Sonaticina pisanija

Nešto kao uvod: Većina mojih priča nalazi se na blogovima Noćna šaputanja i u Dnevniku slučajne domaćice - oba bloga su na WP


KROFNE​

Ova priča je istinita i dogodila se davno, ali se sećam svakog detalja, kao da se to dogodilo juče.

Moja koleginica i ja. Sedimo iza jednog šaltera, nove na poslu, i ne snalazimo se najbolje. Plašimo se i " svoje senke ", doručkujemo u parkiću, kifle i jogurt. Ne smemo da odemo ni po kafu, da nam neko ne prigovori što smo napustile radno mesto.

Iz današnje perspektive, sve ovo mi deluje smešno.Tada mi to nije bilo nimalo smešno.

Jednog dana koleginica se javila da je bolesna i da neće doći na posao. Wow, veća odgovornost za mene, uplašenu klinku ubačenu u svet ajkula.

Dobro je, ponela sam doručak od kuće, mislila sam u sebi. Te jadne i čemerne 1993, iako sam imala dovoljno novca, prodavnice su bile prazne...i doručak je bio kifla sa puterom i ajvarom. Ajvara je bilo kod kuće na pretek :)

Sedim i uslužujem stranke, ljubazno i fino.

Gužva je velika, neki se bune, ali kad vide izbezumljenu klinku sa druge strane odmah prestaju.

Dolazi na red jedna baka. Oronulog, umornog lica, stari kaput na njoj, neke stare čizme...

Ne zna da popuni obrazac. Pažljivo joj popunjavam, zatim izlazim iz kancelarije i vodim je do kancelarije gde treba da preda taj obrazac.

Nastavljam sa radom. Baka se vraća i kaže mi " Dolazim brzo ponovo kod tebe ! "

Gledam je u čudu.

Posle sat i nešto gužva se smanjila. Baka se vratila.

" Evo dete krofne, što si tako bila ljubazna...podeli sa ovim devojkama, nemam para a i nigde nema čokolade ".

Pruža mi kesu, u kesi uredno u foliju spakovane krofne. Sa džemom od kajsija.

Koleginica sa susednog šaltera počinje da plače, a ja joj kažem " Ne treba bako, odavno sam doručkovala ".

Ona je uporna, ponavlja mi da ćutim i gura onu kesu ispod šaltera.

Nikada te krofne neću zaboraviti. Bile su to najlepše i najslađe krofne koje sam ikada jela. Ne zaboravljam ni baku, oronulog, umornog lica, u starom kaputu...
 
Ova priča je istinita i dogodila se davno, ali se sećam svakog detalja, kao da se to dogodilo juče.
Nemam zamerke na ispričnu priču koja je sasvim OK.
Imam zamerku na gornji citat..
Ne postoji istinita priča, iako sam razumeo šta si htela reći, isto tako ne postoji istiniti čovek.
Postoji priča po istinitom događaju ili čovek koji govori istinu.
Problem je u interpretaciji, ona je uvek subjekivna, u ovom slučaju na istinit događaj
kojeg si ti doživela ali i htela napisati što emotivnije.
U svakom slučaju pozdravljam tvoje priče ovde koje nam svakako nedostaju.

1696074695350.png
 
Čekajući u redu…

Zgrada oronula. Smeštena na periferiju grada. Nekada je to bila stara škola. Danas je koriste Crveni krst i opština.

U nekadašnjoj učionici, na mestu gde je davno bila katedra, nekoliko stolova u nizu. Beli čaršav i veliki kazan. Iza stoje dve žene, sa tamnim maramama u kosi. One dele hranu. Pasulj, čorbast. Prazan. I jedan hleb. To je dnevna porcija ručka za sve korisnike Narodne kuhinje.

Čekajući u redu, mnogi ćute, ali ima i onih koji se glasno svađaju. Svađa je bezazlena- ko je pre stao u red, ali za njih je važna. U strahu su da neće dobiti svoj obrok.

Pognute glave, starac sa šeširom, u odelu i mantilu, strpljivo čeka da uzme svoju porciju i da one žene zabeleže da je dolazio. O svima se vodi evidencija, ime, prezime i adresa stanovanja. Ako dođe neko ko ne stanuje na toj mesnoj zajednici, vraćaju ga. Šalju ga dalje, tamo gde treba da podigne svoj obrok.

Skida starac šešir kako se pomera u redu. Sa čela padaju dve graške znoja. Uzima maramicu iz mantila i brzo se briše. Okreće se da slučajno ne vidi neko novo lice. Ne voli nova lica jer se plaši da će ga neko prepoznati.

Garava deca i žene u dugačkim suknjama, a i one što dele hranu, ne znaju njegovu prošlost. Za njih je samo broj na spisku i misle da namerno krade od sirotinje jer se vidi da je gospodin, u odelu. To što ne primećuju da je mantil zakrpljen i da je odelo staro, nema veze.

Stari profesor istorije, dobitnik mnogih nagrada za svoja dela, danas pognute glave čeka da dobije prazan pasulj i veknu hleba.

Prvo zaposlenje bilo mu je u Dubrovniku. Tamo je bio potreban profesor istorije u srednjoj školi. U Dubrovniku je upoznao i svoju ženu Branku, učiteljicu. Tu su im se rodila dva sina. Živeli su lepo. Srećno dok se nije dogodio rat.

Pobegao je sa ženom i mlađim sinom koji je završavao studije književnosti u rodni Kragujevac. Stariji sin je morao da ostane zbog ratne obaveze. Za njegovu pogibiju su čuli dve godine kasnije. Dugo se vodio kao NN lice, a profesor i njegova porodica su ga tražili. Niko se nije izvinjavao što su čekali dve godine da saznaju za sudbinu svog sina. Sahranili su njegove kosti u Kragujevcu, na gradskom groblju.

U Kragujevcu je profesor radio nekoliko godina do penzije. Mlađi sin nije uspeo da dobije posao, oženio se i otišao na Novi Zeland. Branka je držala privatno časove dok se nije razbolela. Sustigao je bol zbog izgubljenog sina. Bol zbog drugog sina koji je otišao daleko.

Profesor je imao malu penziju i posle plaćanja komunalija i struje, ostajalo je za lekove i tek nešto malo za hranu. Morao je da se prijavi u Narodnu kuhinju. Branka je retko mogla da kuva, a nije imala ni šta da kuva..tek ponekad poparu, cicvaru, u retkim prilikama je pekla gibanicu.

Čekajući u redu, profesor je o svemu ovome razmišljao. Nije se ljutio što mlađi sin ne pomaže. I on tamo teško radi da odgaji troje dece. Samo su jednom bili u Kragujevcu, da ih baba i deda vide. Tada je profesor uskratio sebi lekove za pritisak, da bi deci kupio slatkiše, a njegova Branka je smanjila dozu lekova kako bi sinu i snaji strankinji i svojim unucima mogla da spremi lep ručak. Ipak, sin je video da je kuća neokrečena, nameštaj star, video je on i Singericu koju je majka koristila i da krpi svu odeću. Ostavio im je malo novca pre polaska. Nije saznao da se često hrane u Narodnoj kuhinji. To su mu roditelji prećutali.

Zanesen u svojim mislima, profesor nije primetio da je stigao ispred stola.

- Hajde deda požuri, i drugi čekaju na pasulj! Obratila mu se žena sa tamnom maramom.

Uzeo je dve porcije pasulja i jedan hleb i pognute glave se vratio u svoju neokrečenu kuću, gde ga je čekala njegova Branka. Kad pojedu šta je doneo, popiće malo čaja i po ko zna koji put razgovaraće o nekim lepim prošlim vremenima. Vremenima u kojima profesor nije saginjao glavu.
 
Čekajući u redu…

Zgrada oronula. Smeštena na periferiju grada. Nekada je to bila stara škola. Danas je koriste Crveni krst i opština.

U nekadašnjoj učionici, na mestu gde je davno bila katedra, nekoliko stolova u nizu. Beli čaršav i veliki kazan. Iza stoje dve žene, sa tamnim maramama u kosi. One dele hranu. Pasulj, čorbast. Prazan. I jedan hleb. To je dnevna porcija ručka za sve korisnike Narodne kuhinje.

Čekajući u redu, mnogi ćute, ali ima i onih koji se glasno svađaju. Svađa je bezazlena- ko je pre stao u red, ali za njih je važna. U strahu su da neće dobiti svoj obrok.

Pognute glave, starac sa šeširom, u odelu i mantilu, strpljivo čeka da uzme svoju porciju i da one žene zabeleže da je dolazio. O svima se vodi evidencija, ime, prezime i adresa stanovanja. Ako dođe neko ko ne stanuje na toj mesnoj zajednici, vraćaju ga. Šalju ga dalje, tamo gde treba da podigne svoj obrok.

Skida starac šešir kako se pomera u redu. Sa čela padaju dve graške znoja. Uzima maramicu iz mantila i brzo se briše. Okreće se da slučajno ne vidi neko novo lice. Ne voli nova lica jer se plaši da će ga neko prepoznati.

Garava deca i žene u dugačkim suknjama, a i one što dele hranu, ne znaju njegovu prošlost. Za njih je samo broj na spisku i misle da namerno krade od sirotinje jer se vidi da je gospodin, u odelu. To što ne primećuju da je mantil zakrpljen i da je odelo staro, nema veze.

Stari profesor istorije, dobitnik mnogih nagrada za svoja dela, danas pognute glave čeka da dobije prazan pasulj i veknu hleba.

Prvo zaposlenje bilo mu je u Dubrovniku. Tamo je bio potreban profesor istorije u srednjoj školi. U Dubrovniku je upoznao i svoju ženu Branku, učiteljicu. Tu su im se rodila dva sina. Živeli su lepo. Srećno dok se nije dogodio rat.

Pobegao je sa ženom i mlađim sinom koji je završavao studije književnosti u rodni Kragujevac. Stariji sin je morao da ostane zbog ratne obaveze. Za njegovu pogibiju su čuli dve godine kasnije. Dugo se vodio kao NN lice, a profesor i njegova porodica su ga tražili. Niko se nije izvinjavao što su čekali dve godine da saznaju za sudbinu svog sina. Sahranili su njegove kosti u Kragujevcu, na gradskom groblju.

U Kragujevcu je profesor radio nekoliko godina do penzije. Mlađi sin nije uspeo da dobije posao, oženio se i otišao na Novi Zeland. Branka je držala privatno časove dok se nije razbolela. Sustigao je bol zbog izgubljenog sina. Bol zbog drugog sina koji je otišao daleko.

Profesor je imao malu penziju i posle plaćanja komunalija i struje, ostajalo je za lekove i tek nešto malo za hranu. Morao je da se prijavi u Narodnu kuhinju. Branka je retko mogla da kuva, a nije imala ni šta da kuva..tek ponekad poparu, cicvaru, u retkim prilikama je pekla gibanicu.

Čekajući u redu, profesor je o svemu ovome razmišljao. Nije se ljutio što mlađi sin ne pomaže. I on tamo teško radi da odgaji troje dece. Samo su jednom bili u Kragujevcu, da ih baba i deda vide. Tada je profesor uskratio sebi lekove za pritisak, da bi deci kupio slatkiše, a njegova Branka je smanjila dozu lekova kako bi sinu i snaji strankinji i svojim unucima mogla da spremi lep ručak. Ipak, sin je video da je kuća neokrečena, nameštaj star, video je on i Singericu koju je majka koristila i da krpi svu odeću. Ostavio im je malo novca pre polaska. Nije saznao da se često hrane u Narodnoj kuhinji. To su mu roditelji prećutali.

Zanesen u svojim mislima, profesor nije primetio da je stigao ispred stola.

- Hajde deda požuri, i drugi čekaju na pasulj! Obratila mu se žena sa tamnom maramom.

Uzeo je dve porcije pasulja i jedan hleb i pognute glave se vratio u svoju neokrečenu kuću, gde ga je čekala njegova Branka. Kad pojedu šta je doneo, popiće malo čaja i po ko zna koji put razgovaraće o nekim lepim prošlim vremenima. Vremenima u kojima profesor nije saginjao glavu.
I ova je dobra, samo što ostavlja trag gorčine.
 
@RiadaT. Hvala što čitate moja pisanija :) Dugi niz godina pišem priče. Uglavnom su tužne, mada mini novele imaju srećan kraj.
Priču o krofnama sam pisala pre mnogo godina i zapravo je autobiografsko sećanje.
"Čekajući u redu" odslikava našu stvarnost.
Pišem i romantične priče, one su mini novele ( priče u nastavcima ).
Jedva čekam romantične priče. To mi je omiljeni žanr.
 
Folder X prva priča- Ispovest druge žene

Evo, stigla je. Pucaju na sve strane. Da, Nova godina, ko bi drugi mogao da dođe?
Sama sam. I ovu godinu sam dočekala sama. Uz televizor i kupovno malo pakovanje ruske salate. Za koga da pravim rusku salatu? I ovu sarmu ću da jedem narednih pet dana.
Samci su usamljeni ljudi. I malo jedu. Ne kuvaju, a kad skuvaju, to im traje danima, ako ne znaju da kuvaju malo.
Sama sam izabrala. Niko mi nije kriv. Baš niko. I nemojte da me žalite, to ne podnosim!
On je morao da slavi sa njima. Da glumi domaćina i da čeka u redu za prase.
I tajno mi šalje sms iz kupatila. Misli na mene. Videćemo se. Ne slave Božić. Komunjare!
Da, ne volim njegovu tazbinu, niti volim nju. A nisu mi oni ništa zgrešili. Baba se jednom javila na njegov telefon. Spustila sam slušalicu.
Posle toga je on promenio broj i odmah mi poslao poruku.
Pitate kako je počelo? Uh..
Našli smo se u jednoj čet sobici. Davno. Pričali satima, danima. Videli se. Spavali.
Dolazio je jedno vreme kod mene sa posla. Nije ni išao kući. Njima je govorio da radi duplu smenu.
Nije se razveo. Bio je u tom procesu. Onda smo se posvađali. Vratio se njoj, tačnije njima. Živi u njihovoj kući.
Pomirili smo se. I tako traje ta moja era DRUGE ŽENE.
Da li me je sramota? Nije. Zar je sramota voleti i biti voljen?
Ja nikoga ne varam jer nemam muža. Nikada se nisam udavala.
*****
Nedostaje mi. Mnogo mi bre nedostaje. Nismo se videli dve nedelje. Uvek je tako uoči praznika.
Nije lako biti druga žena. Jako je teško. Bolno. Užasno.
Kada sam bolesna on ne može da bude pored mene sve vreme. Neguju me drugarice.
Zašto večeras nisam sa drugaricama? Zato što one imaju porodice i sa njima su, što je normalno.
Ne kukam, ponavljam, nemojte da me žalite. Ali, nemojte ni da me kudite. Ne sudite. Ne znate sve.
Najlakše je upreti prst u nekoga i suditi mu. A ne znate zašto je neko „posrnuo“, zašto je žena ljubavnica, a ne žena.
Sanjala sam venčanje. Haljinu boje šampanjca. Cipelice sa ravnom petom. U šampanj boji. Bidermajer od prirodnog cveća.
Maštala sam o deci. Smišljala im imena. Dečaku i devojčici. Želela sam da imam dvoje dece.
Život je promešao drugačije karte za mene. Saznanje da ne mogu da imam decu srušilo je sve snove. Razbili su se u paramparčad.
Da li grešim što sam ljubavnica? Možda.
Ali, bolje je voleti nekoga i biti voljen nego biti potpuno sam. Ljubav je čudo prijatelji moji. Ne znate kada će vas uhvatiti ti famozni „leptirići“ kako ih zovu petparački vikend romani.
Mogla bih ja da vam se ispovedam ovako celu noć, celo jutro, dan, dva, pet. I da se ponavljam. Da patetišem.
Neću. Odoh da spavam. Popila sam neku žestinu i muka mi je.
Spavaću ceo dan a onda na posao. I moram za četvrti da spremam kolače. Dolazi četvrtog kada mu se završi smena. Moraću da idem i u prodavnicu. Fali još pića i treba da napunim frižider. Ne znam koliko će ostati kod mene.
Ah, ljubav moja..samo da mi je on živ i zdrav i da smo zajedno. Ostalo nije važno.
374916734_10227650886754591_3402291276925088812_n.jpg
 
375799074_10227656039843415_5162154138762637099_n.jpg

Folder X druga priča- Ispovest prevarene žene

Pre mesec dana napunila sam pedeset godina. Kćerka i sin su mi poklonili večeru za dvoje u jednom mirnom i lepom restoranu.
Na večeru sam otišla sa prijateljicom. Moj suprug i tog dana nije došao kući sa posla.
Bio je sa njom. Kroz dva dana je došao i doneo mi kremu protiv bora. Zatim je kroz smeh izvadio novu poklon kesu i u njoj rokovnik, onaj personalizovani koji je sada popularan. Nije me poljubio.
Moji roditelji su ljuti na mene. Znaju kakav je on i žao im je što gotovo ceo život živim pod maskom srećne i uspešne žene.

Živimo kod mojih jer on nema dovoljno primanja da plaća stan, a ja nikada nisam bila na rang listi svoje firme zato što imam veliku kuću.
Upoznala sam ga kada sam bila jako mlada. Tek sam upisala Pravni fakultet i videla ga među starijim studentima. Dopao mi se njegov osmeh. I on je primetio mene.
Ne znam da li me je zavoleo zato što sam bila miss brucoškinja na jednoj zabavi koju su priređivali studenti Pravnog, ili me je zavoleo zato što sam pametna, istrajna u svemu, hrabra ali i nežna.
Danas više to nije važno. Imamo dvoje odrasle dece, već izvedene na put.
Brak je postao loš posle rođenja našeg sina. Pala sam u postporođajnu depresiju i njemu je to smetalo. Tada je počeo da odlazi od kuće. Prvo na dan, zatim na dva, pet dana.

Priznao je da ima ljubavnice. Pokretali smo i brakorazvodnu parnicu. Nismo se razveli jer je on ročišta izbegavao. Namerno, koliko mi se čini.
Sa godinama je postao cinik. Ljut na samoga sebe i na ceo svet. Zamera sebi što nije završio fakultet i što ga ne cene dovoljno na poslu. Ljubomoran je što sam ja postala zamenik direktora pravnog sektora moje, sada privatne, firme.

Ne znam kako izgleda žena sa kojom je sada. Jedino što znam da joj nije lako jer on ima težak karakter.
Inače, ja njega ne varam. Nisam od onih žena koje na prevaru odgovore prevarom. Ćutim. Odavno sam prestala da ga volim. Od onog trenutka kada je posegao za prvom čašicom žestokog pića.
Zbog starije kćerke, zbog roditelja, kolega, prijateljica, ali i zbog same sebe nosim masku srećne, vesele žene.
Samo ja znam kako mi je. Sin je oduvek bio na njegovoj strani. I dalje misli da ja grešim i nalazi opravdanja za oca. To me mnogo boli, taj loš odnos sa sinom. Popraviće se, verujem, kad i sam zasnuje svoju porodicu. Tešim se time.
Uoči praznika, moj suprug se menja. Postaje drugi čovek. Brine o nama, o kući, uživa u društvu rođaka.
Nedostaje mu primarna porodica. Oca je izgubio rano, a majka je umrla od kancera pre desetak godina. Sa svojom tetkom i stricem je izgubio kontakt jer već dugi niz godina ne žive u Srbiji.
Ne pravdam ga, iznosim činjenice. Sve to utiče na psihu i na ponašanje. Rani gubitak oca, majčina ekscentričnost, slab kontakt sa rodbinom.
Zato on voli praznike i raduje im se kao dete. Volim ga tim danima.
**

Noći su duge kada si sam. Skida se tada maska. Na površinu isplivavaju tuga i potiskivani bol.
Bezbroj puta u tim noćima bez sna poželim da odem. Da napustim i roditelje i već odraslu decu, i njega. Maštam o životu u nekom mirnom gradiću u kome bih mogla da volim i budem voljena i da radim bez onih sažaljivih pogleda. Znaju mi lice bez maske, na moju veliku žalost.
Trgnem se i pomislim na roditelje. Na decu. Na sve one koji su mi dragi i koje volim. Kažem sebi „hrabra si „ i nastavljam život.

Svako od nas je krojač svoje sudbine. Neki od nas naprave greške pri krojenju te sudbine. I čuvaju ih, iako znaju da su greške.
Nekada moramo da živimo sa greškama. Jednog dana će se ispraviti. Treba biti strpljiv, jer strpljen je spašen, kaže stara poslovica.


On će se meni vratiti. Kada ciroza jetre počne da pokazuje svoju ćud, kada dobije prvog unuka, kada ga više nijedna ne bude htela jer je star i dosadan.
Ja ću ga čekati.
 
376557947_10227664361571453_6947595059593931233_n.jpg

Folder X treća priča - Njegova ispovest


Kome se ispovedam i zašto? Pitate me zašto varam ženu sa kojom imam decu?

Nekada sam je obožavao. Ponosio se njenom lepotom i njenom ambicioznom prirodom. U svemu je ona ambiciozna. U karijeri, ali i kod kuće.

E, vremenom mi je to dosadilo. Ta uniformisanost. Taj snobizam. Smetalo mi je i dan danas mi smeta što ne živimo sami.

Počeo sam da jurim druge žene. Lepe, visoke, ružne, niske. Vitke i one debele. Sve koje ne liče na moju ženu.

Zbog prirode posla, sretao sam i sponzorušice, i one klinke koje bi dale sve da spavaju sa mnom.

Onda sam, pukom slučajnosti, naleteo na NJU. Filozof i melanholik baš kao i ja. To me je privuklo i vezalo za nju.

Nije ni lepa, nije ni ružna. Oblikovao sam je, kao plastelin, po svom. Samo takva mi je prijala. Pristala je na sve.

Kada je počela da me spušta na zemlju, svašta sam joj rekao i raskinuo sa njom.

Pomirili smo se posle nekog vremena. Slepo me voli. Mnogo, mnogo više nego ja nju.

Godine su učinile svoje i ja sam navikao na nju. I zavoleo je.

Ne jurim sada druge žene. Teško je i bezveze kada je žena udata, pa moramo da se krijemo.

Ova nema muža, nema decu, i to mi odgovara.

Zašto se ne razvedem i ne oženim sa njom?

Ne znam. Nikada mi nije spomenula da bi se udala za mene.

I ovako sam vezan, a ona bi me verovatno još više vezala. Neću decu, jer ih već imam. Da, ona ne može da ih ima.

Zašto je ne pustim, ne oslobodim ove veze koja nema budućnost?

Sebičan sam. Egoista sam. Zao sam. Da li je dovoljno da me sada osudite?

Ozbiljno, ne držim je. Može u svakom času da me ostavi i da izgradi sebi nov život.

Ali, ona neće. Voli me. Zadovoljna je ovakvim statusom. Plaši se ona obaveza. Znam je u dušu. I njoj odgovara ovakva veza.

Ipak, žao mi je. Sama je kada su praznici. Ja moram da budem sa njima, to se od mene očekuje, mada žena zna da imam ljubavnicu. I ne buni se. Digla je ruke od mene.

Šta još da vam pričam? To bi bilo to. Ako odluči ona nekada da me napusti, biću tužan i nervozan neko vreme. Zatim ću potražiti drugu. Takav je moj život, ne mogu da se skrasim. I neću. Moj izbor.

Dajte još jedno pivo, pa da bežim odavde. Ona me čeka sa toplim sendvičima i kolačima koje volim. Neću da kasnim, to nikada ne radim.

Laku noć i zaboravite ova moja pijana baljezganja. Nije vredno ništa što ja kažem.Ona čini da se osetim vrednim. Eto, zato sam sa njom. Sklonite taj fotoaparat, ne volim da se slikam, ako ne moram.

- KRAJ-
 
Pogledajte prilog 1421725
Folder X treća priča - Njegova ispovest


Kome se ispovedam i zašto? Pitate me zašto varam ženu sa kojom imam decu?

Nekada sam je obožavao. Ponosio se njenom lepotom i njenom ambicioznom prirodom. U svemu je ona ambiciozna. U karijeri, ali i kod kuće.

E, vremenom mi je to dosadilo. Ta uniformisanost. Taj snobizam. Smetalo mi je i dan danas mi smeta što ne živimo sami.

Počeo sam da jurim druge žene. Lepe, visoke, ružne, niske. Vitke i one debele. Sve koje ne liče na moju ženu.

Zbog prirode posla, sretao sam i sponzorušice, i one klinke koje bi dale sve da spavaju sa mnom.

Onda sam, pukom slučajnosti, naleteo na NJU. Filozof i melanholik baš kao i ja. To me je privuklo i vezalo za nju.

Nije ni lepa, nije ni ružna. Oblikovao sam je, kao plastelin, po svom. Samo takva mi je prijala. Pristala je na sve.

Kada je počela da me spušta na zemlju, svašta sam joj rekao i raskinuo sa njom.

Pomirili smo se posle nekog vremena. Slepo me voli. Mnogo, mnogo više nego ja nju.

Godine su učinile svoje i ja sam navikao na nju. I zavoleo je.

Ne jurim sada druge žene. Teško je i bezveze kada je žena udata, pa moramo da se krijemo.

Ova nema muža, nema decu, i to mi odgovara.

Zašto se ne razvedem i ne oženim sa njom?

Ne znam. Nikada mi nije spomenula da bi se udala za mene.

I ovako sam vezan, a ona bi me verovatno još više vezala. Neću decu, jer ih već imam. Da, ona ne može da ih ima.

Zašto je ne pustim, ne oslobodim ove veze koja nema budućnost?

Sebičan sam. Egoista sam. Zao sam. Da li je dovoljno da me sada osudite?

Ozbiljno, ne držim je. Može u svakom času da me ostavi i da izgradi sebi nov život.

Ali, ona neće. Voli me. Zadovoljna je ovakvim statusom. Plaši se ona obaveza. Znam je u dušu. I njoj odgovara ovakva veza.

Ipak, žao mi je. Sama je kada su praznici. Ja moram da budem sa njima, to se od mene očekuje, mada žena zna da imam ljubavnicu. I ne buni se. Digla je ruke od mene.

Šta još da vam pričam? To bi bilo to. Ako odluči ona nekada da me napusti, biću tužan i nervozan neko vreme. Zatim ću potražiti drugu. Takav je moj život, ne mogu da se skrasim. I neću. Moj izbor.

Dajte još jedno pivo, pa da bežim odavde. Ona me čeka sa toplim sendvičima i kolačima koje volim. Neću da kasnim, to nikada ne radim.

Laku noć i zaboravite ova moja pijana baljezganja. Nije vredno ništa što ja kažem.Ona čini da se osetim vrednim. Eto, zato sam sa njom. Sklonite taj fotoaparat, ne volim da se slikam, ako ne moram.

- KRAJ-
Najs. Ceo trougao.
 

1696798347810.png

Tačka

Govorio si mi glasom koji je pomalo ličio na glas Branislava Lečića u filmu „Bulevar revolucije“

– Kako smo za kratko vreme postali bliski. Kako me ti dobro razumeš.

Kada si dobio od mene na listu papira napisan tekst Jasne Zlokić „Ja sam ti jedini drug“ zapitao si se

– Zašto se mi nismo sreli ranije?

Kada si gotovo sve izgubio i kada ona nije prestajala da te vređa, ja sam ti jedina pružila ruku. Dala preko potrebnu podršku.

Govorio si mi

– Iznajmio bih ili kupio stan blizu tebe, da budemo blizu. Mnogo, mnogo mi znači tvoja podrška.

Sve je prošlo i ostao si sam. Pio si crno vino, a ja vinjak kolu. Uzeo si me za ruku i dok je u pozadini išla neka baladica sa radija, zagrlio si me i poljubio.

Govorio si tada

– Zamisli da ostavimo ovde sve. Baš sve. Da odemo u Herceg Novi i tamo da živimo. Oboje volimo more i Herceg Novi.

Vreme je prolazilo. Susreta je bilo sve manje.

Jednom si došao i posle moje rečenice da te volim, beskrajno mnogo volim, odgovorio si

– Volim i ja tebe, zaista te mnogo volim. Ali, ne privlačiš me fizički, šta da radimo?

Odgovorila sam jednostavno- Ništa nećemo da radimo.

Ostali smo prijatelji. Postao si mi drugi najbolji prijatelj jer je prvi, nažalost, poginuo.

Susreta je bilo sve manje, telefonskih poziva sve manje..a onda je sve prestalo.

Pre par meseci, ničim izazvana, nazvala sam te. Bio si zbunjen, a ja sam pričala, nisam prestajala.

Pričala sam o nekim važnim i manje važnim stvarima. Uglavnom si ćutao i na kraju smo se dogovorili da se vidimo.

Nismo se videli. Mislim da se u skorije vreme nećemo videti.

Stavila sam tačku. Tačku veliku kao kuća, kao zgrada, kao soliter sa 20 spratova.

Probudila sam se i shvatila da sam samo bila jedno rame za plakanje. I ništa više. Možda i grešim, ko zna.

Kajem se, ali od kajanja nema ništa.

Stavila sam tačku i otvorila prozor svog srca. Ponovo može, za nekog drugog, da kuca.
 
Ova ti je priča bolja od prethodnih ali i dalje vuče repove neispisanih žalopojki.
Da li je ova priča ljubavna ili je samo ispovedna uspomena? Recimo da priča
stvarno govori o ljubavi iako se takve fraze osim formalne ne nalaze. Ako je tačno
da je bila u pitanju jednosmerna to onda nije prava ljubav ma koliko bio intenzivan
osećaj. Hajde da dozvolimo da je bilo obostrane ljubavi. Da li je ona bila lepa,
vredna pamćenja, koja izaziva osmeh na licu? Ti pričaš o kajanju. Čudno, da li to
znači da je ljubav bila promašena? Ljubav, ako je postojala ne može biti promašena,
promašeni mogu biti samo ljudi. Poslednja rečenica o kucanju na vrata srca je izraz
koji ne uliva nadu, odiše razočarenjem zbog prethodnih izjava.

1696800996555.png
 

Pogledajte prilog 1424560

Tačka

Govorio si mi glasom koji je pomalo ličio na glas Branislava Lečića u filmu „Bulevar revolucije“

– Kako smo za kratko vreme postali bliski. Kako me ti dobro razumeš.

Kada si dobio od mene na listu papira napisan tekst Jasne Zlokić „Ja sam ti jedini drug“ zapitao si se

– Zašto se mi nismo sreli ranije?

Kada si gotovo sve izgubio i kada ona nije prestajala da te vređa, ja sam ti jedina pružila ruku. Dala preko potrebnu podršku.

Govorio si mi

– Iznajmio bih ili kupio stan blizu tebe, da budemo blizu. Mnogo, mnogo mi znači tvoja podrška.

Sve je prošlo i ostao si sam. Pio si crno vino, a ja vinjak kolu. Uzeo si me za ruku i dok je u pozadini išla neka baladica sa radija, zagrlio si me i poljubio.

Govorio si tada

– Zamisli da ostavimo ovde sve. Baš sve. Da odemo u Herceg Novi i tamo da živimo. Oboje volimo more i Herceg Novi.

Vreme je prolazilo. Susreta je bilo sve manje.

Jednom si došao i posle moje rečenice da te volim, beskrajno mnogo volim, odgovorio si

– Volim i ja tebe, zaista te mnogo volim. Ali, ne privlačiš me fizički, šta da radimo?

Odgovorila sam jednostavno- Ništa nećemo da radimo.

Ostali smo prijatelji. Postao si mi drugi najbolji prijatelj jer je prvi, nažalost, poginuo.

Susreta je bilo sve manje, telefonskih poziva sve manje..a onda je sve prestalo.

Pre par meseci, ničim izazvana, nazvala sam te. Bio si zbunjen, a ja sam pričala, nisam prestajala.

Pričala sam o nekim važnim i manje važnim stvarima. Uglavnom si ćutao i na kraju smo se dogovorili da se vidimo.

Nismo se videli. Mislim da se u skorije vreme nećemo videti.

Stavila sam tačku. Tačku veliku kao kuća, kao zgrada, kao soliter sa 20 spratova.

Probudila sam se i shvatila da sam samo bila jedno rame za plakanje. I ništa više. Možda i grešim, ko zna.

Kajem se, ali od kajanja nema ništa.

Stavila sam tačku i otvorila prozor svog srca. Ponovo može, za nekog drugog, da kuca.
Još jedna u nizu dobrih priča. Čekamo sljedeću :)
 
Ova ti je priča bolja od prethodnih ali i dalje vuče repove neispisanih žalopojki.
Da li je ova priča ljubavna ili je samo ispovedna uspomena? Recimo da priča
stvarno govori o ljubavi iako se takve fraze osim formalne ne nalaze. Ako je tačno
da je bila u pitanju jednosmerna to onda nije prava ljubav ma koliko bio intenzivan
osećaj. Hajde da dozvolimo da je bilo obostrane ljubavi. Da li je ona bila lepa,
vredna pamćenja, koja izaziva osmeh na licu? Ti pričaš o kajanju. Čudno, da li to
znači da je ljubav bila promašena? Ljubav, ako je postojala ne može biti promašena,
promašeni mogu biti samo ljudi
. Poslednja rečenica o kucanju na vrata srca je izraz
koji ne uliva nadu, odiše razočarenjem zbog prethodnih izjava.


Pogledajte prilog 1424588
Najpre, drago mi je što ti se sviđa ova priča.


Bold 1- U pitanju je ispovedna uspomena i na blogu se nalazi u kategoriji "Nešto drugačije".

Bold 2. - Ta ljubav je bila promašaj, ukoliko se posmatra sa emotivne strane. Možda je je i prijateljstvo bilo promašaj.

Bold 3. - Ne razumem ovu poslednju rečenicu. Vrata srca su otvorena za nove ljude, za nove početke..Kako to može da bude promašaj?
 
forum.jpg
Poruka za tebe
-nešto sasvim lično-



Ne pišem puno o tebi. Plašim se da će neko, ko čita one moje "prave" blogove, prepoznati o kome se radi.

A sada imam želju da podelim nešto sa potpunim neznancima. Kažu, da je nekad dobro poveriti se strancu, kažu da će te bolje stranac razumeti, od onih koji su ti bliski.

Ti znaš da te ja volim. Ja znam da sam tebi beskrajno mnogo draga. Nismo zajedno.
Plašimo se nečega, a čega, to ne znamo.

Zato odlažemo susret i jednu dužu kafu.
Okej, biću otvorena..Sama sam ti jednom rekla da je možda bolje da ostanemo prijatelji. Uplašila sam se.
Odgovorio si " Dobro, ali..." To "ali " smo zaboravili.

Ovih dana redovno kontaktiramo. Preko Fejsbuk porukica. Nijedno od nas dvoje ne voli da telefonira i najlakše nam je da koristimo Fejs.
Oboje znamo šta su lekari rekli o netu i društvenim mrežama, ali se na to ne obaziremo.

Ovih dana si..tako pažljiv..nežan..Ponovo si skinuo oklop koji te štiti od svih loših reči i od svega šta te povređuje.
Ja, u strahu da te ne izgubim, nosim oklop. A znam da te ne mogu izgubiti.

Svađali smo se davno, i sećaš se šta sam rekla "Brisaću te iz prijatelja, brisaću tvoj broj telefona, brisaću te iz svog života"...
Molio si me da to ne radim, jer ne možeš da zamisliš da si me izgubio..makar kao prijatelja.

Sve ovo treba da ti kažem uživo. Treba da skupim hrabrost. Da predložim kafu kada prođe gužva.

Neverovatno, neverovatno koliko smo slični. Nismo lepi :) Sredovečni smo. Idemo kod lekara često. Emotivni smo. Ranjivi. Redovno u oklopu i pod maskom.
Čega ili koga se plašimo? Novih razočaranja, novih ožiljaka, neke nove životne oluje? Možda.

Odužila se ova moja poruka.. Htela sam samo da ti poručim da te svakim danom volim sve više. I da želim da probamo..makar onako kako si predlagao..

Čujemo se opet ovih dana. Nadam se da se i vidimo, kad prođe gužva.. A ako je potrebno da budem jedan dan, sa tobom u gužvi, prihvatiću..Ove godine ću prihvatiti..

VT
 

Back
Top