ZASTO ANĐEO
Tako duboko u krvi zakopan
meridijana je pokret.
U pismu grumen zemlje,
bjelina svetog i udarac vjetra,
petlje i čvorišta i zagrebena koža.
I srce kao točka.
Zašto anđeo? I još jedan!
Tek lebdjeti bi mogao, neizručen nebu,
u zlatu ničije ruže
u čempresa sjeni
u mlakosti slatkoće.
Jednom. - Kada?
Kao slika, kao putovanje k smrti.
-Kamo? I kada bi krenuo,
smrtnolikošću smanjen,
rukom sažalnom, molbom drhtavom:
iskosa, između, s ove i s one strane,
trag njegov bio bi iskošen, uznemirujući,
s jeseni kao znak-
kao kutije mrak.
Uzajamno bi se prepoznali:
gorući grm tmine i trenuci bez oporuke,
u kruzima koji se šire kroz mrtve i kroza žive.
Zašto anđeo? I još jedan!
Koraci u uhu kao da govorili su:
Možda je bilo u kolijevci. Dijete!
Lako kao ptičje krilo. Noću je njihano
i plač mu bijaše umiranje, dugo i zamršeno
kao niti što ne daju se splesti.
Teške niti sna,
što razdvajaju se i razilaze,
čiji su krajevi prekratki za spajanje,
što kotrljaju se
uza zvučno lomljenje
sve do ruba,
i kao da su gudalom potezana.
Zajedno s biljkama uzrasta.
Ali kuda? - Krenuo bi nezaustavljivo!
Bol kao ljeta krug zavlada šumskim stazama
kretnjom utonulom u sporost,
u zategnutost luka,
u neshvatljivost sječiva.
U više od dva dijela podijeljen je svijet.
Ne usudim se kucati.
U oči boje oranice
smrt pustila je korijenje.
Sjeđaše kao u tami
i prizivaše nesvijest
i kazivaše o raspadanju,
o pokretljivosti što skrutnjuje
o pahuljastim valovima
o zagonetnom kucanju zvjezdanih ura.
Napijaše se mlijekom s prsa,
kraljevskim znakom što pomiče obzorja.
Spustila se u prazninu sobe
na napušteno mjesto pobožnosti.
Zašto anđeo? I još jedan!
I prst koji zaprijetio je krajoliku
kao žrtveni nož ocrta ulazna vrata.
U škrabicu sjećanja skliznulo je more,
naraslo plimom straha u grudima dojilje.
Na izgužvanom platnu otisci,
sjene suženih mogućnosti.
Cijedi se kroz pijesak jutarnja nesigurnost.
Nijema divlja loza leluja ružinim mirisom.
Nad bezbojnim licima svetaca
zlatni listići u nazupčanom hodu ure
sloj po sloj ljušte se linijom života
na ruke meke kao paperje,
kvarljive i beskorisne predmete.
Iscrtava zalutala svjetlost
zgrušane slike
na mojim očnim kapcima,
neprisutnost što paralizira,
zakapa mišićje u sporedne prostore,
u neshvatljivost opservacije,
u nezemaljski rječnik,
u trigonometrijsku točku bez svijesti.
Duhovito prebrojava evolucija mašte
sve dubljim snom labirint ulica.
Do oštrog bola nestaje iz vidokruga.
-Anđeo? I još jedan!
Na srebru sivkastomrki sprudovi,
nejasna fotografija vlage.
Čaša rashlađene ružice
pored skalpela
na obdukcijskom stolu.
Gdje je anđeo? I još jedan!
U glinu rastočena usta
poriču svijet prolomom žalosti,
razjapljena i razapeta
blistavom geometrijom
iz zvijezda iščitanom,
tajanstvenom i nedokučivom,
enigmatskim rukopisom gena.
Samo je jedno tijelo,
samo je jedno biće,
i kada zaraste u korov
u nepopravljivi raskid,
kada smrzne se u kristal.
Razjedaju se
otkucaji srca
u vrtu milosrđa,
poprimaju obličje dromedara
ispod pješčanog oblaka,
gnojnim ranama
ne prokazuju vrijeme.
Neprospavana noć velika je opsjena.
U neprekidnosti opažanja
nestvarno i samoponavljajuće
naseljava prostore strahovanjem,
stavlja u zagrade
u sve složeniji vrtuljak,
a sloboda je kanalizacijska mreža
i smrdi pustolovinom
i kao da izrasta iz nečije sjene,
iz odraza poznatog lika.
Zašto anđeo? I još jedan!
Neshvaćen kao udarac opraštanja.
Kao međusobno iscrpljivanje.
Kao raskrinkavanje.
Slutnjama ranjava me nesretna svijest,
ironijom ugodnog raspoloženja,
promjenljivim vektorom zbiljnosti,
nužnošću i strukturom utopije.
Zašto anđeo? I još jedan!
Njegovo djelovanje krhka je linija prijeloma
obložena finim paperjem.
Prati me!
Imaginarnih krila odasvud
i u svim pravcima.
Mogli bi mi doći u susret, razgrnuti zavjesu
kada snažno zamiriše na sijeno
kada zaokupe me kalvarija zjenice i
u mračnim hodnicima mineralni ostaci mrtvih.
Sigurno je klizište,
mistična je težina priviđenja,
u sveprisutnoj prašini modelirana
čežnjom sutona jučerašnjeg dana.
Oči nisu više čulo vida
a duša je zapaljenje živaca,
umjetno osvjetljena odaja,
opipavanje smrti.
Pod burom sniježne svjetlosti
u nesretno promijenjenim odnosima
umotavam se u bijelo platno.
U mekom tkivu
bol je neshvatljiv saobraćaj.
Memoari su ispisani redovi,
četiri godišnja doba
u zamrznutom slijedu.
Pahulje na golim grudima.
Moje umrtvljene noge
nebeski svod
uzdužno precrtava.
Zašto anđeo? I još jedan!
Bezdjetnost zaokupljena snoviđenjem
kao kamen se otkotrlja.
I još jedan! Zašto anđeo?
Treperi horizont!
Odraz i kada ne odvraćaš pogled.
U čemu? I kada kreneš!
Lik protivan
svjetlosti pješčane oluje.
Zborskim glasovima
zalelujanim
niz vjetar puštenim:
Reci!
Tko te pozvao?
Ne želim te susresti
ni dotaknuti prstom žalosti.
Bučna je bol i nesmislom ječi.
Odjek u nepismo i zacrnjen bode.
Trnje i suho iverje i kristali.
Zašto anđeo? I još jedan!
Neprozirnost tajne i obrana značenja.
I sve što kao da pade sa stabla
a nije ni plod ni list ni suha grančica:
Mrtve ptice muk.
U zlatu zvuk.
Ne brojim što nije mi dodijeljeno
i kada se okrenem
nijedno pero izmitareno
nije moje,
skupljeno za jastuk njegovog sna.
Uzalud me bude.
Zbunjeni mojom snenošću
udaljavaju se zrcaleći nejasnost,
uokvireni sporim hodom,
nesretni zbog riječi koja ih ne dira
sred mnogih uzdaha uzaludnih.
Nepostojan je otisak,
niz pješčane dine
kada krene šibajući repom,
oblakom muha praćen,
dromedar neopčinjen prikazama,
žednošću vođen,
istočnim zrakama svjetla,
božanskim manifestacijama,
glazbom svakodnevnog života.
Zašto anđeo? I još jedan!
Nalijevo od svjetionika bura
i čuje se zveket, sitan, oštar
zveket metala, kao od skalpela
na obdukcijskom stolu.
-Ach es kam die Nacht.
(f.)
