Srbi u Italiji

Pumpaj Dinstanović

Zaslužan član
Poruka
104.579
Mnogo je riječi bilo o Moliškim Hrvatima; hajde da koju reknemo i o Srbima u Italiji.

Zajednica koja je opjevala Orao se vijaše nad Smederevom je mahom porijeklom iz bjelopavlićkih krajeva.

DSC03724.jpg

DSC03725.jpg

DSC03726.jpg

* В. Станисављевић Ракић, Једна српска оаза у Италији, у: Catena Mundi. Српска хроника на светским веригама 2, прир. Предраг Р. Драгић Кијук, Ибарске новости - Матица Срба и исељеника Србије, Краљево - Београд 1992, 91-93.
 
Poslednja izmena:
sa Vremeplova

Молизејски и Молишки Срби


Дубровачки песник Медо Пуцић открио је средином 19. века да је у области Молизе, у провинцији Кампобасо, на тлу некадашње Напуљске краљевине, било словенског живља. Колоније досељеника постојале су и у многим другим местима у Италији, нарочито у Апулији, по којој је путовала Изабела дел Балцо. Кад су почела даља истраживања, утврђено је да су у свега неколико места Словени делимично сачували свој језик и обичаје, док се већина досељеника претопила у домаће италијанско становништво. До Рођерија де Пачијенце и поновног открића његовог спева у науци, нигде није било забележено да је словенска колонија постојала и у Ђоја дел Коле.
http://politikin-zabavnik.rs/pz/tekstovi/smederevski-orao-za-napuljskog-kralja


По најстаријим записима, Срби из Црне Горе, српске Далмације и осталих српских земаља, су после Косовске битке у XIV веку, населили се у покрајину Молизе, у Јужној Италији, тачно наспрам, како пише у старим књигама, "нашег српског Дубровника".
Имали су постојбину, српске земље, које су за ведрих ноћи гледали преко мора и имали су домовину Италију, којој су служили залажући и главу за њену слободу, али као Срби.И не само да су они сами себе звали Србима, већ су их и Италијани прихватили и записали као Србе.

molizejskisrbi.png

Giovennale Vegezzi Ruscalla

У покрајини Молизе, у XIV веку било је девет српских насеља.
До XIX века три насеља су успела да савладају све изазове и препреке времена, да задрже свест да су Срби, да сачувају своје порекло самим тим да сачувају српски језик и обичаје од којих истраживачи као најау-тентичнији истичу "налагање божијег бадњака као завјет"
.Насељавали су Церифело (њега већ није било у XIX веку), Палату, Тавену, Аквавиву, Сан Феличе, Монтемиро, Сан Ђакомо, Рипалду и Сан Бјазе. Српски језик се, по подацима из 1885. године, сачувао само у Аквавива Колекроће, у Сан Фелиће и у Монтемиро.

Државни саветник Краљевине Италије и лингвиста господин Асколи је писао: у "Политецницо ди Милано" фебруара 1867. године:
"Словенски језик молишких колонија српски је, тј. онај што се говори с малијем варијацијама у Далмацији, Црној Гори, Србији итд.
Српске колоније у Молизу живо љубе свој српски језик и своју српску народност, али у исто доба љубе такођер и отаyбину итаљанску. И међу мученицима за слободу Италије живом се свјетлошћу блиста један Србин из Ацљуавива Цоллецроце; а то је: Никола Нери, који је умро године 1799. на губилишту, заједно са Паганом, Карафом, Караћолом и доста их је још славних италијанских патриота.
А тај је славни итало-србин (Никола Нери) имао обичај, опраштајући се са својим мјештанима које је често походио, препоручивати: "Немојте 'згубит наш језик"!


Nikola Neri,Srbin iz Napulja (1761-1799)
http://books.google.rs/books?id=EXm...8M&hl=sr#v=onepage&q=nicola neri 1799&f=false


Осим у провинцији Молизе, Срби су живели у Абруцу, Авелину, Пуљи, Калабрији.
У Кијети једно велико место звало се по Србима Сцхиави д' Абруззо (Абручки Срби). Место Полкарино било је чисто српско, по пописима из 1591
. А у цркви у Баочју био је срмом украшен олтар - дар српског краља Милутина

http://www.srpsko-nasledje.rs/sr-c/1998/03/article-17.html
 
Šteta što se niko ne bavi istraživanjem te zajednice; volio bih saznati koja je bila dalja njihova sudbina i ima li ostataka danas.

Ima. Abrucki Srbi znaju i danas da su srpskog porekla.

Juče (2. septembra 2006) sam, sasvim slučajno, na televiziji "Studio B" u emisiji "Put Vina" video jednog Italijana, vinara iz Abruzza, koji uzgred reče da su se na to područje naseljavali Srbi, Dalmatinci i Albanci koji su dolazeći među starosedeoce govorili da beže iz turskog ropstva, pa su ih Italijani prozvali "Schiavoni" ("Robovi", "Skavuni").

Ne samo da moliški (molizejski) Srbi (pokrajina Molise) itekako postoje, već postoje i abrucki Srbi (pokrajina Abruzzo).




Piše: Miodrag Mihajlović:
Devet naselja gde se seče badnjak
U pokrajini Molize, u XIV veku bilo je devet srpskih naselja. Do XIX veka tri naselja su uspela da savladaju sve izazove i prepreke vremena, da zadrže svest da su Srbi, da sačuvaju svoje poreklo samim tim da sačuvaju srpski jezik i običaje od kojih istraživači kao najautentičniji ističu "nalaganje božijeg badnjaka kao zavjet". Ostalih šest naselja su izgubili jezik, zaboravili srpski, savladali jezik svoje nove domovine Italije, ali i bez obzira na to imali u glavi istetovirano svoje poreklo – Srbi.

Naseljavali su Cerifelo (njega već nije bilo u XIX veku), Palatu, Tavenu, Akvavivu, San Feliče, Montemiro, San Đakomo, Ripaldu i San Bjaze. Srpski jezik se, po podacima iz 1885. godine, sačuvao samo u Akvaviva Kolekroće, u San Feliće i u Montemiro.

Broj stanovnika se kretao od 3000 do 5000, zavisno od istraživača.

Ovim Srbima su se bavili nemački, italijanski i normalno i jedan naš istraživač. Najpreciznije su ih obradili italijanski lingvista i državni savetnik kraljevine Italije, gospodin Askoli, zatim pisac Tomaso Vitale i naš energični i uporni i temeljni profesor Rista Kovačić, koji je od 1884. godine boravio u Molizu i svoje izveštaje o Srbima u Južnoj Italiji objavio 1885. godine u "Glasniku Srpskoga učenog društva" (knjiga 62; štampanog u Beogradu u štampariji Srbije a prodavanog u knjižnici V. Valožića).

Državni savetnik Kraljevine Italije i lingvista gospodin Askoli je pisao: u "Politecnico di Milano" februara 1867. godine:

"Slovenski jezik moliških kolonija srpski je, tj. onaj što se govori s malijem varijacijama u Dalmaciji, Crnoj Gori, Srbiji itd.

Srpske kolonije u Molizu živo ljube svoj srpski jezik i svoju srpsku narodnost, ali u isto doba ljube također i otadžbinu italjansku. I među mučenicima za slobodu Italije živom se svjetlošću blista jedan Srbin iz Aquaviva Collecroce; a to je: Nikola Neri, koji je umro godine 1799. na gubilištu, zajedno sa Paganom, Karafom, Karaćolom i dosta ih je još slavnih italijanskih patriota. A taj je slavni italo-srbin (Nikola Neri) imao običaj, opraštajući se sa svojim mještanima koje je često pohodio, preporučivati: "Nemojte 'zgubit naš jezik"! I kad sam ja pohodio Akvavivu (oktobra 1864.) živjela je još onda Nikolina udovica i dočekala me je na vratima svoje kuće načinom i riječima tako, da me je zanijela u srpsku legendu.

Ovim Srbima u Molizu Italija bi se mogla koristovati da joj pomognu sklopiti novih saveza, civilnih i političkih sa Srbima što su s druge strane Jadranskog mora."

Ovo dopunjuje monsinjor Tria koji kaže da je utvrđeno srpsko poreklo Palate, a u San Đakomu se još i u XIX veku slavio dolazak Srba u to mesto. Spominje se da je kolonija San Bjaze srpskog porekla (knjiga: Bullettino delle Sentenze broj 3, 1810. god. str. 46-47.) i da je prvi poziv i dolazak, valjda da bi se osvežila krv, usledio 1509. godine od vlastelina Đirolama Karafe koji se onda lako za preseljenje dogovorio sa srpskim kolonijama.

U kolonijama je Italija dala Srbima, po tome se vidi da im je bilo važno da zadrže Srbe, ustupak da 50 godina budu oslobođeni svakog nameta.

U italijanskoj pokrajini Molize, u četrnaestom veku bilo je devet srpskih naselja: Cerifelo, Palata, Tavena, Akvaviva, San Feliče, Montemiro, San Đakomo, Ripalda i San Bjaze. Srpski jezik sačuvao se, prema podacima s kraja prošlog veka u tri naselja: Akvaviva, San Feliče i Montemiro. San Đakomo je slavio dan dolaska Srba u ove krajeve. A zapisano je da su San Bjaze preplavili srpski kolonisti, koje su naselili obećanjima da će pedeset godina biti oslobođeni poreza. Osim u provinciji Molize, Srbi su živeli u Abrucu, Avelinu, Pulji, Kalabriji. U Kijeti jedno veliko mesto zvalo se po Srbima Schiavi d' Abruzzo (Abrucki Srbi). Mesto Polkarino bilo je čisto srpsko, po popisima iz 1591. A u crkvi u Baočju bio je srmom ukrašen oltar – dar srpskog kralja Milutina


Zahvaljujem autoru posta od pre tačno osam godina na popularizaciji problematike!
 
Mnogo je riječi bilo o Moliškim Hrvatima; hajde da koju reknemo i o Srbima u Italiji.

Zajednica koja je opjevala Orao se vijaše nad Smederevom je mahom porijeklom iz bjelopavlićkih krajeva.

Slavene, pogriješio si naslov. U pokrajni Molise se se iseljavali rimokatolici iz srednje i južne Dalmacije i zapadne Hercegovine, Gioja del Cole nije u Moliseu već znatno južnije - u Apulji. Obično su ovi iseljenici nosili samo slovensko ime koje se u njihovoj svijesti dugo zadržalo, a u Apulji su sa Slovenima živjeli i Albanci. Uz slovensko, imamo i spomene srpskog imena, ali samo u Apulji, ne i u Moliseu.
 
Slavene, pogriješio si naslov. U pokrajni Molise se se iseljavali rimokatolici iz srednje i južne Dalmacije i zapadne Hercegovine, Gioja del Cole nije u Moliseu već znatno južnije - u Apulji. Obično su ovi iseljenici nosili samo slovensko ime koje se u njihovoj svijesti dugo zadržalo, a u Apulji su sa Slovenima živjeli i Albanci. Uz slovensko, imamo i spomene srpskog imena, ali samo u Apulji, ne i u Moliseu.

Zahvaljujem...baš sam bolid.

Tema dobila korektnije ime. :-)
 
Moliški Hrvati se smatraju Hrvatima,
tako da ih nema smisla zvati Srbima.

Само што овде нико не прича о молишким Хрватима, већ о молишким Србима. Кужиш? Ако ти је лакше, замисли да смо покренули тему "немачки Срби", а ти упао са коментаром "немачки Хрвати се сматрају Хрватима". Видиш ли сад где грешиш? Али не, лакше је залетети се и писати из предрасуде него прочитати.
 
Само што овде нико не прича о молишким Хрватима, већ о молишким Србима. Кужиш? Ако ти је лакше, замисли да смо покренули тему "немачки Срби", а ти упао са коментаром "немачки Хрвати се сматрају Хрватима". Видиш ли сад где грешиш? Али не, лакше је залетети се и писати из предрасуде него прочитати.

Sjećam se onog ZDS trola što je za razliku od Lažova u nekom trenutku i trajno odustao od foruma. On je pisao kako Hrvati za razliku od Srba imaju čitavi niz subetnosa, tj. više subetničkih kategorija, dok u Srba ima samo jedna (mada ne znam di idu onda posrbljeni Vlasi, za koje je tvrdio da su 50% Srba). Tako je rekao da da je izmišljotina da ima Srba van bivše Jugoslavije, bila je riječ i o Italiji itd...jer tamo nije bilo SPC.
 
Само што овде нико не прича о молишким Хрватима, већ о молишким Србима. Кужиш? Ако ти је лакше, замисли да смо покренули тему "немачки Срби", а ти упао са коментаром "немачки Хрвати се сматрају Хрватима". Видиш ли сад где грешиш? Али не, лакше је залетети се и писати из предрасуде него прочитати.

Nisam znao da uz Moliške Hrvate postoje
ujedno i Moliški Srbi. Moje isprike.
 

Ovaj Beograd na fotografiji u tekstu, pominje se od 1001.godine kao toponim u Italiji.
Na fotografiji je jedan crtež iz 17. veka na kome se vidi zamak Katarine Branković-Kantakuzine sa crkvom sv. Nikole i kapelicom Presvete Bogorodice

1132 in loco qui dicitur Velgradu, 1184 curtem de Belgrado.. viene da g r a d ' castello, fortezza ' e b e l - ' bianco '
..nell'anno 1132 Velgradu, nel 1184 già Belgrado...

https://www.google.rs/search?q=friu...nel=sb&tbm=bks&q=friuli+velgrad+udine&spell=1

books

A New and Comprehensive Gazetteer, Volume 1, by George Newenham Wright, page 527

Palata Antonini u Beogradu (iz 17.veka)
http://members.virtualtourist.com/m/p/m/1432a5/

..In serbo il castello era designato come "Belgrado in Friuli", in tedesco "Velgrat", "Velgradt", "Belgratt".
I Veneziani lo chiamavano "Belgrado", il comune di Varmo, la provincia di Udine e la regione Friuli-Venezia Giulia.

Zamak je kupila srpska plemićka porodica Branković u 15.veku. Kupila ga je "santa" Katarina Kantakuzina Branković, udovica Ulriha IICeljskog, koji je u svom posedu imao ogromnu teritoriju Ugarske (veliki deo današnje BJR Slovenije i deo današnje BJR Hrvatske sa Gradecom/Zagrebom)

Il conte Urlich possedeva tante terre che furono le parti tedesche di allora dei territori della corona Ungarica.Durante i frequenti viaggi del marito, Katarina governava le sue terre.Per la maggior parte del suo tempo, vita risiedeva in Celje, a Zagabria e a Varazdin.
books


.od grofa Leonarda iz Gorice 1465.godine. Zamak u venetskom Beogradu joj je trebao da smesti brata Stefana i snaju Angelinu Branković, koji su tu boravili do Stefanove smrti 1476.godine, čak i posle odlaska Katarine Kantakuzine na dvor sestra Mare u Ježevu (današnja Grčka). U venetskom Beogradu rodio im se drugi sin Jovan Branković i ćerka Marija Branković.Kada je 1477.godine turski sultan Mehmed II želeo da kupi od nje venetski Belgrado, Katarina je odbila.


Ćerka Stefana i Angeline Branković -Marija, udala se oktobra meseca 1485.g. za markiza Bonifacija od Monferata, živeli su u gradu Kazalu.
Kazalo je ovako izgledao u 17 veku
aview2.jpg


Област Монферато налази се на реци По, на северозападу Италије, северно од Ђенове, уклештена између Савоје и подручја Миланског војводства
http://www.motoclubmonferrato.it/motoclub/cartina.jpg

"... Бранковићи су са собом донели и Маријин мираз од 10000 дуката, које је осиромашена породица тешком муком скупила, како би младој обезбедила пристојан мираз...
Стари маркиз и млада принцеза имали су складан брак. Само годину дана касније 1486. родио се наследник Гуљелмо Ђовани Лазар, добивши тако уз друга имена и име чувеног мајчиног претка, јунака са Косова. Две године након тога Марија је родила и другог сина Ђанђорђа Себастијана. Маркиз је могао да одахне. Налсеђе куће Монферато било је обезбеђено.

Маркиз је умро у марту 1494. године, одредивши у тестаменту да његова супруга буде једини регент с пуним овлашћењима до пунолетства његових синова. Изданак даровите породице и способних владара, Марија се показала као снажна, окретна и племенита господарица Монферата. Нажалост, није много надживела мужа. Умрла је млада, 27. августа 1495. године"

Među njihovim potomcima su i Luj 16. i Marija Antoaneta

http://forum.krstarica.com/showthread.php/432630-Сербски-времеплов/page20
 

Back
Top