Да ли је Слободан Милошевић крив за Маспок 1971.?
Znaš i ti da se haški optuženik i zločinac koji je naredio ubistvo svog kuma i čoveka koji ga je uveo u politiku Ivana Stambolića, Slobodan Milošević, u vreme MASPOK-a nije bavio politikom jer sve do 1983. godine, kada je izabran za člana Predsedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije, bavio se privredom kao generalni direktor beogradskog Tehnogasa (1973 - 1978) i direktor Beobanke (1978 - 1983.). Njegov kum Ivan Stambolić ga je podsticao da uđe u politiku jer se Milošević kao bankar koji je dosta vremena proveo u Njujorku družeći se sa Rotšildom, tada nije mrštio na stav Ivana Stambolića da je tadašnja tzv. mala privreda velika šansa za Srbiju i da SRBIJANSKO rukovodstvo treba podstiče razvoj tzv. male privrede tako što će predlagati one zakone koji će da obezbede jačanje privatnog sektora u Srbiji.
Što se tiče MASPOK-a, ili Hrvatskog Proljeća kako taj društveni pokret najčešće nazivaju u Hrvatskoj, pa ću i ja ovde da ga tako zovem tebi u inat, praktično počinje posle 5 (slovima: pet) značajnih događaja u Jugoslaviji, a to su: Privredna reforma 1965. godine kojom zvanično napuštena centralna planska privreda i prešlo se na tržišni model poslovanja, a liberalnijim propisima dat je podsticaj tzv. maloj privedi koja usled toga odmah doživljava bum, zatim Brionskog plenuma 1966. na kojem je Tito smenio udbaša nad udbašima i protivnika reformi Aleksandra Rankovića čime kreće resetovanje tajne policije i ista prestaje da bude sve i svja, daju se veća ovlašćenja republičkim službama državne bezbednosti te se time značajno smanjuje strah od "udbe" i "udbaša", zatim objavljivanje Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. u Zagrebu, čime je pokrenuta javna rasprava o položaju hrvatskog naroda u drugoj Jugoslaviji, zatim ide tzv. Cestovna afera 1968. godine kada su se Slovenci masovno pobunili da savezna vlast bez da pita Ljubljanu prema nerazvijenim područjima u Republici Srbiji usmerava sredstva koja je SR Slovenija sama bila obezbedila i namenila za svoje infrastrukturne projekte, i studentski protesti 1968. Svim ovim događajima su podstaknute reformske snage u republikama SR Hrvatskoj, SR Sloveniji i SR Srbiji.
Najistaknutiji protagonisti Hrvatskog Proljeća od političara su Miko Tripalo, Savka Dabčević-Kučar, Ivan Šibl, Pero Pirker i Dragutin Haramija. Sve su to bili visoko obrazovani i sjajni ljudi. Niko od njih nije zagovarao nikakav separatizam. Tada je samo esktremna ustaška emigracija sanjala o nezavisnosti Hrvatske. U okviru Hrvatskog Proljeća samo su se tražila pripadajuća prava Hrvatske i hrvatskog naroda u okviru Jugoslavije. Pomenuti su hrvatski političari, zajedno sa kremom tadašnje hrvatske inteligencije, bili za veću federalizaciju, a protiv unitarizma (a za koji su bili gore pomenuti Dobrica Ćosić, Jovan Joca Marjanović i krug oko njih). Sa tim zahtevima je zajedno išla i težnje za bržim sprovođenjem pomenute Privredne reforme u SR Hrvatskoj, kao i želja da tu privrednu reformu prate i odgovarajuće reforme u kulturnom životu Hrvatske i demokratizacija u hrvatskim kulturnim institucijama, kao i u naučnim institucijama Hrvatske i na univerzitetu.
Hrvatsko Proljeće u užem smislu trajaće od 10. sednice CK Saveza komunista Hrvatske u januaru 1970. na kojoj je osuđen unitarizam hrvatskog političara Miloša Žanka, do slamanja Hrvatskog Proljeća na sednici Predsedništva CK SKJ u Karađorđevu, 29. novembra 1971. Tada je Tito smenio komunističko, ali osvešteno i politički liberalno rukovodstvo Hrvatske. Zajedno sa smenom tzv. srpskih liberala zbog njihovog slaganja, više prećutnog, ali ipak slaganja, sa glavnim zahtevom Hrvatskog Proljeća, a to je veća samostalnost republika u okviru Jugoslavije kao federacije konfederalnog tipa (reč 'konfederacija' se nije izgovarala, ali se znalo da ka tome treba ići jer to jeste odgovaralo i Srbiji i Hrvatskoj i Sloveniji), to predstavlja Titovu lošu procenu i grešku, jer, iako je prvo podržao Hrvatsko Proljeće, kao i politiku tzv. srpskih liberala, tada je poslušao političare dogmatske struje i posebno kriptostaljinističke generale, uglavnom poreklom iz Like, a za koje je kod Tita lobirala njegova supruga Jovanka i koji su svi bili zakleti neprijatelji Hrvatskoj Proljeća, ali i demokratizacije i decentralizacije Jugoslavije.
Posle Karađorđeva, kreće čistka staljinističkog tipa i bivaju sklonjene najistaknutije ličnosti hrvatskog političkog, javnog i kulturnog života, i to na način da je stvorena tzv. "hrvatska šutnja" koja je će da traje sve do 1989.
Uz pomoć vojne službe bezbednosti, službe državne bezbednosti i milicije (iz SR Srbije i SR Makedonije dovedeno je tada hiljade milicionera u Hrvatsku) unitaristi su preuzeli vlast u celoj SR Hrvatskoj. Takođe, na čelo Saveza komunista Hrvatske i republičkih organa, unitaristi su na vlast postavili slabije obrazovane, kripto-staljinističke političare sumnjivih karaktera Dušana Dragosavca, Milku Planinc i Jureta Bilića.
U SR Hrvatskoj je zapravo napravljen državni udar, a širina i dubina udara na Hrvatsku "počistio" je krem hrvatskog društva koji se sastojao pretežno od onih intelektualaca koji su imali komunistički bekgraund, ali su bili veoma obrazovani, liberalnih shvatanja i ispoljavali su težnju ka jednoj socijal-demokratskoj Jugoslaviji koja bi bila federacija konferederalnog tipa, koju su kao takvu videli u tadašnjoj Evropskoj Ekonomskoj zajednici, šta je užasavalo kriptostaljiniste koji su se svi kleli u Tita i u 'Tita posle Tita' sve dok nisu pronašli "srpskog Tita" Slobodana Miloševića koji će da im posluži kao izvođač radova, i taj zločinac je sve radio kako su oni od njega i očekivali, ali ipak su njihovi napori da stvore totalitarnu i prorusku "Jugoslaviju s onima koji u njoj žele da ostanu" propali i njihovi snovi su raspršeni, jer demokratska Hrvatska je opstala u njenim AVNOJevskim granicama pobedivši u Domovinskom ratu Slobodanu Miloševiću odane snage i danas je Republika Hrvatska članica NATO i EU i najuspešnija država regiona posle Republike Slovenije.