Caliburne, ne znam s kim pricas!
Zarad rasprave neka je Ilirikum geografska referenca. Postavlja se pitanje šta se pod njom podrazumeva. Mezija, Panonija, Dalmacija, severna Makedonija, Krit, sve to zajedno ili nešto sasvim deseto?
Da jos jednom procitas tekst na koji repliciras pa da vidis da ja nigde ne tvrdim sta se tacno podrazumeva pod pojmom Ilirika u Rimljanima 15:19, ne tvrdim da je Pavle uopste bio
u Iliriku, a jos manje ono sto tvrdi Milanovic. Moje reagovanje izazvano je samo tvojom tvrdnjom da je spominjanje Ilirika u Rimljanima 15:19, usled cinjenice da je provincija Ilirik administrativno podeljena oko 10. godine n.e, adicija iz druge cetvrtine III veka n.e, jer takav radikalan i nauci nepoznat zakljucak nikako ne moze da sledi iz prethodne cinjenice. A sta se
precizno podrazumeva pod Ilirikom u Rimljanima 15:19 i da li je Pavle zaista stigao unutar granica bivse rimske provincije Ilirik? Mislim da niko ziv ne moze da da
definitivan odgovor na ova pitanja - postoje samo manje ili vise verovatna resenja.
Pavle je svakako imao priliku da stigne u Ilirik bar u dva slucaja za vreme dok je pisao svoju
Poslanicu Rimljanima oko 56-57. godine. Kada je bio na svom drugom misionarskom putovanju, posetivsi tada Filipe, Solun i Veriju, Pavle je mogao stici u Ilirik. Verovatnija varijanta, medjutim, je trece putovanje kada je Pavle posetio Makedoniju, pre pisanja poslanice Rimljanima i, najlogicnije, iz Korinta, iduci putem
Via Egnatia, opet je mogao stici na samu granicu Ilirika. Druga stvar, jezik u Rimljanima 15:19 ne implicira nuzno da je Pavle bio
u samom Iliriku. Konstrukcija μέχρι τοῦ, u nas prevedeno '
naokolo do', 'sve do', ne znaci i
u Ilirik(u). U prilog ovome ide i cinjenica da nista ni u
Delima apostola ne ukazuje da je Pavle propovedao u Iliriku. Moguce je i da Pavle nije imao na umu sam Ilirik, vec teritoriju koja se u delima antickih geografa smatrala ilirskom. Tako, na primer, Strabon u
'Geografiji' (7.7.4) ilirskom planinom naziva Kandaviju juzno od Ilirika, koja je tehnicki bila u sastavu Makedonije. Iduci u ili iz Soluna, Pavle je mogao krociti u ilirske teritorije, ako Strabon nije imao u vidu samo planinu. Itd...
Dakle, bice da si me zamenio sa svojim prethodnim sagovornikom sa ove teme, ispisujuci gore citirane reci, jer je moja primedba bila veoma precizna, a raznolikost mogucih znacenja termina Ilirik u Rimljanima 15:19 dobro poznata.
Osim toga odakle i od kada imamo Dio Kasija? Od vizantijskog monaha Jovana Zonarasa iz XII veka, tj. imamo njegove komentare i prepise, a ne originalni tekst Dia Kasija.
Ovo nema mnogo veze sa temom, ali moram da prokomentarisem, jer je ovaj rezon odlican primer kako ne treba pristupati istorijskim izvorima iz antike. Za pocetak, ovo nije tacno! Od 80 knjiga Kasijeve
'Rimske istorije' do nas je stigao manji, sacuvani deo u knjigama 36-60 sa manjim prazninama, kao i veci delovi knjiga 79-80. Od knjiga 61-80. sacuvani su sazeti prikazi vizantijskog monaha Ksifilina iz XI, kao i odlomci kod Jovana Zonare iz XII veka. Druga stvar, po Caliburnovoj logici, nepostojanje
originalnog teksta nekog antickog pisca odmah znaci da taj zapis, sacuvan u prepisima ili fragmentima u okviru drugih dela, treba odbaciti. Sluzeci se tim rezonom, gotovo celu anticku istoriografiju onda bi trebalo odbaciti, jer koji postotak antickih spisa je do danas sacuvan u originalu? Uzmimo, na primer, Tacita, koji je napisao
'Anale carskog Rima' oko 116. godine. Njegovih prvih 6 knjiga danas postoji u samo jednom rukopisu, koji je prepisan oko 850. godine. Knjige od 11. do 16. nalaze se u drugom rukopisu koji datira iz 11. veka. Knjige od 7. do 10. su izgubljene. Uzmimo drugi primer, Josifa Flavija, iz prvog veka - danas imamo 9 grckih rukopisa njegovog dela
'Judejski rat', a te kopije su napisane u 10, 11. i 12. veku. Postoji latinski prevod iz 4. veka i srednjevekovni ruski materijal iz 11. ili 12. Takvih primera ima na stotine. Za kraj, nije Dio Kasije jedini istoricar koji se, pisuci o istoriji Rima u periodu izmedju administrativne podele provincije Ilirik pocetkom 1. i uspostavljanja istoimene prefekture pocetkom 4. veka, sluzio terminom Ilirik, i to u razlicitim znacenjima;
u radu Hrvoja Gracanina na tu temu, analiziraju se i spisi Herodijana (ca.170–240), Zosimosa (kraj 5, pocetak 6. veka) i drugih, manje poznatih autora.
Što se kembridžskog komentara Poslanice Galaćinima tiče, zaista smatram da je upotreba termina Dalmacija neprimerena, imajući u vidu da je Pavle već bio mrtav kada je taj termin ušao u upotrebu, te mu se isti ne može pripisati.
Pogresno, termin Dalmacija (kao geografska, ne administrativno-politicka odrednica) bio je poznat pre Pavla. Na primer, Strabon (63. p.n.e - ca. 24. n.e.) u
'Geografiji' (7.5.4) pise: ἔθνη δ᾽ ἐστὶ τῶν Παννονίων Βρεῦκοι καὶ Ἀνδιζήτιοι καὶ Διτίωνες καὶ Πειροῦσται καὶ Μαζαῖοι καὶ Δαισιτιᾶται, ὧν Βάτων ἡγεμών, καὶ ἄλλα ἀσημότερα μικρά, ἃ διατείνει μέχρι
Δαλματίας... ('
The tribes of the Pannonii are: the Breuci, the Andisetii, the Ditiones, the Peirustae, the Mazaei, and the Daesitiatae, whose leader is Bato, and also other small tribes of less significance which extend as far as Dalmatia...)
I na kraju, niko ne spori autentičnost i datiranje Poslanice Rimljanima, a ni Galaćanima (koja je datirana na 49. i najstariji je deo Novog zaveta
Opet, netacno. Pavlova
Poslanica Galacanima nije najstariji deo Novog zavet; ona se obicno datira na 54. godinu n.e, dok se najstarijim tekstom Novog zaveta smatra
I poslanica Solunjanima datirana na 49-52. godinu.
Poenta je u korišćenju vrlo sumnjivih termina kao čvrste reference i dokaza.
Vidi prvu recenicu.
