Pazi…od svih yu-republika mi smo posljednji dobili fakultet (1974), posljednji dobili asfalt i struju po vecini teritorije (80ih), a glavni grad nam je bila varosica sa livadama i soliterima do 2000ih. Bukvalno se sjecam kravi da bi napasale tu dje je sada centar grada.
90ih smo bili kameno doba naspram Srbije, danas imamo jacu prosjecnu platu. Napredovali smo
I neka ste!
I univerzitet i taj beton...sve po redu. Ja vam zelim jos uspesniju buducnost od srca.
Meni samo nikako ne ide u glavu zasto se vazda govori o problemu srpstva u Crnoj Gori, Bosni i Hrvatskoj.
Kao da ste se zrtvovali, da smo vas sakatili pa smo bogu ocu duzni te vecito citamo o popisima, svadjama, platama, ko je Srbin, ko nije Srbin.
Manite se vise te Jugoslavije. Bilo pa proslo. Odavno je i proslo.
Stare rane se prevazilaze. I moji su se premestali, gubili sve, sticali, gubili pa smo se uvek iznova i iznova prilagodjavali.
Kako se zivi negde, tako smo ziveli i mi.
I u tome je sva poenta.
Ilustracije radi, moj pradeda po ocu je bio pravoslavne vere, bugarskog imena ali cincarske nacionalnosti dok je prababa bila katolicke vere, grckog prezimena i rumunskog imena, rodjena u Albaniji. I taj covek je probio solunski front, odskolovao se i petorici sinova dao srpska imena tipa Stefan, Aleksandar.
I kraljevina je njega nagradila, bio je upravnik carine sa Albanijom. Od bugarskih okupatora trazio je samo da predje u Srbiju. Verovatno je podmazao jer su ih zapravo pustili.
Kada su dosli krenuli su sve ispocetka. I svi sinovi su mu zavrsili fakultete!
Nisu terali druge da budu kao oni jer su sve izgubili pa su ljuti. Jesu izgubili ali zna se kako je red, kako treba.
To Srbi zameraju. Nismo mi nikakvi Srbijanci.
Niti bilo ko ima prava da nam procenjuje specijalnu srpsku krv. Najvaznije je ciniti dobro sredini u kojoj zivimo. Necu da povucem vezu, necu da dam mito, necu iako to svi rade, uprkos svemu jer nije dobro i ne valja na duze staze.
Za svaku drskost i rdjavu drustvenu naviku imamo perfektan izgovor - mi Srbi smo ugrozeni. Ko nas ugrozava ako ne sami sebe...ako bi svako lickao svoju terasu cela zgrada bi bila prijatna oku. Lakse je upirati prstom nego negovati cvece sa neizvesnim ishodom ali i nadom da ce ishod biti dobar.