Tako sam i mislila.
Zato ja, nacelno, i ne volim da se govori o inbreedingu kao necem jako losem, jer je to jednako lose kao i random ukrstanje. Ograniceni inbreeding proizvodi iste one posledice, koje proizvodi parenje dve naizgled nezavisne jedinke jedne rase. Dakle, ako su i mama i tata sa aspekta genetski nasledivih bolesti zdravi, stenci ce biti zdravi. Ako se kod roditelja ispoljavaju genetski prenosive bolesti, ili su pak roditelji samo nosioci recesivnih gena, ako se ti recesivni geni spoje, imamo bolesno stene, ma koliko dva roditelja porodicno bila udaljena.
Mislim da je ovo jako bitno naglasiti, jer ljudi obicno ne znaju posleice inbreedinga. Uglavnom se misli da sam inbreeding proizvodi genetski nasledivu bolest, sto je samo donekle tacno (ostaje pitanje: u kom tenutku?). Inbreeding, u slucaju da postoji "zli" gen dovodi do toga da se bolest odmah ispolji. Ako se pas sa "zlim" genom pari sa, da tako kazem, "porodicno nezavisnim" parnjakom, bolest ne nestaje, vec se samo prenosi dalje, iz pokoljenja u pokoljenje. Pa kad se stene, koje je naizgled zdravo a carrier je, upari sa psom, koji je isto naizgled zdrav i sam je nosilac, onda odjednom: buuum! eto bolesti! Kako spreciti samo neke od genetski prenosivih bolesti? Selekcijom pasa testiranih barem na one bolesti, za koje postoje genetski testovi.
Po meni, sama selekcija samo na osnovu niskog koeficijenta inbreedinga je isto sto i inbreeding, ako se to sve sprovodi medju netestiranim jedinkama. Zasto? Ukoliko imam psa, koji nije testiran barem na one genetski prenosive bolesti, za koje sada postoje testovi, ja prakticno samo prosirujem bazu pasa sa recesivnim genima, koji ce praviti nove potencijalno bolesne pse, a sigurno ce napraviti nove prenosioce. Rezultat: veliki genetski pool recesivnih gena. Zato mislim da je testiranje barem na ono, za sta postoje testovi, pa makar oni kostali i 300-400-500e, od krucijalnog znacaja, ako se pozivamo na interes rase.
Mama, ako mozes da potvrdis koje su jos posledice inbreedinga, a koje nisu genetski uslovljene... recimo, procitala sam da je ucestali inbreeding uzrok niske plodnosti, pobacaja, mrtvorodjencadi, uginuca stenadi u ranim danima (10% stenadi sa niskim koeficijentom inbreedinga ugiba recimo u prvih 20 dana, za razliku od 20% stenadi, koja ugiba u tom periodu u slucaju visokog koeficijenta inbreedinga), slab imunitet....
Ja mislim da je ovo samo i iskljucivo eticko pitanje. A etika zavisi samo od nas samih, pa bazicno mozemo da postavimo pitanje: da li je moralnije napraviti leglo od roditelja u blikom srodstvu, koji ne nose genetski prenosive bolesti, a u kom slucaju leglo moze biti pobaceno, mrtvorodjeno, slabog imuniteta, mozda kreirati i novu genetsku mutaciju itd, itd... ili pariti dve naizgled nezavisne jedinke, koje su nosioci "zlih gena" i praviti nove nosioce ili mozda bolesne pse za buducnost.
Pomenu ti mopsa, ja bi pomenula i sar pei-a, cak valjda i si-cu-akoji su bili na pragu istrebljenja, i cija je rasa rehabilitovana na bazi mozda 4-5 pasa. To je apsolutno tacno i empirijski potvrdjeno da su te rase osudjene na neprekidne zdravstvene probleme. Ali ne smemo zaboraviti da su sve ostale rase na taj nacin nastajale. Dakle, sve rase nose donekle iste gene, a genetski pool se prosirivao outcrossingom na druge rase u pocetku (kod collie-a poznato: barzoi nekad, nepoznato/nepotvrdjeno: irski seter), a danas outscrossingom na druge krvne linije. I jeste dobro ako imamo dve dokumentovano potpuno zdrave jedinke razlicitih krvnih linija. Problem nastaje kad zdravstveno stanje nije dokumentovano, ma koliko porodicno (ne)povezane jedinke bile.