Znaci prisustva demona u čoveku, kao i njegov uticaj na čoveka
Čovek počinje da sluša tudje misli (recimo, ja sam tvoj prijatelj, ja ću ti pomoći, ja te volim, ja ću ti preneti posebna znanja). To mogu biti i “kosmičke istorije” vanzemaljskog Razuma, i čak i prevara, kada se demon pretvara kao da je Angeo-Čuvar, ili glas Boga. Demon zna na šta je čovek slab, i čini to da bi stekao njegovo poverenje. Takodje “igra” na samoljublje – ja sam te izabrao jer si bolji od drugih, a oni su gori od tebe. Zli duh manipuliše s vama onako kako hoće, da biste mu poverovali i poželeli da s njim opštite. Ukoliko u nešto posumnjate, on će vas odmah odgovarati, kako biste se umirili i slepo mu verovali. Zatim će “Prijatelj” i “Učitelj” početi da vas uči i usmerava – sataninim putem. A može da se desi i nešto drugo. Čovek ne čuje nikakve druge glasove, ali odjednom postaje sasvim drugačiji. Naglo menja izgled, pokrete, manire govora, unutra se oseća iznenadno projavljena nagla uverenost, snaga i vlast. U takvom stanju je čoveka, koji je pre toga bio veoma skroman i dobrodeteljan, veoma lako uvući u greh. Često je katalizator takvog stanja šetnja po marku, uzimanje alkoholnih napitaka, kao i bučna diskoteka sa ekstaznim ritmovima. Potom čovek postaje svetsan šta je uradio i upada u nedoumicu. Kako je on tako dobrodeteljan mogao tako nešto da uradi? A uzrok tome je što se u njemu nalazi zli duh. Demon se hrani energijama greha, i specijalno uredjuje tako da žrtva popije alkohol, ode u diskoteku itd., kako bi dobio neophodne energije. Useljavanje demona (zlog duha) u čoveka se naziva posednutost. Otvoreno projavljivanje demona (zlog duha) se naziva djavoimanija. Pri posednutosti se u žrtvu može useliti kako jedan, tako i nekoliko demona. Demoni (zli duhovi) se po svojoj “snazi” razlikuju u zavisnosti od jerarhije. Zli duh se pri useljenju u čoveka uvlači u njegov mozak, nervni sistem, čulo vida, čulo sluha, svest, čulo mirisa, čulo govora. Eto odakle potiču natprirodne sposobnosti, “dar” proricanja, “govor iz stomaka” ne svojim glasom, “neljudski pronicljiv pogled”, i iznenada se povećava snaga mišića, vida i sluha. Uticaj parazita se može ispoljiti u bez ikakvog razloga pojavi slabosti, lenjosti, apatije, depresije (zli duh isisava energiju iz čoveka). Zli duh ne želi da se oda, i ponekad se javno projavljuje, kada je čovek raslabljen, ili biva prinudjen da se projavi zbog snažnih pravoslavnih molitvi koje se čitaju za isterivanje zlih duhova. Posednuti se u to vreme oseća kao u neobičnom poluhipnotisanom stanju, on oseća, čuje i vidi šta se dešava, ali kao pod blagom hipnozom prosto postaje lutka u rukama demona. Pritom otvoreno pokazuje svoj odnos prema ljudima, huleći na njih (“kako vas sve mrzim!…”, “neka ste svi prokleti!”, i vodi uvredljivu, ponekad necenzurisanu borbu protiv ljudi, koja je praćena mržnjom i velikom agresijom, koja je ponekad takva da posednuti može da zamahne na vas prvim oštrim predmetom koji mu dodje pod ruku, ili da vas ubode time što prvo dohvati). Čovek više nije čovek – on može da počne da ide četvoronoške, da laje, hrče, ulazi u orman i skriva se tamo, itd. Demon mrzi sve ono što je povezano sa Božanskim, i zbog toga čim vidi ili oseti osvećene stvari (ikone, sveće, svetu vodu, Krst sa Raspećem), to kod njega izaziva buru mržnje. Pritom čovek izgovara bogohulne reči, može da pljuje na ikone, prevrne šolju sa osvećenom vodom, ugasi osvećenu sveću. Pri projavi demona lice čoveka se menja, postaje neprirodno, te žrtva može da riče, kriči, hohoće se, da izgovara kletve na nerazumljivom jeziku takvim glasovima, da to ne samo da je odvratno da se sluša, već to čovek ne može da izvede. Čak ni životinja ne može da proizvede takve zvukove kao demon. Ljudsko telo počinje iznenada da se ljulja, nastaju grčevi, najpre iz stomaka i sunčanog spleta – koji predstavlja omiljeno mesto obitavanja demona. Ruke i noge počinju da drhte, a unutar mišića se u to vreme oseća svrab. Ljudsko telo može neprirodno da se iskrivi (stomak je podignut, oslonac je na glavu (kao most)). Stomak podrhtava, i pritom je naduven, kao da ste “trudni” i da se unutar vas nešto kreće. Sunčani splet pritom hvata temperatura i bolesni grčevi. Grčevi mogu da obuhvate i glavu, potiljak, ledja u oblasti pleća, ključnu kost. Parazit može da se premešta po čovekovom telu, može se osetiti kao grudvica energije, a pritom se na mestima premeštanja oseća unutrašnji svrab. Ukoliko se recimo premestio u ruku ili nogu, onda taj ekstremitet pored toga što svrbi, počinje i da drhti. I ukoliko u tom trenutku dodje u dodir sa svetinjom, ili se čak prosto prekrsti, onda svrab i drhtavica odmah prestaje, to jest demon se veoma brzo premešta na drugi deo bolesnikovog tela. Ukoliko mesto na koje se demon premestio dodje u dodir sa svetinjom (krst, sveto ulje, ikona), bolesnik može da bude prodrman (demon oseća oganj od svetinje) – obavezno će uslediti trenutna snažna reakcija parazita. Čovek može da oseti kako ga nešto trese, i pokušava da baci u nepoznatom pravcu. Pritom nastaju mislene sugestije, i vidjenja nepristojnog sadržaja. Takodje demon može da deluje na grlo i glasne žice izazivanjem bolesnih grčeva, naredjujući čoveku da mu se potčini. Čovek može da se kezi, grimasira, maše rukama, bukvalno kao krilima, da oseća da na rukama ima duge nokte, i da projavljuje veliku agresiju prema ljudima koji ga okružuju. Pritom želi da zarije zube u nešto. Posednuti u takvom stanju može da padne a da se nimalo ne povredi. Ponekad (ali ne uvek) posle tog napada posednutosti, čovek postaje naglo raslabljen, kao da počinje da spava, i ne seća se šta se s njim dešavalo. Tako se demon projavljuje, uvlačeći se u svest i nervni sistem žrtve.
