Mama...
Volela bih da nikad ovo ne pročitaš!
Da sam uzalud napisala.
I da jednog dana kad svemu ovome bude kraj...obrišem.
Zagrlim te.
I ćutim.
I da ti nikad ne kažem.
Ali, ako ipak pročitaš...
Sećaš li se kad sam bila mala, kako si mi crtala srca hemijskom na ruci?
I ja sam jedno nacrtala sada.
I napisala MAMA.
I tvoj broj telefona.
Da te zovu odmah.
Da me ne razvlače po sanitetima.
Hladnjačama.
Da me vodiš kući odmah.
Da legnem kraj mog mede.
Plašim se mama.
Svi se plašimo.
Iako vam možda ne delujemo tako.
Svaki dan se opraštamo jedni od drugih.
Svaki dan krećemo pred streljački vod.
Svesni da se neki mozža neće vratiti.
Mama...
Ako ipak ovo nekad pročitaš.
Ne pokazuj tati.
On mora da bude jak.
Muško.
(Iako znam da svaki dan plače kad niko ne vidi.)
I ćuti.
Nem kao riba.
Sa grčem na licu me poljubi poslednji put.
Mama...da mogu da se iskradem, da poletim sada.
Preletim sve ove čike koje nas mrsko gledaju.
Koji nas ne vole.
Samo da vas još jednom zagrlim.
Vratim se i nastavim gde sam stala.
Volim vas.