Snovi

Mrak…
Dvije upaljene svijeće za ugođaj…
Kada puna pjene…
Skinula se i ušla u vodu. Legla je u kadu. Osjećala je toplinu. Toplinu nakon toliko dana hladnoće…
…I'm so cold and all alone…
Iz vode su virile samo noge i one dvije tamne točke na izbočinama… Bile su hladne… Čekale su dodir… da ih utopli…
Došao je… čučnuo se pored kade i gledao ju… promatrao je te zatamnjene kolutove koji su lomili ravnu površinu vode… Pogledom je prelazio njenim tijelom… Položio joj je ruku na nogu… Ona je osjetila da se pretvara u ribu… mokru… sklisku… Njegova ruka klizila je nogom prema njenoj dječačkoj frizuri… Samo je podigla ruke kao da čeka zagrljaj… Voljela se grliti… Ušao je u kadu… sjeo nasuprot nje…

;-)
 
sve redje sam tu
za tebe
za druge
u sebe
u nista
ponirem
svaku misao
potirem
ne ogledam se
ne odevam se
gresan sam
ne poznajem
prepoznajem
postojim
kao kroz maglu
da plovim
sanjam
plovilom da vladam
u karte zagledan
zvezde ne primecujem
srecan
jer putujem
zaboravljam...

da veslam...

sa vetrom je lakse
zvukom uspavan

zagledan...
 
Poznavati svet znaci da covek ne znaci mnogo u njemu, verovati da u njemu ne moze biti ostvaren nijedan filozofski san i nadati se da nikada nece biti drugaciji, u najboljem slucaju samo nesto razredjeniji.

:razz:
 
ZASTO ANĐEO

Tako duboko u krvi zakopan
meridijana je pokret.

U pismu grumen zemlje,
bjelina svetog i udarac vjetra,
petlje i čvorišta i zagrebena koža.
I srce kao točka.

Zašto anđeo? I još jedan!
Tek lebdjeti bi mogao, neizručen nebu,
u zlatu ničije ruže
u čempresa sjeni
u mlakosti slatkoće.
Jednom. - Kada?
Kao slika, kao putovanje k smrti.
-Kamo? I kada bi krenuo,
smrtnolikošću smanjen,
rukom sažalnom, molbom drhtavom:
iskosa, između, s ove i s one strane,
trag njegov bio bi iskošen, uznemirujući,
s jeseni kao znak-
kao kutije mrak.

Uzajamno bi se prepoznali:
gorući grm tmine i trenuci bez oporuke,
u kruzima koji se šire kroz mrtve i kroza žive.

Zašto anđeo? I još jedan!
Koraci u uhu kao da govorili su:
Možda je bilo u kolijevci. Dijete!
Lako kao ptičje krilo. Noću je njihano
i plač mu bijaše umiranje, dugo i zamršeno
kao niti što ne daju se splesti.
Teške niti sna,
što razdvajaju se i razilaze,
čiji su krajevi prekratki za spajanje,
što kotrljaju se
uza zvučno lomljenje
sve do ruba,
i kao da su gudalom potezana.

Zajedno s biljkama uzrasta.
Ali kuda? - Krenuo bi nezaustavljivo!
Bol kao ljeta krug zavlada šumskim stazama
kretnjom utonulom u sporost,
u zategnutost luka,
u neshvatljivost sječiva.

U više od dva dijela podijeljen je svijet.
Ne usudim se kucati.
U oči boje oranice
smrt pustila je korijenje.
Sjeđaše kao u tami
i prizivaše nesvijest
i kazivaše o raspadanju,
o pokretljivosti što skrutnjuje
o pahuljastim valovima
o zagonetnom kucanju zvjezdanih ura.
Napijaše se mlijekom s prsa,
kraljevskim znakom što pomiče obzorja.
Spustila se u prazninu sobe
na napušteno mjesto pobožnosti.

Zašto anđeo? I još jedan!
I prst koji zaprijetio je krajoliku
kao žrtveni nož ocrta ulazna vrata.

U škrabicu sjećanja skliznulo je more,
naraslo plimom straha u grudima dojilje.
Na izgužvanom platnu otisci,
sjene suženih mogućnosti.

Cijedi se kroz pijesak jutarnja nesigurnost.
Nijema divlja loza leluja ružinim mirisom.
Nad bezbojnim licima svetaca
zlatni listići u nazupčanom hodu ure
sloj po sloj ljušte se linijom života
na ruke meke kao paperje,
kvarljive i beskorisne predmete.

Iscrtava zalutala svjetlost
zgrušane slike
na mojim očnim kapcima,
neprisutnost što paralizira,
zakapa mišićje u sporedne prostore,
u neshvatljivost opservacije,
u nezemaljski rječnik,
u trigonometrijsku točku bez svijesti.

Duhovito prebrojava evolucija mašte
sve dubljim snom labirint ulica.
Do oštrog bola nestaje iz vidokruga.
-Anđeo? I još jedan!

Na srebru sivkastomrki sprudovi,
nejasna fotografija vlage.
Čaša rashlađene ružice
pored skalpela
na obdukcijskom stolu.
Gdje je anđeo? I još jedan!

U glinu rastočena usta
poriču svijet prolomom žalosti,
razjapljena i razapeta
blistavom geometrijom
iz zvijezda iščitanom,
tajanstvenom i nedokučivom,
enigmatskim rukopisom gena.

Samo je jedno tijelo,
samo je jedno biće,
i kada zaraste u korov
u nepopravljivi raskid,
kada smrzne se u kristal.

Razjedaju se
otkucaji srca
u vrtu milosrđa,
poprimaju obličje dromedara
ispod pješčanog oblaka,
gnojnim ranama
ne prokazuju vrijeme.

Neprospavana noć velika je opsjena.
U neprekidnosti opažanja
nestvarno i samoponavljajuće
naseljava prostore strahovanjem,
stavlja u zagrade
u sve složeniji vrtuljak,
a sloboda je kanalizacijska mreža
i smrdi pustolovinom
i kao da izrasta iz nečije sjene,
iz odraza poznatog lika.

Zašto anđeo? I još jedan!
Neshvaćen kao udarac opraštanja.
Kao međusobno iscrpljivanje.
Kao raskrinkavanje.

Slutnjama ranjava me nesretna svijest,
ironijom ugodnog raspoloženja,
promjenljivim vektorom zbiljnosti,
nužnošću i strukturom utopije.

Zašto anđeo? I još jedan!
Njegovo djelovanje krhka je linija prijeloma
obložena finim paperjem.
Prati me!
Imaginarnih krila odasvud
i u svim pravcima.

Mogli bi mi doći u susret, razgrnuti zavjesu
kada snažno zamiriše na sijeno
kada zaokupe me kalvarija zjenice i
u mračnim hodnicima mineralni ostaci mrtvih.

Sigurno je klizište,
mistična je težina priviđenja,
u sveprisutnoj prašini modelirana
čežnjom sutona jučerašnjeg dana.

Oči nisu više čulo vida
a duša je zapaljenje živaca,
umjetno osvjetljena odaja,
opipavanje smrti.

Pod burom sniježne svjetlosti
u nesretno promijenjenim odnosima
umotavam se u bijelo platno.
U mekom tkivu
bol je neshvatljiv saobraćaj.

Memoari su ispisani redovi,
četiri godišnja doba
u zamrznutom slijedu.
Pahulje na golim grudima.

Moje umrtvljene noge
nebeski svod
uzdužno precrtava.

Zašto anđeo? I još jedan!
Bezdjetnost zaokupljena snoviđenjem
kao kamen se otkotrlja.
I još jedan! Zašto anđeo?
Treperi horizont!

Odraz i kada ne odvraćaš pogled.
U čemu? I kada kreneš!
Lik protivan
svjetlosti pješčane oluje.

Zborskim glasovima
zalelujanim
niz vjetar puštenim:
Reci!
Tko te pozvao?

Ne želim te susresti
ni dotaknuti prstom žalosti.
Bučna je bol i nesmislom ječi.
Odjek u nepismo i zacrnjen bode.
Trnje i suho iverje i kristali.

Zašto anđeo? I još jedan!
Neprozirnost tajne i obrana značenja.
I sve što kao da pade sa stabla
a nije ni plod ni list ni suha grančica:
Mrtve ptice muk.
U zlatu zvuk.

Ne brojim što nije mi dodijeljeno
i kada se okrenem
nijedno pero izmitareno
nije moje,
skupljeno za jastuk njegovog sna.

Uzalud me bude.
Zbunjeni mojom snenošću
udaljavaju se zrcaleći nejasnost,
uokvireni sporim hodom,
nesretni zbog riječi koja ih ne dira
sred mnogih uzdaha uzaludnih.

Nepostojan je otisak,
niz pješčane dine
kada krene šibajući repom,
oblakom muha praćen,
dromedar neopčinjen prikazama,
žednošću vođen,
istočnim zrakama svjetla,
božanskim manifestacijama,
glazbom svakodnevnog života.

Zašto anđeo? I još jedan!
Nalijevo od svjetionika bura
i čuje se zveket, sitan, oštar
zveket metala, kao od skalpela
na obdukcijskom stolu.
-Ach es kam die Nacht.

(f.)
 
Niko nije umeo da hoda mojim zivotom dvosmerno, kao ti...

Zasto me dozivas tako? Pa, san nije greh. Tebi se cini da spavam, a ja, u stvari, zivim drugi zivot. Ponekad, tako, sklopim oci, ostanem sat-dva. Odem neznano kuda, sa neznano kim. Ulazim u razne ljude, zivotinje, biljke, razgovaram sa njima. Osecam im otkucaje srca kao da ih drzim u ruci.
 
Artinve:
O duso moja zedna, nikad’ opijena,
O cemu bi danas snila?
O kapima srece iz oblaka tmurnih?
O izvoru hladnom iz zemlje crne?
O morima slanim?
O otrovu slatkom na usnama suvim?

Moje je srce opijeno mnogo puta
oh,kako je to tuzno sanjas o tako malim stvarima kao sto su kapljice...
Izvor je bistar a zemlja je plodna,
more je plavo i veliko
a otrov nije sladak,sorry,
ne razumem te...
 
luckastalutkica:
Moje je srce opijeno mnogo puta
oh,kako je to tuzno sanjas o tako malim stvarima kao sto su kapljice...
Izvor je bistar a zemlja je plodna,
more je plavo i veliko
a otrov nije sladak,sorry,
ne razumem te...
Od kapi, svaka je voda sacinjena.
Izvini,razumevanje nisam ni trazio... sebe sam oslusnuo... o svojim snovima pisi... ne uklapaj u moje.
 
BARBARA



Sećaš li se Barbara

Padala je kiša neprestana

Nad Brestom tog dana

A ti si išla nasmejana

Pokisla ozarena očarana

Pod krupnim kapima kiše

Seti se Barbara -

Sretoh te u ulici Sijama

Smejala si se

I ja sam se smejao

Sećaš li se Barbara

Nisam te poznavao

A nisi ni ti mene

Sećaš li se

Seti se toga dana

I ne zaboravi ga

Jedan čovek ispod neke kapije

Zaklonjen

Viknuo je tvoje ime

Barbara

A ti si potrčala ka njemu po kiši

Pokisla ozarena očarana

I bacila si mu se u zagrljaj

Sećaš li se Barbara

Ne ljuti se na mene što ti kažem TI

Jer TI kažem svakom koga volim

Pa maker ga samo jednom video u životu

Jer TI kažem svakom koga volim

Pa čak i ako ga ne poznajem

Seti se Barbara

I ne zaboravi nikad

Tu kišu tako blagu i tako srećnu

Na tvome licu srećnom

Nad tim gradom srećnim

Tu kišu nad morem

Nad arsenalom

Nad brodom iz Cesana

O, Barbara

Velika je svinjarija taj rat

I šta je sa tobom sada

Pod kišom od gvožđa

Vatre, čelika, krvi…

A onaj koji te je stezao u zagrljaju

Zaljubljeno

Da li je umro, nestao ili je još živ

O, Barbara

Još uvek pada kiša nad Brestom

Kao što je padala nekad

Ali nije to isto, jer sve je porušeno

To su samo posmrtne kapi kiše

Užasne i očajne

A nije ni onaj potop više

Gvožđa, čelika, krvi…

Već prosto kiša iz oblaka

Koji nestaju kao psi

Kao psi koje odnosi

Vodena struja iz Bresta

Da istrule negde daleko

Vrlo daleko od Bresta

Od koga nije ostalo ništa.


Prever
 
BN11965_12.jpg

Australijski starosedeoci sebe nazivaju Kori, dok ih Evropljani nazivaju Aboridzinima. Bili su podeljeni medju sobom na 250 plemenskih zajednica od kojih je svaka imala svoju teritoriju, tradiciju i jezik, ali jedinstveno verovanje u 'Vreme sanjanja'.
'Sanjanje' je sastavni deo zivota svake osobe, koja predstavlja njegovu licnost u 'drugom svetu', svetu snova. Tajna sna je sveta tajna, i moze da se pripoveda samo iniciranima. Kada govore o snovima, kazu: "imao sam san kengura, ajkule, mrava..."
Inicijacije Korija imaju za cilj spiritualno verovanje, istoriju, i plemenske zakone. Tako se prenose sva znanja odraslima, koja se dele na Zakon muskaraca i Zakon zena. Muskarci i zene imaju razlicite uloge u plemenskoj zajednici, ali njihovo medjusobno postovanje, uz postovanje porodice, od vrhunske su vaznosti za zajednicu. Snaga oba pola, savrseno uskladjena u razlicitim ulogama, dolazi do izrazaja kada se muskarac u periodu zenskog zakona povinuje zeni, i obratno.
Svet je nastao tako sto su duhovi predaka dosli na zemlju stvorivsi reke, planine, biljke, zivotinje, i ljude, u oblicima u kojima postoje i danas. Duhovi predaka su promenili formu, ali za Korije, proslost je uvek ziva i tako ce i ostati i u buducnosti. Duhovi predaka i njihova moc nisu nestali vec, jos uvek postoje u formi koju su uzeli na kraju 'Vremena sanjanja'.
 
oblake
kao zavese
na nebo navlacim
sunca nema
dan da naznaci
sta god dodirnem
sitnu prasinu osetim
i ona vreme broji
sve se krece
nista ne stoji
i kada zastanem
talasi me odvlace
ne primecuju me
jer ne zelim da me vide
iako vide me
ponekad samo um usmerim
da podsetim ga
da nije slobodan
zazmurio sam
ulare da ne vidim
sanjam
da slobodan sam
 
slushaj, ja sam otkrila trag pogeda koji je bos po meni gazio
slushaj, ja sam dirnula u vir meda na javi
sada se sladim
i bezhim
nosecji u ustima gorchinu jednog neuspelog bega
o, kako je samo sladak miris tinjao pod mojim prozorom
okupan u velu mesechine i zvuka, beskrajnog zvuka nechujnog leta svitaca
slushaj, ja cju vecj oticji dok me ne osetish
recji cju ti tajnu
sanjala sam, tebe nije bilo
igrala sam , tebe nije bilo
poziv na ples nisam propustila
i dodirima sam se prepustila
gutajucji ochima gustinu meda sa jednih usana
slushaj, izbodeno je moje nebo sinocj
a glas u meni, krik i ne?
nishta u meni nije reklo
 
ležim
ne spavam
mučim se
da li sam to pojeo
ono što ne treba
video ono što ne treba
pročitao ono što ne treba
pomislio ne na ono
čega ima
već na ono
čega nema

evo i sna nema

to jeste
ako bi bilo
ono
čega nema
sve bi moglo biti drukčije
ne bolje
već lakše
a ja bih se već
sam tada
potrudio
da ne tugujem


(Ivan Ahmatjev)
 
SNOVI O KOSANI

Kosanina vazdušasta kosa

Budim se iz dubokog sna prenut silovitim otvaranjem sobnih vrata i odmah se osvrćem prema njima. Vidim Kosanu kako razdragano trči ka mojoj postelji, a u njenoj pozadini su dvokrilna vrata, braon obojena i dosta teška, otprilike kao ona u Molu između dveju soba, trpezarije i spavaće sobe.
Izvio sam vrat i ona mi prilazi, baca se na kolena pored kreveta i pripija svoje usne na moje. Kažem joj da sam vrlo duboko spavao i da sam se oznojao. Pokazujem joj ovlaženu pidžamu i ustajem sa namerom da se istuširam. Usput joj dovikujem da me sačeka, da ne ode...
Vraćam se i zatičem je u krevetu. Okrenuta je leđima, vidim joj jedan deo razgolićenog ramena, prilazim i ljubim ga. Osećam opojan miris postelje, kao da je poprskana najfinijim parfemom, ili je to miris njene lake, vazdušaste kose, u koju zarivam glavu.
Ona se okreće, nasmejanog lica, ali tužno kaže:
''Znam da nisam tu!''.

:)
(Pavle Ugrinov)
 
ONEMUSTIO

1.
Mislio je
Da
Slusajuci vodopad
Krvi u venama
Da
Na svijetu je tako
Golub trazi golulbicu
Mjesec zvijezdu Danicu

Rekao je
Da
I baci se
U sedlo vrancu

Sada jezdi
U sretanje zvijezdi

2.
Strepnja je umrla
Kad nikla je sjena na drumu

U umu se umornom sama iskova
Nova strijela vjere

Cvijet i raste u gordinju
Da se ubere

3.
Sada se je povezala
Povezala
Opasala
Suncem se je povezala
Mjesecinom opasala

U ocima
Zvijezde
Gore

4.
Gazio je noc
Kopitama odluke
Za zvijezdom u noci
Pruzao ruke

Da
Rekao je
Jednom i to treba da pocne
Treba i to jednom da se svrsi

Jednom valja vec
Popeti se na vrhunce
Da bi se uhvatile dubine

Jednom vec treba se
Pretociti u sunce

5.
Pjevao je
Carskim drumom
Glasom ceznje
Punim
Srcem

Sada se je povezala
Povezala
Opasala
Suncem se je povezala
Mjesecinom opasala

Da je nije
Da nje nije
Ne bi bilo
Ne bi
Ne bi
Ne bi bilo
Niti
Dana

6.
Kada je stigao
Na vidiku su ga docekali
Bodezi
Tisine

Pogledao je u ruke uzroka
I osjetio miris snijega

U njemu su ostavili stope
Tudji konji

7.
Htio je da pita
Htio je
Da vice
O konji
Konji vremena
Koje je izmaklo
Na kakvom je vatralju
Pobjeglo moje pitanje
I moj
Odgovor

Htio je da pita
Ali noc je bila
Preduboka
I jezik
Zaledjen
 
Sam u noci idem prema drumu

Sam u noci idem prema drumu,
Sto kroz maglu ljeska se u gori.
Sad pustinja nijemo slusa Boga,
I sa zvijezdom zvijezda sada zbori.

Velicanstvenom sjaju nebesa,
Plavim sjajem nebo zemlju zali.
Sto bolno oseca mi srce?
Ceka l' nesto il'za necim zali?

Ne nadam se nicem od zivota,
Niti zalim za icim sto minu,
Samo mira trazim i slobode,
Zaspat zudim - nestati u tminu.

Al' ne zudim hladni san mrtvaca;
Zauvjek usnut ja bih htio tako,
Da mi zivot u grudima drsce
i da grudi disu mi poklako.

Da noc i dan, mazeci mi uho,
O ljubavi slatki glas mi zbori,
Da nada mnom silan, vjecno zelen,
Stari hrast se njise i sumori.


Mihail Jurevic Ljermontov
 
Jer prostrane smo misli snili

Jer prostrane smo misli snili
A kraci smo utabali put
Zaplesali sto se vragu mili
Pa uz drhtaj molili se ljut
S gospodarem jednim nocu bili
Danju drugom ljubili smo skut

Ernest (Miler) Hemingway
 
Ti koja imas nevinije ruke

Ti koja imas nevinije ruke od mojih
i koja si mudra kao bezbriznost.
Ti koja umes s njegova cela citati
bolje od mene njegovu samocu,
i koja otklanjas spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao sto proletnji vetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom

Ako tvoj zagrljalj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime pocinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu lezaju,
i noc tvojega glasa vocnjak
jos nedirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi poboznija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka sto se priblizuju
neduznim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovom snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huci.

Seci njegovim zalom. Neka te susrecu
ozaloscene piskavice.
Tumaraj njegovom sumom. Prijazni gusteri
nece ti uciniti zla.
I zmije koje ja ukrotih
pred tobom ce biti ponizne.

Neka ti pevaju ptice koje ja ogrijah
u nocima ostrih mrazova.
Neka te miluje decak kojega zastitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti mirise cvece koje ja zaljevah
svojim suzama.

Ja ne docekah najlepse doba
njegove muskosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustosila pogledi
gonica stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja necu nikada voditi za ruku
njegovu decu. I price
koje za njih davno pripremih
mozda cu ispricati placuci
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj sumi.

Ti koja imas nevinije ruke od mojih,
budi blaga njegovom snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.

I reci mi kadkad nesto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se cude, i susjede
koji zale moju strpljivost.

Ti koja imas nevinije ruke od mojih
ostani blaga kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!


Vesna Parun
 
Born to the false world, the wanderer,
Storyteller, The Pied Piper
On a quest for immortality
Gathering a troop to find the fantasy

Led by a maid - Queen of the night
Voice of angels, such a divine sight
An Amazon to fight and cure
This reality with her feline lure

Patriotic to the promised land
of Neverwaking Dream

Nightquest - quest not for the past
But for tomorrow to make it last
Simply the best way to walk this life
Hand in hand with the dreamers´ minds
Enter the realm, don´t stay awake
The dreams remain, they only brake
Forget the task, enjoy the ride
And follow us into the night~

A merry minstrel with his fingers fast
Playing his lute, charming every lass
Joins the troop with a glitter in his eye
“Shall I find fame? Or shall I die?”

A warrior of power along the path
A hammerheart, his gallantry to last
Rhythm of sirens, enemies, take heed
For in this war laws are a silent sleep

Patriotic to the promised land
of Neverwaking Dream

“Come to the elfland!” the eldest said,
“In my guidance you shall not be afraid,
I am the mastermind, the wizard to show the way!”

First ones to guard this path of night
Lady in black, Lady in white
Followed by legions of night-time wanderers

Guardians of the halls of heart
When we from our homeland depart
To challenge the gods of emptiness!!!~
May the quest begin!!!~

Napisano za moje Vitezove!!! Pozdravljam vas, ma gde kod da ste!!!
Say Amin! for this, if you can!!!
 
SNOVI

Velike ruke imaju usce koje ih pretvara u
okean
Veliki vetar ima prozracne puteve ka ravnici
Ja imam samo san, običan malecki san
u kome za pedalj blize ponekoj zvezdi i ptici

U zoru od svega toga čitavo nebo izraste
na mojim rukama toplim i obrazima snenim
i dan je nalik na neke zenice graoraste
oivicene zelenim.

I uopste, zvedo i ptico,
uopste - celi svete,
divno je kad se u nama cekanje javi,
pa se od toga na usni nešto rumeno isplete
i nešto graorasto i zeleno u glavi.
 
U mojoj glavi stanujes: tu ti je
Soba i mali balkon s kog puca
Vidik na moje misli najtananije.

Ponekad slusas kako mi zakuca
Srce ko zivi leptir iz kutije.

Ja ti odskrinem vrata: niz basamake
Silazis u vrt za kog niko ne zna.

Na povetarcu lebdis poput slamke.

(Dok za to vreme, mozda: neoprezna
Stojis na nekom rubu, ispred zamke...)

Nekad (u mojoj glavi dok bas skaces
U morsku penu, ispod sunca, gola)

spazim te kako po kisi preskaces
Barice i sva u blatu do pola
Zuris na posao s licem ko da places.

Prolazi dan za danom i sva svota
Vremena tvog se po dva puta zbira:
Pa pola oko moga klupka mota.

Vidim sa tvoga lica punog mira
Da ne znas kako zivis dva zivota.

U mojoj glavi stanujes i dubis
Crne i bele hodnike za moje
Misli: kako mi bezis il me ljubis?

Van tebe druge misli ne postoje.

Samo dok spavam ti se nekud gubis...
 
O, da mi je nešto pa da budem reka,
Pa da tečem ispred tvoje kuće male;
Pevajući tebi da razbijem vale
O pragove gde ti staje noga meka.

Pa kad niz pragove siđeš sa ibrikom
Da zahvatiš vode, da ti zgrabim ruke,
Prigrlim te sebi u svoje klobuke,
I da tebe, draga, više ne dam nikom.

Na dušeku trava i mojih smaragda,
Kao nimfa moja, da počivaš svagda,
I da niko ne zna tvoje mesto gde je.

Samo moje oči da gledaju u te,
Samo moje sve dubine i sve kute
Da lepota tvoja osiplje i greje.
 
SNOVI

Plemeniti dodiri ljubavi



Mislima te u oblik sna pretvaram

i dok sapatom izgovaram zelju za tvojim likom,

prilazis mi zemljan i okupan vatrom.

Tih poput vetra nosis jedro moga glasa,

a ja te u odsjaju ceznje gutam

i u plavoj svetlosti daljine,

one iste svetlosti iz koje izranja ljubav,

takvog smelog i tako zrelog,

kao ljubav nas samih,

kao bozanstveni dar prinosim

i medenog u sebi iskonskom tisinom ljubim.

Iako te sad nema kraj mene,

iako su se vrazije udaljenosti ponovno razgalamile

hodas abecedom zagrljaja ponosno u meni

i slikom osmeha koracas mojim usnama.

Oduvek te u svom srcu i svojoj dusi imam

i tu spokojno odrastas,

a metri i kilometri sto se ponavljaju

i gaze vreme rastezuci moj pogled,

kao da se i ne dogadjaju

ili se nikada nisu dogodili.

Samo se mi sretni dogadjamo

u mnostvu tog prokletog cekanja.

Ne klecimo, opiremo se nadiranju samoce

i u vecnim jutrima istine,

poput uzarenog pogleda,

kao plemeniti dodiri ljubavi,

pod prstima mesecine nestajemo.
 

Back
Top