Дон
Buduća legenda
- Poruka
- 29.456
Ja već 20-ak godina sanjam jedan te isti san. 4-5 puta godišnje.
Sanjam da sam u nekom gradu (meni u javi nepoznatom) iznad koga se nalazi planina na kojoj se jedva naziru ruševine nekog starog utvrđenja.
Uvek me nešto tera da se popnem tamo iako put do tamo ne postoji, već se probijam po teškom terenu do gore.
Kad stignem tamo, shvatam da to nije obično utvrđenje, već ogroman grad u kome je gotovo sve očuvano, smešten na platou. Kao da je neko presekao vrh planine i napravio grad. Uvek sam očaran arhitekturom (u stvarnosti meni nepoznatom) i prelepim vrtovima oko bezbrojnih velelepnih vila. Vrtovi jedva da su podivljali. Sve izgleda kao da je mesto napušteno pre nekoliko meseci, a ja nekako u snu znam da tu nema ljudi već hiljadama godina.
Krećem se tim ulicama kao da ih poznajem.
Uvek na kraju dospevam na ogromno groblje sa mnogo mauzoleja i vrlo malo običnih grobnica, mada i te obične grobnice su velike i raskošno ukrašene.
Koračam širokim stazama u groblju i tek tada srećem neke ljude koji ne obraćaju pažnju na mene i žurno se udaljavaju sa groblja.
Tu na groblju me uvek uhvati sumrak.
Stižem do jednog velikog mauzoleja u centru groblja, malo izdignutog kao na brežuljku. Ulaz je bez ikakvih vrata. Na stepeništu me presreće neka žena u beloj togi i govori mi da ne ulazim i da još nije kasno da odem odatle, ali da moram da požurim, jer samo što nije počelo. Ja je ne slušam, prolazim pored nje i ulazim u mauzolej. Divim se ukrašenim zidovima unutrašnjosti, kad se najednom sve smrači. Ne vidim izlaz.
Posle nekoliko trenutaka unutrašnjost mauzoleja biva osvetljena čudnom zlatnom svetlošću. Na širokom podijumu u sredini stoje ljudi. Neki su u uniformama, a neki u civilu. Zbijaju se jedni uz druge kao ovce u toru. Na licima im se vidi strah.
Tada, odjednom, sa svih strana iz zidova i iz poda se pojavljuju aveti, koje izgledaju kao izmasakrirani ljudi. Preklani, sa omčama oko vrata, sekirom u glavi i sl. Formiraju gust obruč oko onih ljudi. Mene kao da ne primećuju.
Tada, iz vrha kupole se lebdeći spuštaju neka bića, koja izgledaju kao ljudi, ali znam da to nisu. Oko njih svetle beličaste aure. Jedno od tih bića, za koje nekako znam da je glavno i koje deluje nekako bezpolno, počinje da iznosi optužbe na račun onih ljudi. Saopštava da su pozvane njihove žrtve da se osvete kako bi dobile svoj mir.
Tada nastupa klanica. One aveti se bacaju na ljude u sredini i raskomadavaju ih. Dvorana je zaglušena stravičnim kricima tih ljudi.
Ja preneražen, panično pogledom tražim izlaz, ali ga ne vidim. Užasno sam uplašen i na ivici da zaplačem od očaja.
Tada to svetlosno biće dolebdi do mene. Ja ukočen čekam da me ubije ili da pozove one aveti da me ubiju.
To mi se biće obrati, kao da ne primećuje moj strah i kao da je to za mene sve normalno.
Govori mi: "Kao što vidiš stalno ih skupljamo i kažnjavamo, ali njih je sve više. Uskoro nećemo stizati da ih prikupljamo ovde. Vreme je da se drugi probude i da se krene u konačan obračun. Idi i budi ljude. Uči ih kako da prepoznaju demone."
Ja klimam glavom kao da znam o čemu priča. Osvrnem se po prostoriji i vidim kako one aveti lagano odlaze, s tim da više ne izgledaju unakaženo, nego su lepi i svi u belim togama. U to, levo od mene, ugledam izlaz. Vidim da je svanulo napolju, a ono veštačko svetlo kao i lebdeće biće su nestali.
Izlazim napolje, a retki ljudi koji su hodali po stazama su zurili u mene i došaptavali se.
Krenem natrag ka izlazu iz grada. Neki nemir me stalno požuruje. Na jednom trgu sam video brdo mačeva.
Kad sam napustio zadnji pojas zidina i izašao na padinu planine stao sam zapanjen.
Onaj grad u podnožju je goreo. Iz njega su se dizali gusti oblaci crnog dima.
Krenuo sam da trčim dole, često se spotičući i padajući. Nisam se obazirao na udarce i ogrebotine. Negde na pola planine sreo sam mnogo ljudi koji su u panici sa decom u naručju bežali na više. Bilo je i dosta dece koja su sama bežala, uplašena i uplakana.
Od nekud se kraj mene stvorio konj. Uzjahao sam tog konja i izjahao višlje ispred zbega. Počeo sam da vičem, a glas mi je odzvanjao planinom. Svi su se zaustavili i zurili u mene.
U tom trenutku sam znao šta treba da radim. Izdao sam naređenja ženama da pokupe svu decu, i svoju i tuđu i da idu u stari grad, a muškarcima da bace stvari, decu da predaju ženama i da požure ispred žena do onog trga gde sam video mačeve, kako bi se vratili da naprave odstupnicu, jer žene i deca ne bi stigli do zidina pre nego što ih neprijatelj stigne.
Svi su bez reči poslušali komandu.
Kada više nikog nije bilo oko mene pogledao sam niz padinu i video kako uz planinu gamiže more vojnika. Osetio sam zebnju i strah da li će oni ljudi uspeti na vreme da se vrate sa mačevima.
Uvek mi se san na ovom mestu prekine.
Sanjam da sam u nekom gradu (meni u javi nepoznatom) iznad koga se nalazi planina na kojoj se jedva naziru ruševine nekog starog utvrđenja.
Uvek me nešto tera da se popnem tamo iako put do tamo ne postoji, već se probijam po teškom terenu do gore.
Kad stignem tamo, shvatam da to nije obično utvrđenje, već ogroman grad u kome je gotovo sve očuvano, smešten na platou. Kao da je neko presekao vrh planine i napravio grad. Uvek sam očaran arhitekturom (u stvarnosti meni nepoznatom) i prelepim vrtovima oko bezbrojnih velelepnih vila. Vrtovi jedva da su podivljali. Sve izgleda kao da je mesto napušteno pre nekoliko meseci, a ja nekako u snu znam da tu nema ljudi već hiljadama godina.
Krećem se tim ulicama kao da ih poznajem.
Uvek na kraju dospevam na ogromno groblje sa mnogo mauzoleja i vrlo malo običnih grobnica, mada i te obične grobnice su velike i raskošno ukrašene.
Koračam širokim stazama u groblju i tek tada srećem neke ljude koji ne obraćaju pažnju na mene i žurno se udaljavaju sa groblja.
Tu na groblju me uvek uhvati sumrak.
Stižem do jednog velikog mauzoleja u centru groblja, malo izdignutog kao na brežuljku. Ulaz je bez ikakvih vrata. Na stepeništu me presreće neka žena u beloj togi i govori mi da ne ulazim i da još nije kasno da odem odatle, ali da moram da požurim, jer samo što nije počelo. Ja je ne slušam, prolazim pored nje i ulazim u mauzolej. Divim se ukrašenim zidovima unutrašnjosti, kad se najednom sve smrači. Ne vidim izlaz.
Posle nekoliko trenutaka unutrašnjost mauzoleja biva osvetljena čudnom zlatnom svetlošću. Na širokom podijumu u sredini stoje ljudi. Neki su u uniformama, a neki u civilu. Zbijaju se jedni uz druge kao ovce u toru. Na licima im se vidi strah.
Tada, odjednom, sa svih strana iz zidova i iz poda se pojavljuju aveti, koje izgledaju kao izmasakrirani ljudi. Preklani, sa omčama oko vrata, sekirom u glavi i sl. Formiraju gust obruč oko onih ljudi. Mene kao da ne primećuju.
Tada, iz vrha kupole se lebdeći spuštaju neka bića, koja izgledaju kao ljudi, ali znam da to nisu. Oko njih svetle beličaste aure. Jedno od tih bića, za koje nekako znam da je glavno i koje deluje nekako bezpolno, počinje da iznosi optužbe na račun onih ljudi. Saopštava da su pozvane njihove žrtve da se osvete kako bi dobile svoj mir.
Tada nastupa klanica. One aveti se bacaju na ljude u sredini i raskomadavaju ih. Dvorana je zaglušena stravičnim kricima tih ljudi.
Ja preneražen, panično pogledom tražim izlaz, ali ga ne vidim. Užasno sam uplašen i na ivici da zaplačem od očaja.
Tada to svetlosno biće dolebdi do mene. Ja ukočen čekam da me ubije ili da pozove one aveti da me ubiju.
To mi se biće obrati, kao da ne primećuje moj strah i kao da je to za mene sve normalno.
Govori mi: "Kao što vidiš stalno ih skupljamo i kažnjavamo, ali njih je sve više. Uskoro nećemo stizati da ih prikupljamo ovde. Vreme je da se drugi probude i da se krene u konačan obračun. Idi i budi ljude. Uči ih kako da prepoznaju demone."
Ja klimam glavom kao da znam o čemu priča. Osvrnem se po prostoriji i vidim kako one aveti lagano odlaze, s tim da više ne izgledaju unakaženo, nego su lepi i svi u belim togama. U to, levo od mene, ugledam izlaz. Vidim da je svanulo napolju, a ono veštačko svetlo kao i lebdeće biće su nestali.
Izlazim napolje, a retki ljudi koji su hodali po stazama su zurili u mene i došaptavali se.
Krenem natrag ka izlazu iz grada. Neki nemir me stalno požuruje. Na jednom trgu sam video brdo mačeva.
Kad sam napustio zadnji pojas zidina i izašao na padinu planine stao sam zapanjen.
Onaj grad u podnožju je goreo. Iz njega su se dizali gusti oblaci crnog dima.
Krenuo sam da trčim dole, često se spotičući i padajući. Nisam se obazirao na udarce i ogrebotine. Negde na pola planine sreo sam mnogo ljudi koji su u panici sa decom u naručju bežali na više. Bilo je i dosta dece koja su sama bežala, uplašena i uplakana.
Od nekud se kraj mene stvorio konj. Uzjahao sam tog konja i izjahao višlje ispred zbega. Počeo sam da vičem, a glas mi je odzvanjao planinom. Svi su se zaustavili i zurili u mene.
U tom trenutku sam znao šta treba da radim. Izdao sam naređenja ženama da pokupe svu decu, i svoju i tuđu i da idu u stari grad, a muškarcima da bace stvari, decu da predaju ženama i da požure ispred žena do onog trga gde sam video mačeve, kako bi se vratili da naprave odstupnicu, jer žene i deca ne bi stigli do zidina pre nego što ih neprijatelj stigne.
Svi su bez reči poslušali komandu.
Kada više nikog nije bilo oko mene pogledao sam niz padinu i video kako uz planinu gamiže more vojnika. Osetio sam zebnju i strah da li će oni ljudi uspeti na vreme da se vrate sa mačevima.
Uvek mi se san na ovom mestu prekine.