Sneg...

405459_357872954245597_1004403066_n.jpg
 
ZIMSKA MAŠTARIJA

Zamišljam najdužu zimu onoga doba;
Mesec, jasan čitavog dana,
zamrznute gvalje od perja pod drvećem;
i ne miriše da ojuži.
Pa lovci što vire iz pećine, čađavi:
smetovi zaklanjaju vidik,
nad otvorom vise snopovi ledenica.
Šta ako je i glavnoj vatri
dogorelo – da im još greje samo pretke?
Nešto bi se, ni krik ni cvilež,
u dobar čas kome tu otelo iz grla,
nešto bunovno, nalik javu
ptice izgubljene u krošnji sparne noći.
Zatim bi krenuli ostali,
usta za ustima, uz plač sitnije dece;
stvar je mogla teći baš tako,
sve dok se ne nađu u dosluhu s precima:
krajnje jednostavno, ne nalazeći reči,
ne držeći do prozodije,
ne vodeći brigu da usklade glasove,
ne smetajući jedno drugom.
I svi bi zamukli, zamišljam, da oslušnu
kapanje vode sa svodova.

Borislav Radović
 
GRUDVE LJUBAVI

Poput rasutih zvezdica svetluca tek napadali sneg pod nogama. Drvoredi su ponosno ogrnuli raskošne bele bunde. Poneka zalutala mačka obazrivo traži sklonište od hladnoće. Kroz snežno veče se prolama grleni smeh troje ljudi. Visokog, vitkog čoveka, tamnokose žene srednje visine i devojčice od desetak godina. Prolaznike kao da iznenađuje jedna tako obična, nesvakidašnja radost pomešana sa snežnim pahuljama. Namršteno ih posmatraju ljuti zbog problema na poslu, gužve u prevozu…
Devojčica od snega celca počinje da pravi Sneška, zadubljena u ovaj važan poduhvat zaboravlja na sve.
Čovek i žena se gledaju onim gotovo zaboravljenim pogledima koji se nastavljaju kao da pričaju njima. Čovek rukama podiže ženino lice ka svom, lagano mu se približava, obasipa ga sitnim poljupcima. Žena zatvara oči, priljubljuje se uz njega. Propinje se na prste da mu dodirne usne. Spajaju se u vrelom poljupcu koji toplinom briše svu stud ove zimske večeri. Ženi sklizne kapa sa glave, čovek prstima prolazi kroz njene umršene lokne, žar međusobne strasti ih pokreće kao na ringišpilu.
Tras!!! Hladno osveženje u vidu razvejane grudve posred njihovih lica. Devojčica ih opominje da su izašli zbog nje. Dvoje odraslih prasne u smeh, jedno drugom brišu ostatke snežnog podsećanja na razlog izlaska u ovu zimsku čaroliju. Pomažu joj da dovrši Sneška čovek mu vezuje šal, žena mu stavlja kapu. Fotografišu se pored njega.
Devojčica se raduje snegu, ostavlja duboke tragove, pravi lepe, čvrste grudve kojima gađa čoveka i ženu. Oni joj uzvraćaju pazeći da je ne povrede. U jednom trenutku dvoje odraslih počinju da se gađaju između sebe, devojčica podvriskuje od zadovoljstva, gurkaju se, hladnoća im rumenilom boji obraze, a sjaj u očima je od onih rasutih zvezda u snegu. Ili nije. Ko će znati?
Jureći da stignu jedni druge padaju, pridižu se, žaleći se na bolove kroz smeh do suza. Devojčica ih povlači za sobom u sneg, hteli, ne hteli valjaju se, prave anđelčiće sasvim posuti tom razasutom snežnom prašinom, ne prepoznaju jedni druge. Na putu do stana, drže se za ruke, gotovo da je opipljivo to strujanje zajedništva, nepomućene, čiste ljubavi, jedine koja vredi.

Sanja Gojić
 
UTEHA

Ako nismo zajedno po aprilskoj gazili travi
sačekaćemo zajedno prve mirise snega.
Ja volim više zime čistotu mirnu
od bolesnoga dana prolećnjega
kad ruke bez strasti ne mogu da se dirnu.
Živećemo zajedno svečane dane
kad duša počinje tiho da sazreva,
i bivaju pune ploda njene grane,
i o večnosti već kradom sneva.
Smejaćemo se zajedno u večernje čase
kad se čovek smeje tiše i reñe.
Volećemo se kad počinju da se
života ovog sagledaju međe,
kad ljubavnici postaju jedno drugom
prijatelji blagi i braća.
Rastaćemo se samo pred putanjom dugom,
sa koje ne može da se piše,
ni da se vraća.

Desanka Maksimović
 
PRVI SNEG

Bolje bi bilo u tome prostranstvu
bez ijedne žive duše
da ni reči nismo izrekli,
da se na bele ljuljaške nismo peli,
da smo sa grlicama snežnim
ćutke seli za razboje.
Bolje bi bilo da nismo budili sneg
iz sna detinjeg,
da nismo srebrne jelenske rogove
šumom lomili.
Bolje bi bilo da smo sa potokom
uz ledeni nakovanj stali.

Desanka Maksimović
 
FEBRUAR

u tami
kao sablazni
svijetle
mrazom prekrivene šume
tih i nadmen
dolinom
za dahom znojnih konja
tumara vjetar
gubi se
u bremenitoj magli
i zaboravlja
prekriti za sobom
u snijegu ostavljene
tragove
zimske tuge

Jovica Letić
 
КАДА ПАДНЕ ПРВИ СНЕГ

Када падне први снег, када падне први снег.
Ја упрегнем коња два, два ватрена сокола,
Па се санкам ноћ и дан.

Много жена срећем тад, много жена срећем тад.
Свакој благи осмех дам, дал' је познам или не,
ни једној се не ругам.

Сваку жену волим ја, сваку жену волим ја.
Била она плавуша, смеђа ил' гаравуша,
Сваку жену волим ја.

Велимир Суботић
 
Snijeg

Osjećao je da ga je taj snijeg nadnaravne ljepote usrećio čak i više nego ponovni susret s Istanbulom nakon tolikih godina. Bio je pjesnik i u jednoj od svojih starijih pjesama – poznatoj veoma malom broju turskih čitatelja – napisao je kako nam jednom u životu snijeg pada i u snovima. I dok je snijeg, baš kao i u snovima, padao nečujno i beskrajno dugo, naš putnik se, pročišćen godinama priželjkivanom nevinošću i čistoćom, optimistično odvažio povjerovati da ovaj svijet može smatrati svojim do­mom. (…)

Snijeg je gradu donosio dah vječnosti, ali – činilo mu se da to nitko osim njega ne primjećuje, pa se toliko ražalostio da su mu navrle suze. (…)

Snijeg više nije padao: smirivalo ga je mrtvilo snijegom pokrivene ulice obasjane blijedim svjetlom uličnih svjetiljaka. Znao je da je mir koji je osjećao bio mnogo više povezan s ljubavi i srećom, negoli s ljepotom snijega.

Orhan Pamuk
 

Back
Top