Sonaticina pisanija

Nešto kao uvod: Većina mojih priča nalazi se na blogovima Noćna šaputanja i u Dnevniku slučajne domaćice - oba bloga su na WP


KROFNE​

Ova priča je istinita i dogodila se davno, ali se sećam svakog detalja, kao da se to dogodilo juče.

Moja koleginica i ja. Sedimo iza jednog šaltera, nove na poslu, i ne snalazimo se najbolje. Plašimo se i " svoje senke ", doručkujemo u parkiću, kifle i jogurt. Ne smemo da odemo ni po kafu, da nam neko ne prigovori što smo napustile radno mesto.

Iz današnje perspektive, sve ovo mi deluje smešno.Tada mi to nije bilo nimalo smešno.

Jednog dana koleginica se javila da je bolesna i da neće doći na posao. Wow, veća odgovornost za mene, uplašenu klinku ubačenu u svet ajkula.

Dobro je, ponela sam doručak od kuće, mislila sam u sebi. Te jadne i čemerne 1993, iako sam imala dovoljno novca, prodavnice su bile prazne...i doručak je bio kifla sa puterom i ajvarom. Ajvara je bilo kod kuće na pretek :)

Sedim i uslužujem stranke, ljubazno i fino.

Gužva je velika, neki se bune, ali kad vide izbezumljenu klinku sa druge strane odmah prestaju.

Dolazi na red jedna baka. Oronulog, umornog lica, stari kaput na njoj, neke stare čizme...

Ne zna da popuni obrazac. Pažljivo joj popunjavam, zatim izlazim iz kancelarije i vodim je do kancelarije gde treba da preda taj obrazac.

Nastavljam sa radom. Baka se vraća i kaže mi " Dolazim brzo ponovo kod tebe ! "

Gledam je u čudu.

Posle sat i nešto gužva se smanjila. Baka se vratila.

" Evo dete krofne, što si tako bila ljubazna...podeli sa ovim devojkama, nemam para a i nigde nema čokolade ".

Pruža mi kesu, u kesi uredno u foliju spakovane krofne. Sa džemom od kajsija.

Koleginica sa susednog šaltera počinje da plače, a ja joj kažem " Ne treba bako, odavno sam doručkovala ".

Ona je uporna, ponavlja mi da ćutim i gura onu kesu ispod šaltera.

Nikada te krofne neću zaboraviti. Bile su to najlepše i najslađe krofne koje sam ikada jela. Ne zaboravljam ni baku, oronulog, umornog lica, u starom kaputu...
 
BLOG.jpg
Investitor


Boško je odrastao u bogatoj, imućnoj porodici. Otac mu je radio u Švajcarskoj, a majka kao profesor muzičkog u jednoj srednjoj školi.

Boško je imao gomilu igračaka, ali najviše je voleo da se igra sa lego kockicama koje je imao u velikim količinama. Zidao je sa njima kuće, zgrade, dvorce.

Ljubav prema građevinarstvu nastavila se i kada je odrastao. Upisao je i u roku završio arhitekturu.

Zahvaljujući znanju ali i očevim vezama brzo je našao posao u jednoj građevinskoj firmi.

Brzo je i napredovao i postao zamenik generalnog direktora.

U to vreme se oženio i dobio dvoje dece. Bio je srećan što ima dobar posao i što ima dobru porodicu.

Otac se vratio iz Švajcarske one godine kada je Boškova firma propala. Boško je, ponovo zahvaljujući očevim vezama, za male pare kupio firmu i postao njen gazda.

Par meseci kasnije sagradio je prvu zgradu. Postao je investitor. Prvi novac za zgradu, dobio je, naravno, od oca.

Zatim su se ređale druge zgrade, i Boško je bio sve bogatiji.

Deca su rasla a sa njima i njihovi prohtevi. I žena je navikla da živi na visokoj nozi, baš kao i on.

I sve je bilo dobro dok nije nastupila ekonomska kriza. Boško je povukao dva, tri loša poteza i novac je počeo da nestaje. Nije više mogao da zida, a i otac je iscrpeo sve svoje rezerve para.

Čim je bankrotirao žena ga je sa decom ostavila.

Propio se. Psihički propao.

Roditelji su od brige i tuge umrli.

Danas Boško sedi u svojoj kući, pije i…od lego kockica svoje dece pravi kuće, zgrade, dvorce.
 
Unapred molim za iskrene komentare. Mogu da budu i pohvale, ali i kritike.

Ovo je početak romana koji stoji u mom folderu i čeka da ga do kraja izmenim. Postavljam vam teška pitanja: Da li vam je početak zanimljiv, da li biste voleli da nastavak ovde objavljujem? I da li bi to, nekada, moglo da se odštampa i objavi?


Tako je moralo da se desi
  • - Natalijina priča -




Kad neko ode, odlazi zato što neko drugi treba da dođe

Paulo Koeljo

1.

Tog oktobarskog petka duvao je severac. Kada je stao počela je da pada jaka kiša.

Sedela sam u maloj sali za sastanke sa Markom, svojim najboljim prijateljem i sa koleginicama i kolegama iz redakcije.

Često sam se šalila na Markov račun. Bio je jedan od retkih kolega. Uglavnom su žene pisale za ovaj dvonedeljni magazin. Marko je pisao o ženama iz ugla savremenog muškarca. Zahvaljujući uspehu te kolumne postao je glavni i odgovorni urednik

Čekali smo da dođe Goran Pataković, novi direktor časopisa “Zadovoljna žena”.

.

“Ja sam Goran, vaš novi direktor”. Tako se predstavio kolegama mladić od tridesetak godina. Došao je pred kraj radnog vremena i upoznao se sa nama. Petak je, kiša pljušti napolju a Goran će uskoro početi sastanak sa nama, članovima redakcije.

Goran je visok i mršav. Obučen u firmirano odelo sa kravatom nespretno nameštenom.

Bio je “mladi lav novinarstva” kako su ga nazvale kolege iz jednih dnevnih novina. Te kolege su uspele da se fino slože sa Goranom i novim vlasnikom novina i našeg dvonedeljnika.

Moje kolege, obučene u iznošene farmerke i jakne posmatrali su Gorana. Činilo se da svi mi predstavljamo siromašnu rodbinu bogatog rođaka koga predstavlja sofisticirani Goran.

Na sastanku je Goran izneo neočekivan predlog: časopis koji je do sada već 25 godina bio samo posvećen ženi postaće časopis za celu porodicu. Zvaće se “Savremena porodica”, imaće nove rubrike, nove saradnike, zapravo drugačiji koncept od dosadašnjeg.

-Dečko, da li je to sve naredio nov vlasnik novina?

- A šta će biti sa dosadašnjim saradnicima?

- Hoće li nam se povećati plata?

Goran nije odgovarao na ova pitanja. Jednostavno ih je ignorisao. Okrenuo se prema Marku, glavnom i odgovornom uredniku.

-Vi ostajete na poziciji na kojoj ste sada ukoliko napravite dobar plan i ukoliko se prodaja štampanog izdanja poveća a internet izdanje postane posećenije.

Zatim se okrenuo prema meni.

-Čuo sam da ste dobar kolumnista. Nastavite da pišete kao i do sada. Ukoliko neka vaša kolumna izazove neprijatnosti našem časopisu, moraćete da pronađete nov posao.

Marko i ja smo u isto vreme izgovorili- “Da, naravno”. Zatim smo izašli iz sale iz koje je izašao i Goran.

Čuli smo da želi svima nama da se opustimo u vikendu pred nama.

Marko me je pogledao a zatim ponudio prevoz do kuće.

Otvorila sam tašnu da uzmem cigaretu i pogledala se u malom ogledalu koje je bilo sastavni deo moje Sport Bili tašne.

Videla sam podočnjake od nespavanja, dve nove bore i neuredne čuperke kose.

*

Marko je sporo vozio od Trga Nikole Pašića do Voždovca. Pričali smo o poslu, o tome kako nam se ne dopada nadmenost novog direktora , ali smo se dotakli i privatnog života.

Marko je bio u fazi razvoda i razmišljao je gde će iznajmiti ili kupiti stan pošto će morati da izađe iz ženinog. Obećala sam da ćemo zajedno pogledati neke stanove.

-Nato,a šta je sa tobom? Upitao je brižnim glasom. Ovo pitanje su postavljali samo moji roditelji i on. Bila sam umorna i na ivici plača.

-Ne javlja se, evo sutra će biti punih dva meseca.

-Draga moja, žao mi je. Ja sam kriv. Da nije bilo mene, danas bi bila okej.

-Marko, prošlost ne možemo da vratimo. Izdržaću. Ne ubija se zbog ljubavi, to je samo otrcana fraza, opšte mesto..zar ne?

-Javi mi se tokom vikenda ukoliko poželiš da razgovaramo.

Nisam ni primetila da smo stigli u moju ulicu. Pozdravili smo se i poželeli jedno drugome bolje popodne i veče.
 
Poslednja izmena:
U zgradi sa lepom fasadom imala sam garsonjeru. Stan je kupio moj otac. Kao gost predavač držao je tribine i predavanja na brojnim univerzitetima po Evropi. Dobijao je visoke novčane svote za ta predavanja.

Bio je najbolji profesor istorije na Filozofskom, savršeno je govorio engleski i često je putovao u inostranstvo.

Do završetka fakulteta živela sam sa ocem, majkom i dedom.

Kada sam diplomirala na Fakultetu političkih nauka, odsek novinarstvo, moji roditelji su se složili da imam svoj stan. Odvajanje od njih bilo je bolno, ali znala sam da je vreme da se osamostalim.

Otac me je preko prijatelja ubacio u časopis “Savremena žena”. Priznajem to otvoreno, tata me je pogurao. Želeo je da steknem praksu odmah posle diplomiranja.

–I da vidim kako raspolažeš novcem, kako sama plaćaš račune.Tata se osmehnuo i dodao da zna da ću dolaziti kući na ručak.

*

Ušla sam u stan, istuširala se i napravila sebi špagete, moje omiljeno jelo. Nisam bila raspoložena da idem kod roditelja.

Veliko ogledalo u kupatilu pokazalo je koliko sam smršala. Ali i dalje sam bila pomalo buckasta. Dugoj, rascvetanoj kosi bilo je potrebno hitno šišanje.

Nisam bila lepa. A nisam se ni mnogo trudila da menjam svoj izgled.

Veza sa Brankom je uništila moje samopouzdanje. Imala sam utisak da je greška u meni. I prethodna duga veza je propala. Zašto moram da ulazim u veze sa ljudima koji imaju probleme? Postavila sam sebi to pitanje dok sam oblačila udobnu trenerku i omiljenu crvenu duksericu na kojoj je stajao print- Make love not war!

Kako ne bih ratovala sama sa sobom, odlučila sam da odem do kafića koji je bio preko puta moje zgrade. Možda će jedno piće učiniti da se bolje osećam. Samo jedno, možda i dva, pa ću onda brže zaspati kada se vratim.

Prešla sam ulicu i ušla u kafić “ Nostalgija” čiji sam gost bila od samog otvaranja.

-Natalija, pa gde si dosad? Kića uskoro počinje da peva. Čekali smo tebe, tim rečima me je dočekao Darko, vlasnik kafića.

-Imala sam užasan dan na poslu, donesi mi neku žestinu da popijem.

-Draga, nemoj sada zbog posla da se nerviraš. Dovoljna nervoza je Branko.

-Ne spominji ga. Ne mogu Darko da ne mislim na njega. A on pije li pije. Loče. I ne javlja se dva meseca. Zašto sam ga uopšte zavolela, čemu ta veza ?

- Nato, pala si na njegov šarm. On je stari zavodnik, vidi se to na njemu.Hajde sada da slušamo Kiću i da uživamo. Ostavimo nevolju zvanu Branko po strani.

I zaista sam poslušala Darka. Kića je pevao sentiš baladice, zatim je prešao na strani pank što me je oduvek fasciniralo. Taj njegov prelazak sa šalala balada na Ramonse i Pink Flojd. Savršeno je skidao i Sex Pistols.

Kića je radio kao dostavljač u nekoj firmi. Uveče je pevao u “Nostalgiji” i u još jednom kafiću kako bi popunio kućni budžet. Žena nezaposlena, majka bolesna, dvoje dece u obdaništu. To je u najkraćem bio Kićin život. Težak i mučan a njemu osmeh nije silazio sa lica dok je pevao i kasnije sedeo sa mnom i sa Darkom.

Volela sam i volim “Nostalgiju”. Ime joj je dao jedan Darkov poznanik, bivši visoki funkcioner nekada opozicione stranke, čovek koji je voleo balade ali i žestoki rok, onaj stari.

I ove večeri je sedeo za susednim stolom. Pijuckao je svoj viski bez leda, slušao Kiću i pevušio tiho, za sebe.

Ambijent “Nostalgije” ličio je na stare kafane, one kojih više nema.

Karirani stolnjaci, drveni stolovi i stolice, u uglu džuboks koji ne radi. Ipak, to je bio kafić u kome su se služili viski, martini, konjak, kokteli. Nije bilo šund muzike a gosti su bili neobičan spoj političara, advokata, novinara, pesnika, kao i komšija koji žive u blizini. Atmosfera u “Nostalgiji” je bila prijatna. Kićina muzika i njegov glas, Darko sa brižnim pristupom starijeg brata koga nisam imala činili su da mi bude dobro uprkos bolu koji mi je naneo Branko.

Posle drugog konjaka pozdravila sam se sa svima i vratila se kući.
 
ROMAN.jpg

O mom „čedu“ romanu prvencu - Sa mog bloga Noćna šaputanja

OBAVEŠTENJE

Najpre želim da istaknem da ovim tekstom nemam nameru da uvredim ili ponizim sve one blogere i mlade pisce koji su izdali jednu, dve ili više knjiga. To mi nije namera. Izneću stav vezan za moje pisanje. I odluku koju sam, uz pomoć višemesečnih razgovora uz kafu ili preko društvenih mreža donela.

Beskrajno mnogo hvala svima vama koji ste iskreno doneli sud o mom pisanju, što veoma cenim. Hvala i onima koji su me hrabrili, da ne odustanem.

Moj roman prvenac nastao je pre mnogo godina. Stalno se u njemu nešto menjalo, brisalo, dopisivalo.

U meni se budila želja da ga predstavim široj javnosti. Da bude štampan, promovisan, reklamiran.

Ali, znala sam da to znači i stvarni izlazak iz anonimnosti, mnoštvo obaveza, ali i veće finansijsko ulaganje.

Jutros sam prelomila. “ Natalijina priča“ ostaće u mom folderu. Možda će nekad ići kao priča u nastavcima, na ovom blogu.

Izvinjavam se svima koje sam gnjavila i davila pričom o ovom romanu. Oduzela sam vam vreme i jako mi je žao zbog toga.

Ja možda imam talenat-tako kažu, ali nisam pisac. Nemam razvijenu tehniku pisanja. Moram još mnogo da čitam, pišem i učim, da bih postala pisac i da bih jednu ili dve knjige predstavila javnosti.

Ne želim da široj javnosti predstavim nešto što nije dobro, i što će stajati na policama trafika.

Ne stojim loše finansijski, ali nisam bogata. Živim kao sav svet u ovoj zemlji. Višak novca odvajam za kupovinu knjiga. Ipak, ne mogu da izdvojim oko 1500 evra za izdavanje knjige. To su realni troškovi, ukoliko želimo da imamo dobrog urednika, dobrog dizajnera, recezenta, tiraž koji bi bio i za prodaju, ne samo za poklanjanje užem krugu ljudi. Pritom, moramo dobro da pišemo, kako bismo došli do tih kvalitetnih ljudi koji bi sarađivali sa nama.

Ja ne pišem dobro. Naučila sam od nekih poznatih i pravih novinara da radim intervjue. Mislim da mi ta forma leži.

Možda sam i dobar bloger, možda znam da pretačem misli u reči i rečenice, ali pisac nisam. Nisam ni kolumnista, jer se rasplinjavam u svojim kolumnama.

Realna sam. Nisam tužna ni ogorčena. Zaista mi je drago što mi je ukazano na greške koje pravim. Iskrenost veoma cenim.

Kada pišete knjigu, postavlja se ispred vas mnogo pitanja. Neka od njih glase: zašto želim da je prezentujem javnosti? Da li želim da steknem neku popularnost? Da li želim da zaradim od knjige i da živim od pisanja?

Svoje pisanije već predstavljam javnosti, kroz ovaj i još jedan blog. Ne želim popularnost. Ne moram da živim od pisanja jer imam stalne mesečne prihode. Ne bih znala ni da formiram cenu svoje knjige, tako da nije u pitanju ni zarada.

Zato neću ništa da objavljujem, bar sada, jer nisam dovoljno potkovana znanjem kada je pisanje u pitanju.

Drago mi je što pojedini blogeri objavljuju knjige. Ne zavidim. Nisam tužna jer nisam među njima. Znaju da pišu i znaju da prezentuju svoj rad.

Živimo u vremenu kada je kultura u našoj zemlji na najnižim granama. Za to nisu krivi pisci, muzičari, glumci, slikari. Kriva je vlast koja ne zna da prepozna prave vrednosti i kojoj kultura nije prioritet.

Mnogi danas izdaju knjige. Svaka knjiga nađe svog čitaoca i zato mislim da ne postoje dobre ili loše knjige. Pisana reč je nešto neprocenjivo vredno. Pisac se trudio da pokloni delić sebe svojoj knjizi. Učio je. Istraživao. Proveo mnoge besane noći da bi knjiga ugledala svet.

Molim sve one koji čitaju ovaj blog i kojima se sviđaju moji tekstovi, i molim one koji su me bodrili da objavim knjigu…da ne sude preoštro o meni.

Hvala za svaki komentar koji ste ostavili na ovom blogu ili na Fejs stranicama na kojima delim svoje tekstove.

Bilo bi mi drago ukoliko bi bilo komentara vezanih za ovaj tekst. Odgovoriću svima.

Ovo nije opraštanje od pisanja i od bloga, ovo je samo obaveštenje da knjigu ne planiram da izdajem..možda nekada u bliskoj ili daljoj budućnosti. A možda i nikada..ukoliko ne naučim neke tehnike pisanja.

Uskoro ovde sledi nova priča, a ko želi da baci pogled na „Natalijinu priču“ može da me kontaktira na Fejsu ili putem mejla.
 
Ovo obaveštenje znači da više neću objavljivati delove romana Tako je moralo da se desi - Natalijina priča-.

Veoma je važno da znamo kada treba da se stane sa jednom željom, sa pogrešnim sanjarenjima. Svaki san zameni neki drugi...

Da ne sanjamo i nemamo želje postali bismo roboti, a to nismo.
 
NIKOLA 1.jpg
Nikola deo br.1


Nikola sine, hajde ustani, vreme je! Još mamuran od prošle noći, Nikola je skočio iz kreveta. Soba je bila prazna.

Ponovo je sanjao majku. Prošlo je 40 dana od njene smrti, a on je još uvek sanja. Da li se to zove nedostajanje, pomislio je u sebi. Odmahnuo je glavom.

Neću da budem patetični muškarac. Neću ni da plačem. Veliki dečaci ne plaču.

Ponovo je odmahnuo glavom. Neću da budem ni pesnik, ni pisac. Ko još tako govori “ veliki dečaci“. Nisam u bajci. Nisam ni dečak.

Ušao je u hladno kupatilo i umio se hladnom vodom. Podigao je glavu i pogledao svoj lik u polurazbijenom ogledalu.

Sa 40 godina imam sede. Moram da nosim i naočare. Šta će biti za deset godina? Da li ću živeti još deset godina?

*

Založio je vatru u starom smederevcu. Skuvao je sebi kafu. Gledao je u flašu vinjaka na stolu. Polupraznu flašu. Ustao je, uzeo flašu sa stola i odneo je u dnevnu
sobu.

U nekadašnjem očevom „bifeu“ u kome sada nisu mogla da se zatvore vratanca, ubacio je flašu i vratio se nazad u kuhinju. Jedino je ona bila topla. Ostatak kuće nije grejao. A čime bi i grejao kad nije imao dovoljno drva.

*

Pio je kafu a pepeljara je bila skoro puna. Nikola nije želeo da prizna samom sebi da je pao na dno. Juče je dobio otkaz na poslu na kome se zadržao šest meseci.

Nigde nije uspeo da se zadrži duže. Dobro je on radio. Prava je znao u malom prstu. Završio je fakultet u roku. Njegovi poslodavci su smatrali da im ne treba jedan alkoholičar u kolektivu. Nasilan kad popije.

Juče je dobio i dve plate. Za prošli mesec i još jednu, dok ne nađe nov posao. Direktor firme je bio stari očev prijatelj. Želeo je nekako da mu pomogne.Nije mogao da ga zadrži jer bi se zaposleni ljutili.

*

Gledao je u frižider. Juče ga je napunio hranom. Sada nije bio gladan. Skuvao je još jednu kafu. Nikola, mogao si odmah da skuvaš duplu..kao da je ponovo čuo majčin glas.

Sedeo je u toploj kuhinji i razmišljao o svom životu. Moraće da se promeni ukoliko želi da se vrati sa dna gore.

Da..ponovo će se vratiti pisanju. Mora da nađe i posao gde će raditi bar godinu, dve..pa i pet.

Onda ću moći da sredim ovu kuću. Ako radim, dobiću kredit. I sve će biti u redu.

Ali ću i dalje biti sam, govorio je Nikola samom sebi dok je otvarao prvo pivo tog prepodneva.


Nastaviće se
 
Nikola deo br. 2


Nikolin deda Dragomir, rodom iz jednog sela u blizini Čačka, došao je u Beograd pre onog Velikog rata. U Čačku je završio krojački zanat i vratio se u rodno mesto.

Tu je planirao da otvori krojačku radnju, da se zatim oženi, stvori svoju porodicu. Ali, u selo je stigla depeša u kome se naređuje redovu Dragutinu Jovanoviću, da se u roku od 5 dana javi u vojsku.

I tako je došao u Beograd da služi vojsku i neposredno pre Velikog rata on je vratio uniformu.

Majka njegove devojke Ljubice, buduće žene, radila je pri Dvoru kao kuvarica.

Dragomir joj se dopao, ali nije želela da se odvaja od kćerke. Zato je Dragomiru i njegovim roditeljima postavila uslov-može Ljubica da se uda za Dragomira, ali moraju da ostanu u Beogradu.

Dragomirovi roditelji su se našli u čudu, ali je njegova majka Olga nagovorila muža da pristane. Vremenom će Dragomir u Beograd da dovede i Spaseniju, mlađu sestru, „šta će deca u selu, a neko se zlo u svetu sprema.“ Ta mudra žena nije znala da je pogrešila.

Dragomir je, zahvaljujući tašti, postao dvorski krojač.I on i Ljubica su imali dobre plate. Ljubica je radila kao poslastičar.

Kupili su kuću na periferiji grada. Oboje su želeli da se osamostale i da imaju svoju kuću.

Šest meseci pre izbijanja rata u Jugoslaviji, Ljubica i Dragomir su dobili sina. Dobio je ime Marko, po dedi sa očeve strane.

Šestog aprila 1941. godine probudilo ih je bombardovanje. Pola dana su sa malom bebom proveli na Avali, kod jednog Dragomirovog prijatelja. Popodne su ih pred kućom čekale Ljubičina majka i njen mlađi brat. Oboje su bili prašnjavi i uplakani. Otac je dva dana ranije otišao negde sa vojskom. Kuća im je u tom prvom naletu bombi bila gotovo srušena.

Dragomir nije dugo razmišljao. “ Ne vredi ovde da ostajemo. Možda će biti još gore. Idemo kod mojih“. Ljubica je plakala jer joj je bilo žao da ostavi svoju kuću, ali je poslušala muža.

Dragomira nije dirala nijedna vojska. Jednom prilikom, dok je cepao drva, upao mu je komadić drveta u oko.

Taj komadić mu je izvadio seoski lekar, ali od tada je slabo video na to oko. Znao je da možda više neće raditi zbog tog nedostatka.

I baš zbog toga, nije ga dirala nijedna vojska. Svima je bio potreban dobar strelac a ne čovek sa povezom na oku.

Tako su rat proveli u malom selu u blizini Čačka. Tu im se rodila i kćerka Jelena.

Po povratku u Beograd zatekli su opljačkanu kuću. „Ne brini Drago, ja ću spremati tuđe kuće, praviću i kolače, ponovo će nam kuća biti puna“ hrabrila ga je Ljubica.

“ Ne, ti ćeš čuvati decu, ja ću raditi. A ovo je zete za tebe..“rekla je njena majka i stavila na sto u bašti zlatni medaljon koji je uspela da sačuva.

Brzo su novcem od prodaje medaljona skromno opremili kuću.

Ljubičina majka je sa sinom živela sa njima sve dok jednog dana u njihovo dvorište nisu ušla trojica ljudi u kožnim kaputima.

Nikolin otac Marko je imao pet godina kada su njegovog oca i babu uhapsili pod optužbom da su tokom rata bili sluge okupatora.

Ljude koji su vikali na oca i babu, ljude koji su se smejali njihovoj siromašnoj kući Marko je zapamtio. Baba i otac se više nikada nisu vratili.

Ostao je da živi sa majkom, sestrom i ujakom.

Godinama kasnije, kroz maglu se sećao tog dana, ali je znao koji će fakultet da upiše. Pravni, kako bi branio one nepravedno osuđene.

Nastaviće se
 
NIKOLA 3.jpg
Nikola deo br.3


Ljubica je vredno radila u jednoj od gradskih poslastičarnica. Jednom prilikom tu se našao zamenik direktora velikog hotela.

Bio je oduševljen tortom koju je napravila Ljubica. Ponudio joj je mesto glavnog poslastičara u hotelu.

Pošto je radno vreme bilo isto, a plata veća, Ljubica je prihvatila taj novi posao.

Zahvaljujući njemu, uspela je da školuje Marka i njegovu sestru. Pomogla je i bratu da se osamostali.

Godine su neumitno prolazile. Brat se odavno odselio od njih i zasnovao svoju porodicu.

Zlata, njena kćerka se posle Učiteljskog fakulteta udala i odselila u Novi Sad.

Milan se posle studija zaposlio u jednom velikom preduzeću. Živeo je sam sa majkom.

Ljubica mu nijednom nije prigovorila što se ne ženi. Želela je ona unučiće, ali nije bila od onih majki koje dosađuju svojoj deci.

„Oženiće se ako mu i kad mu bude suđeno“ govorila je radoznalim komšinicama.

Milan je imao lepu platu i renovirao je očevu kuću.

Jednog petka je otišao na službeni put u Novi Sad i odlučio je da tu, kod sestre i zeta, provede vikend.

Zlata i njen muž Vlada su bili srećni. Od kada je postao šef jednog Odseka Milan je retko dolazio u Novi Sad.

Tog vikenda, u restoranu gde su otišli da slušaju tamburaše, Milan je upoznao Olgu.

Olga je bila Zlatina koleginica. Predavala je srpskohrvatski jezik i književnost u školi u kojoj je Zlata bila učiteljica.

Plavuši srednje visine i prosečne lepote dopao se Milan. Bio je visok, vitak, elegantno odeven. Imao je divne oči boje lešnika.

Milan nije govorio majci da je u Novom Sadu upoznao neku devojku. Nije znao kojim tokom će ići ta veza jer nisu živeli u istom gradu.

Par meseci kasnije, kada su i Olga i on bili sigurni u svoju ljubav, Milan je zaprosio. Pristala je.

*

Ljubica je ponosno stajala ispred opštine u kojoj se venčavao njen sin. Želela je ona i da se venčaju u crkvi, ali mladini nisu bili za to.

“ Luda su vremena prijo, bolje da ne izazivamo sudbinu. Milan uskoro postaje direktor..da mu ta crkva nešto ne pokvari“ govorila joj je predratna gospođa Melanija. Plašila se za sudbinu svoje kćerke i zeta. Porodici njenog muža su sve nacionalizovali posle rata. On se jedva izvukao da ne ide u zatvor.

Ljubica se složila sa njima. Ispričala je svojim prijateljima priču o svom životu. Odlično su se razumeli.

*

Vreme je prolazilo. Milan je postao direktor. Olga je radila kao profesor u jednoj srednjoj školi.

Bili su srećni, ali sreća nije bila potpuna. Nisu imali decu.

Ljubica je bila očajna. Otišla je u penziju i verovala je da će čuvati unučiće i od Marka. Zlata je imala tri prelepe devojčice.

„Možda je to sudbina. Božija odluka. Šta misliš, da probamo da usvojimo dete?“ pitala je Olga muža.

On joj je odgovorio da ne zna šta da rade. „Vreme će nam pokazati šta ćemo “ sa tugom je odgovorio.

U osmoj godini braka, kada su odlučili da idu u Dom za nezbrinutu decu, Olga je saznala da je trudna.

Svi su bili presrećni. Olga je odmah uzela bolovanje, bila je starija. Znala je da je trudnoća posle 35 godine života rizik.

*

Devet meseci kasnije, rodio se Nikola. Olga i Milan nisu želeli da sin ponese ime jednog ili drugog dede. Obojica su imala tešku sudbinu.

Želeli su da Nikola bude srećan i da ne oseti ono šta su oni osetili u svom detinjstvu. Glad i strah od ljudi u plavim uniformama.

– Nastaviće se –
 
Nikola deo br.4


Nikola je bio veselo i srećno dete. Imao je sve što poželi. Nije bio sebičan. Svaku novu igračku delio je sa drugom decom u obdaništu.

Bio je i dobar učenik. Roditelji njegovih drugova znali su da kažu “ Nikola je dobro i lepo vaspitano dete. Nije razmažen uprkos bogatstvu.“

Da, njegova porodica bila je bogata. Otac je postao generalni direktor velikog preduzeća i često je putovao.

Majka je pristala da bude zamenik direktora škole jer je tako imala više vremena da se posveti svom sinu. Nije držala časove, ali je zato Nikoli pomagala da lakše usvoji gradivo. On je, i bez njene pomoći, bio odličan učenik.

Veliku ljubav mu je pružala i njegova stara baka Ljubica. Zbog nje je osetio prvu tugu. Umrla je u dubokoj starosti kada je njemu bilo 11 godina.

Kasnije je baš njoj posvetio prvu pesmu i osvojio prvu nagradu na nekom školskom takmičenju.

Roditelji su bili ponosni na njega. A on sam, tada je lepršao jer je već pisao novu pesmu devojčici koja mu se dopadala.

Godine su prolazile i Nikola je uspisao fakultet. Njegov život bi bio sigurno drugačiji, da nije izgubio oca one godine kada je diplomirao.

Milanu, njegovom ocu ostalo je još dve godine do penzije, ali je i dalje bio na čelu velikog preduzeća.

Vraćao se kući iz Londona. Iako je oluja besnela nad Surčinom avion se pažljivo spustio na pistu.

Vozač iz njegove firme ga je ubeđivao da ostanu još malo na aerodromu jer je napolju bilo klizavo a i magla se spuštala.

On je želeo da što pre stigne kući, da bude sa ženom i sinom jedincem. Na Novom Beogradu vozač u jednom trenutku nije mogao da kontroliše automobil.

Došlo je do sudara. Olgi i Nikoli je vest o Milanovoj smrti saopštila jedna policijska ekipa. Olga je bila neutešna. Nikola takođe.

Očev gubitak je bio prelomna tačka u Nikolinom životu.

Nikola je postao tužan, a kasnije ogorčen mladić. Postao je senka nekadašnjeg veselog, zgodnog mladića zelenih nasmejanih očiju.

Krišom je počeo da pije. Raskinuo je i sa dugogodišnjom devojkom. Posao koji je dobio u očevom preduzeću izgubio je posle godinu i po rada tamo.

Olga se savetovala sa porodičnim lekarom. Savet je tražila i od Zlate, svoje prijateljice a Nikoline tetke. Ni lekar, a ni tetka, pa ni sama Olga nisu mogli da utiču na Nikolu.

Postao je agresivan. Iako su imali još dosta ušteđevine Nikola nije želeo da renovira kuću. „Neka je, nek propadne, u njoj se samo umire“.

Lečio se dva puta, bezuspešno, od alkohola. Psiha mu se promenila. Majku koju je obožavao, počeo je prvo verbalno, a potom fizički da maltretira.

Olga i pored toga nije mogla da ga ostavi samog i da se preseli u Novi Sad kako joj je Zlata predlagala.

Njen lični pakao i borba sa Nikolinim porokom trajali su predugo. Nikola je radio na nekoliko mesta, ali svuda kratko. Alkohol je više voleo od svih poslova.

Majku je krivio zbog očeve smrti “ Da nisi želela da bude kod kuće na večeri, možda bi danas bio živ“.

Deset godina posle smrti svog supruga Olga se razbolela. Nikola nije želeo da je vodi kod lekara.

Kada je zbog bolova vrištala Nikoli je to dosadilo i napokon je odveo u bolnicu. Dan kasnije majku je vratio kući.

Kancer kostiju je metastazirao. Umrla je posle mesec dana. Zadnjih dana je jedino morfijum mogao da ublaži njene bolove.

Te noći kada mu je umrla majka, Nikola je od besa koji se mešao sa dubokom tugom, razbio ogledalo u kupatilu.

Posle njene sahrane posvađao se sa tetkom. „Ne želim da mi soliš pamet, idi kući tetka, preživeću ja sam „.

Svega se toga Nikola sećao dok je pio pivo jednog martovskog prepodneva.

„Nešto stvarno MORAM da menjam“. Zaplakao je zbog toga što je bio pregrub prema majci. Zaplakao je zato što je, svojom krivicom, ostao sam.

Zaspao je u suzama, u kuhinji, za stolom.

– Nastaviće se –
 
TEMA.jpg
Nikola deo br.5


Probudio se u toku noći. Bilo mu je hladno. Prvo je zbunjeno gledao gde je, a onda je shvatio da je zaspao u kuhinji.

Nikola ostatak noći nije spavao. Uključio je svoj stari kompjuter koga odavno nije koristio i ušao je na internet. Tražio je oglase za posao.

Odlučio je da gleda sve oglase, ne samo one u kojima se traži pravnik.

Na kraju je na papiru pored kompjutera bilo zapisano 10 brojeva telefona. Konobari, obezbeđenje, vozači…bila su to tražena zanimanja.

Nikola se istuširao, presvukao i popio kafu. Narednih sat vremena čitao je vesti na raznim portalima.

U svojoj pijanoj fazi života nije ga ništa zanimalo. Osim pića i poneke loše hrane.

*

Tog jutra je krenuo da prvo zove a zatim i da odlazi u firme za obezbeđenje, u firme u kojima se traže vozači. Sva mesta su već bila popunjena.

Na spisku su ostala još dva restorana. Restorani u kojima se pije alkohol bili su izazov za Nikolu. Odlučio je da pobedi taj izazov.

U prvom restoranu već je bilo popunjeno mesto konobara. Ostao je još samo jedan restoran. Restoran u koji on nije odlazio, a koji se nalazio maltene u njegovom komšiluku.

Restoran-kafana “ Kod Mikija“ bilo je lepo uređeno, pristojno mesto. Samo jedan gost u uglu restorana pio je kafu i kiselu vodu.

Stao je uz šank kako bi tražio šefa ili vlasnika restorana.

Umesto šefa ili vlasnika pojavila se visoka crnka duge kose. Imala je crnu suknju i belu bluzu. Odeću konobarice.

“ Izvolite, šta želite da popijete? “ pitala ga je sa osmehom. Rekao joj je da traži vlasnika, da se javlja na oglas.

“ Čika Milorad nije trenutno tu, sada ću ga pozvati da dođe. Hoćete nešto da popijete dok čekate?“ Devojka, ili mlada žena, nije mogao da proceni, bila je uporna.

“ Može kafa i neki negazirani sok“. Odlučio je da ne pije ništa od alkohola.

Devojka mu je donela kafu i sok i rekla da bi joj bilo drago da dobije kolegu. Stric Milorad, vlasnik restorana, bio je već stariji, a restoran je bio na dobrom glasu kada je hrana bila u pitanju. Posao se povećavao, ona sama nije mogla sve da postigne.

Slušao je i posmatrao. Ona je to primetila i povukla se negde iza šanka, verovatno u kuhinju.

Da, delujem kao čudak. Seljak tek sišao sa najviše planine koji dugo nije razgovarao sa ljudima. Sigurno tako izgledam u njenim očima.

Razmišljao je Nikola u sebi. Iz razmišljanja ga je trgao glas “ Vi se javljate na oglas“? Pitanje je postavio stariji, prosedi čovek. Bio je to Milorad, vlasnik restorana.

Nikola je odlučio da bude iskren prema čoveku. Nije želeo da laže. Predstavio se, pokazao svoju ličnu kartu, zatim diplomu Pravnog fakulteta.

Kada je video da se čovek zbunio zbog diplome, priznao je da se lečio od alkoholizma, da lečenje nije uspelo. Priznao je i da je gubio poslove, da je svuda uglavnom radio kao pravnik ili neki šef.

Na kraju je rekao da će ponovo krenuti na lečenje, ali u Dnevnu bolnicu kako bi uskladio lečenje sa radnim vremenom. Istakao je da je rad u restoranu za njega izazov iz koga želi da izađe kao pobednik.

Stariji čovek ga je pažljivo slušao i na kraju rekao da ga prima na posao, ali najpre na dvomesečni probni rad. „Niste nikada radili ovaj posao, želite da pobedite svoju zavisnost, mislim da je dva meseca dovoljno vreme.“

Ponudio mu je i platu, koja je bila malo manja od poslednje plate koju je dobio. “ I bakšiš je Vaš, a ako ostajete posle dva meseca, plata će biti povećana.“ Milorad-Miki mu je rekao da dobro razmisli i da dođe sutra ukoliko želi da potpiše ugovor o radu.

Nikola je pristao.

Došao je kući i naručio roštilj. Prethodnog dana ništa nije kuvao. Posle roštilja pio je koka-kolu i kafu. Ruke su mu se tresle dok je palio cigaretu, ali je odlučio da neće uzeti ni kap vinjaka, ni kap piva. Umesto toga pozvao je svog lekara koji ga je lečio pre dosta godina.

Bio je iznenađen što je lekar poznao njegov glas. Dogovorili su se da se vide već sutradan. Nikola je odlučio da najpre razgovara sa lekarom, a tek posle da ide u restoran. Već je doneo odluku da želi tamo da radi.

Sutradan se njegov lekar obradovao što je Nikola sam pristao da se leči. „Igraš se sa vatrom, mislim na taj posao u restoranu, ali pošto vidim da si odlučan, mogu samo da kažem da pokušaš. Zovi me da mi kažeš u kojim smenama radiš kako bismo uskladili tvoj dolazak ovde. I…Nikola, srećno“.

Zatim je Nikola otišao u restoran gde ga je čekao vlasnik, čika Milorad ( tako možeš da me zoveš, svi me tako zovu rekao je taj sedokosi čovek ).

Potpisao je ugovor i dobio plan smena. Prve nedelje će raditi od 7 do 3, druge od 3 do 11 uveče. Smenu od 11 do 2 do kada radi restoran radiće tih dva meseca sam
vlasnik.

Kafu, sok i ručak, na račun kuće, poslužila je Miloradova-Mikijeva bratanica Marina.

Kada je izlazio iz restorana rekla mu je da joj je drago što će raditi zajedno. Dodala je i da ona nekad uveče radi samo do 9 ili do 10. I zbog prevoza, ali i zato što se čika Milorad brinuo da je ne spopadaju pijani gosti kojih je bilo i u ovom restoranu.

Nikola je bio srećan kada je došao kući. Nazvao je svog lekara i rekao mu je da od ponedeljka radi prvu smenu. Dogovorio se sa njim za terapiju u Dnevnoj bolnici.

Posle razgovora sa lekarom, Nikola je pogledao štednu knjižicu koja je pripadala njegovoj majci a koju je on nasledio. Bilo je tu dovoljno novca da malo sredi kuću.

Zaspao je brzo i lako te noći, uz osmeh. Pre nego što je zaspao doneo je odluku da malo bolje upozna Marinu koja je bila i više nego ljubazna prema njemu.

– Nastaviće se –
 
Deset godina posle smrti svog supruga Olga se razbolela. Nikola nije želeo da je vodi kod lekara.

Kada je zbog bolova vrištala Nikoli je to dosadilo i napokon je odveo u bolnicu. Dan kasnije majku je vratio kući.

Kancer kostiju je metastazirao. Umrla je posle mesec dana. Zadnjih dana je jedino morfijum mogao da ublaži njene bolove.
Meni je od uže porodice ostao samo otac. Često se previše brinem za njega iako je sasvim dobrog zdravlja i dovoljno je da se zakašlje nekoliko puta više od proseka u toku dana ili da mu se ubrza pritisak ili puls pa da se zabrinem i uznemirim. Često počnem i da mu idem na živce zapitkujući ga kako je. Zato mi je ovaj deo bio posebno težak za čitanje. :sad2:
 
Meni je od uže porodice ostao samo otac. Često se previše brinem za njega iako je sasvim dobrog zdravlja i dovoljno je da se zakašlje nekoliko puta više od proseka u toku dana ili da mu se ubrza pritisak ili puls pa da se zabrinem i uznemirim. Često počnem i da mu idem na živce zapitkujući ga kako je. Zato mi je ovaj deo bio posebno težak za čitanje. :sad2:

Razumem te. Od uže porodice imam majku, sestru i njenu porodicu. Stalno brinem za majku, živim sa njom. Isto se ponašam kao ti.

Hvala ti što čitaš moju priču ( fiktivna je mada postoji i deo iz stvarnog života..).
 
Nikola deo br.6

Osvanuo je sunčan dan. Petak. Nikola je još osećao sreću zbog prethodnog lepog dana. Posle kafe prošetao se po celoj kući.

Napravio je potom popis svih neophodnih radova u kući. Na putu do banke doručkovao je neko pecivo u omiljenoj pekari.

Službenik u banci je dugo gledao štednu knjižicu. Zatim je na računaru gledao novo stanje, sa kamatama. Cifra koju je potom na papiriću napisao i dao Nikoli bila je velika.

Nikola osam godina nije skinuo nijedan dinar sa te knjižice. Glavnica je bila velika, a sada se sa kamatama povećala.

Pitao je službenika da li može da podigne deo novca a da jedan deo prebaci na svoj tekući račun. Ostatak ostaje na štednom računu.

“ Ukoliko ne podižete celu sumu, već radimo ovako kako želite, novac možete odmah da podignete“. Nikola je bio zadovoljan.

Vratio se kući i tada je na internetu potražio majstore koji treba da lakiraju parket, promene prozore, renoviraju kupatilo i okreče celu kuću.

Privukao ga je oglas u kome jedna mala firma nudi sve ovo šta on želi da uradi u kući. Brzo se dogovorio da šef te firme dođe kod njega već sutradan, da izvrši procenu radova i kaže cenu.

Zatim je na sajtu poznate prodavnice pronašao povoljne cene nameštaja. Nije želeo ništa luksuzno, ali je znao da mora da promeni neke stvari u stanu.

Naručio je roštilj iz obližnjeg fast fooda i ponovo je osećao zadovoljstvo. Zaista je rešio da promeni svoj život i da poboljša uslove stanovanja, kad već ima mogućnosti za to, bez podizanja kredita.

*

U nedelju uveče Nikola je imao prvu apstinencijalnu krizu. Bolela ga je glava, drhtao je, bio nervozan i više puta je otvarao frižider i gledao u konzerve piva.

Razmišljao je da uzme samo jedno pivo. Plašio se ove iznenadne sreće i promena u svom životu. Setio se da ujutru radi i da mora da bude trezan.

Prošetao je po dvorištu i zatim ušao u svoju sobu i uzeo prvu knjigu sa police da čita. I zaista mu je radnja romana koju je čitao pomogla da što manje razmišlja o piću.

*

Došao je na posao skoro 20 minuta ranije. Iznenadio se što su tamo za jednim stolom već sedeli čika Milorad i njegova bratanica Marina.

Dočekali su ga sa osmehom, čika Milorad mu je ponudio kafu koju je prihvatio.
„Momče, znam da cenim ljude koji dođu na vreme na posao, ali su mi još draži oni koji stignu ranije, pa na miru sa mnom popiju kafu.“ Objasnio mu je zatim kako neće imati problema sa narudžbinama jer su na svim stolovima stajali kartončići sa brojem stola.

Prepodnevna smena u kojoj nije bilo gužve, sem u vreme ručka prošla mu je brzo. Na kraju smene je popio sok sa Marinom. Osetio je da se toj devojci svideo na prvi pogled.

I Marina se dopala njemu, ali nije želeo to da pokaže. Već duže vreme nije imao vezu, ozbiljnu vezu.

Psihijatru je tog popodneva pričao o svom životu i dešavanjima prethodnih dana.
Stari, iskusni lekar mu je rekao da je pozitivno to što je odlučio da sređuje kuću, ali i to što je upoznao novu devojku.
Prepisao mu je dva leka kao terapiju i dogovorili su se za početak psihoterapije posle par nedelja lečenja medikamentima.

– Nastavak sledi-
 
Nikola deo br.7

Tokom prve radne nedelje Nikola se lepo snašao u poslu. Naučio je meni hrane i pića, znao je brojeve stolova, šalio se sa kuvaricom koja je pre njega i Marine odlazila kući.

Sa Marinom je na kraju smene redovno pio sok ili kafu. Marina mu je ispričala mnoge delove iz svog života. Imala je trideset godina. Završila je višu turističku školu i sanjala da radi kao turistički vodič. Perfektno je govorila engleski i nemački a dobro je poznavala i francuski jezik. I pored tog znanja nije uspela da nađe posao u struci.

Radila je sa stricem u restoranu već nekoliko godina. Trenutno nije imala dečka. Raskinula je sa jednim neposredno posle veridbe. Nije imala vremena za ljubavnu patnju.

Bila je jaka, stabilna ličnost, puna optimizma i pozitivne energije. Imala je i starijeg brata koji je radio sa ocem u manjoj prodavnici u kraju u kome su živeli.

Za razliku od Marine, Nikola nije puno pričao o sebi. Rekao je da trenutno sređuje kuću u kojoj živi sam. Roditelji su mu umrli, i nije imao blizak odnos sa bližom i daljom rodbinom. Nije spomenuo svoj problem sa alkoholom, planirao je to da kaže Marini kasnije, kada se još bolje upoznaju.

Nije ni slutio da će ona to neočekivano saznati.

****

Prošlo je tri nedelje. Sređivanje Nikoline kuće se privodilo kraju.

On je vodio pomalo monoton život. Radio je, išao kod psihijatra. Kasnije je razgovarao sa majstorima koji su se spremali da idu kući posle osmočasovnog radnog vremena. Nikola je bio zadovoljan.

Prvo je renovirano kupatilo što je Nikoli mnogo značilo. Posle lakiranja parketa i montaže novih prozora majstori su trebali još da okreče ceo stan i da zatim Nikola kupi i namesti nov nameštaj.

*

Onog dana kada je kuća u potpunosti bila završena i stvari postavljene na svoje mesto Nikola je sa Marinom radio popodne.

Dva dana ranije Nikola je zaboravio da popije lekove koje je morao da pije bez prekida, dok u dogovoru sa psihijatrom ne počne da smanjuje doze.

Bio je zaokupljen drugim stvarima i zaboravio je na lekove.

Oko pola devet uveče uhvatila ga je kriza. Drhtao je, bio je nervozan i kako bi se smirio popio je jedno pivo, potom još jedno, zatim još..

Marina je bila zapanjena. Na sreću tog dana nije bilo puno posla.

Bez podizanja tona i bez svađe Marina je Nikolu poslala u kancelariju. Malo se teturao, ali je poslušao. Marina je ostala sama da radi u restoranu.
Nikola je nastavio da pije u kancelariji. Tamo je našao viski. Mešanje pića nije dobro, ali Nikola na to nije obraćao pažnju. Ćutao je, pio i palio cigaretu jednu za drugom. Pepeo je padao i na itison.

Kada je završila smenu, Marina je ušla u kancelariju i tamo zatekla Nikolu obeznanjenog od alkohola. Video je Marinu i počeo da plače.

Marina nije želela da zove strica. Znala je da će stric dati Nikoli otkaz ukoliko ga bude video takvog. Nazvala je strica i rekla da je sve u redu i da će uskoro zatvoriti restoran.

„Moramo da idemo kući Nikola“ rekla je, a on je glasno jecao. Kada mu je blagim tonom ponovila da treba da idu kući, Nikola je ustao, zateturao se i pao bi da nije jednom rukom uhvatio sto. Na njemu je stajala prazna flaša Džek Danijelsa.

“ Tu sam ja…blizu..mogu..sam..“

Marina ga je zagrlila i bulvalno vukla do vrata restorana. Držala ga je jednom rukom a drugom zaključavala restoran.

Jedan taksi je polako išao njima u susret i Marina mu je mahnula. Taksista je video kako Nikola izgleda i nije se bunio što je vožnja kratka. Marina ga je zamolila da je sačeka. U torbici u kojoj je Nikola nosio novčanik, mobilni i cigarete pronašla je kluč od kuće. Tada je prvi put ušla u njegovu kuću.

Upalila je svetlo i videla da je u dnevnoj sobi trosed. Nikolu je i dalje pridržavala a kada su sporim koracima došli do troseda rekla mu je da legne.

Nikola je odmah zaspao. Marina je ključeve ostavila na manjem stolu koji je stajao blizu troseda.

U taksiju je napisala SMS poruku Nikoli: “ Odmah si zaspao. Nisam mogla da ti kuvam kafu jer je bilo kasno. Kuća je ostala otključana. Javi se kada se probudiš.“

Bio je to početak emotivne priče pune uspona, ali i padova.

– Nastaviće se –
 

Nikola deo br.8.


Sledećeg jutra Nikola se probudio mamuran. Nije se sećao gotovo ničega što se dogodilo prethodne večeri. Posle tuširanja, napravio je tost i skuvao kafu.

Uzeo je mobilni, pogledao koji je datum i koliko je sati. Zakasnio je na psihoterapiju. Tog jutra ponovo nije popio lekove. Video je da ima jednu SMS poruku i pomislio je da ga to lekar opominje što kasni na terapiju. Zapanjio se kada je video da je to poruka od Marine.

Da li zbog poruke ili zbog jake kafe, Nikolin mamurluk je smesta prestao. Napravio sam glupost na poslu. Napravio sam glupost kada je piće u pitanju.

Napravio sam glupost kada je Marina u pitanju. Napravio sam glupost kada je ceo moj život u pitanju. Ove rečenice je izgovarao glasno, pognute glave.

Zapalio je cigaretu i prvo nazvao lekara. “ Nikola, biću iskren. Ovo sam očekivao. Greška je što si se zaposlio u kafani. I nemoj da sad počinješ sa ali..“

Nikola ga je zamolio da mu da još jednu šansu, i za lečenje i za posao. Posao je uzgred spomenuo. Nekako je znao da će dobiti otkaz.

Njegov stari lekar blažim tonom mu je objasnio da ne pije više te lekove, i da ga što pre pozove radi dogovora za novu kontrolu, tačnije za novi početak lečenja.

Imao je dva i po sata do početka smene. Drhtao je dok je okretao Marinin broj. Javila se posle drugog zvona. “ Nikola, znam za tvoju zavisnost od alkohola. I sama sam to zaključila sinoć. Razgovarala sam sa čika Mićom. Pokušala sam da objasnim da smo zajedno pili, ali on me je prekinuo. Rekao mi je da zna da se lečiš od alkoholizma.

Dođi danas malo ranije. Želi da razgovara sa tobom. I ja želim da razgovaram sa tobom. “ Marina je pričala a on je ćutao. Samo joj je na kraju rekao “ Dobro, ćao“.

Stigao je na posao ranije. Čika Mića je sedeo sam za stolom. “ Rekao sam Marini da ne mora da žuri danas. Sinko..mogu tako da te zovem, sin možeš da mi budeš.

Postavio si ispred sebe izazov, a pao si na prvom koraku. Šteta je dete za tebe. Uništavaš svoje zdravlje. Ne ljutim se na tebe zbog viskija. Ljutim se na sebe, što sam te odmah postavio za konobara. “

“ Čika Mićo, razumeću ako..“

Čika Mića ga je prekinuo: “ Neću da ti dam otkaz Nikola. Treba ti posao, i to posao na kome ćeš se zadržati. Trebao bih da te kaznim i oteram u kuhinju da pereš sudove, ali..Dete, završio si fakultet. Da li se slažeš da od sutra sređuješ papirologiju, možeš i od kuće, a ovde da radiš nabavku svega. Kad kažem svega, mislim na namirnice i ostalo šta treba jednom restoranu. Dobavljači koji donose piće ostaju.

Ti nećeš imati kontakt sa pićem. Kontaktiraćeš sa knjigovođom, nosićeš pazar u banku, pripremaćeš ugovore za nove radnike, prijave u PIO i u ostale institucije. Proveravaćeš i da li su sanitarne knjižice u redu, i u slučaju isteka obavestićeš mene, kuvaricu, konobare..Šta misliš? Plata će možda tokom vremena biti veća.“

Nikola je bio zapanjen. Čvrsto je verovao da će dobiti otkaz. Umesto njega dobija bolje radno mesto, ali i odgovornije.

“ I još nešto sinko da ti kažem. Vidim da se sviđaš ovoj mojoj maloj. Ako primetim da joj nanosiš bol, biće gadno. Sada je sačekaj, ispričajte se, pa idi kući.

Ovo neka bude slobodan dan, a sutra dođi ujutru da ti pokažem šta ćeš sve ovde raditi.“

Nikola je bio crven u licu kada je pružio ruku svom gazdi, čika Mići. Mnogi poslodavci bi drugačije reagovali.

Malo kasnije je došla Marina. Njoj je stric rekao šta će predložiti Nikoli. Još sa vrata ga je upitala “ Da li si se sve dogovorio sa čika Mićom? „

Sedeli su, pričali, malo ćutali. Uz kafu i koka kolu dogovorili su se da Marina svrati do njega pri povratku kući.

*

Te večeri je Nikola poručio picu. Prethodno je u poslastičarnici kupio nekoliko vrsta torti i kolača. Kupio je i dve vrste gaziranog i dve vrste negaziranog soka.

Nije znao da li Marina pije samo koka-kolu ili joj više prijaju sok od pomorandže i breskve.

Marina je došla ranije. „Čika Mića će večeras zatvoriti restoran.“

Kada su pojeli poslednje parče pice, i kada je Nikola na sto stavio šoljice sa kafom, odlučio je da Marini ispriča sve o sebi. I sve o svojim osećanjima koje je počeo da gaji prema njoj.

Slušala ga je bez prekidanja. Onda ga je iznenadila rečenicom “ Kažu da devojke zavole muškarce koji ih podsećaju na oca.“ Nikola je bio zbunjen.

“ Znaš Nikola, nisam uspela da pomognem tati da se izleči od alkoholizma. Umro je od ciroze jetre pre deset godina. Želim da pomognem tebi. Zajedno ćemo pobediti to zlo.“

Dugo su se ljubili te večeri. Oboje su bili srećni. Marina se taksijem vratila kući, i kao što je obećala, odmah se po dolasku kući javila Nikoli…da ne brine.

Na samom početku veze, obostrana zaljubljenost je bila jaka.

*

Mesec dana kasnije Nikola se navikao na nov posao. Marina i on su sve svoje slobodno vreme provodili zajedno. Išla je sa njim kod lekara. Zaista mu je bila prava podrška.

Tada se dogodilo nešto što je bacilo senku na njihovu ljubav. Nešto što je pretilo da Nikola ponovo počne da pije.

– Nastaviće se-

 

Nikola deo br.9.

Dani su prolazili. Nikola i Marina su bili srećni. Imali su lepu vezu. Nikola je već tri meseca radio, i tri meseca nije okusio kap alkohola.

Za sreću se treba boriti. Nesreća dolazi sama.

Jednog prepodneva Nikola je doneo u restoran sve što je naručeno prethodnog dana. Restoran je bio poluprazan. Gosti su kasnije dolazili na ručak.

Nikola je ušao u salu, i video Marinu. Pored nje sedeo je neki mladić i držao je za ruku. Nikola je osetio da se trese od ljubomore.

Prišao je stolu i udario tog mladića. Čuo je vrisak, ali se više ničeg nije sećao.

Pola sata kasnije policija je zatvorila restoran. Nikola je postao svestan onog trenutka kada je video da Hitna pomoć odvozi pretučenog mladića.

Video je Marinu kako se drži za glavu i plače i ljutiti pogled čika Mićin. Kada je seo na prvu najbližu stolicu oborio je glavu.

“ I sada bi ti dobrodošlo neko žestoko piće, zar ne Nikola „?

Čika Mićin glas je bio oštar. Konobar je umesto neke žestine doneo kafu i vodu.

Ne, opet neću da te otpustim. Ovih par gostiju su lokalni pijanci. Ali neću više da dozvolim ovakvo ponašanje. Imaš sedmodnevni odmor. I 10 posto manju platu ovog meseca. Doviđenja Nikola!“

Nikola nije otišao kući. Umesto kuće izabrao je odlazak kod psihijatra. Sve mu je ispričao detaljno. Ta kontrola je ovog puta duže trajala. Nikoli je lekar prepisao nove lekove i zakazao mu kontrolu za sedam dana.

Tih sedam dana činilo mu se kao večnost. Nije se čuo sa Marinom od onog dana kada je pretukao momka.

Posle kontrole kod psihijatra pozvao je Marinu, a ona mu je rekla da dođe na posao popodne.

„Nećemo sada, ovde da razgovaramo. Obavi ovde sve šta treba i idi kući. Ja dolazim čim završim smenu“. Nikola je ćutao i skretao je pogled.

Te večeri Marina je došla kod njega. Skuvao je kafu i slušao je.

Nisi ni pitao ko je to. Samo si opalio šamar i počeo da ga tučeš. Ljubomoran si Nikola previše.

Ljubomora može samo da škodi emotivnoj vezi. Moraš da naučiš da kontrolišeš svoj bes.

Ono je bio moj brat od tetke. Došao je ovde na lečenje. Držala sam ga za ruku kako bih ga ohrabrila. Bolestan je. Nikola, ti si tukao bolesnog čoveka. I nije te tužio. Zbog mene. A ja sam ovde, jer te, i pored svega, volim.“


Nikola je shvatio da plače. Kada se smirio zamolio je Marinu da mu oprosti. Ponudio se i da nađe neku vezu u bolnici u kojoj je ležao njen brat od tetke. Marina je ćutala a zatim ga čvrsto zagrlila.

“ Nisi uzeo alkohol. Brat se sada dobro oseća. Ali te molim da ubuduće prvo pitaš ko to sedi i razgovara sa mnom.“

Te noći nisu vodili ljubav. Samo su sedeli čvrsto zagrljeni, i Nikola je ponovo plakao.

Sutradan je posle posla otišao u zlataru i kupio Marini prsten. Dva dana kasnije je zaprosio devojku koju voli. Čika Mići su javili da su se pomirili.

*

Šest meseci kasnije venčali su se i napravili ručak za mali broj ljudi. Ni on a ni Marina nisu želeli veliku svadbu.

Godinu i po dana kasnije dobili su prvo dete. Devojčicu.

Nikola je prestao da pije. Bio je izlečen od te zavisnosti. Dobio je posao u jednoj privatnoj firmi. Posao pravnika. Plata je bila dobra.

Nikola i Marina su sa svojim detetom bili srećni.

U retkim trenucima samoće Nikola je plakao, ali od sreće. Postao je čovek a ne lokalni pijanac. I više nije bio sam. Znao je da više nikada neće biti sam.

KRAJ
 

Back
Top