Kad sam bila dete pa za raspust odlazila kod bake u jednu varošicu, prisustvovala sam letnjoj navali gastarbajtera, njihovim megalomanskim dogradnjama kuća, ukrašavanju okućnica gipsanim replikama Ajfelove kule, viđala njihove polovne mercedese u blatnjavom dvorištu, neverovatni nesklad boja sintetičke odeće. Ljude sa puno novca (najčešće teško zarađenog, uz puno odricanja "preko", van domovine, gde se štedelo i na hrani) i bez stila i ukusa, međutim, nismo zvali snobovima. Ali je zato pravi prototip snoba bila bakina prijateljica koja se hvalila pedigreom, fakultetskom diplomom, pa i ugledom pokojnog muža. Njena kuća nije bila dekorisana jeftinim suvenirima, ali je bila prepuna skupocenog komadnog nameštaja, goblena u teškim ramovima, porcelana, nasleđenih vrednosti – te je podsećala na muzej. Dnevna soba je uvek bila vrlo uredna, uvek pažljivo i pod konac spremna za namerne i slučajne posetioce, sa puno bespotrebnih predmeta koji su tu stajali da bi – pretpostavljam – impresionirali goste.
U čemu je razlika? S jedne strane su ljudi koji su novac trošili na stvari koje su bile očigledan dokaz da ga imaju i za bacanje; s druge strane je neko ko (više) nije imao toliko novca ali se trudio da sebe prikaže u svetlu izuzetnosti. Karakteristično za oba tipa jeste komunikacija s izvesne visine (gastarbajterska u odnosu na ne-gastarbajtere, tj. one koji ne mogu da im pariraju novcem; bakina prijateljica u odnosu na gastarbajtere, pa čak i u odnosu na sebi slične), kao i razmetanje materijalnim (kešom, nekretninom, zlatom, skupim nameštajem). No, dok je bakina prijateljica imala komično naglašen arogantan stav, gastarbajterski je bio manje očevidan – lafovski, kafanski, burazerski, ali je ipak postojao ("ja imam mercedes i novi traktor, a komšija nek zviri preko ograde i crkne od zavisti"). Takođe treba napomenuti da se izbor gastarbajterskih vrednosti svodio na nameštaj iz izloga najskuplje prodavnice - uračunavajući čak i identičnu lampu koja je u izlogu služila kao dekoracija, kao i da navike pri, recimo, obedovanju (mljackanje, čačkanje zuba, glasno podrigivanje) nisu iskorenjene uprkos novcu ... pa se postavlja pitanje da li na seljačizam (primitivnost) posedovanje veće količine novca uopšte može uticati u kulturološkom smislu, ukoliko nema i dovoljno obrazovanja, ili adekvatnog uzora (odnosno drugačije sredine koja će biti otvorena za pigmalionsko prevaspitavanje primitivca). Ovde se ukus najčešće formira shodno ceni a stil se nadgrađuje u skladu sa težnjom za promenom dotadašnjeg načina života – opet u nastojanju da se izdigne iznad grupe kojoj je primitivac do tada pripadao.
Izbor vrednosti snoba uvek je potkovan izvesnim saznanjima o već utvrđenim vrednostima: ako je beržere fotelja osvedočen, vanvremenski luksuz, ako se uklapa u postojeći ambijent, ako je sličnu imao ugledni pradeda ... onda će se kupiti takva fotelja ili njena jeftinija replika (bitno je da "izgleda"), trajna vrednost "sa stilom" , umesto rasklopivog troseda sa ugrađenim radio-aparatom – čak i pod uslovom da se snobu iskreno više dopada trosed. Snob teži da ostane u grupi kojoj pripada. Ako ne može finansijski da podmiri svoje potrebe, on će se fokusirati na negovanje i isticanje vrednosti koje su stekle generacije njegovih predaka – ne uvek zato što mu se zaista dopadaju, već zato što predstavljaju opipljiv dokaz kojim će on iznova potvrđivati svoje poreklo.
Ovo su banalni primeri ... No, da li je razlika sada jasnija?
Ako je snob = licemer i egomanijak uvijen u debele oblande, primitivac je prostačina s tanušnom šećernom glazurom.
Ali danas je sistem vrednosti toliko poremećen, da su se primitivci infiltrirali u svaku poru društva, pa teško uočavamo razlike između primitivnog, snobovskog i "normalnog". Možda nema toliko mljackanja, srkanja i podrigivanja, ali ima ispljuvaka i slina po asfaltu, smrada u gradskom prevozu, bacanja đubreta kroz prozor solitera. Naravno, ima i onih koji kroz život prolaze s parolom da su već n-ta generacija starograđana. Ukoliko pokušamo da damo definiciju normalnog, naći ćemo se u ćorsokaku, jer će svi pokušaji biti minirani sumnjičenjem da smo – distancirajući se od primitivnog (često lažno zaodenutog pod tradicionalne vrednosti, folklor, duh naroda itd.), i sami snobovi.