Сарајево и БиХ су мултикултурални као и пре.

lil_moon:
Nije nacionalsita a prije rata održava srbske kružoke u Sarajevu :) :
"Za mene je vrhunac toga bio početkom '90, kada sam, kao urednik „Valtera“, pozvan na jedan sastanak kod Kecmanovića u Rektoratu na Pravnom fakultetu. Tema je bila politička situacija u BiH.

Bila je noć, u nekoj polukonspirativnoj atmosferi u njegovu prostoriju ušlo je šest - sedam profesora sa FPN-a, Pravnog i Ekonomskog fakulteta. Začuo sam, jer me nije vidio iza vrata, upitni šapat ospkurnog profesora sa FPN-a Mitra Miljanovića:

- Jesmo svi ovdje naši?! "
Kliknite za proširenje...
Što je lijep bio Mitar Miljanović https://lat.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=79275 , u uskoj konkureniciji za mistera BiH sa Šešeljem i Vlajkijem :)

1577983817257.png


1577983888144.png
 
Dekston:
U Prijedoru Bošnjaci drže veliki broj preduzeća. Aktivno učestvuju u privatizaciji. Više je kompanija u Republici Srpskoj iz FBiH nego kompanija iz RS u FBiH ( Robot,Hifa,Sarajevo osiguranje,Auto Herc,Bing)

www.austronet.ba
Austronet

https://cromex.ba › home-2
Web result with site links
Cromex doo Kompanija specijalizirana za ...

Kompanija “CNC Power” iz Prijedora predvodi nove prakse u mašinskoj obradi metala
December 20, 2019 Kompanija “CNC Power” iz Prijedora predvodi nove prakse u mašinskoj obradi metala2019-12-20T01:39:41+01:00Svakodnevno

Sabahudin Islamoski, Ajdin Mešić i Samra Islamoski iz naselja Čejreci kod Prijedora, stoje iza ideje i nove poslovne inicijative u metalskom sektoru. Njihov cilj je uvođenje savremenih tehnologija i otvaranje novih radnih mjesta u Prijedoru.
Kompanija u ovom mjesecu započinje sa izvođenjem radova na izgradnji nove hale, te vjeruju da svojim primjerom mogu poslati pozitivnu poruku drugim investitorima koji razmišljaju o Prijedoru kao o svojoj narednoj poslovnoj destinaciji.

“Ideja je krenula iz zanatske radnje, gdje smo imali proizvodnju inoks elemenata, došli smo do faze da se širimo dalje. Tada je krenula priča o kompaniji ‘CNC Power’. Želimo uvesti nove tehnologije mašinske obrade metala i nametnuti se na tržištu, i kao dobar poslodavac, i kao sigurna adresa za klijente“, kazao je Sabahudin Islamoski, jedan od osnivača kompanije.
Kompanija je krenula sa radom u februaru ove godine, a pred ovim mladim timom su već novi izazovi širenja, zapošljavanja i ulaganja.
“Planiramo izgradnju hale za proizvodnju sa CNC mašinama u novoj poslovnoj zoni Celpak. Trenutno imamo četvero zaposlenih s planom da realiziramo zapošljavanje 20 ljudi u naredne dvije godine. Radimo prema planu, okupili smo tim ljudi koji vjeruje u ovaj projekat“, poručuje Samra Islamoski, direktorica kompanije “CNC Power“.
Ajdin Mešić, jedan od osnivača, podijelio je svoja iskustva o početnim koracima realizacije ovog poslovnog projekta.
“Sabahudin i ja se znamo nekoliko godina, s obzirom da smo obojica vezani za metalsku struku. Kroz priču smo došli do zaključaka i prijedloga šta je potrebno za razvoj u Gradu Prijedoru, kada je u pitanju ovaj sektor. Odlučili smo se fokusirati na mašinsku obradu metala na visokom nivou. Prijedorski kraj je poznat po obradi metala, mi želimo u saradnju sa lokalnim preduzećima. Cilj nam je raditi za međunarodno tržište i napraviti iskorak u ovom sektoru”, poručuje Ajdin.
Sabahudin se 1996. godine vratio iz Švicarske, a Ajdin se 2012. vratio iz Hrvatske. Ajdin je proveo čitavo djetinjstvo i mladost u Zagrebu, te se odlučio vratiti u Prijedor i napraviti iskorak. Sada, nekoliko godina kasnije, čvrsto vjeruje da njegov grad nudi perspektive i budućnost za mlade.
“Ukoliko se ponude dobri uslovi za radnike, a smatram da mi imamo dobre uslove, ljudi neće razmišljati o odlasku. Imamo podršku u osposobljavanju i edukaciju naših radnika, u pripremi smo čelične konstrukcije za našu halu. Krenuli smo od početka, te će svakako najveći izazov biti tržište”, napominje Ajdin.
USAID Projekat “Diaspora Invest“ će podržati kompaniju „CNC Power“ kroz sufinansiranje nabavke dijela opreme.
“Oprema je uvijek potrebna, to su velike investicije. Podrška te vrste, na neki način, daje vjetar u leđa. Svakako, potrebno je da kroz investicije uložimo znatno velika sredstva, posebno u domenu obuke radnika. Svaka firma treba imati mogućnost da u što kraćem roku osposobi radnike, da svako radno mjesto ima sistematiziran način edukacije“, dodaje Ajdin.
Ono što je još važno, kazala je Samra, jeste da se osigura pristup edukacijama radnika, kako bi se dešavalo što manje grešaka, i kako bi što efikasnije realizirali zahtjeve klijenata.
“Potrebno je da svi oni koji žele pomoći razvoj kompanija i realnog sektora u našoj zemlji razumiju potrebe firmi, razumiju šta je to što im može olakšati poslovanje. Na tom putu, svi nosimo dio odgovornosti, a zajedničkim radom možemo osigurati napredak, otvaranje radnih mjesta i nove prilike za mlade ljude“, zaključuje Samra.


Ovo su samo neke od 20tak kompanija koje u Prijedoru drže Bošnjaci. Dosta više kmeke o lažnom genocidu.
Kliknite za proširenje...
U Prijedoru drze tacno, zato sto se vracaju sa zapada sa parama. u tom istom Prijedoru dodje inspekcije popuca kazne muslimanima i ode. Tako isto komsije u Tomasici znaju 20 godina gdje su komsije zakopane ubijane u logoru i nece da kazu, ljudi su bijele take nosili kao znak prepoznavanja kao Zidovi za vrijeme Hitlera. Ljudi traze spomenik za 150 djece ubijene u ratu a 3000 ih je ubijeno u logorima. Hehe Prijedor je znak tolerancije.
 
Fata Orlović: “Salkića sam istjerala iz kuće, umalo ga džezvom nisam udarila”


Nana Fata je govorila i o dolasku potpredsjednika bh. entiteta Republike Srpske Ramiza Salkića koji je, prema njenim riječima, nudio da se zemlja proda i da crkva ostane u njenoj avliji, a da novac podijele.

“Ja sam njega maršnula i isćerala iz kuće”, kazala je Fata…

O susretu sa Ramizom Salkićem nana Fata govori od 19 minute priloženog videa:

Sve bih političare išćerala!Oni dijele Bosnu.Majmunišu sa mnom,turaju u svoja usta!

 
Simpatičan je Avdić :)"Politika / Kuda vodi radikalizam
Trač partija Senada Avdića: Sarajevo, predratno i ovo današnje
18.11.2018
1577985112273.png


Piše: Senad AVDIĆ
U dokumentarnom serijalu "Posljednja sjednica", nedavno emitiranom na Federalnoj televiziji, koji se bavio sjednicom Predsjedništva SFRJ iz marta 1991. godine na kojoj je, zahvaljujući glasu Bogića Bogićevića, spriječen plan rukovodstva Srbije i vrha Jugoslovenske narodne armije da izvedu vojni udar, govorio sam o okolnostima pod kojim je Bogićević uopće izabran u savezni državni vrh. Podsjetivši da je tome prethodio neuspjeli pokušaj stanovitih, tih godina utjecajnih političkih, intelektualnih, medijskih i obavještajnih krugova, da se u Predsjedništvo SFRJ instalira prof. Nenad Kecmanović, što im je umalo i uspjelo.
Osujećen je Kecmanović nakon što je obavještajni aparat Bosne i Hercegovine upozorio na njegove dugogodišnje, intenzivne, kompromitirajuće, kriminalne odnose sa britanskom obavještajnom zajednicom. Ista politička i intelektualna struktura u Bosni i Hercegovini, Sarajevu preispoljno, koja je bila neskriveno oslonjena na beogradsku centralu, predložit će nešto kasnije Dragana Kalinića, Kecmanovićevog intimusa i njegovu blijedu, ali ambicioznu alternativu u savezni državni vrh. U emisiji FTV Bogić Bogićević je podsjetio da je na izborima za člana Predsjedništva SFRJ od pet kandidata Dragan Kalinić uvjerljivo pobijedio u Sarajevu. Kako je onda uopće Bogićević pobijedio, kako je pretekao Kalinića za 200 hiljada glasova? "Moglo bi se reći da je tada Bogić Bogićević pobijedio voljom onih birača, koji danas glasaju za Željka Komšića. Dakle, glasovima Bošnjaka i onog što se zove bosanskohercegovački patriota." Da ne bi bilo nedoumice, sa kolegicom Arijanom Saračević, sa FTV-a, razgovarao sam nekoliko nedjelja prije oktobarskih izbora na kojima se Komšić vratio u Predsjedništvo SFRJ uz zaglušujuća, bučna negodovanja svekolikog hrvatskog puka i političkog življa u BiH.

Prije nego što se posvetim temi ovog teksta, a tema je Sarajevo, predratno i ovo današnje, samo ću još malčice skrenuti pažnju na demokratski karakter i političku prirodu izbornog procesa za Predsjendištvo SFRJ, u kojem je Bogić Bogićević pobijedio Dragana Kalinića, Karadžićevog ratnog ministra zdravlja u paljanskoj vladi, svojevrsnog doktora Mengelea srpske ratne medicine i politike.
DOKTOR MENGELE I KEC IZ RUKAVA
Sa stajališta aktuelne etnokratske, nacionalističke vizure, Bogićevićev izbor je bio sporan, jer, prema njihovim standardima, nije bio legitiman. Bogićević nije saveznom državnom vrhu izabran ekskluzivnom voljom srpskog naroda, dapače, lako se moglo dokazati da je pobijedio protivno toj volji, uz pomoć glasova u sredinama u kojima, govoreći mladićevskim genocidnim jezikom, "nema Srba mnogo". U Predsjedništvu, i dalje koristim argumente i terminologiju kojom se služi široka antikomšićevska i prododikovska koalicija, nije zastupao interese srpskog naroda u Bosni i Hercegovini (i šire) koji su (i interesi i narod) većinski stajali uz politiku srbijanskog ratnog ekspanzionizma Slobodana Miloševića, kome se protivio Bogićević.
Da su izbori za člana Predsjedništva SFRJ iz Bosne i Hercegovine održani godinu dana kasnije, u jesen 1990. godine, nema nikakve sumnje da bi se nova nacionalistička vlast brzo i na trostrano zadovoljstvo dogovorila da izbora uopće ne bude, nego da se izbor prepusti Srpskoj demokratskoj zajednici. Nevažno je koga bi Radovan Karadžić poslao u Beograd (možda čak Kecmanovića ili Kalinića), taj "legitimni predstavnik" bi se na epskoj posljednjoj sjednici Predsjedništva SFRJ, održanoj marta 1991. godine u bunkeru Generalštaba JNA, pridružio Miloševićevoj četveročlanoj bandi u Vrhovnoj komandi i odriješio ruke vojsci da izvrši vojni udar.
Sjedio sam dva mjeseca prije posljednje sjednice Predsjedništva BiH, u januaru 1991. godine, u kabinetu Bogića Bogićevića u Palati Federacije na Novom Beogradu, u vrijeme kada je SDS vodio medijsku i političku kampanju tražeći njegovu smjenu. Pokazao mi je jedan odvratan novinski članak, krvoločni pamflet koji je protiv njega u velikosrpskom glasilu "Javnost", kojeg je uređivao Miroslav Toholj, napisao prof. Mitar Miljanović, SDS-ov poslanik u Skupštini Bosne i Hercegovine. Dok smo pili viski, Bogić je iz kabinetske biblioteke, vjerovatno naslijeđen od svojih prethodnika, izvadio neku knjigu dotičnog profesora marksizma, vjerovatno obavezan udžbenik na fakultetu gdje je raspirivao marksističke ideje, napisanu prije demokratskih promjena.
Režim Franje Tuđmana je prije i tokom rata u Bosni i Hercegovini komunicirao i ohrabrivao neke druge, "legitimnije" Srbe u BiH nego što je bio Bogićević i politički krug kojem je pripadao. Tek je Tuđmanov nasljednik Stipe Mesić, desetak godina nakon raspada Predsjedništva SFRJ, odlikovao Bogićevića visokim državnim priznanjem "Redom Trpimira s ogrlicom i Danicom": Mesiću je savršeno bilo jasno da Hrvatske, a ni njega, niti Tuđmana, onakve kakve ih danas priznajemo, ne bi bilo da se Bogićević u Predsjedništvu SFRJ ponašao isključivo kao Srbin, a ne kao predstavnik svih naroda i građana, ne samo BiH, nego cijele zajedničke države.
Dragan Kalinić u vrijeme kada se kandidirao, odnosno kada su ga njemu bliske organizacije predložile, za Predsjedništvo tadašnje zajedničke države, nije bio politička nepoznanica. Njegovi su "projugoslovenski", suštinski unitaristički, a zapravo antibosanski politički stavovi bili uglavnom poznati ne samo unutar političke klase, nego i dobrom dijelu javnosti. Nekoliko nedjelja pred izbore za Predsjedništvo SFRJ, na sjednici Centralnog komiteta SKBiH, drčevito se borio protiv promjene tadašnjeg Ustava BiH i prijedloga da se ona definira kao "suverena republika". Povijesna ironija je da mu se u tome najviše suprotstavljao Rajko Kuzmanović, tada profesor Pravnog fakulteta u Banjoj Luci, nakon rata predsjednik RS i šef Akademije nauka i umjetnosti toga eniteta. Glas za Kalinića, kao i Kecmanovića (zbog čijeg su izbacivanja iz kandidature navodni pravodoljubivi i liberalni intelektualci pod krinkom studentskog bunta organizirali proteste i mitinge tražeći smjenu "rigidne komunističke klike") bio je glas podrške jednoj krajnje dubioznoj, neprihvatljivoj viziji rješenja jugoslovenske krize, srpsko-unitarističkoj i antifederalističkoj. Ta je ideja, dakle, pobijedila u (predratnom) Sarajevu. I zbog toga nad političkom kulturom glavnog grada ne treba lamentirati, niti žaliti što je potrošena.
PAKAO IZ GLASAČKE KUTIJE
Sve ovo navodim kako bi se donekle pomjerila optika i izoštrila slika predratnog Sarajeva, da bi se defetišizirao urbano-građanski karakter kojem je, eto, bio stran svaki nacionalizam i vjerska isključivost, zajednički se slavili vjerski blagdani, trijumfovala kultura komšiluka, jer je brat mio ma koje vjere bio. Izbori iz novembra 1990. godine su tu idealiziranu, ideologijom pozlaćenu sliku Sarajeva razbili u paramparčad! Sedamdeset i pet posto građana na teritoriju deset gradskih općina priklonilo se nacionalističkim strankama. Rat u Bosni i Hercegovini jeste imao inicijalne i snažne elemente agresije, ali su ga na terenu, svugdje, pa i u Sarajevu, a pogotovo oko Sarajeva vodile demokratski, narodnom voljom izabrane nacionalističke elite i stranačke vojske. Današnje Sarajevo "poseljačeno", antisekularističko, demografski i razvojno uništeno, na minulim izborima glasalo je sa mnogo više građanske i demokratske svijesti, sa više osjećaja za pluralizam i političku različitost nego ono slavno, predratno o čijim se urbano-suživotnim ljepotama i dalje pričaju bajke, rone krokodilske suze i pjevaju nostalgični regionalni hitovi. Teško mi je odlučiti da li sam se više zaprepastio davne 1990. godine kada sam se suočio sa bolnim rezultatom da je 80 posto moje općine, Novi Grad, tipične "izmišljotine" socijalističkog urbanizma i socijalne države, glasalo za nacionalistički stranački krug, ili me više zaprepastilo to što su na zadnjim izborima 50 posto birača u toj općini zaokružili građansko-ljevičarske kandidate?! Bezbeli da je depresivno saznanje da vladajuća bošnjačka stranka, nakon punih 28 najtežih godina tokom kojih je destruirala Sarajevo, pljačkala javne resurse, nije brutalnije i dalekosežnije kažnjena, ali u rasporedu moći, kontrole nad resursima, infrastrukturom, bazenom radnih mjesta kojima raspolaže, njen teži poraz i dublji pad nije bilo realno očekivati.
U nedavno objavljenoj knjizi "Liberalna demokratija" ("Rabic", 2018) Tarik Haverić, pored kritičkog prikaza povijesti liberalno-demokratske misli i prakse, stidljivo je u knjigu udjenuo jedan citat iz rada Mirka Pejanovića, koji Haverića, Zdravka Grebu i bivšeg profesora Ekonomskog fakulteta Desimira Međovića naziva pionirima liberalno-političkog mišljenja kao jednog od mogućih pravaca kojima bi trebao krenuti reformirani Savez komunista u predratnoj BiH. Muhamed Tunjo Filipović, koji je baš negdje u to vrijeme osnovao neku udrugu za zaštitu kulturnih i tradicijskih prava Muslimana (nevladinu preteču SDA), Grebino i Haverićevo plediranje za liberalno-građanske vrijednosti ovako je ismijavao u svom kafanskom društvu: "Imam ja u kući jedan dobar dvogled, kupio ga vani. Dat ću dvogled Grebi i predložiti mu da ode na Trebević i kroz njega gleda Sarajevo i Sarajlije. Ha prvog građanina vidi, neka osnuje građansku stranku i ja ću se u nju učlaniti!"
Naša stranka, kao jedina ozbiljna, dosljedna, jasno profilirana i vlašću neoskrnavljena politička formacija, na posljednjim izborima osvojila je u Kantonu Sarajevo petnaest posto glasova, što je otprilike isti procenat kojeg je na prvim izborima u Sarajevu osvojio Savez komunista BiH nakon 45-godišnje vladavine. Slučajno ili ne, nije Našu stranku baš krasila originalnost u predizbornoj promidžbi, isti im je bio predizborni slogan. "Živjet ćemo zajedno", uz zanemarive varijacije. Na prvim izborima, održanim u slavnom, multikulturalnom Sarajevu, Liberalna stranka BiH i njen lider Rasim Kadić, kojima je također program kreirala osovina Grebo - Haverić, nije imala ni jednog poslanika, a u republičkom parlamentu su imali dvoje. Sa normalnim, dekriminaliziranim, pismenim SDP-om i ambicioznijom Demokratskom frontom, Naša stranka bi na izborima urnisala sve druge nacionalne i paranacionalne, hibridne stranke, poput šanersko-šminkerskog Konakovićevog bućkuriša Narod i pravda.
VLAST NE SMIJE BITI SAMO BROJKE I SLOVA
Naša stranka je moralni, politički i programski pobjednik izbora u Kantonu Sarajevo i stoga ona mora biti stožer formiranja nove vlade. Nacionalističke objede i invektive, narativ da "bošnjački kanton" trebaju voditi Bošnjaci, treba ignorirati i prezreti. Milijardu i pol koliko je budžet Kantona Sarajevo kojeg Bakir Izetbegović ne samo da smatra svojom zaslugom, nego i vlastitom ćaćevinom, treba staviti pod demokratsku, parlamentarnu kontrolu. Sarajevu treba vratiti dignitet glavnog grada, inkluzivnog, otvorenog, tolerantnog. U jednom pismu iz genijalnih „Dnevnika 1943-1944“ Thomas Mann se iz izbjeglištva obračunava sa jednim svojim političkim protivnikom, nacistom, arijevcem, koji tvrdi da Njemačka mora biti očišćena od svih koji nisu Nijemci, Jevreja, prije svih. "Moguća je etnički čista Njemačka, ali ona neće biti istinita", zaključuje pisac.
Ako smo se složili da je sliku o predratnom, idiličnom, uzornom Sarajavu koje je svjesno izabralo svoj nestanak, nužno demitilogizirati i svesti u realne gabarite, kako bi bila bliža istini, onda imamo pravo tvrditi da je i sve ono što je tokom rata i nakon njega vladajuća oligarhija u gradu učinila i počinila bilo ubijanje Sarajeva lažima o njegovoj "metropolizaciji" po Izetbegovićevoj arhitektonskoj doktrini i poslovnoj fantazmagoriji Hasana Čengića. Nedavno je neko u Srbiji podsjetio da je slom zločinačkog Miloševićevog režima počeo kada je Zoran Đinđić postao gradonačelnik Beograda. U tom trenutku Đinđić je uživao povjerenje samo pet posto građana Srbije. Isti izvor navodi da je u vrijeme je kada je likvidiran, Đinđić imao podšku manje od deset posto biračkog tijela. Vladati se može i programima, vizijama, entuzijazmom, a ne samo uz pomoć matematike i brojki. "
https://startbih.ba/clanak/trac-partija-senada-avdica-sarajevo-predratno-i-ovo-danasnje/101743
 
"Senad Avdić: Na torove razbroj’s – po čemu je bošnjački nacionalizam „naš“
Senad Avdić
11 Feb 2019

Među živopisnijim i posjećenijim mjestima na nedavnom sajmu knjiga u Beogradu, prema tvrdnjama hroničara i posjetitelja, bio je štand Ministarstva odbrane Srbije, odnosno njegove izdavačke formacije. Izdavačkom djelatnošću rečeno ministarstvo se sve donedavno bavilo sporadično, od prilike do prilike. Međutim, otkako je tamo zasjeo Vučićev “ministar vojni” Aleksandar Vulin taj je posao procvjetao, uozbiljio se, proširio i komercijalizirao. Vulin je za šefa odbrambenog izdavaštva (ovo mu dođe i zvuči nekako kao “pješaštva” ili “topništva”) postavio provjerenog urednika vojno-borbenih knjiga, Miroslava Toholja. Na Sajmu su predstavljene prve knjige koje je uredio Toholj, objavljene u ediciji nazvanoj “Ratnik”, a autori su srpski generali, pravomoćno osuđeni za ratne zločine pred Međunarodnim tribunalom u Haagu Momčilo Perišić i Vladimir Lazarević. Ovi izdavački (i pomalo zločinački) poduhvati su kontinuitet, ali na višoj razini i s ozbiljnijom logistikom, memoarsko-ratnozločinačkog žanra kojeg je Toholj osmislio i njegovao u vlastitoj, privatnoj izdavačkoj kući “IGRAM”, u kojoj su objavljivanja ratna sjećanja oficira Vojske Republike Srpske osuđenih ili još uvijek neosuđenih za ratne zločine, Vinka Pandurevića, Rajka Kušića. Najveću slavu i komercijalni uspjeh, međutim, izdavač Toholj je imao sa tzv. “Karadžićevim ciklusom”, knjigama objavljenim tokom višegodišnjeg sakrivanja osuđenog ratnog predsjednika Republike Srpske. Karadžićeva “Situvacija”, pseudosatirična drama pisana tokom godina njegovog “tihovanja”, bila je svojevremeno pravi bestseler. Vjeruje se da je i autorska knjiga Miroslava Toholja “Noćna pošta”, u kojoj je opričavao svoju višegodišnju konspirativnu, hermetičnu komunikaciju i suradnju sa Karadžićem tokom godina njegovog odmetništva, bila čitano štivo i uspješan izdavački poduhvat.
NE VOLIM VOJNU MUZIKU
Izvlačenje Miroslava Toholja iz privatnog, obiteljskog izdavačkog biznisa i njegovo smještanje, pekomandovanje na prestižnu funkciju u Ministarstvu obrane može se smatrati dobro promišljenim, pa i logičnim potezom vlasti u Srbiji; gotovo da je riječ o dobrovoljnoj mobilizaciji. Toholjevim promicanjem se samo nastavlja i podebljava trend restauriranja i recikliranja onih patriotskih, medijskih i propagandističkih snaga, ljudi i metoda, sa kojima je Srbija spremno pokrenula krvavi proces, odnosno projekt “ubivanja” Jugoslavije i stvaranja velike Srbije. Javno mnjenje u Srbiji danas dominantno u onome što nazivamo mainstrem medijima, ali i u virtualnom sektoru kreiraju isti ljudi kojima je taj posao povjerio režim Slobodana Miloševića krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog vijeka. Milorad Vučelić, Miroslav Lazanski, Milomir Marić, Ljiljana Bulatović (kojoj je Ratko Mladić isto ono što je Toholju Karadžić), praćeni cijelom bulumentom ljutitih analitičara, ratobornih profesora, akademičarskih babaroga… samo su neka od imena koji su održali kontinuitet jedne vrste novinarstva, koje se najčešće zvalo ratnohuškačko, režimsko-propagandističko. Kada notorna Ljiljana Smajlović, koja je prije rata uredničkim djelovanjem i autorskim pisanjem u “Oslobođenju”, a tokom i nakon rata u beogradskim listovima, dala zadivljujući doprinos “patriotskom”, nacionalno svjesnom novinarstvu, tvrdi da se u srpske medije “vratio duh devedesetih godina”, onda ne treba bolja ilustracija za razumijevanje težine i dubine medijskog mraka u kojeg je iznova upala Srbija. U takav ambijent, mračan, militantan i prijeteći, savršeno se uklapa Karadžićev paljanski Goebels i poslijeratni jatak i biograf Miroslav Toholj sa svojom “ratničkom” izdavačkom kućom u okviru Ministarstva odbrane Srbije.
Sa Miroslavom Toholjem sam prije 28 godina vodio jedan od onih razgovora koji vam uvijek kada ih dozovete u sjećanje, a ne morate se ni truditi da ih dozovete, jer se sami, nepozvani, vraćaju i nameću. Izgledaju i zvuče kao da su se desili jučer-prekjučer, jer njihove opore, hladne poruke ne gube na aktuelnosti što samo pokazuje koliko je ogomno, nezaobilazno ništavilo koje živimo. Bila je sredina novembra 1990. godine, ostalo je još samo nekoliko dana do prvih izbora, našli smo se, mislim slučajno, bez dogovora, Toholj i ja u tadašnjem Klubu delegata, reprezentativnom socijalističkom objektu kojeg je na hajdučki način uoči izbora okupirala Srpska demokratska stranka, pa u jednu od prostorija uselila i svoj stranački list “Javnost” i njegovog glavnog urednika Toholja. Poznavali smo se desetak godina, tokom kojih su nam se ukrštali profesionalni i životni putevi. Jednom prilikom su mi dragocjeni posao i nepostojeći, jeftini ugled ozbiljno visili o tanku koncu kada je Toholj preveo, a Semezdin Mehmedinović i ja objavili u licima njegov prevod rukoveti pjesama tada glanc novog nobelovca, komunističkog disidenta Josifa Brodskog. Više u šali i propagandnog štosa radi najavili smo tada dolazak ruskog klasika u Sarajevo na promociju knjige, što je bilo u tadašnjem režimu i poretku ravno ideji “baybookovaca” da preko živog gradonačelnika Abdulaha Skake isposluju Šestoaprilsku nagradu za Orhana Pamuka. Nadigla se tada partijska kuka i medijska motika, a zamalo je na ramenima ostala glava nominalnog glavnog urednika “Lica” Šaćira Filandre kojeg je u cenzorsku misiju u omladinski časopis poslao tadašnji Centralni komitet Partije u kojem je bio zaposlen. Krvi su nam se napili, na tajnim sastancima i javnim osudama, stanoviti “ugledni javni i kulturni radnici” koji su (poput Toholja koji se prvi stavio na čelo zločinačkog agitpropa) na početku rata otišli “u planine”. Dok su oni obavljali svoj krvavi posao, Brodski je u Americi pisao veličanstvenu “Pjesmu za Bosnu” (“Gradovi nepoznatih imena, bombardirani nestaju u plamenu / nitko ne zna zašto, ali ljudi ginu”).
“Prošlo je vrijeme novinarstva kakvog znamo ja i ti”, rekao mi je Toholj tog novembarskog popodneva. I još: “I ti mi, kao i mnogi drugi, zamjeraš što vodim ‘Javnost’, nacionalni list, ali meni to ne smeta. Tako na najbolji način kontrolišem političare koji vode moj, srpski narod, ukazujem na greške, kritikujem gluposti.” I još je kazao: “Moj ti je drugarski savjet da se i ti okaneš pisanja u komunističkim novinama i da počneš raditi u nacionalnim listovima, šta fali ‘Muslimanskom glasu’ (glasilu SDA) i tamo rade ozbiljni novinari, pisci, intelektualci.” Pa je rekao: “I moj i tvoj narod vode neodgovorni ljudi, politički avanturisti koji su spremni na sve ako ih se kroz medije i javnost ne kontroliše. Svako treba svoje vođe da kontroliše i ne dozvoli im da zavade narode.” Pa mi je povjerio: “Karadžić je luđak i ne smije mu se dopustiti da radi bez ikakvog nadzora. Zato je SDS formirao svoj Savjet gdje sjede ozbiljni, odgovorni ljudi intelektualci, Milorad Ekmečić, Slavko Leovac, Nikola Koljević, Aleksa Buha koji savjetima, analizama usmjeravaju politiku SDS-a.” Siguran sam da mi je (pre)poručio i ovo. “Nije ni Alija ništa manji avanturista, niti bezopasniji za mir u BiH. Zato je potrebno da se ti, ali i drugi novinari okupite isključivo u muslimanskim medijima i odatle kritikujete svoje političare, kako bi bili ubjedljiviji. Ako to sad ne razumiješ, skontat ćeš vrlo brzo, kada će, možda, biti i kasno da se nešto promijeni i popravi.”
SVIRANJE NACIONALISTIČKOM DISKURSU
On je, nedvojbeno, tada znao kako će se podijeliti i rastvoriti političke karte nakon izbora, kao i u kome će to smjeru stranke – pobjednice voditi BiH. Ja sam se nadao da neće biti onako kako je on priželjkivao.
Sreli smo se Toholj i ja još samo jednom, godinu dana kasnije, u hodnicima Skupštine Bosne i Hercegovine. Privodio sam kraju sitne pripreme za pokretanje “Slobodne Bosne”, on je to načuo, pa se raspitivao za uređivački (i politički) profil budućeg lista. Kada sam mu kazao da će list biti “probosanski”, on je hercegovački podjebantski, zajedljivo zaključio: “Znači – antisrpski.” Vrtio se oko nas i Radovan Karadžić, Toholj mu je prišao, pa nešto objašnjavao na uho dok su obojica gledali u mom pravcu. Njegov list “Javnost” prerast će tih mjeseci u ogromnu firmu, postavili su brojne kioske po cijeloj BiH, osnovali i otvorili vlastite / stranačke trgovine u kojima su bile različite cijene za iste proizvode, niže za Srbe, više za sve ostale.
I da okončam ovu priču, ne sa Toholjem, nego sa njegovim pajtašem Todorom Dutinom, što je u osnovi isto… (Dutina, ministar, diplomata, bio je šef Aleksandru Vučiću, Šešeljevom pioniru malenom, tokom njegovih volontiranja na Palama). Mjesec-dva pred rat pozvalo je Dutinu, Željka Ivankovića i mene da gostujemo u televizijskoj emisiji na TV Sarajevo i trućamo nešto o novinarstvu, aktuelnom i budućem. Todor Dutina, koji je na izbore izašao kao Markovićev reformista, pa se odmah nakon poraza smjestio tamo gdje je kao prirodno pripadao, u SDS, ponavljao je da novinarstvo u BiH nema perspektive osim kao zbir tri nacionalna, separirana, strogo odvojena medijska entiteta. Rekao sam, sjećam se i toga dobro, kako nacionalno ekskluzivni mediji nisu mogući, najviše iz profesionalnih razloga. “Recite mi trebam li ja po toj vašoj naopakoj nacionalističkoj mjeri otjerati dvojicu fotografa koji su Srbi, da bi ih zamijenio lošijim samo zato što su Muslimani?” Nije mi Dutina odgovorio odmah, u studiju, ali jeste nešto kasnije u televizijskom kombiju koji nas je vraćao u grad. “A zašto, recimo, ne bi uzeo Salka Hondu, on je i Musliman i dobar fotograf?” **** te, čovječe, pa, oni to fakat misle ozbiljno, poslije sam nekome prepričavao taj slučaj: “Dutina je cijelo vrijeme dumao, i to ozbiljno i detaljno, kako da mi pomogne u etničkom čišćenju redakcije i lista kojeg sam uređivao.”
(Kasnije ću saznati da su dvojica najpoznatijih njegovih stranačkih kolega reformista iz BiH, Nenad Kecmanović i Emir Kusturica tokom predizbornog pokušaja obavljenog u Opatiji jednog ljetnog dana dopodne, da Fikreta Abdića prevedu u svoju stranku, najvećoj zvijezdi izbornog prelaznog roka preporučili isto ono na šta su mene nagovarali Toholj i Dutina: “Ako nećeš sa nama, u redu, ali nemoj ni sa komunistima, priključi se Stranci demokratske akcije”, rečeno je Abdiću, što će on vrlo brzo i uraditi.)
ŠTA JE OSVOJENO, A ŠTA POKLONJENO
Vladajućoj bošnjačkoj eliti, organiziranoj u prvoj nacionalnoj stranci osnovanoj u modernoj Bosni i Hercegovini, Stranci demokratske akcije, koja je preuzela odgovornost, pored ostalog, za medijsku sliku, medijske slobode pod “njenom kontrolom” nikada nije bila daleka, niti odbojna nacionalna separiranost u medijima i njihovo organiziranje na nacionalno-vjerskoj platformi, na kojoj je fundirana ta stranka. SDA je, pored žive i relativno zdrave BHT, odmah nakon rata silne pare, resurse i energiju potrošila u pokretanje “svoje” opskurne Bošnjačke televizije, koja je, srećom, junački (pro)pala kao žrtva strukturnog grijeha bošnjačke elite – kriminala, pljačke, nepotizma. Bošnjačkim liderima nije odgovaralo “Oslobođenje”, pa su nakon nekoliko medijskih mrtvorođenčadi, uz pomoć agilnog Fahrudina Radončića, pokrenuli “Dnevni avaz”, kao jedan od rijetkih, ne samo medijskih, uspješnih projekata te klase.
Treba međutim reći ono na što sam podsjetio u prethodnih nekoliko istinitih, iako ne i svježih primjera: medijsku slobodu i “suverenost”, kao, plašim se, i većinu mnogo važnijih, državnih, političkih, društvenih, kulturnih, vjerskih “dostignuća” bošnjačka politika je osvojila po mjeri, kriterijima i pravilima igre koja su im postavljali drugi, a oni ih pohlepno uzimali predstavljući to kao vlastiti uspjeh, skoro podvig. Karadžić, Toholj, Dutina… su maštali da Bošnjaci imaju medije, politiku, ekonomiju… kakvu imaju danas, autističnu, nacionalističku, ekskluzivističku, izoliranu i nekonkurentnu. Jesu li beogradski prijatelji, akademici i nacionalistički bardovi kod kojih su kasnih osamdesetih hodočastili i od kojih su savjete (pa i pomalo novca) primali utemeljitelji prve nacionalne stranke u BiH, također nagovarani da prihvate etno-religijsku identifikaciju kao jedinu moguću i prihvatljivu platformu na kojoj će okupiti svoj narod i povesti ga u predstojeće političke i ratne turbulencije? Ideja i praksa bošnjačkog nacionalizma je mnogo uža od ideje Bosne i Hercegovine i zato joj je ta paradigma antibosanska, neprijateljska, kao i praksa svakog drugog nacionalizma."
http://prvasmjena.com/senad-avdic-na-torove-razbrojs-po-cemu-je-bosnjacki-nacionalizam-nas/
 
nonaligned:
najjaci covek- vlasnik cevabdzinice

tako se kod Vas meri uticaj coveka, ko ima vise buregdzinica i cevabbdzinica:zcepanje:
Kliknite za proširenje...
Dobro, za vrijeme svijetskog prvenstva u fudbalu kada je Hrvatska igrala u finalu su kafane u Sarajevu pune bile, svi navijali za Hrvatsku. Isto je I kad Djokovic igra. U RSu ne smijes u kafani ni pitati da se kanal prebaci da se gleda Hrvatska ili Bosna. Ja sam svjestan da Sarajevo nije isto kao prije rata ali sad da Srbi kritikuju Sarajevo pogotovo ovi iz RSa a RTRS puca im mrznju svaki dan kao da je rat. Kakve vi pecurke ludare jedete, jer nema drugog objasnjenja.
 
Dobri Bosnjanin:
Dobro, za vrijeme svijetskog prvenstva u fudbalu kada je Hrvatska igrala u finalu su kafane u Sarajevu pune bile, svi navijali za Hrvatsku. Isto je I kad Djokovic igra. U RSu ne smijes u kafani ni pitati da se kanal prebaci da se gleda Hrvatska ili Bosna. Ja sam svjestan da Sarajevo nije isto kao prije rata ali sad da Srbi kritikuju Sarajevo pogotovo ovi iz RSa a RTRS puca im mrznju svaki dan kao da je rat. Kakve vi pecurke ludare jedete, jer nema drugog objasnjenja.
Kliknite za proširenje...
Ma vazi sve vidim Srbe po Bejha kako Srbuju.

A sto se tice mrznje , vi ste je doktorirali.
Ne postoji ekvivalent FACETV, Hadzifejzovica, Kurtcehajica i svih ostalih kojima oci zakrvave kad kazes Srbin.
 
nonaligned:
"Sezam"
eto kako Srbin drzi restoran medju Mujama

Kad ga bude zvao Sumadija bice govora o "multi kulti Sarajevu".


Srbin mora dobro da se zamaskira.....u Bejha
Kliknite za proširenje...

Što, jel imaš nešto protiv imena Sezam ?

"Podsjetimo, Zoka je prije tridesetak godina bio vođa uspješnog benda "Sezam", koji je u to vrijeme na nastupima pratio velike muzičke zvijezde Halida Bešlića, Lepu Brenu, Draganu Mirković… Kasnije je odlučio da se počne baviti ugostiteljstvom i vlasnik je lanca restorana "Sezam", koje je nazvao prema svom orkestru. "
https://faktor.ba/vijest/svadba-godine-u-tuzli-eleketi-eni-sina-dolaze-brojne-muzike-zvijezde-288990

Što Šumadija, ima li u Srbiji neki restoran da se zove Šumska ? :)
 
Dobri Bosnjanin:
U Prijedoru drze tacno, zato sto se vracaju sa zapada sa parama. u tom istom Prijedoru dodje inspekcije popuca kazne muslimanima i ode. Tako isto komsije u Tomasici znaju 20 godina gdje su komsije zakopane ubijane u logoru i nece da kazu, ljudi su bijele take nosili kao znak prepoznavanja kao Zidovi za vrijeme Hitlera. Ljudi traze spomenik za 150 djece ubijene u ratu a 3000 ih je ubijeno u logorima. Hehe Prijedor je znak tolerancije.
Kliknite za proširenje...
Srbi ne mogu u glavnom gradu države postaviti buket cvijeća za stradale vojne regrute u Dobrovoljačkoj jer bacite u smeće ili u Miljacku. Vi ste napravili širom RS spomen obilježja za vaše vojnike Srebrenica,Vlasenica,Kotor Varoš... O spomeniku ubijenim Srbima u Sarajevu ni traga. Samo u naselju Pofalići maja 1992 ubijeno je 312 Srba,u Velešićima likvidirana kompletna srpska petočlana porodica,jama Kazani,u Viktor Bubnju 70 Srba ubijeno. Srpske žrtve se u Sarajevu broje u isti popis zajedno sa bošnjačkim i hrvatskim žrtvama. Kod nas bar niko od zvaničnika Republike Srpske ne bavi se podlim lažima kao sarajevska politička kuhinja. Bošnjački političari naglašavaju da su stradali " građani Sarajeva",granata nije birala je li Srbin,Hrvat ili Bošnjak već "građanin Sarajeva". Zašto ne budu tako doslijedni i ne kažu stradali su "građani Prijedora" ili zašto ne kažu ; pa znate gurali smo Hrvate u Sarajevu na prvu liniju protiv Srba da bi sačuvali naše ljude te je zato najviše Hrvata stradalo u Sarajevu oko 750. Ne to su "građani Sarajeva" a uzrok smrti je nepoznat,pogodio ga snajper sa razdaljine od 7 kilometara.
Evo ja osuđujem ratni zločin u Prijedoru i nazvaću ga monstruoznim i da počionice treba oštro kazniti. Da li će Srbi nešto tako čuti od Bošnjaka kada su u pitanju srpske žrtve ? Naravno da ne. Zločini ARBiH su nekako humaniji to jest pojedinačni. Stara čaršijska floskula "ne može se porediti naš zločin i njihov". To je krajnje licemjerstvo. Srbi da hoće počistiti Bošnjake iz Prijedora poslije rata mogu da hoće ali neće. Omogućen vam je privredni razvoj. Nisam čuo da se neko od Srba vratio u FBiH i otvorio neku fabriku. Ako ko želi da pokrece preduzetnistvo bazira se uglavnom na RS,jer tu mu je imovina sigurnija.. U Doboju su vam širom vrata otvorena,Zvornik i Bijeljina takođe. Sa druge strane glavni grad Sarajevo bi najradije da se poredi sa Vlasenicom i Kalinovikom po među etničkim odnosima,koji su i prije rata bile primitivne i zaostale sredine.
 
lil_moon:
"SENAD PEĆANIN O ODNOSU SRBIJE PREMA ZLOČINCU: "Knez – Mihailova bi se trebala zvati Ulica Radovana Karadžića"
19. Mar. 2019
Smatram da je Radovan Karadžić zaslužio da mu se makar Beograd oduži na primjeren način. Na primjer, zašto Knez – Mihailova ulica ne bi bila preimenovana u Ulicu Radovana Karadžića? Ne sumnjam da bi Nenad Kecmanović – po uzoru na prijedlog promjene imena Republike Srpske u Zapadnu Srbiju – uspješno obrazložio prijedlog, da bi Muharem Bazdulj i Ljiljana Smajlović to lijepo novinarski uobličili, dok bi Čedomir Antić i Predrag Marković pružili ubjedljivu historijsku argumentaciju tog čina, navodi Pećanin u svom autorskom tekstu.

Piše: Senad Pećanin

Radovan Karadžić je jedna od najznačajnijih ličnosti novije bosanskohercegovačke i historije srpskog naroda.

Imao sam priliku da ga bliže upoznam krajem ’80-ih godina prošlog stoljeća. Zajedno smo radili na formiranju Ekološke organizacije “Zeleni”, prve nevladine organizacije u socijalističkoj BiH. Sjećam se kako je svojom intervencijom na Osnivačkoj skupštini pomogao otklanjanju dileme o izboru rukovodstva: “Tajno glasanje je tekovina demokratije, ali javno glasanje jača karakter”, rekao je Karadžić.

Precizan je bio i u formulaciji “Šest strateških ciljeva srpskog naroda u Bosni i Hercegovini”, koji su kao zvaničan dokument usvojeni na 16. zasijedanju skupštine tadašnje “Srpske Republike Bosne i Hercegovine”, koja je održana 12. maja 1992. godine u Banja Luci. Doduše, kao i prilikom osnivanja “Zelenih”, postojale su neke nedoumice. Na jednu od njih je ukazao u svom govoru na istoj sjednici general Ratko Mladić:”Mi ne možemo očistiti, niti možemo imati rešeto da prosijemo, da ostanu samo Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa, to je… to neće… ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid!” Međutim, zahvaljujući nespornom autoritetu i svojim liderskim vještinama Karadžić je uspio uvjeriti ne samo generala Mladića, već i milione Srba u ispravnost svoje vizije i prihvatljivost metoda kojim će se ona ostvariti.

Zahvaljujući velikim dijelom upravo dalekovidnosti Radovana Karadžića i njegovoj brizi za interese srpskog naroda – danas postoji Republika Srpska. Svijet, ta takozvana međunarodna zajednica, je pokazao sve svoje licemjerje kroz odnos prema Karadžiću – njega i desetine srpskih heroja je privela Haškom tribunalu za ratne zločine, istovremeno legalizirajući tekovine njegove vizije i borbe – Republiku Srpsku, prije svih.

Srpski heroj Radovan Karadžić je zasluženo postao i globalna ikona i simbol borbe protiv novog svjetskog poretka. Tako su i vodeći svjetski mediji prije nekoliko dana prenijeli informaciju sa Novog Zelanda, po kojoj se Brenton Tarrant, žrtvujući se za iste ideale kao i Karadžić, inspirirao pjesmama u čast srpskog lidera. Poznato je da je i njihovom kolegi Andersu Breiviku iz Norveške još 2011. godine upravo Radovan Karadžić bio jedan od uzora u činu vlastitog žrtvovanja za ideale zbog kojih strada srpski lider.

Nažalost, srpski narod se tek djelimično odužio Karadžiću za njegovo herojsko djelo. Na današnji dan prije dvije godine, aktuelni predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik je na Palama otvorio savremeni studenstki dom (“po svim evropskim standardima”) koji je dobio ime “Radovan Karadžić”, dok je prošle godine Karadžićeva kćerka Ljiljana postala potpredsjednica Narodne Skupštine Republike Srpske.

Međutim, čini se da je već decenijama vlasti u Srbiji imaju licemjeran odnos prema liku i historijskom djelu Radovana Karadžića. S jedne strane, Republika Srpska je, prema riječima Dobrice Ćosića, najznačajnije nacionalno ostvarenje srpskog naroda u 20. stoljeću, dok je Ivica Dačić na nedavnoj zajedničkoj sjednici vlada Srbije i Republike Srpske održanoj u Trebinju objasnio domaćinima da “nije Kosovo, već je Republika Srpska najznačajniji interes srpskog naroda i Srbije”.

Zato smatram da je Radovan Karadžić zaslužio da mu se makar Beograd oduži na primjeren način. Na primjer, zašto Knez – Mihailova ulica ne bi bila preimenovana u Ulicu Radovana Karadžića? Ne sumnjam da bi Nenad Kecmanović – po uzoru na prijedlog promjene imena Republike Srpske u Zapadnu Srbiju – uspješno obrazložio prijedlog, da bi Muharem Bazdulj i Ljiljana Smajlović to lijepo novinarski uobličili, dok bi Čedomir Antić i Predrag Marković pružili ubjedljivu historijsku argumentaciju tog čina."
https://www.slobodna-bosna.ba/vijes...e_trebala_zvati_ulica_radovana_karadzica.html
Kliknite za proširenje...

Potomci i sunarodnici genocidnih velikomuslimanskih šuckora iz austro-ugarske soldateske iz 1.svetskog rata i genocidne SS divizije Handžar iz 2.svetskog rata niste uspeli da istrebite Srbe iz bivše BiH u ratu u periodu 1992-1995 ("doktore Radovane Karadžiću mili SRPSKI SINE, ti si ponos cele SRPSKE OTADŽBINE)! CCCC 👀
 
Dekston:
Srbi ne mogu u glavnom gradu države postaviti buket cvijeća za stradale vojne regrute u Dobrovoljačkoj jer bacite u smeće ili u Miljacku. Vi ste napravili širom RS spomen obilježja za vaše vojnike Srebrenica,Vlasenica,Kotor Varoš... O spomeniku ubijenim Srbima u Sarajevu ni traga. Samo u naselju Pofalići maja 1992 ubijeno je 312 Srba,u Velešićima likvidirana kompletna srpska petočlana porodica,jama Kazani,u Viktor Bubnju 70 Srba ubijeno. Srpske žrtve se u Sarajevu broje u isti popis zajedno sa bošnjačkim i hrvatskim žrtvama. Kod nas bar niko od zvaničnika Republike Srpske ne bavi se podlim lažima kao sarajevska politička kuhinja. Bošnjački političari naglašavaju da su stradali " građani Sarajeva",granata nije birala je li Srbin,Hrvat ili Bošnjak već "građanin Sarajeva". Zašto ne budu tako doslijedni i ne kažu stradali su "građani Prijedora" ili zašto ne kažu ; pa znate gurali smo Hrvate u Sarajevu na prvu liniju protiv Srba da bi sačuvali naše ljude te je zato najviše Hrvata stradalo u Sarajevu oko 750. Ne to su "građani Sarajeva" a uzrok smrti je nepoznat,pogodio ga snajper sa razdaljine od 7 kilometara.
Evo ja osuđujem ratni zločin u Prijedoru i nazvaću ga monstruoznim i da počionice treba oštro kazniti. Da li će Srbi nešto tako čuti od Bošnjaka kada su u pitanju srpske žrtve ? Naravno da ne. Zločini ARBiH su nekako humaniji to jest pojedinačni. Stara čaršijska floskula "ne može se porediti naš zločin i njihov". To je krajnje licemjerstvo. Srbi da hoće počistiti Bošnjake iz Prijedora poslije rata mogu da hoće ali neće. Omogućen vam je privredni razvoj. Nisam čuo da se neko od Srba vratio u FBiH i otvorio neku fabriku. Ako ko želi da pokrece preduzetnistvo bazira se uglavnom na RS,jer tu mu je imovina sigurnija.. U Doboju su vam širom vrata otvorena,Zvornik i Bijeljina takođe. Sa druge strane glavni grad Sarajevo bi najradije da se poredi sa Vlasenicom i Kalinovikom po među etničkim odnosima,koji su i prije rata bile primitivne i zaostale sredine.
Kliknite za proširenje...
Sve zlocince treba isto kazniti i svi zlocini su isti. Za Doboj na znam I ne mogu da tvrdim,Zvornik sumjnam ali Bijeljina ne sigurno(znam licno primjere iz Bijeljina) . Licno mislim I ne govorim da uvrijedim bilo koga. Ljudi su isti ali Srpska politika je poptuna drugacija I to bi trebali Srbi da kazu a ne ja. Ne mozes sve bogomolje porusiti i onda reci to je isto. Sistematski je sve poruseno sto nije Srpsko sa razlogom da se drugi narodi izbrisu sa teritorije. Baksuza svi imaju to nije sporno.
 
[B]Igor Čobanović[/B]‏ @[B]DaZivimSan[/B]

Ima li ovaj narod mozga? Thompson da pozavidi na ovome.
https://twitter.com/x/status/1212738990610272256


"Ko je pjevao: “Oj, Pazaru novi Vukovaru, oj Sjenice nova Srebrenice”

pjevac

Veličanje ratnih zločina i pozivanje na nove, vrlo često su sastavni dio raznih manifestacija u Bratuncu, ali i nekim drugim općinama u RS-u.
Javnost u najvećem broju slučajeva ne bude upoznata s tim, za razliku od posljednjeg događaja u Bratuncu, čiji snimak je dospio na YouTube.
Na narodnom veselju u Bratuncu odjekivalo: “Oj, Pazaru novi Vukovaru, a Sjenice druga Srebrenice”
Nakon što je objavljen u velikom broju medija, korisnik YouTubea koji je snimak postavio ubrzo ga je i povukao sa tog video servisa.
“Oj, Pazaru novi Vukovaru, a Sjenice druga Srebrenice” odjekivalo je Bratuncem 14. augusta tokom narodnog veselja povodom praznika Svete Makivije. Nekoliko stotina ljudi je, što se može zaključiti na osnovu snimka, pjevalo i igralo kolo uz ove fašističke stihove u izvedbi muzičke grupe za koju neki tvrde da je Goci Bend. Kontaktirali smo i Gorana Ivanovića – Gocija, frontmena grupe, koji je ustvrdio da to nije njihova pjesma na spornom snimku.
“Ja i moj bend to ne pjevamo. Mi jesmo pjevali te noći na trgu, ali ne to. Mi smo već afirmisan bend i ne pada mi napamet da takve stvari pjevam. To je krajiška grupa koja se zove Žare i Goci, znaju to i u policiji tamo (Goran Goci Ristić).

Sutradan su pozivali gazdu koji drži kafanu u kojoj su svirali da dođe na razgovor. Čuo sam za tu priču već sutradan ujutro. Članovi te grupe žive u Srbiji, a ja živim u Foči. Oni mogu pjevati šta hoće, a ja to ne želim. Imam dosta prijatelja Bošnjaka i Hrvata i ne pada mi na pamet pjevati te pjesme. Nikada u usta nisam uzeo te riječi”, izjavio je za naš portal Ivanović.

Prinuđeni naviknuti se na fašizam

Bend je svirao ispred kafića “Napoli” u neposrednoj blizini zgrade Općine Bratunac, ispred koje se zapravo manifestacija i održala, kažu nam Bratunčani.

Nacionalizam i primitizam uglavnom idu ruku pod ruku, što nije bio izuzetak ni u ovom slučaju. Veličanju zločina i genocida nad Bošnjacima u Srebrenici te zločina počinjenih u Vukovaru tokom proteklog rata prisustvovali su pripadnici svih generacija, od djece, preko omladine pa do ljudi u poznim godinama. U kolu su uz dreku iz zvučnika, jer to se drugačije ne može nazvati, igrale djevojčice, tinejdžerke, žene, mladići i stariji muškarci.

Bratunčani povratnici s kojima smo razgovarali kažu da su prinuđeni naviknuti se na ovakve proslave na kojima im se nerijetko prijeti novim klanjem. “Redovna je praksa da prilikom vjenčanja svatovi prolaze pored bošnjačkih kuća, pucajući, pjevajući četničke pjesme i provocirajući”, kaže nam jedan Bratunčanin.

Šest dana nakon ovog događaja lokalne vlasti i zvaničnici se nisu oglasili, niti poduzeli bilo šta da se provokacije ne ponavljaju. Očito im je ovo sasvim prihvatljivo. Pokušali smo danas kontaktirati načelnika te Općine Nedeljaka Mlađenovića (SDS), ali on se nije javljao na mobitel, dok u njegovom kabinetu od jutros tvrde da je na sastanku. I bio je, bar na jednom, sa Adilom Osmanovićem (SDP), predsjednikom Skupštine Općine Bratunac, koji je bio zatečen kada smo ga pitali za ovaj događaj, uz opasku “da smo trebali doći snimiti i iftar u Bratuncu kada niko nije dirao Bošnjake”. Razlika između iftara i proslave od 14. augusta je u tome što na iftaru niko nije pozivao na činjenje zločina nad drugim narodom, što je i Osmanoviću valjda jasno.

“Prvi put čujem za to sad. Ljudi koji su bili na tom okupljanju dolaze sa strane, iz Srbije, sa Romanije. Reagirat ću ja na to, zašto da ne? Napravit ću sastanak sa načelnikom i zajedno ćemo izaći u javnost”, kazao nam je između ostalog predsjednik Skupštine Općine Bratunac, dodajući da u tom mjestu postoje dobri komšijski odnosi.

Policija mora štititi sve građane

Ramiz Salkić, predsjednik SDA u Bratuncu, kaže da ovakvi “nacionalistički i šovinistički ispadi nama dođu kao neko svakodnevno dešavanje”.

“Indikativno je tu što je policija, koja bi trebala osiguravati interes svih građana, u Bratuncu i drugim mjestima to dozvoljava. Nisu rijetke ni situacije da se i policija sama nalazi pod šatorima na takvim zabavama i učestvuje u njima. Naravno mi kao SDA ćemo postaviti pitanje vezano za ovaj događaj kada bude naredna sjednica lokalnog parlamenta, tražeći odgovor zašto se to još uvijek dešava. U isto vrijeme cijeli ovaj aparat u Bratuncu, preko lokalne vlasti, policije i drugih institucija misle isto to što i pjevači na tom skupu. To je najveći problem”, smatra Salkić.

Odbornik u Skupštini Bratunca Sejad Mehmedović također kaže da su se veličanja ratnih zločinaca ranije dešavala čak i u skupštinskoj sali te da to što se desilo 14. augusta nije nikakav incident, nego gotovo redovna praksa.

U posljednjih nekoliko dana govor mržnje, ali i nasilje nad povratnicima u RS su učestali. Nakon krsne slave Zvornika, grupa mladića u alkoholiziranom stanju je na bajramsko jutro pretukla Nezira Dardagana, presrećući ga na putu do džamije.

Prema izjavama Srebreničana, jučer su povodom obilježavanja pravoslavnog praznika-slave Preobraženja Gospodnjeg, u dvorištu crkve Pokrova presvete Bogorodice, iznad Srebrenice, puštane pjesme u kojima se veličaju haški optuženici i ratni zločinci, kao i četnički vođa Draža Mihailović. Lokalne vlasti, ali ni Srpska pravoslavna crkva ne osuđuju ovakve nacionalističke i huškačke pjesme, naprotiv.

Izazivanje nacionalne i vjerske mržnje

Žalosno je što gotovo redovno izostaje reakcija i zvaničnika iz Sarajeva. Stranke koje sebe nazivaju probosanskim, čije je sjedište u glavnom gradu BiH, tu i tamo se oglase saopćenjem i deklarativno osude govor mržnje na ovakvim skupovima, no ozbiljna reakcija i insistiranje na sankcijama redovno izostaje. Spomenimo i to da državni parlament BiH nikada nije usvojio zakon koji zabranjuje djelovanje fašističkih organizacija, veličanje ratnih zločina i negiranje genocida.

Koalicija “Prvi mart” je danas saopćila kako će tokom ove sedmice, nakon prikupljanja svih javno dostupnih dokaza, podnijeti krivične prijave protiv organizatora jučerašnjeg skupa u Srebrenici, odnosno onog u Bratuncu.

“Jedina razlika između ovog i svih prethodnih manifestacija ovog tipa u tome što su ove godine snimljene, te što postoje dokazi o pozivima na nove pokolje koji su stvar redovne prakse i u pravilu se događaju uz blagoslov organa vlasti. Prvi mart najoštrije osuđuje Ministarstvo unutrašnjih poslova entiteta RS koje ni ove, kao ni ranijih godina nije našlo za shodno da po službenoj dužnosti pokrene istragu zbog izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti, te sprečavanja povratka izbjeglih i raseljenih lica, dok barem jedan od ova dva skupa ima redovnu budžetsku podršku lokalnih vlasti. Istovremeno, vrlo spremno su reagirali i podnijeli prekršajne prijave protiv građana i preživjelih genocida u Srebrenici zbog obilježavanja mjesta stratišta u zgradi Elektroprenosa u Potočarima i Zemljoradničkoj zadruzi u Kravici. Prvi mart ponavlja da su pozivi na novo klanje, koji se ponavljaju iz godine u godinu, pod patronatom i uz podršku vlasti, pravo lice vlasti u RS-u”, navode u ovoj organizaciji."
https://www.sandzakvijesti.net/ko-je-pjevao-oj-pazaru-novi-vukovaru-oj-sjenice-nova-srebrenice
 
zauvek branilac:
Potomci i sunarodnici genocidnih velikomuslimanskih šuckora iz austro-ugarske soldateske iz 1.svetskog rata i genocidne SS divizije Handžar iz 2.svetskog rata niste uspeli da istrebite Srbe iz bivše BiH u ratu u periodu 1992-1995 ("doktore Radovane Karadžiću mili SRPSKI SINE, ti si ponos cele SRPSKE OTADŽBINE)! CCCC 👀
Kliknite za proširenje...
DrDabić je posrbljena Crnogorčina. Ode Crna Gora iz braCkog četničkog "zagrljaja".

:)
 
Srboskizborim:
Одласком већине Срба и Хрвата Сарајево је постало још мултиетничкије, јер су их заменили Турци, Саудијци, Иранци, Емираћани, Кинези (Ујгури)


Pogledajte prilog 630829
Аутор: Ненад Кецмановић
http://www.politika.rs/scc/clanak/444864/Pogledi/Sarajevo-i-BiH-su-multikulturalni-kao-i-pre
Kliknite za proširenje...

Болдовано је ЈЕДИНА ИСТИНА - све остало је свирање кур*цу.........
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Slične teme

Nina
Pobedio bih i u Sarajevu
2 3
Odgovora
56
Pregleda
1.234
Librarian Belle
Librarian Belle
Grom_sa_neba!
Oglasio se i patrijarh kao...
Odgovora
22
Pregleda
421
Kerkyra
Kerkyra
Гамбино
Вучићева пропаганда је иста као и Милошевићева
Odgovora
3
Pregleda
245
GrdobanS
GrdobanS

Back
Top