Sonaticina pisanija

Nešto kao uvod: Većina mojih priča nalazi se na blogovima Noćna šaputanja i u Dnevniku slučajne domaćice - oba bloga su na WP


KROFNE​

Ova priča je istinita i dogodila se davno, ali se sećam svakog detalja, kao da se to dogodilo juče.

Moja koleginica i ja. Sedimo iza jednog šaltera, nove na poslu, i ne snalazimo se najbolje. Plašimo se i " svoje senke ", doručkujemo u parkiću, kifle i jogurt. Ne smemo da odemo ni po kafu, da nam neko ne prigovori što smo napustile radno mesto.

Iz današnje perspektive, sve ovo mi deluje smešno.Tada mi to nije bilo nimalo smešno.

Jednog dana koleginica se javila da je bolesna i da neće doći na posao. Wow, veća odgovornost za mene, uplašenu klinku ubačenu u svet ajkula.

Dobro je, ponela sam doručak od kuće, mislila sam u sebi. Te jadne i čemerne 1993, iako sam imala dovoljno novca, prodavnice su bile prazne...i doručak je bio kifla sa puterom i ajvarom. Ajvara je bilo kod kuće na pretek :)

Sedim i uslužujem stranke, ljubazno i fino.

Gužva je velika, neki se bune, ali kad vide izbezumljenu klinku sa druge strane odmah prestaju.

Dolazi na red jedna baka. Oronulog, umornog lica, stari kaput na njoj, neke stare čizme...

Ne zna da popuni obrazac. Pažljivo joj popunjavam, zatim izlazim iz kancelarije i vodim je do kancelarije gde treba da preda taj obrazac.

Nastavljam sa radom. Baka se vraća i kaže mi " Dolazim brzo ponovo kod tebe ! "

Gledam je u čudu.

Posle sat i nešto gužva se smanjila. Baka se vratila.

" Evo dete krofne, što si tako bila ljubazna...podeli sa ovim devojkama, nemam para a i nigde nema čokolade ".

Pruža mi kesu, u kesi uredno u foliju spakovane krofne. Sa džemom od kajsija.

Koleginica sa susednog šaltera počinje da plače, a ja joj kažem " Ne treba bako, odavno sam doručkovala ".

Ona je uporna, ponavlja mi da ćutim i gura onu kesu ispod šaltera.

Nikada te krofne neću zaboraviti. Bile su to najlepše i najslađe krofne koje sam ikada jela. Ne zaboravljam ni baku, oronulog, umornog lica, u starom kaputu...
 
Ova ti je priča bolja od prethodnih ali i dalje vuče repove neispisanih žalopojki.
Da li je ova priča ljubavna ili je samo ispovedna uspomena? Recimo da priča
stvarno govori o ljubavi iako se takve fraze osim formalne ne nalaze. Ako je tačno
da je bila u pitanju jednosmerna to onda nije prava ljubav ma koliko bio intenzivan
osećaj. Hajde da dozvolimo da je bilo obostrane ljubavi. Da li je ona bila lepa,
vredna pamćenja, koja izaziva osmeh na licu? Ti pričaš o kajanju. Čudno, da li to
znači da je ljubav bila promašena? Ljubav, ako je postojala ne može biti promašena,
promašeni mogu biti samo ljudi. Poslednja rečenica o kucanju na vrata srca je izraz
koji ne uliva nadu, odiše razočarenjem zbog prethodnih izjava.

Pogledajte prilog 1424588

opet Ti knjizevni kriticare bez portfelja ... jbt
pokazo si da ne umes bolje da pises od pola ljudi ovde.
Mani se bre gundjanja i ukazivanja na "stilske greske"
Ili pohvali ili produzi dalje.
Da je zelela da joj neko na nacin na koji ti kritikujes i dajes savete
otisla bi u neku renomiranu izdavacku kucu gde rade ozbiljni ljudi.

Pusti nas da uzivamo u odlicnim pricama esejima ispovestima
kako god se zvala slova pobacana po papiru
sa oblikom koji nam je predstavljen ovde.

SJAJNE PRICICE ... dirljive :heart:

:worth:
 
Poslednja izmena:
opet Ti knjizevni kriticare bez portfelja ... jbt
pokazo si da ne umes bolje da pises od pola ljudi ovde.
Mani se bre gundjanja i ukazivanja na "stilske greske"
Ili pohvali ili produzi dalje.
Da je zelela da joj neko na nacin na koji ti kritikujes i dajes savete
otisla bi u neku renomiranu izdavacku kucu gde rade ozbiljni ljudi.

Pusti nas da uzivamo u odlicnim pricama esejima ispovestima
kako god se zvala slova pobacana po papiru
sa oblikom koji nam je predstavljen ovde.

SJAJNE PRICICE ... dirljive :heart:

:worth:

Elem, pravilno bi bilo krtičaru :zper: ;)
 
Marko
-istinita priča-

krstarica.jpg

Ne, nije mu to pravo ime. Ali u ovoj priči ON će biti Marko.


Kad god pomislim na njega pitam se kako je i rastužim se. Učinjena mu je velika nepravda. Razmišljam kako da ga nađem. Da vidi ovaj tekst o sebi, da ga obradujem.


***


Treći ili četvrti dan na novom radnom mestu. Niko ne zna da mi objasni šta konkretno treba da radim. Dobila sam samo Službene glasnike i gomilu predmeta koji treba da budu urađeni.


Bila sam očajna. Zakone sam proučila i mogu da ih čitam kad god želim, a šta je sa praksom?


Nisam znala šta da radim, a onda je pozvonio telefon. Javila sam se a sa druge strane se čuo prijatan muški glas:


“ Dobar dan, Marko ovde, iz…da li je tu Nata? “


“ Dobar dan Marko, Nata više ne radi na ovom poslu. Ja sam od pre neki dan ovde.“


“ O, drago mi je koleginice. Zovem Vas da prenesem jednu molbu i obaveštenje…“


“ Marko, pišem sve..ali moram da Vam kažem da ništa ne znam o ovom poslu.“


“ Niko Vam ništa nije objasnio? “


“ Ne. Pročitala sam sve Zakone, sva akta, ali praksu ne znam.“


“ Jaoj, pa jaoj..da li mogu da Vas zovem za sat vremena? “


“ Možete, naravno. “


Marko se javio posle sat vremena. Rekao je da hoće da me nauči da ispravno radim svoj posao. Prošlo je radno vreme a mi smo još razgovarali.


I tako svaka dva, tri dana. Popodne sam ostajala da bih učila. Radili smo zajedno moje predmete 🙂 On tamo, ja tu gde sam već bila.


Mesecima me je Marko učio, a onda smo se prvi put videli na jednom sastanku. Drugar -kolega iz Palilule se smejao nečemu šta je Marko pričao. Tada sam shvatila da Marko i njega podučava.


Vreme je prolazilo a u svesci utisaka u hodniku moje ime se spominjalo. Ljubazna, kulturna…


Načelnica je pitala da li želim novac za prekovremeni rad. Odbila sam. Nisam ostajala da igram pasijans već da učim.


***


Možda posle dve godine, Marko se javio i zamolio me za jedan privatan razgovor. Tražio je pomoć. Obećala sam da ću sve učiniti što je u mojoj moći.


“ O Bože, za koga ti moliš? Pa on nije iz „naše“ stranke. “


“ Ali, shvatite da sve što znam, znam zahvaljujući njemu. Molim Vas, to bi bila samo jedna rotacija. Pravno čista, molim Vas. “


“ Ma ne dolazi u obzir. Da si pitala za nekog drugog moglo bi, ovako NE! Ne treba mi on. A znam šta ću reći Onome gde da ga smesti. “


“ Ne, nemojte, molim Vas, pa prijateljice smo, zar ne, nemojte to da radite..biće loše. “


“ Neću ga ovde, shvati to. I baš me briga za njega. A ti si luda, ali to sam ti već rekla..Budi oprezna sa njim, opasan je.“


“ Odoh, doviđenja..vidimo se sutra.“


Marku sam uopšteno prepričala razgovor. Nisam išla u detalje. Uzdahnuo je i rekao “ Hvala, jedina si koja je nešto pokušala. Niko drugi nije hteo. “


Posle smo se jednom, dva puta čuli i možda još jednom videli.


***


Koleginica je tog jutra ušla uznemirena.


“ Znaš šta se desilo Marku? “


“ Ne, recite, šta je bilo. “


“ Prvo ga je onaj, onaj gad izbacio iz našeg sektora, smanjio mu platu i dao mu neko bezvezno radno mesto. Tog dana kada je primao Rešenje Marku je pozlilo. Srčani udar..a kasnije..kasnije je..


“ Šta je bilo kasnije? “


“ Odatle je prebačen TAMO…Na F. Kažu da je flipnuo skroz “


Počele smo obe da plačemo. Koleginica je prva prestala i rekla “ Što ti je život..Ajde smiri se, glavu gore, biće on valjda bolje. “


Nastavila sam kroz par dana da radim sa nekim nepoznatim, nervoznim ženama. Za Marka nisam smela da pitam.


***


Marko je čovek zbog koga sam zavolela posao koji sam radila13 godina. Marko je bio moj učitelj, pored onog Gospodina iz prethodne priče.


Marko je čovek koji je obožavao svoj posao. Radio ga časno i sa puno ljubavi.


Marko je nepravedno kažnjen. Jer nije bio „njihov“ čovek. Politikom nije voleo da se bavi. Nisu ga zanimali ni žuti ni plavi ni crveni, ni levi ni desni.


Marko je dobar čovek koji živi negde sam.


Pomogla sam da dođu do posla i onima koje sam poznavala i onima koje nisam poznavala.


Samo Marku nisam pomogla.


***


Volela bih, posle toliko godina da mu opet čujem glas. Da ga vidim. Da znam da je dobro. Da je pronašao sreću. Da je zadovoljan svojim životom bez obzira na bolnu prošlost.


Mnogo, beskrajno mnogo bih želela da čujem Markov glas.


On je bio moj učitelj, moj uzor…
 
woman-7916845_640.jpg

Iz autobiografije jedne grofice


I šta da vam pričam…te jeseni i zime su svi bili zapanjeni kada su saznali za moje pravo poreklo. Istorijski potvrđeno, arhive ne lažu.

Simče se smejao kao blesav kada sam mu rekla da potičem iz grofovske porodice, doduše propalih grofova, ali titula je to!

Paja i Caca su mi odmah tražili pare na zajam, misleći da mi je čukunčukun deda ostavio zakopano blago.
Poslala sam ih ispred one mlekare i rekla im da traže da godinu dana budu oslobođeni plaćanja mleka i svih mlečnih proizvoda. Komunjare su uzele tu zemlju čukundedi, pa pošto nije donet zakon o restituciji, neka vrate bar nešto, oni što koriste zemlju.

Max nije verovao u te priče da mu je devojka grofica. Sto puta je ponovio “ Kako bre pa ti si klinka sa voždovačkog asfalta, kakva bre grofica “

Dok sam ja njemu ispričala ceo istorijat, morao je da popije dva Džonija i onda je počeo da me ljubi i grli…i da mi i on baraba, traži lovu..

Lepo rekoh mom rođaku da titulu možemo da okačimo mačku o rep i to samo ako mačak dozvoli, a on mi nije verovao.

Svi su me zvali na prijeme. I oni ex i oni sadašnji novinari i političari povodom njihovih godišnjica.

Ljudi, što sam se te zime najela onih malih divnih sendviča, a o tekili i Džoniju da ne pričam.

Naravno, Max i ja smo skidali kilažu u obližnjem fitnes centru i išli smo u zimski bazen. Tamo je i dalje čika Rile prodavao ulaznice. Nama davao popust za noćno plivanje.

Al…dosade i prijemi i fitnes klubovi i ostala čuda.

Dođe proleće. Rođak koji je otkrio poreklo odlepršao u Francusku. Mene Max ostavio zbog neke Cacine sestre od ujaka koja je izbaronisala da je potomak Karađorđevića.

Čudo jedno kako su bile popularne te titule i ta porekla tih godina.

Tog proleća sam počela da radim u desku popularne tv. I naravno, svi su verovali da je to posao preko hotela “ In “ i generalnog.

A nije, časna reč. Grofovska reč.

Samo sam poznavala ex ženu jednog urednika i ona mi je ispričala sto čudesa o uredniku. Njega sam privela na “ informativni razgovor “ i tako sam dobila posao.

Ne živi se od pisanja i grofovske titule, stanovi se ne jedu, a restituciju su spominjali samo pojedinci.

Da, tog proleća sam i zaključila da je bolje biti sa nekim prijatelj nego ljubavnik. Jer posle ljubavi nema prijateljstva, a prijateljstvo može uvek da se pretvori u ljubav.

Da, da…grofica sa voždovačkog asfalta to jest ja, te godine je napravila i posao sa žestokim momkom velikog srca.

Odradili smo nešto i malo prošetali po Londonu, zatim se vratili kući i sve stavili u sef.

Beše to dobra godina…

Danas…danas šetkam malecku po obližnjem parkiću, ne radim u desku više, napredovala sam, a žestoki momak velikog srca je postao dobar gazda jednog mirnog restorana. I moj sadašnji…i moj forever…

Max je odlutao u Kanadu sa Cacinom rođakom i čujem da imaju četvoro dece i da Max radi više od tamošnjih crnaca…

Što ti je život….a nije hteo groficu…
 
1700150675024.png

Jesen u meni​


Iz časovnika izbledele braon boje, još jednom se čula kukavica koja je označavala da je počeo novi sat.

Marija se trgla kada je čula da se oglasila kukavica. Sanjivo je protrljala oči i shvatila da sedi ispred toaletnog stola na kome je, činilo joj se do malopre, skidala šminku.

Sada je videla da je skinula samo jedan deo šminke. Uzdahnula je i nastavila da skida šminku. Kada se ponovo pogledala ispred ogledala, videla je lice starije sredovečne žene.

Videla je svojih 58 godina i haljinu koja ne priliči njenim godinama. Bio je to kostim iz pozorišta.

Te večeri je u pozorištu dobila gromoglasan aplauz. Njen poslednji nastup na daskama koje život znači, kako su govorile njene kolege. Taj izraz joj je sada smetao.

Bio je obična fraza, nešto što koriste glumci kada žele da postave distancu između gledalaca i sebe. Glumci su na daskama, a plebs ispod njih, u prvim ili poslednjim redovima pozorišne sale.

Da li je to natupila jesen u meni? Da li će se od dana koji je dolazio prebrzo, kako je pokazivala kukavica na zidu, smanjiti dolazak njenih prijatelja?

Prijatelja? Ili su to bili samo površni poznanici koji su sa njom delili samo srećne dane? A šta je zapravo sreća, koliko traje? Jedan ili dva trenutka? Trenutak na sceni i onaj posle, kada dobija od vatrenih obožavalaca cveće?

Da li je sreća posao i boravak na radnom mestu?

Poslednjih meseci, pozorište je smatrala samo kao posao. Ranije nije bilo tako.

Bilo je tu poznanika, doduše površnih, bilo je tu starijih i mlađih ljubavnika sa kojima je vodila ljubav a koje nije neizmerno volela.

Nije se osećala staro, nije bila ni bolesna, samo više nije mogla da izdrži tempo rada u pozorištu. Nadala se da će dobijati ponude za filmove, serije ili TV reklame.

Više novca se zaradi na reklamama nego u pozorištu. Ipak, nedostajaće joj žamor publike. Kolege neće jer mnogi od njih snimaju filmove i serije.

Svaki kraj je jedan novi početak, bodrila je sebe i pokušavala da potisne tugu koja ju je obuzela.

Nastaviće se
 
1700257602425.png

Jesen u meni, drugi deo​


Zaspala je sa sumornim mislima, a probudila se sa još sumornijim. Nije znala zašto ju je tuga obuzela. Marija je retko bila tužna.

Dok je radila, mislila je samo na posao, lako je pamtila uloge, volela je glumu. Volela je scenu.

Posle predstava sa kolegama i koleginicama obično bi izašla na večeru ili samo na piće. Vremena za preispitivanje sopstvenog života nije imala.

Napolju je padala kiša. Sa šoljom tople nes kafe posmatrala je krupne kapi kiše kako joj dobuju po prozoru.

Slike prošlosti ređale su joj se pred očima. Uspomene. Lepe i one manje lepe.

Marija je glumu upisala jer se na taj fakultet upisao i Ivan, njena tadašnja velika ljubav. Verovali su da će zajedno igrati u predstavama, u filmovima, u TV serijama.

Imali su lepu, skladnu vezu i svi oko njih su mislili da će ona biti krunisana brakom. Međutim, nije im se dalo. Na trećoj godini studija Ivan je otišao u Švajcarsku kod brata.

Nije se vratio. Tamo je našao posao, a nekad učestali razgovori sa Marijom, naglo su prestali. Marija je od jednog zajedničkog prijatelja saznala da se tamo oženio i dobio sina.

Zahvaljujući fakultetu i prijateljima, Marija je prebolela tu veliku ljubav, započetu još u gimnaziji.

– Kako sam se sada njega setila? zapitala se glasno Marija. Odgovora nije bilo, sama je bila u kući. Čula se ponovo kukavica iz sata.

– Jesen je u meni, a ja sam sama, konstatovala je Marija, ovog puta nečujno.

Sadašnjost ne bi bila ovako sumorna da imam muža, decu, porodicu. Jeste, imala je ona dva rođena brata, ali oni su imali svoje porodice, sada već i unuke.

Da li ljubav osvežava jesen, ponovo je samoj sebi postavila pitanje. Da li više vrede aplauzi na sceni, od vesele porodične graje, vesele samo zato što svi zajedno jedu palačinke sa džemom i eurokremom i smeju se internim šalama?

Da li „obični“ ljudi pate i zašto pate? Zbog malih plata, razmirica u porodici, bolesti?

Da li bih danas bila drugačija da sam se udala za Igora, čoveka koji je režirao predstavu u kojoj sam igrala glavnu ulogu.

Igor je želeo da mu bude žena. Zaista je to želeo. I ona je želela bebu, dve bebe, sina i kćerku..ali…pozorište joj je bilo važnije od ljubavi.

Danas shvata kako je pogrešila.

Tada je mislila da poslovna karijera i porodica ne idu zajedno. Pitala se kako bi putovala po zemlji i inostranstvu ukoliko ima decu. Koliko bi trajala pauza

u radu zbog dece?

– Zašto sada tuguješ? Nisi o ovome razmišljala pre 20-30 godina. Bila si sebična. Namerno je pustila vrelu vodu da je opeče dok je prala šolju..jedinu šolju od nes kafe.

Samci nemaju puno sudova za pranje.

Sećanja su se smenjivala…Videla je sebe kako plače na majčinom grobu a u rukama drži prvu nagradu za najbolju ulogu godine.

Videla je sebe i u Milanu, kako srećna leprša milanskim ulicama čekajući veče i predstavu.

Videla je sebe kao mladu glumicu, svoje uloge..i slike su se ređale-Ivan, pa Igor, zatim jedan Aleksa, sa kojim se takođe rastala zbog brojnih obaveza na poslu.

Bila sam sebična, ponovo je konstatovala.

Kiša je stala. Otvorila je prozor i jesenja svežina je ušla u sobu.

Prestanite više, došlo joj je da vrišti dok je u mislima ponovo preživljavala neke prošle dane.

Prestanite, nestanite..meni je i ovako dobro, šaputala je sa suzama u očima.

– Nastaviće se –
 
Sedenje Marije pred ogledalom i shvatanje da vidi sadašnju sebe a ne
nekada mladu lepu i slavnu me snažno podsetilo na knjigu Priče o moru,
Ive Andrića, koji se bavio istom temom ali naravno na drugi način.
Nemoj preterivati u osuđivanju Marije i njenih loših izbora iz današnje
perspektive. Tada je Marija živela životom punim smisla i zadovoljstva.
Smatrala je da je to baš ono pravo, za nju je i bilo. Siguran sam da bi
se našle one koje bi se s njom menjale. Nisu ni svi brakovi srećni, a neke
nisu doživele bilo kakav oblik sreće.
Ne kažem da se Mariji u životu posrećilo, pogotovo dok je bukvalno živela
u oblacima. Suočavanje sa realnošću je bolna ali ne i nužna opcija.

1700310337646.png
 
Sedenje Marije pred ogledalom i shvatanje da vidi sadašnju sebe a ne
nekada mladu lepu i slavnu me snažno podsetilo na knjigu Priče o moru,
Ive Andrića, koji se bavio istom temom ali naravno na drugi način.
Nemoj preterivati u osuđivanju Marije i njenih loših izbora iz današnje
perspektive. Tada je Marija živela životom punim smisla i zadovoljstva.
Smatrala je da je to baš ono pravo, za nju je i bilo. Siguran sam da bi
se našle one koje bi se s njom menjale. Nisu ni svi brakovi srećni, a neke
nisu doživele bilo kakav oblik sreće.
Ne kažem da se Mariji u životu posrećilo, pogotovo dok je bukvalno živela
u oblacima. Suočavanje sa realnošću je bolna ali ne i nužna opcija.

Pogledajte prilog 1449197
Ja bih se složila da je suočavanje sa realnošću bolno, ali uprkos tome je potrebno i
važno. Ono nam otvara put za lični rast, u smislu da razumjevanjem stvarne situacije
budemo podstaknuti da dublje istražujemo svoje vlastite vrijednosti. Također, suočavanje
sa promjenama i stvarnošću nam omogućava razvijanje sposobnosti prilagođavanja
novim situacijama. I na kraju, kada smo svjesni stvarne situacije, možemo donositi
odluke na temelju realnosti umjesto na osnovu iluzija.
 
Poslednja izmena:
1700339143223.png

Jesen u meni, treći deo​

Marija je satima plakala. Zatim se istuširala i uvukla pod toplo ćebe da čita knjigu.

Knjiga će me razonoditi. Nestaće ove turobne misli. Ponovo je pričala glasno iako je bila sama u stanu. Nije joj bilo jasno zašto je baš sada uhvatila melanholija.

Te večeri je utonula u dubok, okrepljujući san. Sanjala je sebe i neke nepoznate dečake i devojčice. Sanjala je porodične izlete sa nekim, njoj nepoznatim muškarcem. Sanjala je pravu ljubav. Sanjala je da je pre mnogo godina birala nešto drugačije.

Narednog dana se probudila kasno. Rešila je da razgovara sa prijateljicom koja je psihijatar.
– Možda će ona znati kako mogu da prebrodim ovu tugu. Možda će mi reći šta da radim.

Jelena je pažljivo slušala Mariju. Na kraju joj je rekla da je ona savršeno psihički zdrava osoba i da su suze normalne. Rekla joj je i da je svaki kraj zapravo jedan novi početak.

Dugo je razmišljala o njenim rečima. Iz razmišljanja ju je trgla melodija njenog mobilnog telefona. Zvala je Ivana, žena njenog brata. Razgovarale su o svemu i svačemu, a onda je Ivana pozvala da dođe u nedelju kod njih na ručak. Sreten, Marijin brat pozvao je i neke kolege sa posla, da proslavi sinovljevo zaposlenje ne neodređeno, u jednoj stranoj banci.

– Razonodićeš se, nećeš biti sama- naglasila je Ivana.

U subotu popodne Marija je otišla kod frizera na šišanje, farbabanje i feniranje. Nije znala kako da ukroti svoju predugu kosu i rešila je da nešto menja. Išla je i u kupovinu. Kupila je bratancu torbu za novi laptop, bratu i snaji vino i kafu.

Nije imala običaj da im stalno nešto kupuje kad dolazi kod njih. Kafa se podrazumevala.

Te nedelje Marija je, pored ostalih gostiju, upoznala i Marka. Radio je kao sistem administrator u preduzeću njenog brata. Marko je bio razveden. Saznala je i da je tri godine mlađi od nje.

Provela je prijatan dan kod brata i snaje. Oni su se šalili na njen i na Markov račun.

– Vreme je da se udaš seko, smejao se Marijin mlađi brat.

-Nastaviće se-
 

Jesen u meni, četvrti deo​


1702329011410.png

Prošlo je deset dana od ručka na kojoj je upoznala Marka. Iako mu je dala svoj broj mobilnog, Marko nije slao SMS, niti je zvao.

Marija je pozvala Ivanu i tužnim glasom je rekla da je Marko nije pozvao.

– Eto, znala sam da od tog upoznavanja neće biti ništa. Nisam ni očekivala da me odmah pita da se udam za njega, ali..nije se ni javio.

– Marija, Marko je sutradan posle onog našeg ručka otputovao na neki seminar u Austriju. Ne verujem da je imao vremena da ti se javi. Nemoj da brineš, ako si mu se bar malo svidela, on će poslati SMS ili će se javiti.

– Bože dragi, ponašam se kao neka šiparica, uzdahnula je Marija.

– Nisi ti šiparica, samo si već dugo sama a sada imaš i previše vremena da razmišljaš o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

– Dobro, hvala ti što si me utešila. Čujemo se! Marija je završila razgovor.

Marko se javio dva dana kasnije. Izvinjavao se što ranije nije zvao, objašnjavao kako je bio zauzet. Marija je uglavnom ćutala a on je pričao. Na kraju je pitao da li je raspoložena da sa njim popije kafu. Pristala je.

U kafiću neobičnog imena „Kod Timotija“ u blizini Banjičke šume nazvane po Timoti Džon Bajfordu engleskom reditelju, Marija se sama otvorila. Pričala mu je o pozorištu, o kolegama kojih više nema i o ulogama koje je mnogo puta igrala na sceni. Počela je da mu priča o reklami koju treba da snima za jednu televiziju, a onda je Marko naglo prekinuo:

– Izvinjavam se što Vas prekidam Marija, ali moram nešto da pitam, a neprijatno mi je zbog toga?

– Pitajte, ne postoji razlog zbog koga bi Vam bilo neprijatno..

– Pa..jeste neprijatno..prvo, molim da ne persiramo jedno drugome, a zatim molim da me ne shvatite pogrešno..

Marija ga je posmatrala i ćutala.

– Nikada nisam znao da igram, nisam imao priliku ni da učim, a evo za mesec dana idem na jednu večeru i mislim da će se zatim tamo puštati muzika..

– Marko, ne persiram, rekla je Marija uz osmeh i dodala- šta će ti škola za neko narodno kolo? Nisi obavezan da ga igraš.

– Ne, nisi me razumela. Moja firma slavi 10 godina saradnje sa jednom stranom firmom. Prijem će se održati u ambasadi. Čuo sam da će biti i muzike..

– Kako mogu ja da pomognem- Marija je bila iznenađena. Ja znam da igram, ali..

– Molim te da sa mnom ideš na časove plesa, a evo, unapred te zovem da ideš sa mnom i na taj prijem.

Ćutala je i Marko se zabrinuo.

– Razumeću ukoliko imaš obaveza oko snimanja reklame.

– Marko, rado ću biti tvoja partnerka u školi plesa. Dopada mi se i predlog da idem na taj prijem.

****

Sledećeg meseca Marko je savladao osnovne korake uz veliku Marijinu pomoć. Te večeri, na prijemu, novinari su je slikali i pitali se ko je čovek pored nje. Nije davala izjave.

Kada su se vraćali kući, Marija je predložila da popiju jednu pravu, tursku kafu.

I nisu se te večeri poljubili, ili što deca kažu „smuvali“. Bilo im je samo prijatno dok su pili kafu i slušali onu kukavicu iz starog sata.

– Nastaviće se-
 

Jesen u meni, peti deo​

1702512847073.png

– Znaš, ja sam Jesen. Tako se osećam. Tužno i prazno- rekla je Marija jedne večeri Marku, kada je vozio kući nakon večere.

– Marija, Jesen zna da bude lepa. Ona je mirna, remete je samo zvuci kiše, ali je zapravo lepa. Da li si nekada pevala na ulici ili u svom dvorištu dok je padala kiša?

– Nisam.

– Pevaćemo jednom zajedno, kad padne kiša.

Marija i Marko su se često viđali. Kada su otvorili dušu jedno drugome, znali su da će biti najbolji prijatelji. Iz prijateljstva se obično rađa ljubav. Znali su to oboje, ali su puštali da sve ide svojim tokom, spontano.

Marko je radio ponekad i popodne i vikendom, a Marija je snimala reklame i dobila je ponudu da ponovo igra u svom matičnom pozorištu. Uloga žene Ilije Čvorovića u drami „Balkanski špijun “ nije joj se mnogo svidela, ali želja da opet zaigra “ na daskama koje život znače“ bila je jača.

Svoje obaveze su oboje usklađivali i nalazili su vremena za sebe.

Marko je na premijeri „Balkanskog špijuna“ doneo Mariji veliki buket ruža. Znao je da ona voli ruže.

Dani i meseci su prolazili. Marijina tuga je nestala. Za to je najpre bio zaslužan Marko, znala je to.

I Marko se više nije osećao kao razvedeni mračni osobenjak. Znao je da to duguje Mariji.

Došlo je proleće. Padala je kiša tog dana kada je Marko pozvonio Mariji na interfon.

– Siđi dole da igramo!

– Stvarno to misliš? Nisam znala da pamtiš, pričali smo o tome pre par meseci.

– Pamtim sve kada si ti u pitanju.

Igrali su i smejali se. Ulica je bila pusta, svetla su mahom bila ugašena. Ponoć je prošla.

Te noći je Marija prvi put dozvolila Marku da prenoći kod nje.

Da, zvuči sve kao iz romana MirJam, ali tako je bilo.

Tačno na godišnjicu upoznavanja Marko je zaprosio Mariju.

– Ali, jesen u nama…

– Marija, svako godišnje doba je u nama. Godine nisu važne kada je ljubav u pitanju.

– Da Marko, želim da budem tvoja žena, Marija je plakala i smejala se istovremeno.

Svadba je bila lepa. I Mariji je lepo stajao beli kostim koga je nosila umesto venčanice.

– Eto, udala mi se seka! Sreten je bio srećan zbog svoje starije sestre.

*

Godinu i po dana kasnije Marija je odustala od glume u pozorištu. Ona i Marko su postali hranitelji prelepe desetogodišnje devojčice.

Maja je unela žive boje proleća i leta u njihove živote. Marija nikada više nije izgovorila reči „Jesen je u meni“.
 

Neću da budem tvoja lutka za igranje​

porcelain-doll-1143625_640.jpg

Kada poželiš uzmeš me i igraš se sa mnom
onda me odbaciš negde
u neki kutak
i čekaš ponovo
prigodan trenutak

Da uzmeš me i igraš se sa mnom
onako kako ti se sviđa

Neću da budem tvoja lutka za igranje
Ja nisam lutka

Imam i srce i dušu i telo
i sve je to moje
i ništa od toga ne može da bude tvoje

Imam srce, imam dušu
srce i duša žele nešto lepše
trajnije, bolje
i zato nisu, niti će biti tvoje
 
1707413246584.png
San koji se pamti zauvek
-lično iskustvo-

Postoje snovi koji dugo ostaju u našem sećanju. Postoje i oni drugi, koje želimo što pre da zaboravimo.

2009.godina. Sanjam i nesvesna sam koliko istine ima u tom snu.

Sanjam da kupujem stan u naselju u kome na javi žive moj ujak sa porodicom i šefovica sa porodicom. Sa tom šefovicom sam se lepo slagala, na javi.

Ne vidim mamu, sestru, zeta, ujaka, bilo bi logično da su tu, jer kupujemo stan. Sama sam.

Ulazim u nedovršenu zgradu. Kod ulaznih vrata, na stepenicama sede dva dečaka Roma. Pitam ih šta tu rade tu. Kažu da čuvaju moj i druge kupljene stanove.
Odjednom je pored mene šefovica, odlazimo da vidimo moj budući stan. Ulazim u stan. Ne izgleda kao novi stan, kao da je tu neko već živeo. Šefovica nestaje.
Ulazim u kuhinju. Vidim da je puna nekog starog nameštaja. Odjednom čujem glas pokojne babe ( u snu ne znam da je umrla ).

" Pa zar niste kupili nove kuhinjske elemente? " Baba je ljuta. Hoću da joj odgovorim, ona nestaje. Jedan od dvojice malih Roma prilazi mi i objašnjava da su te stvari stavili samo kako bi dali ideju za kuhinju. I on nestaje.

Izlazim na terasu, pored mene je šefovica. Pokazuje mi ujakovu terasu. Pokazuje i svoju. Vidim šta joj stoji na terasi. Ispod terase stoji nov automobil. Šefovica kaže da je taj auto kupio njen muž pre nedelju dana.

I šefovica nestaje. Ponovo sam ispred zgrade, ne dopada mi se zgrada u celini. Odjednom čujem dedin glas ( ne znam u snu da je umro ). Kaže mi: " Nemojte još prodavati stan. Ima vremena. I nemojte da kupujete stan ovde."
Budim se. Odlazim na posao.

Zovem šefovicu da zajedno pijemo kafu. Prepričavam joj san. Hvata se za glavu. "R, šta ovo znači???" pita me zatim kako se osećam posle tog sna. Kažem joj da sam dobro.

I tada počinje da priča, a ovog puta se ja hvatam za glavu.

1. Šefovica na javi stanuje u tom naselju i praktično je komšinica mog ujaka. Sa njene terase se stvarno vidi ujakova terasa.

2. Nikada nisam išla kod šefovice. Ono sve što sam videla na njenoj terasi, stvarno se nalazi na njenoj terasi. Bukvalno sve što sam sanjala zaista postoji na terasi.

3. U tom naselju, u stvarnosti, zaista se zidaju nove zgrade.

4. Muž moje šefovice je stvarno kupio nov auto, ali ona o tome nije pričala na poslu.

5. U stvarnosti, mali dečaci Romi, šetkaju ispred zgrada koje se zidaju.

Da li je ovo bio samo san? Kako se tako mnogo stvari poklopilo sa stvarnošću?

Prošlo je mnogo, mnogo godina a ja pamtim ceo san. Zašto?
 
FORUM.jpgZa Maksu

Ne uspevam da pronađem reči kojima bih opisala kako sam se osećala kada sam saznala da si zauvek zaspao.
I danas sam tužna. Nismo bili najbolji prijatelji, ali ostavio si trag u mojoj duši.
Svoju dobrotu si davao svima nama, na ovom malom parčetu virtualnog neba.

Teško je reći "Zbogom", teško je reći "Nikad više"...

Sanjaj najlepše snove. Sada te ništa ne boli. Znam da si na nebu među anđelima.
Pitam se da li ćeš i anđelima deliti srca kao što si ih delio ovde.
Bio si hrabar uprkos teškim bolestima.

Ovo mesto bilo je tvoje utočište, beg od bolova. Sada ne mogu da zamislim da me nećeš kasno uveče pozdraviti.

Spavaj i odmaraj svoje namučeno telo.

I čekaj, čekaj na onoj planeti koja se zove Drugarstvo, čekaj na tom mestu.. Sigurno ću jednom doći.

Hvala ti što si bio moj drug na ovom forumu..

:heart:
 

TRGOVAČKI PUTNICI, I TETKINO VOLJENO ZLATO​


1708638587883.png

Trgovačkih putnika koji nude raznorazne magične krpe, kozmetiku, ili knjige, kao i promotera Cepter, Kirbi i drugih proizvoda ima svakog dana sve više.

Obilaze oni državna i privatna preduzeća, nude karte za pozorište, prodaju bižuteriju i zlato, gore pomenute magične, ali i druge krpe.

Da li je kupovna moć u Srbiji porasla? Jedna stara izreka kaže-svaka roba ima svog kupca…ili možda baš nije tako?

Ako ste pomislili da je ovo post o ekonomiji ili politici-pogrešili ste.

Ovo je priča o promoterima Kirbi usisivača, i priča o hrabrosti mog malog, slatkog đaka prvaka.

Pored toga što obilaze preduzeća, trgovački putnici i promoteri obilaze i zgrade, i zvone-od vrata do vrata.

Stigli su tako jednog dana, i do naselja gde žive moji sestra, zet i klinci.

Sestra je tog popodneva morala da ide u vrtić, po malu princezu. Moj sestrić je želeo da ostane sam, i da odigra još jednu igricu, posle urađenog domaćeg zadatka.

Između trećeg sprata i prizemlja, sestra je videla promotera Kirbi usisivača. Znala je da će zvoniti i na vrata njihovog stana.

Sišla je u prizemlje i pozvonila na interfon:

“ Maki dušo, zvoniće jedan čika, i tražiće mamu. Nemoj da mu otvaraš vrata, sedi u stanu i ćuti. Brzo se vraćam, ćao! “

Moja sestra možda nije stigla da pređe ulicu, a Marko je pozvao baku:

“ Baba, mamu juri jedan čika! Ja sam u stanu sam, moram da ćutim, ćao! “ -prošaputao je i prekinuo vezu.

Baka je zbunjena i zabrinuta, odmah pozvala svoju ćerku…a ona se nije javila na mobilni!!!

Vratila se kroz desetak minuta kući, pozvonila je na interfon, a Maki je opet šaputao: :)))

“ Ko je? “

“ Ja sam, otvori nam! “

“ Mama, da li si to ti? “

“ Ja sam, šta ti je-otvaraj „.

Maki je otvorio, a sestra je zatim pozvala mamu, i vrištala je od smeha kada je pričala o Makijevoj “ hrabrosti „.

Dan kasnije, kada sam čula ovu priču, pozvala sam sestru…i pitala je:)))

“ Dobar dan, da li vam treba Kirbi usisivač? „


***

Sa bloga "Noćna šaputanja" - objavljeno 25.10.2012.
 
Moja javna objava na Fejsu...kasnije sledi tekst sa bloga na kome sam pisala o Udruženju koje spominjem u objavi:

1 ч ·
Подељено са Јавно
Јавно




Moje naselje Marko i ostali iz neformalnog Udruženja,
Zašto se ukida linija 26L? Konkretno -ZAŠTO??? Šta se tačno dobija tim renoviranjem ulice?

Da li znate da je školska godina u toku? Koliko naše dece ide u Zmaj i u Đuru? Kako da stignu do tih škola?

Da li znate da u gornjem delu naselju žive i stari i bolesni da li će oni morati da idu taksijem do okretnice 26 da bi išli kod lekara ili da srede neke svoje obaveze?
Kako to sa ponosom obaveštavate ljude u grupi Moje naselje? Gde je i šta je tu ponos?
Ponos je što NEMAMO prevoz a živimo u Beogradu?

Moje naseljeNemojte da zamajavate ljude u grupi, radovi neće trajati 10 dana. Neko će ih pre beogradskih i opštinskih izbora zvanično zatvoriti. Tačnije, otvoriti asfaltiranu ulicu. Šapić ili Vučić svejedno, ovo se radi zbog njihove kampanje.

Moje naselje- Neformalno Udruženje građana, sram vas bilo!

Šta će da rade roditelji sa malom decom koja idu u vrtić van naselja, a nemaju automobile već se voze tim busićem?
Umesto da se uvede još jedno vozilo ili dva 26L, gornji deo naselja biće od sutra bez prevoza.

Rekonstrukcija tog dela ulice Vojvode Vlahovića do gornjeg dela naselja mogla je da se radi po završetku školske godine i u vreme kada ljudi idu na odmor.

I na kraju molim nadležne iz opštine Zvezdara da objasne koje je to stajalište "Veliki mokri lug", da li je u blizini ovog gornjeg dela naselja Vojvode Vlahovića?
Ako nije..zašto se ne bi mini bus 26L okretao na Medaku 3 kao i do sada?

PS. Moje naselje Kako vi, kao neregistrovano i neformalno Udruženje građana koje nije izabrano većinom građana naselja Vojvode Vlahovića, idete na sastanke sa nadležnima u opštinama Zvezdara i Voždovac i na sastanke sa nadležnima u Gradskoj upravi grada Beograda?
 
Jedno neregistrovano Udruženje građana

1709933736156.png

Napomena: Nemam ništa protiv registrovanih Udruženja građana

Nerado pišem negativne tekstove. Nisam hejter i ne vidim sve crno ukoliko sam umereni pesimista.

Na jednoj beogradskoj opštini postoji neregistrovano Udruženje građana. Ime Udruženja je nevažno. Važno je to što Udruženje dobija ogromnu medijsku pažnju.
Takođe, u svojim objavama na društvenim mrežama Udruženje OBAVEZNO taguje državne funkcionere koji nemaju ingerenciju i po zakonu nisu nadležni za probleme jednog naselja u Beogradu.

Nisam želela da postavljam u nekom komentaru na stranici Udruženja neka pitanja. To činim ovde. Drugačije ne mogu.

Dame i gospodo iz Udruženja, zašto niste registrovali svoje Udruženje? Samom registracijom Udruženje može da dobija donacije iz opštine, Grada, od ljudi koji imaju veće sume novca koji mogu da doniraju vaš rad? Opštine i Grad izdvajaju sredstva za rad i projekte raznim registrovanim Udruženjima.

Nisam iznenađena pažnjom koju dobijate u medijima bliskim ovom režimu. Ne iznenađuje me ni uvažavanje i podrška funkcionera koje dobijate.

Stalno ističete da se bavite ekologijom i problemima samog naselja. Hvala vam što ste zasadili malo drveća, očistili od smeća nekoliko lokacija u naselju. Hvala i za zalaganje da naselje ima bolji prevoz.

Ne mogu da vam zahvalim za stvari koje niste uradili: naselje u kome uglavnom žive roditelji sa malom decom nema nijedan semafor, a potrebna su dva ili možda i više.

Naselje, tačnije gornji deo naselja koje pripada beogradskoj opštini Zvezdara neretko posećuje i predsednik opštine. Njegove izjave i vaše emituju se na televizijama bliskim režimu.

Zašto se ljutite kada vam neke komšije kažu da radite za ovu vlast? Da li ćete biti ljuti i na mene zato što otvoreno kažem da ste mesni odbor vladajuće stranke?

Da niste bliski režimu, da niste mesni odbor stranke na vlasti, ne biste imali priliku da kontaktirate funkcionere na nivou opštine i Grada. Ne biste dobijali vreme i prostor na televiziji i u štampanim medijima.

Ako ste Udruženje koje se bavi ekologijom zašto niste bili prisutni na nekom protestu koje organizuju ljudi koji se bune protiv mini hidrocentrala?

Da li vi to delujete samo lokalno, a problemi ljudi koji ne žive u ovom delu Beograda, kao i u drugim mestima u Srbiji vas ne zanimaju?

Nema saopštenja na vašoj Fejsbuk stranici u kome podržavate one koji se bore protiv rada RIO TINTA. Da li ste reagovali protiv uništavanja istorijske baštine na Kalemegdanu na kome trenutno traje zidanje nekog objekta? Niste.
Vi ste „ekološko“ Udruženje i treba da pružate podršku drugim ekološkim Udruženjima. Vas i ne zanima strašno stanje u nekadašnjem PKB-u.

Ne žalite za životinjama-kravama koje su u očajnom zdravstvenom stanju.

Ah da..Vi ne podržavate one koji misle drugačije od ovog režima. Par godina živim u ovom naselju. Do sada sam videla četiri klupe u „centru“ naselja. Videla sam i čišćenje smeća i otpada za koje je zadužena Gradska čistoća.

Niko od vas nije pokosio livadu koja se nalazi nedaleko od tog tzv „centra“ naselja. Livada je puna krpelja, miševa, pacova, zmija-smukova.

Trava je tu trenutno visoka metar i po. Suva je jer nije bilo kiše. Zamislite da neko slučajno baci polu ugašenu cigaretu i izbije požar zbog toga. Ko će biti u tom slučaju kriv?

Opština kojoj pripada jedan deo te livade ili fizičko lice kome pripada druga polovina? Opština, tačnije funkcioneri opštine često su u ovom naselju a fizičko lice ne živi u naselju te samim tim ne može da kosi deo livade.

Imala bih još dosta toga da vam ovim putem kažem, ali ovde stajem.

Molim da se ne naljuti neko od vas, ukoliko naleti na ovaj tekst. Napisala sam istinu. Nisam vas pohvalila za neke stvari.

Dame i gospodo, ne možete slušati samo reči hvale na vaš račun. Poslušajte i drugačije mišljenje. Osnova demokratije je da se čuje i drugačije mišljenje. Nadam se da to znate.

Tekst napisan 12.08.2021.godine
 

TEMA.jpg
Pobednica​


Odlomak iz neobjavljenog rukopisa

PROLOG

Tog vrelog i sparnog popodneva Sonja Ilić, penzionisana profesorka Medicinskog fakulteta i specijalista neuropsihijatrije, po drugi put je uključila klima uređaj.

Jedan deo svog trosobnog stana pretvorila je u ordinaciju. Kod ove, još markantne i lepe žene dolazili su svi oni koji su mogli da priušte sebi lečenje i psihoterapiju, bez čekanja u redu u nekoj državnoj ustanovi.

U laganim letnjim pantalonama pastelne boje i u širokoj košulji takođe pastelne boje ovog popodneva je čekala svoju novu pacijentkinju.

Ana Filipović je tačno u šest sati pozvonila. „Ne voli da kasni, to je dobar znak“ pomislila je u sebi Sonja.

Ana Filipović, tridesetšestogodišnjakinja, kratke crne kose i srednje visine, obučena u letnju haljinu i ravne sandale, ušetala je u stan svog novog psihijatra.

– Ana, udobno se smestite. Doneću nam hladan čaj. Da li pušite, da donesem i pepeljaru?

Anu je ovaj pristup pomalo zbunio, ali je prihvatila i hladni napitak i pepeljaru.

– Vi prvi put dolazite kod mene. Vidim da ste Upitnik-formular skinuli sa mog sajta, popunili ga i odštampali. To je odlično jer to vreme potrebno za popunjavanje Upitnika iskoristićemo za razgovor.

Vi ste novinar u jednoj medijskoj kući. U Upitniku ste naveli da ste depresivni, nervozni i napisali ste da ste svesni da ste sami krivi. Zašto okrivljujete sebe?

– Došla sam kod Vas jer više ne mogu da podnesem samu sebe. Ljuta sam jer sam dozvolila da uđe u moj život i napravi pakao od njega.

– Dobro, možete da počnete priču, ali od samog početka. Ko je zaslužan za Vašu depresiju i ko je to napravio od Vašeg života pakao?

Ana je počela da priča, a doktorka Sonja Ilić je nije prekidala. Neprimetno joj je dodala pakovanje papirnih maramica i sipala još hladnog napitka.
 
1719096421821.png
Pomešale se veze

- Smeh je dozvoljen -


Bilo je to ono vreme kada nisu postojale digitalne telefonske centrale, a moja ulica, tačnije, mi smo, preko veze dobili fiksni telefon 1987. godine, u sred Beograda, da... Ovo je priča iz davne, čini mi se, 1988. godine.

Glavni akter – opet moja bakuta, ko bi drugi, jer je bila biser…

Tog dana se čula sa mojim stricem.

Međutim, tokom razgovora, u priču se umešala prvo njena prijateljica koja je htela da nas zove, i na kraju moj tata koji je zvao kuću sa posla, da vidi šta treba da kupi na Cvetnom trgu, jer nam je ta samousluga bila najomiljenija.
Baba priča sa stricem.

Prijateljica viče: „Halo Rado, halo, ja sam...“

U vezu se meša moj tata: „Ej, ja sam, šta da kupim?“

Bakuta odlepi i krene: „Aman Dragoljube gde si ti, je l' si to kod Raleta na poslu, ili si kod moje Rade, kuku meni, Dara će da te ubije! A Rale, pa zar ti ne radiš...? Аman, gde ste se svi okupili bez MENE?!“

Rada-prijateljica: „Halo Rado, veze se mešaju, zovem posle...“ I prekide žena.

Dragoljub i tata smeju se i razgovaraju, ne brenuju babu ni 2 posto. Kako su deca, kako je beba, bla, bla...

Onda moj stric kaže babi: „Tetka, ja sam na Vidikovcu, Rale na Nоvоm Beogradu, centrala ti je užas, aj' zvaću posle...

Baba: „Ne beži crni Dragoljube, ti si to kod Rade, kuku meni... А šta vam Rale radi tu?“

Dragoljub: „Aman tetka, ne kapiraš bre ništa, ajde zdravo...“ I spusti joj slušalicu.

Bakuta se onda okomi na tatu: „Rale, lažete me i ti i Dragoljub, ma kako ja razgovaram sa vas troje u isto vreme… Ko zna gde ste...“

Tata: „Daj mi ženu da pitam šta treba za kuću, ‘ej polazim za sat vremena odavde sa posla, mama, sa posla...”

Baba spušta slušalicu i žali se meni i mami. Telefon opet zvoni – tata. Dogovara se sa mamom šta da kupi. Već ima spisak, nego, da li treba još nešto…


I tu se bakuta smrtno uvredila na sve nas. Smejali smo se, a deda je još dodatno zezao, kako kao gospodža sa Bulbudera ne zna da koristi telefon.

Sledeće nedelje su nam bili u gostima stric i strina Dara. Kasnije na ručku i ta njena drugarica. Bakuta je ćutala, i nekih mesec i više dana odbijala da se javi na telefon.

:zcepanje: :zcepanje:
 
Poslednja izmena:

1720003131577.pngTetka Smiljini saveti​

Leto beše na izmaku, kada je Višnja došla kod tetke na par dana, da odmori pre ispitnog roka.

Tetka Smilja je živela u maloj varošici, redovno je sa komšinicama pila kafu, ali ovog jutra je svima javila kako ima gošću, pa će biti druge prilike za kafu. Osim tih komšinica retko je ko dolazio kod Smilje. Živela je sama, a ono malo rodbine razišlo se što po gradovima, što po inostranstvu. Nije imala sa kim da priča o svom životu i da se kaje nad njim..komšinicama je davno to ispričala.

Višnja je odlučila da obraduje svoju tetku i da joj promeni monoton život makar na par dana.

Sedele su u dvorištu, na baštenskoj garnituri, i tetka Smilja je prvo poslužila slatkim od belih trešanja, kako red nalaže, a zatim kafom- pre ručka. Bilo je još rano za ručak.

– Znaš sine moj, kažu uči školu, postani svoj čovek..a vidiš koliko je nezaposlenih na birou. Ne kažem ja tebi da zapostaviš fakultet, kreni putem koji si izabrala, nego samo glasno razmišljam. Plašim se dete moje, kako ćeš se kasnije snaći. Diploma u džepu, a ti prodaješ jaja na nekoj tezgi. Ima toga u današnje vreme, lepo tetkino dete. Šta meni danas vredi diploma fakulteta kada je penzija mala? Moraš i na starost da razmišljaš. Brzo ona dođe, dok se okreneš prođu godine.

Dete moje, uči nešto i završi ali da odmah nađeš posao u struci.

– Teto, mene čeka posao u firmi gde je tata jedan od šefova. Obećali su mu da ću početi da radim kad završim fakultet. Ali, on mora u penziju. Takav su uslov postavili.

– Vidiš dete, postavljaju uslove. A da je tvoj otac neki direktor ili budža kako to vi mladi kažete, dobila bi direktorsko mesto i šofera pride. Znam ja kakva su danas vremena. Samo tatina i mamina deca iz tog snobovskog miljea dobijaju odmah poslove, avione, kamione.

Čudna vremena sine moj. Ali, da zanemarimo ove teške teme. Lepo je i sunčano jutro. Dete, imaš li ti nekoga kome si poklonila ljubav?

– Imam tetka jednu vezu. Šta će od nje biti, videćemo. Dvoumim se.

– Nemoj dete moje. Nemoj kada ti tvoja tetka kaže. Pričaju da je brak odricanje, da u braku trpiš svašta, da ti muž vileni po kafanama dok ti menjaš deci pelene. Ima toga sine. Ima svačega u životu. Ali, gledaj mene. Kao stari panj provodim ovde dane. Nemam s kim da se radujem, nemam s kim da se posvađam. Da nije ovih komšinica, sama bih pila ovu kafu. Meni je čemerna.

– Zašto se ti tetka nisi udala? Bila si lepa devojka. Gledala sam slike.

– Prvo pogibe moj brat, a tvoj stric. Zatim se otac šlogirao. Majka pod stare dane prešla u neku veru, što je naša crkva smatra za sektu. Po vasceli dan je bila tamo u nekoj njihovoj kući za sastanke.

Ja sam gledala bolesnog oca, kuvala, spremala. Ne kažem ja da nisu dolazili momci-jesu. Tražili su da izađemo, da se zabavljamo. A ja tvrdoglava i izbirljiva, plus dodatno opterećena u kući, svakome sam nalazila mane. I ostadoh sada sama.

Nemoj da budeš kao ja. Ti si pametna, lepa, divna devojka i treba da nađeš životnog druga. Rodiš decu, ona porastu, a ti onda imaš i da se s nekim porazgovaraš kad ostariš i da te neko gleda, da ti pruži čašu vode.

– Čašu vode?

– Tako se kaže lepo tetkino. Nego, popismo kafu. Odoh da vidim ručak. A ti se prošetaj avlijom, uzberi neki cvetak, da ukrasiš sobu, a ja ću da spremim pelcere za tvoju mamu. Polako, nigde ne žurimo. Ne ideš kući dok se lepo ne odmoriš.

Šta ja pričam, matora usedelica! Puna sam priče, a supa tamo vri. Odoh dete u kuhinju, a ti šetaj, i razmisli malo o ovim mojim savetima. Možda je neki i pametan, ko zna.
 
FORUM FORUM.jpg

O ljubavi ćutiš


O ljubavi ćutiš. Zaboravila si njeno značenje. Pretvorila si se u kamen. U santu leda.
Kamen je težak, ne može da se pomeri. Do proleća je daleko, santa leda se neće istopiti. I šta ja da radim sada?



Čitala je reči njegovog imejla. Bolele su je. Nije brisala suze. Kapljale su po tastaturi. Šta da mu odgovori?


Znaš, bolesna sam. Nemam snage da se borim. Nemoj da dolaziš. Niko mi nije potreban.


Slomio bi se. Došao bi prvim avionom, vozom ili autobusom. Došao bi. Pitanja bi se nizala. Predlagao bi da dođe kod njega. Tražio bi najbolje lekare. Zašto?


Zašto da bude nesrećan? Možda joj ne bi verovao jer još uvek izgleda isto. Trči, smeje se, radi, živi.


A šta će biti za par meseci? Zar da ostane sa njom u ovom Gradu koji, kao ni ona, nema budućnost?


Ne, ništa mu neće pisati. Telefonsku karticu je bacila odmah po izlasku iz bolnice. Promenila je broj. Samo najbliži znaju.


Da li joj je on blizak? Jeste.


Koliko juče su pravili planove. Sanjali budni. Žestoko vodili ljubav. A onda je on morao da ode. Da pripremi sve kako bi mu se i ona pridružila.


Ne vredi da mu piše. Neka misli da ga je prevarila čim je ušao u avion. Neka misli da je *****. Da je iskoristila njegovu ljubav. Da je zla..da je..


Ušla je neplanirano u njegov svet. Eto, tako će i da izađe.


I o ljubavi ćuti. Postala je kamen. Santa leda.


Ljubav je kad oslobodiš onoga koga voliš. Kada ne želiš da mu nanosiš bol. Mesecima bi mu nanosila bol. Možda i godinu, dve, tri.


Ovako je bolje. Bolje za oboje.


Izbrisaće njegov imejl. Izbrisaće sve fotografije sa njim. Zaboraviće. Mora da zaboravi.


Ljubav je reč koju će izbrisati iz svog rečnika.
 
Pogledajte prilog 1582039
O ljubavi ćutiš


O ljubavi ćutiš. Zaboravila si njeno značenje. Pretvorila si se u kamen. U santu leda.
Kamen je težak, ne može da se pomeri. Do proleća je daleko, santa leda se neće istopiti. I šta ja da radim sada?



Čitala je reči njegovog imejla. Bolele su je. Nije brisala suze. Kapljale su po tastaturi. Šta da mu odgovori?


Znaš, bolesna sam. Nemam snage da se borim. Nemoj da dolaziš. Niko mi nije potreban.


Slomio bi se. Došao bi prvim avionom, vozom ili autobusom. Došao bi. Pitanja bi se nizala. Predlagao bi da dođe kod njega. Tražio bi najbolje lekare. Zašto?


Zašto da bude nesrećan? Možda joj ne bi verovao jer još uvek izgleda isto. Trči, smeje se, radi, živi.


A šta će biti za par meseci? Zar da ostane sa njom u ovom Gradu koji, kao ni ona, nema budućnost?


Ne, ništa mu neće pisati. Telefonsku karticu je bacila odmah po izlasku iz bolnice. Promenila je broj. Samo najbliži znaju.


Da li joj je on blizak? Jeste.


Koliko juče su pravili planove. Sanjali budni. Žestoko vodili ljubav. A onda je on morao da ode. Da pripremi sve kako bi mu se i ona pridružila.


Ne vredi da mu piše. Neka misli da ga je prevarila čim je ušao u avion. Neka misli da je *****. Da je iskoristila njegovu ljubav. Da je zla..da je..


Ušla je neplanirano u njegov svet. Eto, tako će i da izađe.


I o ljubavi ćuti. Postala je kamen. Santa leda.


Ljubav je kad oslobodiš onoga koga voliš. Kada ne želiš da mu nanosiš bol. Mesecima bi mu nanosila bol. Možda i godinu, dve, tri.


Ovako je bolje. Bolje za oboje.


Izbrisaće njegov imejl. Izbrisaće sve fotografije sa njim. Zaboraviće. Mora da zaboravi.


Ljubav je reč koju će izbrisati iz svog rečnika.
Prelepo...
 

Back
Top