Imam utisak da kroz ovu temu provejeva ideja da sama pripadnost nekoj od „organizovanih religija" čini čoveka odgovornijim, zrelijim, požrtvovanijim i šta ti ja znam od nekih tamo hedonista koji traže trenutno zadovoljenje.
Ovo u praksi jednostavno uopšte nije tačno. Ogroman broj, npr, deklarativnih pravoslavaca su tradicionalisti i konformisti koji o svojoj veri blage veze nemaju - a da ne pominjemo neke ružne reči koje su u direktnoj vezi sa ispravnim tumačenjem vere, kao što su teologija i filozofija - i idu u crkvu jer „tako treba“, „valja se“, „to svaki Srbin mora da radi“, ne rade na crveno slovo da ih Bog ne pokosi munjom, itd, itd. Štaviše, upravo takvi koji su u ogromnoj većini smatraju ljude koji stvarno pokušavaju da žive u veri, drže se onoga što ona nalaže i celog života uče o njoj, sektašima i da nešto nije u redu sa njima. I, naravno, takvi vikend-pravoslavci će prvi da sole pamet svima o nekakvom moralu i hrišćanskim vrlinama kojih se sami nikada ne pridržavaju. A uglavnom su sami oličenje hedonizma - u onom najgorem smislu te reči - po kome pljuckaju stalno.
I ne znam u kom tačno sistemu vrednosti su takvi ljudi iznad, npr, neke žene koja je našla sebe u jogi ili bilo čemu drugom i stvarno veruje, pridržava se i trudi se da živi po tim principima koji je ispunjavaju?