Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 32.865
...према Томи Маретићу који касније Анти Старчевићу (и формуском Мркаљу) признаје...
Napravili ste logičku grešku, a seda se kreveljite. Nije to način da vas iko uzme za ozbiljno.
Donji video pokazuje kako da instalirate aplikaciju na početni ekran svog uređaja.
Napomena: This feature may not be available in some browsers.
...према Томи Маретићу који касније Анти Старчевићу (и формуском Мркаљу) признаје...
Napravili ste logičku grešku, a seda se kreveljite. Nije to način da vas iko uzme za ozbiljno.
Јел то рекао Томо Маретић или како?
Mrkalj bi trebao svoga idola Petra Milosavljevića potegnuti
za ušesa. Evo što dotični kaže:
Мој став да Срби имају не само право него и обавезу да праве речник српског језика, а не српскохрватског, резултат је
научне елаборације овог проблема и сазнања да се српски језик у ранијој лексикографској литератури разликовао од
хрватског. Резултате својих испитивања саопштио сам у студији Издавачки пројект „Србистика“ (Србистика/Serbica,
бр. 2-3/1998, други пут објављен у мојој књизи Српски филолошки програм). Овим пројектом се предвиђа да се
прештампају сви релевантни речници српског језика, све граматике српског језика, сви правописи српског
језика и све историје српске књижевности, настали до Другог светског рата. О свима њима дао сам у поменутом тексту
основне информације и конкретне библиографске податке. Речници које би, према овом пројекту,
требало прештампати су ових аутора: Микаље (1649), Делабеле (1728), Тодора Аврамовића (1790), Волтиђија (1802),
Стулија (1801,1806, 1810), Вука Караџића (1818, 1852), Даничића (1863-4), Миклошића (1885) и Броза и Ивековића 1901.
Циљ овог пројекта јесте да се потврди идентитет српског језика преко наведених речника, свеједно како су се они звали.
Нисам предложио да се као српски речници штампају, на пример, речници Вранчића, Хабделића, Белостенеца, Јамбрешића,
јер то нису били речници српскога него речници хрватскога језика.
OK- što se čeka ? Evo rječnika i gramatika:
http://www.hrvatskiplus.org/index.p...ic-gramatike&catid=41:bibliografije&Itemid=48
http://www.hrvatskiplus.org/index.p...vic-rjecnici&catid=41:bibliografije&Itemid=48
Izbaciti kajkavce i čakavce, do 1900- i, ajmo. Što se čeka ?
Polako, štampaće se kad bude sredstava. Štampaće se dela jezuita, franjevaca, dominikanaca, a bogami i Visoke Porte na srpskom jeziku.
Ilirski kolegijum u Loretu, rad franjevaca Bosne i Dalmacije etc. rimokatoličke su filijale koje su postojale zbog katoličenja pravoslavnih Srba. Dakle, Ilisrki zavod sv. Jeronima u Loretu jeste vatikanski srpski zavod jer nije služio ničemu drugom do školovanju kadrova za konverziju pravoslavnih Srba u katoličke Ilire - kajkavaca i čakavaca nije bilo - kako pravoslavnih, tako muhamedanaca. Takva delatnost srpskog zavoda u Loretu imala je propratnu izdavačku aktivnost koja se sastojala u udžbenicima tj. gramatikama i rečnicima srpskog jezika, kao i prevođenja i štampanja prevoda bogoslužbenih i drugih sakralnih knjiga, sve za misionare na srpskom etničkom (jezičkom) području. Poznat je slučaj pobune Ilira zbog pokušaja preimenovanja Ilirskog zavoda u Hrvatski. Pobunili su se - Srbi. Više o događaju: http://kovceg.tripod.com/zavod_svetog_jeronima.htm Radi se o jasnom svedočanstvu identifikacije Srba katolika sa iliskim imenom i distanciranja od hrvatskog imena.
http://webcache.googleusercontent.com/search?q=cache%3Ahttp%3A%2F%2Fforum.krstarica.com%2Fshowthread.php%2F572072-Druga-standardizacija-srpskog-jezika-inicirana-1599-od-strane-rimokatoli%25C4%258Dke-crkve%2Fpage4&ie=utf-8&oe=utf-8&aq=t&rls=com.yahoo:en-USfficial&client=firefox
Jah, ja se obrukao, a ti se iskilavio da odgovoriš?
Jah, ja se obrukao, a ti se iskilavio da odgovoriš?
Što se tiče rečnika - živi bili pa videli. Pod sredstvima sam mislio na novac, ali ne samo na novac, već i na naučne delatnike koji bi obradili problematiku prethodno izgradiviši adekvatan istoriografski okvir, da ne bi ispalo kao sa "Slovom".
O, hvala na pouci. Bo, ja sam iz kulture ophođenje u
kojoj se drži da odrasli ljudi, kad razgovaraju, imaju obvezu da
odgovore- ako znaju- na sve što je sugovornik rekao, a ne da
se glupiraju ili "zamajavaju".
Čovjek uvijek nješto nauči ...
Polako klizi u hropotarnicu povijesti.Urban Hroboatos:Nitko normalan ne vidi po čemu je to kroatistika "pukla" i u hropcu je.
ozbiljni studij hrvatskih jezikoslovnih djela bi zahtijevao salto mortale:
jer, naravna bi posljedica bila kroatizacija srpskoga jezika- ako bi se išlo učiti po tom.- što bi izazvalo vjerojatno
veći šok od sukoba Karadžić- Svetić i Ignjatović, te ostali.
To je razlog, da se ne pravimo blesavi.
Dr. Nikola Tolja: ‘Tadićeva izjava je glupa’
Pokret Srba katolika jedna je od najintrigantnijih tema
Dr. Nikola Tolja
Tadićeva izjava da je Ruđer Bošković (1711.-1787.) Srbin glupa je tvrdnja koja i jednog isusovca ubraja među Srbe - kazao je dr. Nikola Tolja. - U dugogodišnjem istraživanju nailazio sam na svojatanja nekih uglednih hrvatskih osobnosti ali nikad i na Ruđera Boškovića - navodi dubrovački znanstvenik i napominje kako je bilo pokušaja da se među Srbe katolike svrsta i Ivo Vojnović, čiji se brat Lujo zaista izjašnjavao kao Srbin katolik.
Шмркаљу, не лупетај јер док ти млатиш годинама по разним форумима и глумиш намицатеља знања од српског језика не остаде ништа...Ma kakva kroatizacija kakvi bakrači. Něke nove kovanice same se, takoreći, lěpe na srpski-srpskovarijantni jezički korpus i budući da su nastale od srpskih rěči prema zakonistostima tvorbe srpskog jezika doživljavaju se kao svoje. Něšto drugo je tu posrědi. Tu bi se, realno, radilo o šokantnom zadoru u uvrěžene tradicionalno-pravoslavne kulturološke obrasce srpskog društva. U tom smislu su i njihovi eksponenti, kao npr. naši raspravištarci Nevski i Katerpilar, najveći prijatelji i "promicatelji" hrvatskog, kroatističkog koncepta, što ne taje, a drug Hroboatos im s vrěmena na vrěme ljubazno povlađuje. Ono što oni ne vide jeste da je kroatizam u trajnoj kulturološkoj ofanzivi.
Ma kakva kroatizacija kakvi bakrači. Něke nove kovanice same se, takoreći, lěpe na srpski-srpskovarijantni jezički korpus i budući da su nastale od srpskih rěči prema zakonistostima tvorbe srpskog jezika doživljavaju se kao svoje. Něšto drugo je tu posrědi. Tu bi se, realno, radilo o šokantnom zadoru u uvrěžene tradicionalno-pravoslavne kulturološke obrasce srpskog društva. U tom smislu su i njihovi eksponenti, kao npr. naši raspravištarci Nevski i Katerpilar, najveći prijatelji i "promicatelji" hrvatskog, kroatističkog koncepta, što ne taje, a drug Hroboatos im s vrěmena na vrěme ljubazno povlađuje. Ono što oni ne vide jeste da je kroatizam u trajnoj kulturološkoj ofanzivi.
'Dě si Đole, legendo!
Elem, Mikalja u prědgovoru Blagu jezika slověnskog sa ilirskim jezikom poredi italijanski koji se govori mnogim dijalektima, ali se pri pisanju koristi toskanski kao najlepši među njima i kaže:
"Isto tako, postoji mnogo različitih načina da se govori ilirski, ali svi kažu da je bosanski jezik najlěpši i zato bi svi ilirski pisci trěbalo da ga u pisanju prihvate, kao što sam ja pokušao učiniti u ovom Rěčniku; a ako něko njime ne bude potpuno zadovoljan, molim da ne posustane u kritici jer svoje grěške želim da iskupim njegovim usavršavanjem."
Dakle, Mikalja kaže: "bosanski jezik... u ovom Rěčniku". Prema tome, ako hrvatski istoričari dokažu da je narod u Bosni hrvatskog etničkog porěkla, onda se Mikaljin rěčnik zaista može scěniti rěčnikom hrvatskog jezika. Do tada Blago jezika slověnskog ostaje rěčnikom srpskoga jezika.
Interesuje me ima li u "obrađenom izdanju" tog děla prědgovora i kako je prěvedeno - zato pitam.
Nu, da se vratimo temi. Od toga- ništa. Imate veliku većinu tih rječnika, gramatika i drugih djela,
pa od toga svejedno nikakve koristi u smislu Milosavljevića i sličnih. I on sam je dobar dokaz apsurdnosti
svojih teza- sam je povjesničar književnosti, a o hrvatskoj dopreporodnoj književnosti nema pojma
niti se njome bavio. Svi srpski povjesničari književnosti koji su se bavili hrvatskom književnošću renesanse
i baroka bili su, iz manje iznimke poput Svete Petrovića, obični propagatori pansrbizma- od Pavla Popovića preko
Petra Kolendića do Bojovićeve i Stipčevićeve. No, Milosavljević niti zna, niti haje za hrvatsku književnost, a hrvatska
filološka tradicija, od Kašića do "vukovaca" mu je potpuno strana. Slična je situacija s Milošem Kovačevićem, koji bi
posrbio i Klingonce, a jezično naklapa samo o Vuku Kaardžiću, dok mu je i vlastita nacionalna jezična tradicija
(n.pr. slavenosrpska) strana, dok o hrvatskoj, u djelima Mikalje, Voltića, Šuleka, Mažuranića, Budmanija, ...terra
incognita.
I nemoj se vaditi smiješnim pričama o nedostatku novca. Objavljene su studije i knjige o slavenosrpskom jeziku,
o poveljama Lazarevića, o ovom ili onom- nu, ozbiljni studij hrvatskih jezikoslovnih djela bi zahtijevao salto mortale:
jer, naravna bi posljedica bila kroatizacija srpskoga jezika- ako bi se išlo učiti po tom.- što bi izazvalo vjerojatno
veći šok od sukoba Karadžić- Svetić i Ignjatović, te ostali.
To je razlog, da se ne pravimo blesavi.
Tvoje djetinjaste ideje nisu vrijedne ozbiljnije rasprave same po sebi. Nu, budući da jedan dio
javnosti- isto slabije jezično obrazovan- misli kao ti, bar načelo, nije na odmet napisati riječ-dvije.
Ti držiš, zapravo, da srpski jezik nema uopće sulik/fizionomiju. Po tom shvaćanju,
uzorni oblici srpskoga jezika u 20. st. (i 21.)- mogu se izabrati koji to već jesu- mogu
se (dapače, poželjno je) "obogaćivati" prožimanjem s hrvatskim koji je, "zapravo", srpski.
U praksi bi to podrazumijevalo sustavnu jezičnu politiku unifikacije u kojoj bi srpski, ne samo
rječnički, nego i nazivoslovno, skladnjoslovno, stilski, naglasno, ..bio "modeliran" tako
da se stopi ili bar "obogati" hrvatskim ("zapadnim srpskim"), i da izgubi svoj jasan oblik koji
ima u djelima Bore Stankovića, većini djela Ive Andrića, prijevodima Miloša Đurića, poeziji
Vojislava Ilića, Vaska Pope, ... romanima Miloša Crnjanskog, Danila Kiša..povijesnim i jezičnim djelima
Aleksandra Belića, Pavla Ivića, Stanoja Stanojevića, Andreja Mitrovića, Sime Ćirkovića,...
Dakle, ne postoji srpski jezični osjećaj, jer srpski je jezik toliko fluidan, bezobličan, rastezljiviji
od tjestenine..da se u njega može utrpati sve i svašta, a kamoli ne i hrvatski jezik iz djela
Šenoe, Kranjčevića, Nazora, Krleže, Ujevića, Šidaka, Raukara,Tuđmana, Ladana, Katičića, Mate Marasa,
Slobodana Novaka,..
E pa, tu te čeka iznenađenje. Iako deklarativnu imaju slično stajalište tvomu, većina Srba nepogrješivo
osjeća "kroatizme"- u leksiku, sintaksi,..- kao strano tijelo i to im je jdnostavno-odbojno.
Tvoj (Milosavljevićev i sl.) "projekt"
je ne samo sumanut, nego i vrlo lako opovrgljiv u jezičnoj praksi, od običnoga govornika do
nadobudnih jezičara.
Stvarnost je ta koja Milosavljevićeve mentalne magluštine stavlja na pravo mjesto.
Nasuprot tvojim paranoidnim umišljajima, hrv. stručnjaci izdaju djela bez krivotvorenja
(uz jezične doradbe koje ih čine prihvatljivijima modernomu čitatelju, najviše u slovopisu.
Inače ih ostavljaju kakvima jesu.)
Ovo obosanskom jeziku je epska glupost. Dubrovčani, kad spomenu bosanski jezik, ciljaju poglavito
na štokavštinu, a češće na ikavsku štokavštinu, ili miješani idiom ikavsko-jekavski, kakav je
u njihovim djelim, te u djelima Hrvata Bošnjaka koji su bili Mikaljini suvrjemenici 8Divković i ostali).
Dosta je pogledati jezik autora koji su piali ok o1650, 30 godina prije i kasnije, pa
da se vidi o kakavom se bosanskom jeziku radi:
http://www.scribd.com/doc/109031583...ismenosti-i-književnosti-Od-11-do-19-stoljeća
Za književnu produkciju, prema kojoj bi se ravnao, muslimana i pravoslavnih u Bosni,
Mikalja nije ni znao.
Ma kakva kroatizacija kakvi bakrači. Něke nove kovanice same se, takoreći, lěpe na srpski-srpskovarijantni jezički korpus i budući da su nastale od srpskih rěči prema zakonistostima tvorbe srpskog jezika doživljavaju se kao svoje. Něšto drugo je tu posrědi. Tu bi se, realno, radilo o šokantnom zadoru u uvrěžene tradicionalno-pravoslavne kulturološke obrasce srpskog društva. U tom smislu su i njihovi eksponenti, kao npr. naši raspravištarci Nevski i Katerpilar, najveći prijatelji i "promicatelji" hrvatskog, kroatističkog koncepta, što ne taje, a drug Hroboatos im s vrěmena na vrěme ljubazno povlađuje. Ono što oni ne vide jeste da je kroatizam u trajnoj kulturološkoj ofanzivi.
"Uzalud vam trud svirači", zaboravio si da dopišeš. Ono što - svěsno ili ne - prěviđaš jeste istorijski kontekst u kome ona nastaje i poslědično vrědnovanje jezuitske, franciskanske i dominikanske jezičke baštine u srpskom jeziku, odnosno u sistemu srpske književnosti. U tom kontekstu, jasno je da kad su u pitanju novčana srědstva prioritet imaju nacionalna srpska děla, a ne děla naměnjena strancima sa agendom krunjenja srpskog nacionalnog bića i njegovog prětakanja u male instant-nacije. Dakle, nikakve revolucionarne proměne u istoriji srpske književnosti - i jezika - nema. Za razliku od hrvatskog jezikoslovlja, koje do kraja XX věka za Kašića nije znalo, naši su jezički temelji jasni i čvrsti već 200 godina. Ono jedino što jeste novo, to je da će město rimokatoličkog i muhamedanskog književnog naslěđa u srpskom jeziku ubuduće biti definisano i neće lebděti van sistema, u někakvom nedoslědnom vakumu, kao što je to (do) sada, zarad kakvih jugo-nostalgičnih "političko-korektnih" sentimenata i bolećivosti (bio) slučaj. Intervencija je, eto, samo u tome.
Neprijatelja treba upoznati, odavno ti govorim. Ti nemaš pojma o tom da su sve hrvatske gramatike do
Divkovićevih i Maretićevih nasljedovale Kašićev model- često i s pogrješkama- te je taj isti jezični model
(n.pr. razvrstba po genitivu množine, dugo vučenje ablativa među padežima, miješanje jata,..) nazočan u
svim poznatijim gramatikama, uključujući Mikalju, Della Bellu, Lanosovića, Relkovića, Starčevića, babukića,..
Drugim rečima, na svim područjima osim hrvatskog.Kašićev je pak "Ritual rimski" obrednik koji je doživio više izdanja i bio glavnim vjerskim obrednikom
na cijelom hrvatskom području osim kajkavskoga sjeverozapada.
Retorika je poslednje utočište gubitnika, ono jedino što mu je preostalo, ipak, njegovo pitanje ne mora ostati retoričko - ko ima ikakvog smisla za muziku i poeziju (ne mislim na tebe Hrobi, jasan si bio kad je umro Pavarotti) složiće se da srpski renesansni petrarkizam nema veze ni sa klapama koje grlo redovno bevandom podmazuju. A evo malo i renesansne Guče - pevati alla Sa Ovčara i Kablara, ma non troppo sotto voce:Konačno, baš je Mirko Tomasović, vrhunski prevoditelj s talijanskoga i portugalskoga, ismijao
tvoje (Milosavljevićeve) nebuloze u svojoj knjizi "Raspre i rasprave", gdje jasno pokazuje kako je
hrvatska petrarkistička poezija ušla ne samo u visoki stil prijevoda drevnoga pjesništva, nego napose u
popularnu dalmatinsku suvrjemenu pismu (cesarica, ljuveni, vila, ljubovnik,... kod Dragojevića, Gibonnija).
I postavlja retoričko pitanje: ima li hrvatski renesansni petrarkizam više veze s dalmatinskim klapama ili s
prvom trubom Dragačeva ?
Mrkalj, genijalno!!!
Vidim da si uvažio primědbu o uvrědama. Napredujemo. Još ćemo od tebe napraviti kulturnog Hrvata.
Ti to poručuješ da je savrěmeni "hrvatski", koji ima lokativ i instrumental, ustvari srpski jer ovaj stari sa ablativom je pravi hrvatski? Ja tebe i diskurs koji zastupaš ne doživljavam kao neprijatelja, jer neprijatelj je sposoban da se održi i uzvrati. Ti svakim saopštenjem padaš niže. Opet prěviđaš istorijski kontekst u kome one nastaju i poslědično vrědnovanje ovih gramatika. Budući da su jedine izrikom hrvatske one Babukićeve gramatike, trěba reći da ih on piše, počev od 1836. "na nagovor" bečkog agenta Ljudevita Gaja. Međutim Gaj je i druge svoje saborce "nagovarao" da prěuzmu srpski jezik:
Ljudevit Gaj: »Zašto da mi tim lokalnim dijalektom pišemo: primimo srbski ili štokavski jezik, kojim se služi i veliki dio hrvatskog naroda« (citirano prema Tomi Maretiću)
i koji kasnije (1846.) Anti Starčeviću priznaje da to nije nikakv ilirski, već srpski jezik:
Ljudevit Gaj: Ta sav svijet zna i priznaje da smo mi književnost ilirsku podigli; nu nama još iz daleka nije na um palo ikada potvrditi da to nije srpski već ilirski jezik; pa se ponosimo i hvalimo Bogu velikom što mi Hrvati s braćom Srbljima sada jedan književni jezik imamo.
Milan Šipka je rekao: "Pre svega, srpski politički faktori, ligvisti, naučni radnici i srpska kulturna i društvena javnost u cjelini, ni dvadeset godina nakon razvrgavanja jugoslovenskoga državnog zajedništva i disolucije zajedničkog srpskohrvatskoga standardnog jezika, još se nisu zvanično odredili prema novonastaloj situaciji u oblasti jezika i jezične kulture, niti su formulisali osnove srpske jezične politike. "
Kada se to bude desilo, biće to izvěsno srbistika. Srbistika, kao jedina moguća oprěděla/opcija srpskog lingvističkog diskursa, mora ubrzano kvalitativno i kvantitativno porasti kako bi postala materijalna osnova moderne srpske lingvistike. Takva, razvijena srbistika, nemajući alternative, neće moći da ima drugačiju sudbinu do opšte naučne i društvene aklamacije. Glavna prěprěka izlasku srpske lingvistike u susrět potrěbama srpskog društva jeste zazor naučnika od zadora u uvrěžene tradicionalno-pravoslavne kulturološke obrasce srpskog društva;.odsustvo adekvatnih kadrova odnosno njihova demotivisanost, intelektualna rigidnost, inkompatibilnost ili indiferentnost; desluhizam političke elite za vitalne nacionalne vrednosti; zaista teška inercija serbokroatističke garniture naučnika-činovnika ogrezle u oportunizmu; problematična mentorska uloga međunarodne slavistike koja ima serbokroatističku orijentaciju. Sa svim ovim elementima suočavamo se gotovo čitav věk.
Kada je srbistika u pitanju, nikakve revolucionarne proměne u istoriji srpske književnosti - nema. Za razliku od hrvatskog jezikoslovlja, koje do kraja XX věka za Kašića nije znalo, naši su jezički temelji jasni i čvrsti već 200 godina. Ono jedino što jeste novo, to je da će pozicija rimokatoličkog i muhamedanskog književnog naslěđa u srpskom jeziku ubuduće biti definisana i neće lebděti van sistema, u někakvom nedoslědnom vakumu, kao što je to (do) sada, zarad kakvih jugo-nostalgičnih "političko-korektnih" sentimenata i bolećivosti (bio) slučaj. Intervencija je, eto, samo u tome.
Drugim rěčima, na svim područjima osim hrvatskog.
Retorika je poslědnje utočište gubitnika, ono jedino što mu je prěostalo, ipak, njegovo pitanje ne mora ostati retoričko - ko ima ikakvog smisla za muziku i poeziju (ne mislim na tebe Hrobi, jasan si bio kad je umro Pavarotti) složiće se da srpski renesansni petrarkizam nema veze ni sa klapama koje grlo redovno bevandom podmazuju. A evo malo i renesansne Guče - pěvati alla Sa Ovčara i Kablara, ma non troppo sotto voce:
Marin Držić: Grižula
RADOJE i MIONA
RADOJE:
Mi-o-o-o-ni-i-ce-e-e-e mo-ja-a-a mila,
vazda mi si draga bila. (etc.)
MIONA:
Ti s' Radoje, oko moje:
tobom gledam, nu ti ne dam!
Hrabar mladi kupus sadi;
djevojka mu ručak nosi.
Djevojčici hrabar prosi:
"Daj to, djevo, zdravo t' živo!"
Ona veli: "I ne želi
što t' ne more, hrabro, biti".
Radoju t' mi ovo na čâs
ki mi obeća zlatan pojas.
RADOJE:
Mionica t' mi reče: "Rade", -
ka mi okom srce krade,
"bit ću, mladi hrabro, tvoja,
kad mi reče majka moja".
Majka veli mladu Radi:
"Daću, momu, Rade mladi,
ko mi 'e dvori i udvori".
MIONA: Radoje, za tu ti pjesan pô ove grudice.
RADOJE: Brižna ne hodila, čemu bi na paši bez tvoga Radoja?
MIONA: Sjetan ne hodio, čemu bi ti bez tvoje Mione?
RADOJE:
Miona Radi
tere Radi!
Na, polovicu ti ove brašnenice.
MIONA:
Mioni Rade
srce ukrade!
Radoje, hvala! - Kec, kozlići u žito!
....
VUKOSAVA i STANIŠA
VUKOSAVA: Staniša, ovo naše dijete mi ne nahodimo, ni, bijedna, umijem ni znam što ću.
STANIŠA: Vule, s djece t' mi nije sada neg se brižit, neg se tužit! Djeca t' mi sada što luda i preluda; a sve, er bič majčin ne rabi, a ćaće se malo haju. Da je istom dijete zdravo, a za čovječtvo se ne mari; da je dijete sito i odjeveno, a budi oslasto kako mu drago; da mu stari ostave hrane, a budi lud i bez pameti, djevojkom ga svak zatječe. Ludos vlada, moja sestrice, današnji dan, mudros je pogrđena. Djeca udriše, kako konji bez uzde, u polje od svijeh zlijeh djela, a nije tko da ih uzdom od razuma ustegne. A kad iz mlada zalude, u ludosti se i staraju; a gdi nije staraca razumnijeh, teško domu, teško selu, teško gradu! Mudros uzdrži svijet u dobru, a ludos u zlu; ludos rasiplje i rasčinja, mudros umnaža i uzdrži. Ma, bijedan, u pustinji se vika: svak je gluh na dobro, glusijem se pripovijeda; na ludosti svak otvara uši. Ima gdje su zakoni dobri, razumni, gdi je njih bič koji lude frustavaše, koji lude činjaše da nijesu ludi; zaludješe i zakoni naši u nas ludijeh! - Goro pusta, goro i gluha, tebi govorim, tebi se tužim, er ljudi ogluhoše, - ne ima se komu pripovijedat!
VUKOSAVA: Staniša brate, i ja viđu er zaludje svijet: starice se pomamiše mlade se čineći i vjetrom se pasući; mlade se bez srama uzdvigoše po funjestrah u smijesijeh, u jezičenju, u gizdah, u magli i u vjetru, u neslušanju starijeh. Djevojke bez kraliješa, su ušima ovolicijem za čut kugodi ludos a s očima vazda otvorenim za uzrit svudije, gluhe na dobar nauk, pune misli ludijeh; gospođe od kuća bezbrižne, malo umjeteone. A gdje su glave bez razuma, tu čeljad ne more neg luda bit; a gdje nije naredbe, tu je smeća; a gdi se, moj brate, ne moli Bog, tu nije milosti Božije. I hod'mo veće: ovoga djeteta izgubismo mi.
STANIŠA: Što je ovdi ova vrjeća, Vukosava bijedna? Što će ovoj bit?
VUKOSAVA: Daj da vidimo što je unutra. Nu da' nožić, da odperemo.
GRIŽULA: Ah, u mrtve, brajo, ne tiči,
ne vad' noža,
zla ti koža;
pođi, pođi,
već ne dođi!
Oh, oh, oh!
VUKOSAVA: Bijedna, sjetna, tužna!
STANIŠA: Nesrjećan, što ovo bi? Bježi, Vukosava, nemani su!
Znam.
Ti su citati komentirani i prije, i nema potrjebe da se to čini 50 puta.
Tvoja jadna pisanija je projekcoja- na koju, uostalom, imaš pravo.
Opet-ti nemaš, osim jezikoslovnog, prave filološke i književne naobrazbe.
Što si ti uopće pročitao iz područja književnosti ?
Da si iole načitan, ne bi bubnuo ovakvu bumbulijadu:
u navedenoj prozi (petrarkizam je poezija) satirički su prikazani
Vlasi, kao što je u Krležinu romanu "Zastave" satirički prikazan đeneral Grujić
preko karakteristične leksike i stila. Ono što je petrarkizam namro hrvatskoj baštini,
i u visokoj poeziji, i u popularnoj glazbi, zorno se vidi iz poezije-n.pr.- Lucića i Marina Držića:
http://hr.wikisource.org/wiki/Hanibal_Lucić
http://www.scribd.com/doc/109248613/Marin-Držić-Pjesme
Ne znaš...pa onda-kredicu u ruke, pločicu i az, buki, vjedi ...