kojote
Elita
- Poruka
- 18.634
Živeti (ne samo za Borkinog snoba) znači "videti". Vid ima dve granice: snažnu svetlost koja zaslepljuje, i potpunu tamu. Reč "svetlost" ne izaziva kod našeg snoba predstavu predela ozarenog blagim zracima sunca, već samog mlaza svetlosti - sunca, sijalice, reflektora. Javljaju se i poznate metafore: sunce (Navarove) istine, zaslepljujući blesak (Fišijevog) razuma, itd. , itd....
Kao i svetlo, tako našeg snoba privlači i tama. Zna se da se u naše vreme smatra smešnim gasiti svetlo za vreme jednog savremenog LjiS čina, i zato On, naš savremen snob, ostavlja tek kupljenu malu lampu "koja je u izlogu najskuplje prodavnice služila kao dekoracija" pored kreveta upaljenu. Ali, u trenutku kad se sprema da prodre u našu dragu Borči, zatvara oči. Užitak koji ga ispunjava zahteva tamu. Ta tama je kristalno čista, bez predstava i vizija, ta tama nema kraja, nema granica, ta tama je beskraj koji svako od nas nosi u sebi. (Da, onaj ko traži BESKRAJ, nek zatvori oči!)
U trenutku kad oseti kako mu se talas užitka širi kroz telo, Kojatkin se isteže i rasplinjuje... pardon, naš snob se isteže i rasplinjuje u beskonačnost svoje tame, i sam se pretvara u beskraj. Ali, muškarac što je veći u svojoj unutrašnjoj tami, sve više se smanjuje po svom spoljašnjem liku. Muškarac zatvorenih očiju je samo olupina muškarca. Našoj Borči je taj prizor neprijatan, ne želi da gleda u Kojatkina pa i ona zatvara oči. Samo, ta tama za nju ne predstavlja beskraj već prosto nezadovoljstvo onim što vidi, negaciju viđenog, odbijanje da gleda!
Kao i svetlo, tako našeg snoba privlači i tama. Zna se da se u naše vreme smatra smešnim gasiti svetlo za vreme jednog savremenog LjiS čina, i zato On, naš savremen snob, ostavlja tek kupljenu malu lampu "koja je u izlogu najskuplje prodavnice služila kao dekoracija" pored kreveta upaljenu. Ali, u trenutku kad se sprema da prodre u našu dragu Borči, zatvara oči. Užitak koji ga ispunjava zahteva tamu. Ta tama je kristalno čista, bez predstava i vizija, ta tama nema kraja, nema granica, ta tama je beskraj koji svako od nas nosi u sebi. (Da, onaj ko traži BESKRAJ, nek zatvori oči!)
U trenutku kad oseti kako mu se talas užitka širi kroz telo, Kojatkin se isteže i rasplinjuje... pardon, naš snob se isteže i rasplinjuje u beskonačnost svoje tame, i sam se pretvara u beskraj. Ali, muškarac što je veći u svojoj unutrašnjoj tami, sve više se smanjuje po svom spoljašnjem liku. Muškarac zatvorenih očiju je samo olupina muškarca. Našoj Borči je taj prizor neprijatan, ne želi da gleda u Kojatkina pa i ona zatvara oči. Samo, ta tama za nju ne predstavlja beskraj već prosto nezadovoljstvo onim što vidi, negaciju viđenog, odbijanje da gleda!