Srbi muslimani, da li su prihvaćeni od Srba pravoslavaca?

[Mehmedalija Nemanja]

 

[Ateist]

Bosanski muslimani su Hrvati, a ne Srbi. I danas bi se izjašnjavali kao Hrvati da nije bilo komunista.

Znameniti turski povjesničar Aali, rodom iz Galipolja, koji je 30 godina u Bosni na dvoru valija boravio, pise o Bošnjacima, u prvom redu bosanskim muslimanima iduće: »Što se tiče plemena Hrvata, koji se pripisuje rijeci Bosni, njihov se značaj odražuje u veseloj naravi; oni su po Bosni poznati i po tekućoj rijeci prozvati. Duša im je čista, a lice svijetlo; većinom su stasiti i prostodušni; njihovi likovi kao značajevi naginju pravednosti. Golobradi mladići i lijepi momci poznati su (na daleko) po pokrajinama radi naočitosti i ponositosti, a daroviti spisatelji kao umni i misaoni ljudi. Uzrok je ovo, što je Bog - koji se uzvisuje i uzdiže - u osmanlijskoj državi podigao vrijednost tomu hvaljenom narodu dostojanstvom i čast njihove srece uzvisio kao visoki uzrast i poletnu dušu, jer se među njima nasilnika malo nalazi. Većina onih, koji su došli do visokih položaja (u državi) odlikuje se velikodušjem to jest čašću i ponosom; malo ih je, koji su tjesnogrudni, zavidni i pohlepni. Neustrašivi su u boju i na mejdanu, a u društvu, gdje se uživa i pije, prostodušni. Obično su prijazni, dobroćudni i ljubazni. Osobito se odlikuje ovo odlično pleme vanrednom ljepotom i iznimnim uzrastom... Bez sumnje Bošnjaci, koji se pribrajaju hrvatskom narodu, odlikuju se kao prosti vojnici dobrotom i pobožnosti, kao age i zapovjednici obrazovanošću i vrlinom; ako dođu do časti velikih vezira u upravi su dobroćudni, ponosni i pravedni, da ih velikaši hvale i odlični umnici slave« (Tarihi Aali, sv. IV., knj. I., str. 12; prijevod dr. Safvet-bega Bašagića u Gl. Zem. Muzeja 1912., 6-7.). Sačuvani su nam spisi, stari 300 i 400 godina, u kojim se jezik bosanskih muslimana naziva hrvatskim, bosanski muslimani Hrvatima i njihova zemlja hrvatskom. Hodavendija, čauš bosanskog paše Sofi Mehmeda, piše god. 1589. mletačkom providuru u Zadar po dva pisma turskom jazijom i bosanskom ćirilicom. On sam, musliman iz Bosne, veli na kraju: »Zato mi, rečeni Hodavendi čauš, hotismo učiniti viru od toga posla i dvoje knjige pisati turske, a dvoje horvatske rukom.« (Starine X., 14-15). - Mehmed-paša Sokolović, veliki vezir Osmanskog Carstva, izdaje god. 1566. naredbu povodom harzaula grčkog patrijara, u kojoj kaže: »Car daje ferman, da rimski fratri po Budimu, Temišvaru i Dubrovniku i uopće od naroda hrvatskoga ne pitaju milostinju, ako taj narod spada na grckog patrijara... No ako pak narod pod patrijara ne spada, zabranjeno mu je napastovati fratre i njihov puk« (Spomenik 67. Srp. Kralj. Akademije, str. 211). Za Sokolovića su Slaveni po turskom Budimu, Temišvaru i Dubrovniku Hrvati, a isto tako i narod, koji od Budima do Dubrovnika po turskoj zemlji stanuje. Onda su i u Bosni Hrvati, jer put iz Budima i Temisvara turskom zemljom u Dubrovnik vodi nužno preko Bosne, osim ako se za Sulejmana Velikog nije putovalo avionom. U neposrednoj blizini Foče na Drini, u starom gradu Placu, Čelebiji "dadoše 50 hrvatskih momaka pod oružjem za pratioce« (Gl. Z. M. 1908., 313). Na Gatačkom polju opet »dobi 300 lijepih po izbor hrvatskih junaka« (Gl. Z. M. 1908., 322). U izvorniku te momke kiti Čelebija imenom hrvatskih gazija, a pridjevak gazija mogao se dati jedino muslimanima (kod F. Spahe, 49). I tako barem po umnom Čelebiji nailazimo na Hrvate islamske vjeroispovijesti, ne samo u Hrvatskoj i Dalmaciji nego i u Bosni. H. Mehmed Handžić osvrnuo se u »Obzoru« od 11. VII. 1938. na orijentalne rukopise Jugoslavenske akademije u Zagrebu. Govoreći o spisu banjalučkog muderiza Muslihudin bin Ali-ja (»Munjetul-talibin ve gunjetur ragibin), pisanu god. 1609., citira iz njegova predgovora ove riječi: »Sva dosadašnja djela i knjige došle su od Arapa i Perzijanaca iz raznih pokrajina i Herata, a ovaj je sastavak nikao u p o k r a j i n i H r v a t a«. Tako je Mahmut-paša Hrvat, koji »stoji na čelu svim vezirima, učenjacima i pjesnicima iz naših krajeva«. Postao je velikim vezirom iza osvojenja Carigrada (1453.). Takav je i Memi-paša Hrvat (iz Gradačca) i Rustem-paša Hrvat (po mišljenju Kreševljakovica rodom iz Sarajeva), i Sijavu-paša Hrvat, i Tahvil-paša Kulenović Hrvat, sadr' azam Selima II., i jos po koji drugi veliki dostojanstvenik Turskog Carstva. Prezimena u muslimana, izvedena iz riječi Hrvat, vrlo su česta. Takva su npr. Hrvo, Hrvat, Hrvačić, Hrvatović, Hrvatinović itd. Isto tako i imena sela, mahala i brda, osobito u istočnoj Bosni. Ne smijemo zaboraviti, ni da se cijeli jedan gradski kotar Šeher Sarajeva naziva još i danas Hrvatin. Samo neki, kojima hrvatsko ime ne miriše, pokušaše to ime izvesti iz perzijske riječi »hur-vatan« tj. slobodni dom. Oni zaboraviše pri tome, da se prvotno nije nikakva mahala nazivala tim imenom vec izvjesna pećina (Hrvatin megara) i vrelo, koje izbija iz nje. A da neko jedno vrelo i pećinu u Sarajevu, sredovjekovnoj Vrhbosni, nazove »slobodnim domom«, to je i odviše smiješno tumačenje, koje ne treba, mislimo, ni pobijati. Uostalom pametan čovjek ne će tražiti tumačenje toga čak u perzijskom jeziku, kad zna, da sredovjekovne bosanske povelje upravo vrve imenom Hrvatin. Imena brojnih sela, zaselaka i brda, osobito u istočnoj Bosni, izvode se od imena Hrvat. Tako se kod Zvornika na Drini nalazi predio ,>Hrvatske njive« i selo Hrvačići, mahala Kalesija. U brčanskom kotaru Hrvati su kod Čelića, a u tuzlanskom opet zaseoci Hrvati kao dio Turskog Lukavca i Brnjicana, te dalje na jug dio Repnika; nad Repnikom je Hrvatsko brdo (kota 503). Hrvati su nadalje mahale sela Sladne i Babunica kod Gračanice, a Hrvatovići zaselak Donje Zeline u kotaru Gradačac. Isto tako postoje mahale Hrvati u selu Sokolovićima, rodnom mjestu velikog vezira Mehmeda Sokolovića, i Hrvatinovići u Tešnju. Hrvatskim brdom zove se jedno brdo jugozapadno od Travnika. Sva navedena sela i zaseoci pripadaju muslimanima.

»Platno b'jeli rvacka djevojka
U Krajini l'jepoj begovini,
Begovini, u Hercegovini..."

A ta »rvacka djevojka« sestra je Mustaj-bega hercegovačkog, veli nam ista pjesma.

Iz bijelog grla muslimanke djevojke često se izvije i pjesma, koja ovako počinje:

»Pošetala Arvatova Ajka,
Pošetala preko Bazerdžana.
Ona sreta Arvatova Muju.
Tri puta je njega pobratila:
Bogom brate Arvatović Mujo
Naj ti ovu vezenu mahramu,
Pa je podaj Sarajliji Ibri.
Koliko je na mahrami grana, On'liko ga dopanulo rana!...«

Uz kolijevku pjeva majka svom novorođenču:

»Majka sina u bešici nina,
Ninajuć' ga pjesmu zapjevala:

»Nini, paji, sine Rvatine,
Resti majci do konja viteza,
Do viteza i do bojnog koplja;
Dušmani ti pod nogama bili
Ko tvom đogi pod nogama klinci!«

U knjižici Ivana Zovke zabilježeno je, da narod zove Zapadnu Hercegovinu "Starom Ervackom«. Osim toga riječ "Nam Hrvat« tj. koljenom Hrvat spominje se toliko puta po starim sidžilima i kjitabima npr. »Kjitab Sakj« sarajevskog kadije Lukšića, kad se govori o kakvom priprostu Bošnjaku, čovjeku iz puka. Iz davne hrvatske prošlosti Bosne ponosne, kao s kakvog užarenog ognjišta, potječu stotine i stotine sjajnih varnica, koje dopiru sve do naših dana i sjećaju nas nase starine. To su narodne priče i pjesmice po Hercegovini, Duvnu i Krajini o »arvackom kralju« i njegovim posjedima, o Krešim-kralju (Krešimiru), o banovima i banicama, koje su jedini Hrvati od svih drugih naroda imali. Mjestima kao Banbrdo, Bando, Banovidi, Banica, Banovac, Banja Luka i Banja Stijena obiluje Bosna i Hercegovina, osobito u gornjim krajevima. A Banja Luka i po Farlatiju i po samom dr. Vasi Glušcu jest stari oblik, koji bi danas trebalo izgovarati kao Banska Luka; a tako isto i Banska ili Banova Stijena. - Nadalje je u Bosni poznat hrvatski stil kuća (»arvacki tars«) i »kapa hrvatka«, koja se nekad nosila u Bosanskoj Krajini, a sačuvana je i danas u sarajevskom muzeju. - Pod hrvatskim se barjakom bore ustaške postrojbe don Ivana Musića u Hercegovini i, u isto vrijeme, fra Stipe Krese u livanjskoj nahiji (1875.). Pod istom milom trobojnicom bitku vodi Ali-paša Rizvanbegović (Stočević) i Al-aga Dadić i Al-aga Voljavica. Hrvatska trobojnica toliko je bila omiljela »hercegovačkom caru« Ali-paši Stočeviću, da ju je dao urezati u svoj skupocjeni sat, a njegovu bajraktaru Durakoviću, da su njegov trobojni barjak zatakli vrh mezara (groba), dok ga zub vremena nije uništio. U obitelji Kulenovića čuva se dragocjen obiteljski barjak crven-bijel-plave boje kao svetinja. Tim istim hrvatskim bojama bila je obojena džamija u Krupi, i munara Fetije u Bihaću i jos po koja druga džamija u Bosni.

 

[Ateist]

*"Jer hrvatskog jezika šum / Može da goji, / Može da spoji / Istok i zapad, pjesmu i um."
*"Već godine 1474. počimaju naši stari izbijati na površinu kao visoki vojnički i građanski dostojanstvenici. Od godine 1544. do 1612., dakle kroz šezdeset i osam godina, sjedilo je na stolici velikih vezira devet Hrvata, koji su kroz rečeno razdoblje 52 godine tresli Istokom i Zapadom. Osim toga, koliko je meni poznato, bilo je pet Hrvata zamjenika velikih vezira, više vezira i bezbroj beglerbega i begova, koji su upravljali raznim pokrajinama i okružjima."
Safvet-beg Bašagić, hrvatski književnik i hrvatski narodni preporoditelj

Od 24 poslanika koji su izabrani na listi JMO na izborima u studenom 1920. godine, 15 ih se izjasnilo Hrvatima, dvojica Srbima, petorica se uopće nisu nacionalno izjasnila, a jedan se izjasnio kao Bošnjak. Od 18 poslanika i njihovih zamjenika izabranih na listi JMO na izborima 1923., svi su se, osim dr. Mehmeda Spahe (1883.-1939.), predsjednika stranke poslije 1921., izjasnili kao Hrvati. U svoje studentsko vrijeme, Spaho se izjašnjavao kao Srbin, a poslije se nije htio nazivati ni Srbinom ni Hrvatom. Zanimljivo je da se njegov brat Fehim, reis ul-ulema jugoslavenskih muslimana od 1938. do 1942., izjašnjavao kao Hrvat. Treći brat, Mustafa Spaho, po profesiji inženjer, izjašnjavao se kao Srbin. Spahin nasljednik, Džafer-beg Kulenović, bio je doglavnik Nezavisne Države Hrvatske. Poglavnik Ante Pavelić odrastao je u većinski islamskoj sredini, a ideolog hrvatskog nacionalizma Ante Starčević držao je da su bosanski muslimani najbolji Hrvati.

Oko 30% Ustaške vojnice činili su bosanski muslimani. Potpredsjednici državne Vlade NDH bili su muslimani Osman i Džafer Kulenović. U ministarstvima (12 lisnica) muslimanima je povjereno nekoliko vodećih mjesta. Mehmed Alajbegović bio je ministar skrbi za postradale krajeve (listopad 1943.-svibanj 1944.), a potom točno godinu dana ministar vanjskih poslova. Meho Mehičić je od svibnja 1944. do istog mjeseca iduće godine bio ministar obnove opustošenih krajeva, a Hilmija Bešlagić od srpnja 1941. do travnja 1944. ministar prometa i javnih radova. U diplomatskoj službi NDH (8 poslanstava i 9 konzularnih predstavništava) bila su trojica muslimana. Hakija Hadžić bio je poslanik u Budimpešti (srpanj 1944.-svibanj 1945.), Salih Baljić konzul u Ljubljani (studeni 1942.-svibanj 1945.), a Enver Čolaković kulturni ataše u Budimpešti (1944.). U Hrvatski državni sabor NDH od 132 zastupnika 12 ih je bilo muslimana. To su Ismet-beg Begtašević iz kotara Srebrenica, Ferid-beg Cerić iz Bosanskog Novog, Hamdija Šahinpašić iz Rogatice, Muhamed Omerčić iz Tuzle, Nezir Spahić iz Orahovice, Ademaga Mešić i Bećir Džonlagić iz Tešnja, Ismet-beg i Hifzija Gavrankapetanović iz Sarajeva te Mesud Kulenović iz Banje Luke. Pozvani su i Ibrahim Krupić i Alija Šuljak koji kao djelatni državni činovnici nisu mogli biti zastupnici. NDH je imala 22 velike župe, a na dužnosti velikih župana u različitim razdobljima 1941.-1945. bilo 13 muslimana. To su Nahid Kurbegović, Muhamed Omerčić, Hamdija Šahinpašić, Nezir Spahić, Mujaga Tafro, Ibrahim i Fetah Krupić, Husejin Alić, Ragib Čapljić, Avdo Ferizbegović, Bahrija Kadić, Muhamed Kulenović i Meho Mehičić. Među 28 generala, admirala i kontraadmirala u oružanim snagama NDH trojica su bili muslimani. Riječ je o Junuzu Ajanoviću, Muhamedu Hromiću i Salku Alikadiću. Među ukupno 4 465 časnika bila su 64 muslimana kojih se može naći i na visokim pravosudnim i inim dužnostima. Asim Ugljen bio je državni tajnik u Ministarstvu pravosuđa i bogoslovlja (1941.) i predsjednik Vrhovnog suda u Sarajevu (rujan 1943.-studeni 1944.). Hasib Muradbegović bio je 1945. godine predsjednik Vrhovnog suda NDH. Hasan Šuljak bio je na čelu Ravnateljstva za promidžbu, a Junus Mehinagić potpredsjednik Hrvatske državne banke (1943.-1945.). Broj muslimana na dužnosti ustaških stožernika, pobočnika i logornika bio je veoma malen. U Sarajevu je bilo oko 2 500 sljedbenika ustaškog pokreta među kojima i 151 musliman. U Banjoj Luci koju se namjeravalo proglasiti glavnim gradom NDH bilo je 2 500 članova ustaškog pokreta i tek 20 muslimana. U ustaškoj skupini u izbjeglištvu muslimani su bili jedino Hasan Huskić i Mehmed Pilav. Godine 1941. dodijeljeni su visoki ustaški naslovi dvojici muslimana: Ademagi Mešiću kao doglavniku i Hakiji Hadžiću kao poglavnom pobočniku Glavnog ustaškog stana.

 

[Mehmedalija Nemanja]

 

[Mehmedalija Nemanja]

 

[Orion ST]

Из властитог искуства знам да ми који имамо српску националну свијест а арапска (муслиманска) имена смо заиста несхваћени.Много је неразумјевања према нама од стране два фундаментализма, фундаментализма код муслимана који не прихватају срство и исповиједају национално Бошњаштво и фундаментализма православних Срба, који српство схватају као једнакост за православље и отадле су неповјерљиви према Србима муслиманима и сматрају да ако си Србин да се мораш вратити правослваљу.У том смислу шта са атеистима?Тешко, јако тешко је даанас бити Србин са арапским именом, као Србин муслиман…
Pogledajte prilog 321576

Srbi iz Srbije ne priznaju uvijek ni Prečane za prave Srbe, a kamoli tek Muslimane.

 

[Mehmedalija Nemanja]

Srbi iz Srbije ne priznaju uvijek ni Prečane za prave Srbe, a kamoli tek Muslimane.

Hehehe, prečani su ovi iz Republike Srpske?Znam ja to, družim se sa ljudima, putujem pa znam sve to.Gdje god dođemo Bosanci..Heheheeeee..Ali neka zabavni smo, posebno kada pjevamo..Kad se dobro popije rakije..Uhhhh niko ne pravi bolju rakiju i mezu nego Srbin iz Srbije..

 

[Wtf Dule]

Srbi iz Srbije ne priznaju uvijek ni Prečane za prave Srbe, a kamoli tek Muslimane.

Evo ga expert koji poznaje srce dusu i razmisljanje svih Srba naravno. Samo sam cekao kad ce da se pojavi

 

[Babunski]

Srbi iz Srbije ne priznaju uvijek ni Prečane za prave Srbe, a kamoli tek Muslimane.

Која глупост. Па Пречани су већи Срби од самих Србијанаца. То им је остатак из прошлости. Срби из Србије их тако и виде. Са муслиманима је проблем што Срби православци виде у њима оне који су "продали веру за вечеру" или како се код нас Срба у Македонији каже слично "продали веру за торбу сира" (па их одатле зовемо Торбеши). То историјско сећање се, нажалост, тешко брише због патњи које је народ трпео да би сачувао православни верски идентитет, па се та "кривица" преноси и на сада далеке потомке што је огромна грешка. Све до доласка комунизма на ове просторе, ипак, Срби мухамеданци и православни живели су у много већој слози него у данашње време.

 

[Mehmedalija Nemanja]

Ja se lično najbolje osjećam u Beogradu...Najbolji mentalitet ljudi..Takođe i Novi Sad je super..Srbija je sva super..malo je problem sa našim srbima u republici Srpskoj, mislim na one ostrašćene malo teže prihvataju ime, ali se brzo oraspolože kada me upoznaju bolje..

 

[Mehmedalija Nemanja]

Treba da se drži muslimana u svojoj odbrani i da ih poziva za svjedoke, jer su mu muslimani Srbi najbolji prijatelji i najviše mu mogu pomoći u odbrani.Neka čitaju muslimanske pisce, njihove knjige i ostalo učesnike rata od politike do vojske i bolje će mu to pomoći nego sve drugo.

Mnogo je muslimana srba bilo u Alijinoj vojsci i slušali su i gledali su..Baš kao i ovaj svjedok odbrane Radovana Karadžića..Muslimanko ime je najbolja kamuflaža a srpska duša...Nije teško reći ni Allahu ekber, ako to treba za srpstvo.

I ovi politički neuki bi sve Srbe muslimankog imena da mijenjaju imena?Zar ne vide kako to zna koristiti?


http://forum.krstarica.com/showthread.php/675714-Svedok-na-su%C4%91enju-Radovanu-Karad%C5%BEi%C4%87u-Armija-BiH-ispalila-granatu-na-Markale

 

[Берекин]

Evo ga expert koji poznaje srce dusu i razmisljanje svih Srba naravno. Samo sam cekao kad ce da se pojavi

Причали му неки, "православци".

 

[Konstantin Veliki]

Koliko po statistici ima Srba muslimana a da nije statisticka greska po popisu Srbije.

Mozemo pricati od mozda 50 ljudi.

 

[Mehmedalija Nemanja]

Mozemo pricati od mozda 50 ljudi.

Ne vjerujem da je toliko malo?

 

[Mrkalj]

Znameniti turski povjesničar Aali, rodom iz Galipolja, koji je 30 godina u Bosni na dvoru valija boravio, pise o Bošnjacima, u prvom redu bosanskim muslimanima iduće: »Što se tiče plemena Hrvata, koji se pripisuje rijeci Bosni, njihov se značaj odražuje u veseloj naravi; oni su po Bosni poznati i po tekućoj rijeci prozvati. Duša im je čista, a lice svijetlo; većinom su stasiti i prostodušni; njihovi likovi kao značajevi naginju pravednosti. Golobradi mladići i lijepi momci poznati su (na daleko) po pokrajinama radi naočitosti i ponositosti, a daroviti spisatelji kao umni i misaoni ljudi. Uzrok je ovo, što je Bog - koji se uzvisuje i uzdiže - u osmanlijskoj državi podigao vrijednost tomu hvaljenom narodu dostojanstvom i čast njihove srece uzvisio kao visoki uzrast i poletnu dušu, jer se među njima nasilnika malo nalazi. Većina onih, koji su došli do visokih položaja (u državi) odlikuje se velikodušjem to jest čašću i ponosom; malo ih je, koji su tjesnogrudni, zavidni i pohlepni. Neustrašivi su u boju i na mejdanu, a u društvu, gdje se uživa i pije, prostodušni. Obično su prijazni, dobroćudni i ljubazni. Osobito se odlikuje ovo odlično pleme vanrednom ljepotom i iznimnim uzrastom... Bez sumnje Bošnjaci, koji se pribrajaju hrvatskom narodu, odlikuju se kao prosti vojnici dobrotom i pobožnosti, kao age i zapovjednici obrazovanošću i vrlinom; ako dođu do časti velikih vezira u upravi su dobroćudni, ponosni i pravedni, da ih velikaši hvale i odlični umnici slave« (Tarihi Aali, sv. IV., knj. I., str. 12; prijevod dr. Safvet-bega Bašagića u Gl. Zem. Muzeja 1912., 6-7.).

Njeki su svemrježni auktori ko proljev dosadni, nu- dostajat će C/P odprije dvije godine:

Citat broj 3:

Original postavio Urvan Hroboatos

Znameniti turski povjesnicar Aali, rodom iz Galipolja, koji je 30 godina u Bosni na dvoru valija boravio, pise o Bosnjacima, u prvom redu bosanskim muslimanima slijedece:

»Sto se tice plemena Hrvata, koji se pripisuje rijeci Bosni, njihov se znacaj odrazuje u veseloj naravi; oni su po Bosni poznati i po tekucoj rijeci prozvati. Dusa im je cista, a lice svijetlo; vecinom su stasiti i prostodusni; njihovi likovi kao znacajevi naginju pravednosti. Golobradi mladici i lijepi momci poznati su (na daleko) po pokrajinama radi naocitosti i ponositosti, a daroviti spisatelji kao umni i misaoni ljudi. Uzrok je ovo, sto je Bog - koji se uzvisuje i uzdize - u osmanlijskoj drzavi..Bez sumnje Bosnjaci, koji se pribrajaju hrvatskom narodu, odlikuju se kao prosti vojnici dobrotom i poboznosti, kao age i zapovjednici obrazovanoscu i vrlinom; ako dodu do casti velikih vezira u upravi su dobrocudni, ponosni i pravedni, da ih velikasi hvale i odlicni umnici slave« (Tarihi Aali, sv. IV., knj. I., str. 12; prijevod Dr. Safetbega Basagica u Gl. Zem. Muzeja 1912., 6-7.).

Odavno objašnjeno. Da Ateist iole zna koje su granice "Bosne" u vreme Alije Galipoljca shvatio bi da mu je citat bezvredan. No, šta je - tu je (mislim na Ateistovo neznanje). Alija Mustafa Galipoljac (Gelibolulu Mustafa Âlî, 1541-1599) u knjizi Künhü'l-Ahbar (Univerzitetska biblioteka Istambul - IÜMK - Istanbul Üniversitesi Merkez Kütüphanesi, Turski rukopisi (TY) br. 5959.), delu koje se pominje i kao Hronika Otomanskog carstva - Târîhi âli Otoman (Tarihi, a ne "Tahiri" na Turskom znači hronika) kaže ovo (ispravan prevod):

"Što se tiče Hrvata koji su po reci Bosni izabrali ime naroda kojem pripadaju, ..."
Prikaži sadržaj


Ne ulazeći u vrednovanje procene jednog stranca, Turčina, objašnjenje je dala dr Snježana Buzov (Hrvatica) u radu Ottoman perceptions of Bosnia as reflected in the works of Ottoman authors who visited or lived in Bosnia, International journal of Turkish studies, Vol. 10, Nos. 1 & 2, IJTS / University of Wisconsin, 2004. pp. 83-92. -

Snežana Buzov (hrvatska povjesnikinja):
http://nelc.osu.edu/search/node/buzov
http://nelc.osu.edu/people/person.cfm?ID=2533
buzov.1@osu.edu

Alijevo izjednačavanje Bošnjaka sa Hrvatima nije ni najmanje iznenađujuće s obzirom da je većinu vremena proveo u Bosni na granici, u Kliškom sandžaku čiji se deo zvao vilayet-i Hirvat (hrvatski vilajet). U njegovo doba, ovo područje imalo je mešovito stanovništvo sastavljeno od lokalnih i doseljenih Vlaha, lokalnih i doseljenih Muslimana, te drugih hrišćana, takođe kako lokalnih tako i doseljenih. Štaviše, bilo bi iznenađujuće da je on, kao pridošlica, mogao ili čak hteo napraviti razliku.
​

Dakle, tu je nešto drugo važnije, a to je da Alija Galipoljac ne svedoči o tome kako ljudi sa vode Bosne sebe nazivaju Hrvatima, nego suprotno, implicite svedoči da sebe nazivaju Bosancima, a pri tome ih arbitražno proglašava Hrvatima koji su sebe nazvali po vodi Bosni. Kako objašnjava dr Buzov - za njega su oni stanovnici u Hrvatskom vijaletu oko Klisa svi automatski predstavljali Hrvate, pa ove oko vode Bosne identifikuje sa njima - najverovatnije po istom jeziku.

 

[Mrkalj]

Sačuvani su nam spisi, stari 300 i 400 godina, u kojim se jezik bosanskih muslimana naziva hrvatskim, bosanski muslimani Hrvatima i njihova zemlja hrvatskom. Hodavendija, čauš bosanskog paše Sofi Mehmeda, piše god. 1589. mletačkom providuru u Zadar po dva pisma turskom jazijom i bosanskom ćirilicom. On sam, musliman iz Bosne, veli na kraju: »Zato mi, rečeni Hodavendi čauš, hotismo učiniti viru od toga posla i dvoje knjige pisati turske, a dvoje horvatske rukom.« (Starine X., 14-15).

Citat broj 1:

Hodaverdija, čauš bosanskog paše, došao je u Zadar da moli providura Dalmacije i Albanije Nanija (Nani, Giovan Battista, 1616 - 1678), da ne obesi i ne pogubi dva turska uskoka koje su Mleci uhapsili na granici već da ih osudi na robiju u galijama. On piše u Zadru da daje svoj život za njihov ("da bi upravo nas pogubili nego njih") i nastavlja:


"Za to mi, rečeni Hodaverdi čauš, hotismo učiniti viru ot toga posla, i dvoje knjige pisati turske, a dvoje horvatske, rukom Ali ćehaja, ki je na skali Zadarskoj, koji je na tome bil poslu skupa u Zadru, na deset dana zilkade misaca."

Hrobijev citat je neistinit, tj. falsifikovan - izbrisan je zarez iza "horvatske" i odsečen kraj rečenice; pogrešna je kvalifikacija da su dva pisma napisana "bosanskom ćirilicom".

Na kraju, kako može Hodaverdija da piše providuru Naniju (presvitli gospodin Fedrin Nani, zeneral ot Dalmacije i Arbanije") 1589. godine kad se providur Nani rodio 1616. godine? Falsifikat ili Ljubićev previd? Pod uslovom da se ne radi o potpunom falsifikatu u delu pisma gde se pominje horvatski jezik (oblik horvatski karakterističan je za Mađare i kajkavce), kako drugačije mogu čauš Hodaverdija i pisar Alija da nazovu jezik pisma kada su došli u Zadar da na kolenima mole milost za dvojicu uskoka?

 

[Mehmedalija Nemanja]

Ima li budnih?

 

[Kamael]

Ima. Sta te zanima.

 

[Mrkalj]

Mehmed-paša Sokolović, veliki vezir Osmanskog Carstva, izdaje god. 1566. naredbu povodom harzaula grčkog patrijara, u kojoj kaže: »Car daje ferman, da rimski fratri po Budimu, Temišvaru i Dubrovniku i uopće od naroda hrvatskoga ne pitaju milostinju, ako taj narod spada na grckog patrijara... No ako pak narod pod patrijara ne spada, zabranjeno mu je napastovati fratre i njihov puk« (Spomenik 67. Srp. Kralj. Akademije, str. 211). a Sokolovića su Slaveni po turskom Budimu, Temišvaru i Dubrovniku Hrvati, a isto tako i narod, koji od Budima do Dubrovnika po turskoj zemlji stanuje. Onda su i u Bosni Hrvati, jer put iz Budima i Temisvara turskom zemljom u Dubrovnik vodi nužno preko Bosne, osim ako se za Sulejmana Velikog nije putovalo avionom.

Naprosto - falsifikovan prevod. Umesto "i uopće od naroda hrvatskoga" treba da stoji "kao i oni od naroda hrvatskoga". Dalje maštovite zaključke proistekle na osnovu falsifikovanog prevoda, ostavljam čitaocu.

Ovde imamo objašnjeno zašto se kod njegovog prethodnika Vezira Mehmed-paše Anđelovića javlja ime "Hrvat":

Théoharis Stavrides: The Sultan of Vezirs: The Life and Times of the Ottoman Grand Vezir Mahmud Pasha Angelović (1453-1474), BRILL, 2001:

"Uzevši ovo u obzir, izgleda da reč "Hrvat" u izvorima nužno ne označava Hrvata u savremenom značenju reči, već nekoga iz šireg južnoslovenskog područja."

Spojler

 

[Mrkalj]

U neposrednoj blizini Foče na Drini, u starom gradu Placu, Čelebiji "dadoše 50 hrvatskih momaka pod oružjem za pratioce« (Gl. Z. M. 1908., 313). Na Gatačkom polju opet »dobi 300 lijepih po izbor hrvatskih junaka« (Gl. Z. M. 1908., 322). U izvorniku te momke kiti Čelebija imenom hrvatskih gazija, a pridjevak gazija mogao se dati jedino muslimanima (kod F. Spahe, 49). I tako barem po umnom Čelebiji nailazimo na Hrvate islamske vjeroispovijesti, ne samo u Hrvatskoj i Dalmaciji nego i u Bosni.

Ovde se radi o višestruko osporenom Evliji Čelebiji koji ovde ne svedoči o nacionalnom izjašnjavanju Fočaka, već im arbitrarno dodeljuje narodnost Hrvata. Za njega su i u Crnoj Gori - ovejani Hrvati:

...Posle napada na Kotor turski zapovednici su rešili da kazne Pivljane i Nikšiće, koji su pomagali Mlečanima. U ekspediciji, kojoj se pridružio i Čelebija, učestvovalo je 10.000 vojnika. Za ta plemena Evlija piše, da su "ovejani Hrvati". Oni, veli, s hercegovačkim pašama "govore jedino s vrhovima od andžara", pa zbog toga "upravnik te oblasti njima nikoga ne sme da pošalje"...

http://www.rastko.rs/rastko-bl/istorija/corovic/istorija/6_7_l.html

Čelebiji se Hrvati i leteće mačke priviđaju od Crnog do Belog mora, pa se čak i drug Hroboatos ogradio od šašavog - a ne "umnog" - putopisca:

2. Putopis Evlije Čelebija- to nije važno, Hrvati svi i svuda, žulja, čovjek ima slabo pamćenje...

 

[Mrkalj]

H. Mehmed Handžić osvrnuo se u »Obzoru« od 11. VII. 1938. na orijentalne rukopise Jugoslavenske akademije u Zagrebu. Govoreći o spisu banjalučkog muderiza Muslihudin bin Ali-ja (»Munjetul-talibin ve gunjetur ragibin), pisanu god. 1609., citira iz njegova predgovora ove riječi: »Sva dosadašnja djela i knjige došle su od Arapa i Perzijanaca iz raznih pokrajina i Herata, a ovaj je sastavak nikao u p o k r a j i n i H r v a t a«. Tako je Mahmut-paša Hrvat, koji »stoji na čelu svim vezirima, učenjacima i pjesnicima iz naših krajeva«. Postao je velikim vezirom iza osvojenja Carigrada (1453.). Takav je i Memi-paša Hrvat (iz Gradačca) i Rustem-paša Hrvat (po mišljenju Kreševljakovica rodom iz Sarajeva), i Sijavu-paša Hrvat, i Tahvil-paša Kulenović Hrvat, sadr' azam Selima II., i jos po koji drugi veliki dostojanstvenik Turskog Carstva.

Ove proizvoljnosti, jer radi se o Srbima, proizlaze iz nekoliko turskih izvora koji su brkali Srbe i Hrvate; takvi su npr. turski izvori koji pišu da je srpski patrijarh Arsenije Crnojević Hrvat, Mehdmed-paša Sokolović Hrvat i slično. Međutim, postoje i drugi, verodostojni turski izvori, koji ih valjano svrstavaju u Srbe.

 

[Mrkalj]

Prezimena u muslimana, izvedena iz riječi Hrvat, vrlo su česta. Takva su npr. Hrvo, Hrvat, Hrvačić, Hrvatović, Hrvatinović itd. Isto tako i imena sela, mahala i brda, osobito u istočnoj Bosni. Ne smijemo zaboraviti, ni da se cijeli jedan gradski kotar Šeher Sarajeva naziva još i danas Hrvatin. Samo neki, kojima hrvatsko ime ne miriše, pokušaše to ime izvesti iz perzijske riječi »hur-vatan« tj. slobodni dom. Oni zaboraviše pri tome, da se prvotno nije nikakva mahala nazivala tim imenom vec izvjesna pećina (Hrvatin megara) i vrelo, koje izbija iz nje. A da neko jedno vrelo i pećinu u Sarajevu, sredovjekovnoj Vrhbosni, nazove »slobodnim domom«, to je i odviše smiješno tumačenje, koje ne treba, mislimo, ni pobijati. Uostalom pametan čovjek ne će tražiti tumačenje toga čak u perzijskom jeziku, kad zna, da sredovjekovne bosanske povelje upravo vrve imenom Hrvatin. Imena brojnih sela, zaselaka i brda, osobito u istočnoj Bosni, izvode se od imena Hrvat. Tako se kod Zvornika na Drini nalazi predio ,>Hrvatske njive« i selo Hrvačići, mahala Kalesija. U brčanskom kotaru Hrvati su kod Čelića, a u tuzlanskom opet zaseoci Hrvati kao dio Turskog Lukavca i Brnjicana, te dalje na jug dio Repnika; nad Repnikom je Hrvatsko brdo (kota 503). Hrvati su nadalje mahale sela Sladne i Babunica kod Gračanice, a Hrvatovići zaselak Donje Zeline u kotaru Gradačac. Isto tako postoje mahale Hrvati u selu Sokolovićima, rodnom mjestu velikog vezira Mehmeda Sokolovića, i Hrvatinovići u Tešnju. Hrvatskim brdom zove se jedno brdo jugozapadno od Travnika. Sva navedena sela i zaseoci pripadaju muslimanima.

Izvor: Katolička enciklopedija
link: http://www.newadvent.org/cathen/13732a.htm

Hrvatska

Since 1848 the Catholic Serbs, who are in large part subjects of the Austro-Hungarian Monarchy, have bee under the spiritual jurisdiction of the Bishop of Diakovo, in Slavonia. Although freedom of religion was constitutionally guaranteed by the Congress of Berlin, the position of the Catholic Church is a disadvantageous one, as the Orthodox clergy put various difficulties in the way of parochial work. In the course of the nineteenth century negotiations were several times begun for the erection of a Latin bishopric in Servia.
​

Izvor: Katolička enciklopedija
link: http://www.newadvent.org/cathen/04769c.htm

Hrvatska - Đakovo.

Diakovár is also the seat of a district court; in 1900 it contained 6824 inhabitants, mostly Catholics, of whom 65 per cent were Serbs and 28 per cent Germans.

​

Izvor: Katolička enciklopedija
link: http://www.newadvent.org/cathen/07663a.htm

Austrougarska

The name of Illyria then disappeared from history, only to acquire new significance through the modern history of Austria. Under Leopold I (1636-1705) the Serbs or Raizi, who had been established on Hungarian territory since 1690, were designated as the Illyrian nation; to provide for their protection against Magyar incursions a special office was created at the Court of Vienna, known as the Illyrian Court Deputation, which was abolished in 1777, and in 1791 enjoyed a brief revival as the "Illyrian Imperial Chancery." Napoleon united the territories on the Adriatic Sea, ceded by Austria in the Peace of Schoenbrunn, in 1809, with Croatia and Ragusa, under the title of the "Seven Illyrian Provinces," made them a part of the French empire, and placed their administration in the hands of a governor general (Marmont, Funot, and Fouqué).​

Izvor: Katolička enciklopedija
link: http://www.newadvent.org/cathen/10529c.htm

Crna Gora

Montenegro has an area of 3630 sq. miles and a population of 250,000 inhabitants, of whom the great majority are of unmixed Serb stock. About 223,500 belong to the Greek Orthodox Church; 12,900 are Catholics (mostly Albanians), and about 14,000 are Mohammedans. The capital is Cetinje.​

Izvor: Katolička enciklopedija
link: http://www.newadvent.org/cathen/02694a.htm

Bosna i Hercegovina

According to the census of 22 April 1895, Bosnia has 1,361,868 inhabitants and Herzegovina 229,168, giving a total population of 1,591,036. The number of persons to the square mile is small (about 80), less than that in any of the other Austrian crown provinces excepting Salzburg (about 70). This average does not vary much in the six districts (five in Bosnia, one in Herzegovina). The number of persons to the square mile in these districts is as follows: Doljna Tuzla, 106; Banjaluka, 96; Bihac, 91; Serajevo, 73, Mostar (Herzegovina), 65, Travnik, 62. There are 5,388 settlements, of which only 11 have more than 5,000 inhabitants, while 4,689 contain less 500 persons. Excluding some 30,000 Albanians living in the south-east, the Jews who emigrated in earlier times from Spain, a few Osmanli Turks, the merchants, officials. and Austrian troops, the rest of the population (about 98 per cent) belong to the southern Slavonic people, the Serbs. Although one in race, the people form in religious beliefs three sharply separated divisions: the Mohammedans, about 550,000 persons (35 per cent), Greek Schismatics, about 674,000 persons (43 per cent), and Catholics, about 334,000 persons (21.3 per cent).​

Izvor: Katolička enciklopedija
link:http://www.newadvent.org/cathen/04490a.htm

Križevci

About the year 1600 numerous Serbs emigrated from Servia and Bosnia to Croatia, where they found coreligionists, known to historians since the fourteenth century as Wallachians. The emigrants soon took the same name. Some of them were converted to Catholicism through the efforts of Dimitrovich, Latin Bishop of Agram, who granted their leader, the monk Simeon Vratania.​

Eto, ovo stavimo u naše udžbenike istorije pod izgovorom verske tolerancije prema rimikatoličkoj doktrini i samokontrole duha samoporicanja.

 

[Aribi]

Kada Srbi budu shvatili da je hriscanstvo doslo sa istog izvora kao i judeizam i islam, sa istog podneblja, a sve tri religije su ispovedali ljudi koje zovemo semiti, a koji su u to vreme pricali aramejskim jezikom, koji je majka danasnjem arapskom i hebrejskom, a njihova imena u originalu su Ibrahim (Abraham ili Avram), Ilijas (Ilija), Musa (Mojsije), Yahya (Jovan), Maryam (Marija), Isa (Isus) itd, onda bi nam svima bilo totalno apsurdno da se raspravljamo, mesamo babe i zabe tj. naciju (Srbin, Nemac, Indus) i religiju (musliman, hriscanin, hinudus, budist, jevrejin), a pogotovo nam ne bi palo na pamet da se busamo u grudi i smatramo pravoslavlje hriscanstvom rezervisanim samo za Srbe (i Ruse), koje by the way, nema nikakve veze sa hriscanstvom uopste, jer u tadasnjoj Palestini (region koji danas dele vise razlicitih drzava) u kome su se iznedrile sve tri religije, nije bilo hrastovine, pa da se ona obozava kao kod starih Slovena i nije bilo "slovenskih" rituala koji su i dan danas obelezje srpskog pravoslavlja. U tom bliskoistocnom svetu, iz koga su potekle 3 religije knjige, osoba koja se zove Ibrahim Abdallah je musliman, a osoba koja se zove Ibrahim George (ili Yahya npr) je hriscanin. Jer taj famozni Ibrahim je ista osoba za sve tri religije, opisan je u sve tri knjige.

Biti hriscanin znaci pratiti Bibliju od A do Sh i postovati SVE sto u njoj pise, kao sto muslimani prate Kuran od Alif do Yaa, a jevreji Toru od Alefa do Taw. Biti pravoslavac znaci biti ortodoksan u toj veri, fundamentalan, kao sto su Kopti ortodoksni u hriscanstvu u Egiptu. A Kopti ne pale badnjak za Bozic, a jednako su ortodoksni kao i Srbi, mozda cak i vise. Odakle im badnjak u Egiptu??? Ima ljudi koji sebe nazivaju orthodox christians sirom sveta, a ne pale badnjak niti imaju slavu, jer su ova obelezja svojstvena samo Srbima jer vode poreklo od nazovi Slovena (ako cemo verovati istoriji koju ucimo).

Srbi treba da shvate da je njima hriscanstvo nametnuto jos pre mnogo vekova, a da bi se "primilo", sto je bilo vrlo tesko tada, a izgleda da je tako i ostalo do dana danasnjeg, da bi (oni koji su bili zaduzeni za pohriscavanje) implementirali jednu novu veru semitskog porekla, morali su da je modifikuju i zadrze u njoj paganska, slovenska obelezja. Ali to svi znamo, ucili smo u skolama, drvilo se na forumu i drvi se i dana danas.

Zato je normalno i skroz prihvatljivo da danas postoji neko ko se deklarise kao Srbin pravoslavne ispovesti, Srbin katolicke veroispovesti i Srbin muslimanske verosipovesti, Srbin jevrejske veroispovesti, Srbin ateista, Srbin budista, Srbin hinduista,jer odluka o nacinu ispovedanja vere dolazi od samog pojedinca u zavisnosti od njegovog pogleda na svet pa samim tim svako ima pravo da bira ono sto mu najvise odgovara.

Kada bi se svi medjusobno postovali samo zato sto smo Srbi, pricamo srpskim jezikom i delimo istu kulturu, tradicju, obicaje, poreklo, ili jednostavno, kada bismo se postovali zato smo LJUDI, a naravno, tu je automastki i postovanje prema svima drugima koji nisu Srbi, onda pitanje "Srbi muslimani, da li su prihvaćeni od Srba pravoslavaca?" nikada ne bi bilo postavljeno, jer se podrazumeva da biti Srbin znaci mnogo toga, a ne samo "pravoslavlje" koje nam ionako nije nesto sa cime smo "rodjeni" ....

Ojha!

 

[Mrkalj]

U knjižici Ivana Zovke zabilježeno je, da narod zove Zapadnu Hercegovinu "Starom Ervackom«.

Izvor neproverljiv - rekla-kazala.

Osim toga riječ "Nam Hrvat« tj. koljenom Hrvat spominje se toliko puta po starim sidžilima i kjitabima npr. »Kjitab Sakj« sarajevskog kadije Lukšića, kad se govori o kakvom priprostu Bošnjaku, čovjeku iz puka.

Iz Kliškog sandžaka. Vidi kod hrvatske istoričarke Snježane Buzov.

Iz davne hrvatske prošlosti Bosne ponosne, kao s kakvog užarenog ognjišta, potječu stotine i stotine sjajnih varnica, koje dopiru sve do naših dana i sjećaju nas nase starine. To su narodne priče i pjesmice po Hercegovini, Duvnu i Krajini o »arvackom kralju« i njegovim posjedima, o Krešim-kralju (Krešimiru), o banovima i banicama, koje su jedini Hrvati od svih drugih naroda imali. Mjestima kao Banbrdo, Bando, Banovidi, Banica, Banovac, Banja Luka i Banja Stijena obiluje Bosna i Hercegovina, osobito u gornjim krajevima.

Kakva glupst usled neznanja. Ban je ugarski namesnik, najčešće etnički Srbin (npr. Kulin ban). Vidi pod "Banat" u Srbiji.

A Banja Luka i po Farlatiju i po samom dr. Vasi Glušcu jest stari oblik, koji bi danas trebalo izgovarati kao Banska Luka; a tako isto i Banska ili Banova Stijena.

Tako je. Banja Luka; u Banjoj Luki ili u Banjaluki. Kao u "Radoje, dijak banji" koji je srpskim jezikom i pismom zapisao povelju srpskog bana Kulina.

Nadalje je u Bosni poznat hrvatski stil kuća (»arvacki tars«) i »kapa hrvatka«, koja se nekad nosila u Bosanskoj Krajini, a sačuvana je i danas u sarajevskom muzeju.

I u Srbiji je poznat turski fes i turski stil gradnje. Kao i sve hrvatsko u Bosni, dolazi iz inostranstva.

Pod hrvatskim se barjakom bore ustaške postrojbe don Ivana Musića u Hercegovini i, u isto vrijeme, fra Stipe Krese u livanjskoj nahiji (1875.). Pod istom milom trobojnicom bitku vodi Ali-paša Rizvanbegović (Stočević) i Al-aga Dadić i Al-aga Voljavica.

Sad si mi doskočio. Zalud trošenja vremena. Nivo argumentacije upadljiv i najširoj čitalačkoj publici.

Hrvatska trobojnica toliko je bila omiljela »hercegovačkom caru« Ali-paši Stočeviću, da ju je dao urezati u svoj skupocjeni sat, a njegovu bajraktaru Durakoviću, da su njegov trobojni barjak zatakli vrh mezara (groba), dok ga zub vremena nije uništio. U obitelji Kulenovića čuva se dragocjen obiteljski barjak crven-bijel-plave boje kao svetinja. Tim istim hrvatskim bojama bila je obojena džamija u Krupi, i munara Fetije u Bihaću i jos po koja druga džamija u Bosni.

Problem je što ta trobojka (crveno-belo-plava) tada nije bila hrvatska. Hrvatska trobojnica javlja se tek 1848. godine. Glupan koji sastavlja gornje umotvorine s većim je pravom mogao napisati da je Ali-paši Rizvanbegović Stočeviću (1783-1851) bila mila trobojka Luksemburga i Holandije.

 

[Mehmedalija Nemanja]

Molorad Dodik na FTV od 17.02.2014.godine..