Spletkarenja sa sopstvenom dušom.....

Sneg u Parizu... Kao u mom srcu kada Ti nisi tu da me ušuškaš i utopliš u svom zagrljaju...

b3a7212e2699eac06e4f9f35baafb4d1.jpg
 
tumblr_mcksh1Q7FG1rurvr4o1_500.gif

“Shvatila je sasvim jasno da ga silno voli, a i da može da se pomiri sa tim da ga više ne vidi – nikada. Njena ljubav je već spoznala i savladala nestajanje voljenog – sopstvenu smrt. Ova misao, tako jasno izražena u njenoj savesti, davala joj je ogromno preimućstvo nad njim – jer on se još uvek davio u uzburkanom moru svojih nelogičnih i zamršenih emocija, žudnje, obzira prema samom sebi, dok je ona već crpla snagu i samouverenost iz same beznadežnosti svoga slučaja.”- Lorens Darel “Aleksandrijski kvartet”
 
I tako ....bez obzira što nisu bili zajedno, a vjerovatno nikad i neće,
ona je bila sretna znajući da on postoji tamo negdje. Bilo joj je dovoljno
da se povremeno čuje s njim, tada nije bilo kraja njenoj radosti, a osmijeh
joj nije silazio s lica. Kasnije, sa zvukom njegove posljednje poruke, ponovo
se vraćala u svoj svijet, misleći na njega, sanjajući ga svake noći.
Jednostavno voleći ga cijelim svojim bićem....




tumblr_m2sxbrn5rY1qfdwsio1_500-1.gif
 
Hoće mi se da živim pa makar i protiv logike. Neka i ne verujem u poredak stvari na ovom svetu, ipak su mi mili lepljivi listići u proleće, koji se tek razvijaju; milo mi je plavo nebo; mio mi je po neki čovek, koga po neki put; hoćeš li mi verovati? - ni sam ne znam zašto zavolim; mio mi je po neki velik i plemenit postupak ljudski, u koji je čovek već odavno prestao verovati, ali ga ipak po staroj navici srcem uvažava..."
559894_616301061729665_551462565_n.jpg
F.M. Dostojevski

 
Kako malo znaju ljudi koji misle da se ljubav rađa dugim poznavanjem i stalnim boravkom zajedno!
Istinska ljubav je čedo duševnoga razumevanja i ukoliko se to razumevanje ne postigne u jednome trenu,
neće ni za godinu, niti za vek jednog naraštaja.

Halil Džubran - Slomljena krila

 
  • Podržavam
Reactions: Nez
" Obećala je da će doći ako bude lepo vreme.
Brinuo sam o vremenu, pisao svim meteorološkim stanicama.
Svim poštarima, svim pesnicima a naročito sebi.
Da se kiše zadrže u zabačenim krajevima.
Bojao sam se da preko noći ne izbije rat,
jer na svašta su spremni oni koji hoće da ometu naš sastanak,
sastanak na koji već kasni čitavu moju mladost. "

Matija Bećković
561423_300259373405797_1266007373_n.jpg

 
Ja sam od onih što najviše ćute
kad najviše pričaju;
od onih, koje nećeš shvatiti
misleći da ih shvataš.
Od onih ljubitelja snova o dalekim,
najdražim gradovima i obalama reka.
Ja sam od onih bezbroj ali…

Ja sam od onih prefinjenih
što vole mnogo da psuju;
od onih predobrih
koji postaju ohola zlopamtila kad ih rane.
Od onih, što po njihovom biću lebde
i beli i tamni oblaci.
Ja sam davljenik što se,
samo za svoju ruku hvata.

Ja sam od onih
što otćute svoje najdublje istine
da im ne bi narušili mir
ili ukrali dušu,
ali ja sam i ono dete
izgubljeno na putu
što vapi mnogo ljubavi.

Ja sam od onih
što ti nikada neće otvoreno reći
kuda plovi odjek njihovih misli
a biće tužni, ako ih ne shvatiš.
Od onih, što vole osetiti
one prelepe treptaje
u vazduhu i sebi;
od onih ružnih spolja
sa unutrašnjim biserima.

Ja sam od onih
što dodiruju horizont
i onih što dišu pod vodom i zemljom.
Od onih, kojima grom i grad ne mogu ništa,
ali ih suza ubiti može.

Ja sam od onih
što se ceo život igraju
jer znaju da bez igre ne postoji ništa.
Od onih, što misle da je reč ljubav
predugo u upotrebi i prazna
a nisu otkrili drugu reč.
Ja sam neuspeli, mladi lingvističar.

Ja sam od onih
što izvesne stvari prećutkuju
da ih ne bi pokrali
a ipak vole da ih “kradu”.
Od onih
što su čvrsto nogama na zemlji
i tako divno odlepljeni od njene tvrde kore,
negde između sumraka i svitanja;
od onih što čeznu za vašim očima
a uplaše se sebe
kad ih u njima vide.

Ja sam od onih,
nisam od ovih
i nisam ovde,
jer ne volim crne krugove
koji postaju sve crnji.

Ja sam od onih
što jecaju uz trubače
i zvuke akustične gitare
i groze se računarski sažvakanih nota.
Od onih, što vole čudnom jednostavnošću
koja doseže do iznenađujuće složenosti.
Od onih,
što vole slobodu duha, daha, pokreta, mira.
Od onih što ljube
bez obzira da li su ljubljenoj osobi
smešne sa svim svojim licima ljubavi.

Ja sam od onih veselih pajaca
što glume darujući radost drugima
ne želeći da se otkrije njihov jad.

Ja sam od onih bezbroj ali…

Od onih
što vole da ih neko oseća kao tajnu
i koji druge vole
zato što jesu večna tajna;
od onih, što će te udisati
kao da te prvi i poslednji put udišu.

Od onih životinjica
što vas prepoznaju po mirisu
i znaju da krijete zver u sebi,
ali ja sam i upijač
svega plemenitog u vama.

Ja sam od onih blesavih što razmišljaju
kome zaveštati pertle, cipele, kosu
usne, dah i obraz?
Kome zaveštati knjige, reči i boje?
Kome zaveštati glinu opipanu samo mojim rukama?
Kome zaveštati tanjir iz koga sam jela
i omiljenu šoljicu
iz koje sam prvu jutarnju kafu pila?
Kome zaveštati olovku kojom sam
najlepše ludosti svoje glave zapisivala
i četkice kojima sam,
najlepše boje svojih snova naslikala?
Kome zaveštati kriglu
iz koje su mi najdraža pijanstva dolazila
kome zaveštati uzdahe i suze,
kretnje, slutnje, bludnje
i oblike dima izdahnutih iz mojih pluća?
I oči!
Da bi sve ovo isto
opet sagledale,
možda lepše proživele?

Ja sam od onih što ponekad
svoja bulažnjenja gluposti
zapisuju kao najveće istine i vrednosti;
od onih što daruju sitnice
verujući da su one vezice i kopče.
Ja sam propali hirurg.

Ja sam od onih
što vole bez razloga, povoda i racionalnosti;
od onih
što ih boli uvo za sve
ali ipak traže potvrdu da su prošli kroz tu školu.
Od onih, što teške rane otćute
a one najteže
rečima, bojom i glinom ispiraju.

Ja sam ono dete
izgubljeno na ulici
što vapi da ga uzmete,
ali ja sam i davljenik
što se samo za svoju ruku hvata.

Ja sam od onih što prave
tamne oluje i najveselije vatromete
tonući u razmišljanja.
Od onih što im moraš puniti baterije.
Od onih što ih ne moraš videti hiljadama godina
a ipak će o tebi misliti kao o najbližem
i voleti te bez uslova.

Ja sam od onih, što ne vole logiku.
Od onih konfuznih, smotanih
smušenih i neorjentisanih
i baš u tome najlepših.
Ja sam od onih krivonogih, iskošenih, preosetljivih
i pomalo prevelikih
za ovo ovde
i ovo sada.

Ja sam od onih što nelogično lude
za možda nepotrebnim
a ipak preko potrebnim.
Od onih što su dovoljni sami sebi
a ipak,
uvek računaju na tebe kao na svoju ruku,
ali ja sam i ono dete
izgubljeno na ulici
što vapi mnogo ljubavi.

Ja sam od onih
što ljude dele na sve ili ništa
i najsrećniji su i najtužniji
kad im se to sve, podvoji.

Ja sam od onih
uzdržanih i krutih, bez razloga;
od onih, što im gradovi mirišu
samo na jednu personu;
od onih, što pokušavaju da determinišu
vrstu, rod i poreklo ljubavi.
Ja sam propali istraživač biolog.

Ja sam od onih
što im usne, oči i suze
klize na dole;
od onih prepunih Ahilovih peta.
Od onih podzemnih prolaza
što se plaše da ih ne otkriješ i potopiš
jer znaju da si istovremeno
voda na izvoru i ponornica
i uvek ploviš dalje.

Ja sam od onih darovitih
što vide svo crnilo ovog sveta,
a uzimaju najsvetlije od njega;
od onih što vole
svoju tajnu, sreću i bol
oslikati, ispisati, izvajati.
Ja sam od onih srećno-nesrećnih usamljenika
zarobljenih svetom u sebi.

Ja sam od onih filtera
što prima i pročišćava;
od onih što guše i kiseonik daju.

Ja sam ono dete
izgubljeno na ulici
što vapi da ga uzmete.

Ja sam od onih bezbroj ali…

Ja sam davljenik što se,
samo za svoju ruku hvata.

Ja sam od ovih,
nisam od onih
i nisam ovde
i nisam sada
jer ne volim crne krugove
što postaju sve crnji.

Jelena Stojković-Mirić



838db910.jpg
 
rod-ros-och-band_61-2021.jpg

Kad sanjivo tijelo dusi predajemo.
Ruka lagano pada i sve se gubi .
Tezina prostor i ptica jesi a ne letis.
Ljubav je okean u kom se kupas .

Kad jednom tu liniju pratis.
Kako da se zaustavis a ne znas da letis.
Krovove sa visine crvene pozdravljas.
Sve sto jesi i sto vidis puna je zdjela.

Trpeza sazrela i svega tu je .
Boje jedna drugu dopunjuju.
Mirisi mame i sjecanja bude .
Sve u ritmu minulih dana sna na javi .

Ko to obilje da zaboravi i da mu se opre?
Ko srce da ne otvori da sve do njega dopre?
Ko da dusu tijelu ne vrati u sjecanja svrati?
Ko pjesmom ne uzvrati sad nece nikad morati.
 
Gde god da krenete otkrićete da vas ljudi lažu, i, kako budete postajali sve svesniji, primetićete da i vi takode lažete sebe. Nemojte očekivati da vam ljudi govore istinu jer i oni takode lažu sebe. Morate verovati sebi i odlučiti da li da verujete ili da ne verujete u ono što vam neko govori.
Kada zaista vidimo druge ljude onakve kakvi jesu a da pri tome ništa ne shvatamo lično, nikada nećemo biti povređeni onim što oni govore ili rade. Čak i ako vas drugi lažu, u redu je. Oni vas lažu zbog toga što se plaše. Oni se plaše da ćete vi otkriti da oni nisu savršeni. Bolno je skinuti tu društvenu masku. Ako drugi kažu jedno, ali rade drugo, vi ćete lagati sebe ako ne slušate njihova dela. Ali ako ste iskreni prema sebi, uštedećete sebi mnogo patnje. Može vas zaboleti ako kažete sebi istinu o tome, ali ne treba da se vezujete za taj bol. Ubrzo će doći do izlečenja i samo je pitanje vremena kada ćete se osećati bolje.
Ako vam neko ne pruža ljubav i poštovanje, pravi je blagoslov ako vas ta osoba napusti. Ako vas ta osoba ne napusti, svakako ćete s njim ili s njom doživeti mnogo godina patnje. Odlazak može da boli neko vreme, ali će vaše srce na kraju zaceliti. Tada možete odabrati ono što zaista želite. Otkrićete da ne morate verovati drugima onoliko koliko morate verovati sebi da biste napravili pravi izbor.

flat,550x550,075,f.jpg
 
"Bio je to samo osmeh, ništa više. Nije sve ispravio. Nije ništa ispravio.
Samo osmeh. Sitnica. List u šumi koji drhti pošto je preplašena ptica poletela.
Ipak, prihvatiću ga. Široko otvorenih ruku.
Zato što kada proleće stiže, ono otapa sneg pahulju po pahulju,
i možda sam upravo video prvu pahulju kako se otapa."


3453_10151388786393528_1480594118_n.jpg
 
I ne znaš koliko kao ti - takvih večeras ponovo nikog nemaju.
I ne znaš koliko kao ti - istih za susret sa tobom baš sad se spremaju.
I ne znaš ko su to, kao ti - divni i što su jastuke suzama vlažili.
A lepo ste se mogli sresti, samo da ste se malo potražili.

Mika Antić


ww_zpsece46a70.jpg
 
Kada Bog spoji, tu nema greške, jer on spaja duše, a ne papire. Čovek je taj koji je izmislio spajanje papira. Bog se smeje tome i nastavlja da spaja duše kako se njemu sviđa. A čovek plaća danak što je pokušao da preuzme ulogu Boga. Mislio je da se duše spajaju tako što se uzmu dva papira, zapečate se i onda je to spajanje za uvek. Mora da se celo nebo smeje tom nemoćnom pokušaju imitiranja Boga. Za to vreme, dok čovek slavi sebe i svoju izmišljenu moć, duše su još uvek slobodne i lutaju tražeći deo sebe…. Deo koji im nedostaje, da bi mogle da žive, da bi mogle da osete smisao svog postojanja..


Šarlot Bronte


1314951_zps10aa7627.jpg
 

Back
Top