Nepismena i deca?
Da li je glumac Vilijem Šekspir, koji je ceo svoj život proveo u mestašcu Stratford na reci Evon, mogao biti autor "Velikog opusa"?
Činjenice iz njegovog života to odlučno demnatuju. Gde je raskošno znanje iz "opusa" Šekspir mogao da nauči? Niti jedna jedina knjiga nije nađena u njegovoj kući posle smrti, a u Stratfordu, kao ni u čitavoj Engleskoj, nisu postojale javne biblioteke. Pisac ovog "kalibra" nesumnjivo je morao imati vlastitu biblioteku. Takođe, nije pronađen nikakav pisaći sto ili pribor za pisanje, kao što nema traga niti jednom jedinom svedočanstvu da su ga savremenici smatrali piscem. - Ako je i bio pisac, on je bio "nevidljiv" - piše Berg, dodajući da od svakog pisca, iz bilo kog vremena, ostaje nekakav rukopis, pismo ili sećanje. Početkom XVII vekaVilijema Šekspira niko u Engleskoj nije poznavao kao pisca, a kamoli kao autora "Velikog opusa", o čija dela su se otimala pozorišta.
S druge strane, svih šest poznatih potpisa Vilijema Šekspira načinjeni su nesigurnim rukopisom čoveka koji nije navikao da drži pero. O tim autografima postoji ogromna literatura, ali jedino o čemu oni svedoče jesu tvrdnje grafologa, koji su ih analizirali, da je rad sa perom i papirom za Šekspira bio tegoban i neuobičajen.
Biografi su utvrdili da je Vilijamov otac bio nepismeni zanatlija, rukavičar, koji je mlađanog sina iz oskudice povukao iz trećeg razreda gradske osnovne škole, da bi mu ovaj šegrtovao do svoje dvadesete godine, kada počinje da se bavi glumom. No, nije samo Šekspirov otac bio nepismen - pisati nije znala ni njegova majka, žena i, kako Berg piše, "šlag na torti" je slučaj njegove dece - koja su ostala nepismena do kraja života!
Testament
Gluma Šekpiru nije baš išla (glumio je jedino u masovnim scenama tj. statirao) pa se, obrnuvši nešto kapitala sitnim kamatarstvom, našao u ulozi akcionara - odnosno, glumca suvlasnika pozorišta. Iz tog vremena ostao je dokument koji svedoči o tome kako je Šekspir poslao u zatvor svog suseda kovača zbog neisplaćenog duga od dve funte i četiri šilinga.
U to vremen vlasnici pozorišta su drame plaćali 6 funti. Spomenimo još da je Vilijemov sused, apotekar, morao da proda radnju kako bi ovom kamataru vratio dug i izbegao zlehudu sudbinu robijaša.
Šekspirov testament sastavio je javni beležnik po njegovom doktatu. Istraživač ovog testamenta, ser Volter Rejli (Wolter Raleigh, 1552 - 1618) koga su neki kritičari smatrali pravim autorom "opusa", u svom pismu prijatelju sa Kembridža iskazuje sav svoj očaj što u dokumentu nema ni jedne jedine reči koja bi mogla povezati ovog Šekspira sa Šekspirom, piscem "Velikog opusa". U testamentu su bile popisane viljuške i kašike, raspoređen je novac i pokućstvo... i nema nijedne reči o knjigama ili rukopisima. Rejli je nastavio istraživanje koje je prekinuto njegovom smrću: bio je pogubljen po naređenju kralja Džemsa, a glave mu je došlo bavljenje politikom.
Rejli je smatrao da su drame dolazile u pozorište preko Šekspira, a da je njegovo ime koristilo kao "maska" jer je pravi autor (ili autori) želeo da ostane skriven. U jednom satiričnom tekstu Rejli piše da je neko u Kembridžu (a ne u Londonu) znao da se iza "opusa" krije neko drugi. Iz obzira Rejli nije odao to ime, što je opet uticalo da se pojavi niz verzija da su autori bili neki italijanski aristokrati.
Kad je u svojoj 52. godini Šekspir umro, niko se tim povodom u Engleskoj nije oglasio, što je Rejlija i nateralo da se pozabavi njegovim testamentom. Jedini odziv na "genijevu" smrt bio je zapis u parohijskom registru: "23. IV 1616. sahranjen je Vilijem Šekspir, džent (pripadnik ceha zanatlija)". U to vreme kad bi umro pesnik, nije ni morao biti posebno slavan, njegove kolege su o tome pisale i redovno bi bili izdavani posmrtni zbornici. Šekspirova smrt nije nikoga posebno uzbudila; nije propraćena spolutno ničim.
Zagonetni grofovski par
Grofovski par, Rodžer i Elizabet Ratlend, spadaju u najzanimljivije i najneobičnije ljude koji su živeli u Engleskoj na prelazu iz XVI u XVII vek. Rodžer je bio jedan od najobrazovanijih ljudi svoga vremena, a njegovim vaspitanjem i obrazovanjem lično je rukovodio veliki filozof Bekon. Sa grofom Sauthemptonom je bio u prijateljskim odnosima, posvetivši mu dve poeme koje je tobože potpisao Šekspir! Napomenimo da nema niti jednog dokaza da je kamatar - glumac Šekspir poznavao slavnog grofa - uostalom, tada nije bilo prijateljstva između nekog grofa i nekog zanatlije. Posvete su napisane bez ikakvog samouniženja, sasvim na "ravnoj nozi". Inače, mnogi su Sauthemptonu posvećivali svoja dela, ali sve druge posvete su bile snishodljive. Poznatog grofa i mlađanog Rodžera italijanskom jeziku učio je isti učitelj - Džojn Florio, koji je prikazan u drami "Uzaludan ljubavni trud" u liku učitelja Oloferna.
Elizabet Sidni bila je jedini potomak velikog pesnika Filipa Sidnija. Živela je 27 godina (1585 - 1612), a samoubistvo je izvršila jednu nedelju posle Rodžerove smrti. Bila je istaknuta ličnost svoga vremena - o njenom rođenju pisali su mnogi pesnici, a krstila ju je engleska kraljica Elizabeta, lično! Sedam godina posle njene smrti, engleski dramaturg Ben Džonson je pisao: "Grofica Ratlend nimalo ne zaostaje za svojim ocem, ser Filipom Sidnijem, u umetnosti poezije".
Grofa Ratlenda (1576 - 1612) je celog života spajalo čvrsto prijateljstvo sa Elizabetinim bratom Pembrukom i njegovom majkom Meri Sidni Pembruk. Utvrđeno je da je baš grof Pembruk dao izdavačima sonete potpisane Šekspirovim imenom, a njemu je posvećen i "Veliki folio" - sabrana Šekspirova dela koja je prvi štampao Edvard Blaunt, najpoznatiji engleski izdavač svih vremena.
1599. godine Rodžer se oženmio sa Elizabet - njoj je tada bilo svega 14 godina. Možda i iz ovog razloga, ali njihov brak je do kraja njihovih života, po svedočenju savremenika, ostao platonski.
Posle Bekonovih i Florijevih poduka, grof Ratlend je putovao po Evropi gde se neko vreme (1596-'97) obrazovao na padovanskom Univerzitetu. Kako je ustanovio istoričar Demblon, tamo se sprijateljio sa dvojicom studenata čija će se imena (Rozenkranc i Gilderstern) docnije naći u tragediji o Hamletu. Gradovi severne Italije postali su mesto radnje nekoliko Šekspirovih drama. U "Ukroćenoj goropadi" sluga Trano će nabrojati sve nauke koje su se izučavale baš na padovanskom Univerzitetu. Vrativši se iz Italije, Rodžer je sa sobom doneo i gomilu knjiga koje se i danas nalaze u biblioteci Belvuar (nasledni zamak grofova Ratlend), a koje su poslužile kao inspiracija za mnoge pozorišne komade koje je docnije napisao. U ovoj biblioteci je i rukopis "Dvanaest noći", soneta koji je objavljen pod imenom Šekspira; naravno, rukopis je grofov.
Sledeće putovanje grofa Ratlenda je bio odlazak u Dansku gde ga je poslao kralj Jakov I da u njegovo ime čestita rođenje danskog prestolonaslednika. Grof je sa svim počastima primljen u Elsinoru, danskom kraljevskom zamku. Gozbama i terevenkama nije bilo kraja, a kad se Rodžer Ratlend vratio sa puta, izašlo je drugo izadanje "Hamleta" upotpunjeno novim scenama u kojima se precizno opisuju ne samo običaji danskog dvora (npr. pijanke gde se svaka zdravica ispraća topovskim salvama) nego čak i detalji enterijera kraljevske rezidencije. Nema sumnje, navodi Berg, da pravi Šekspir, "glumac - kamatar", ove detalje nikako nije mogao znati.
Ostatak života Ratlend je proveo sa Elizabetom - oko njih su se okupljali najistaknutiji pesnici i dramaturzi epohe. On sam je celog života održavao žive veze sa univerzitetom u Kembridžu, pomagavši kako profesorima, tako i učenicima - upravo oni su bili prvi koji zapazili i cenili poeziju i dramaturgiju autora "Velikog opusa". Smrt će grofa zdesiti prilikom jedne od poseta ovom univerzietu.