze sa srpskim, a radi se o prevodiocu.
Jedna zena, specijalista za ruski, poljski, bugarski, posle zavrsene Slavistike zaljubljuje se u srpskohrvatski i prevodi sve od reda
na nemacki ( Krlezu, celog Tishmu, Selimovica, Kapora, Mihajla Lalica) 1990 se bori za "srpskohrvatski", ali je u " borbi" i umrla
Za prevod Knjige o Blamu ( Tishma ) dobija najprestizniju nagradu za prevodioce ( Pol Selan nagrada koja se ürvo davala samo za prevodesa francuskog,
ali kasnije za najbolji prevod uopste) I da, poeziju Vaska Pope je prevodila.
Ako razumes nemacki pogledaj link:

https://de.wikipedia.org/wiki/Barbara_Antkowiak

Ja cu za dve nedelje biti nekoliko nedelja u Francuskoj pa me nece mrzeti da pogledam neku knjigu americkog autora i da vidim
da li i oni ovo koriste.
 
Не знам немачки, али уз помоћ машинског превода могу да дешифрујем неке опште детаље. Машински преводи са кинеског, руског и немачког на енглески су прилично пристојни.

Срећан пут, и јави нам резултате теренског истраживања :)
 
Poslednja izmena:

Back
Top