U SNEGU
Sasvim neverovatna igra tame i svetlosti. Levo tama, desno svetlost. Sneg s planina kao da se roni. Vrhovi ostaju rumeni. Purpur, zlato, plamen na snegu. Zatim ljubičast sneg, božanski predeo, na koji se spušta noć.
Tle puno stena, zaraslo mahovinom. U mahovini mali oblici trava što podražavaju oblike velikog lišća i drveća. Mada smo pred prolećem, i borovina i jelovina, i šumarci među njima puni su jesenjih boja čim se otkrevi sneg.
Opet zvona; što ne odbijaju u isti mah, nego redom. Drveće već i na ovoj maloj visini naginje životu i izrazu žbunja, panjeva, grblja i grmlja. Lišće, što je prezimilo pod snegom i nije opalo žuti se. Na njemu, kao cvet, boje dunava, pokoli vrlo lep list, vidan nadaleko. U visinama, to drveće sasušeno ima skoro lepotu cvetnih grana. Iza njega, u snegu, jele tamnozelene i svetlozelenesilaze i penju se po brdima.
U visokom drveću i žuto lišće. Kao da je vetar naneo gnezda. Tu, dakle, sasvim zasebno i zimi ima života drveća i ptica. U gustim šumarcima, ponekom uvelom drvetu baš ta uvelost daje tako fantastičnu, nežnu lepotu i crte.
U potpunoj samoći, naš trag na snegu u večernjem sutonu ostaje i nije nimalo različit od ostalih tragova što se još vode putem. Padinom, gde snega više nema izbijaju iz zemlje krtice, za nama tupi udarci. Seča drveća u tami. Stabla se krhaju.
Miloš Crnjanski