Quantcast

Сарајево и БиХ су мултикултурални као и пре.

Фабрика

Buduća legenda
Poruka
29.955
Срби имају своје проблеме, али то нису ни приближно велики проблеми с каквима се сусрећу конвертити, кад морају да измишљаш све од најстарије историје до себе. Између вас и поменутих Црногораца по том питању нема разлике. Зато си се и позвао на њих.
Лажњак лажњака радо подупире.
 

Dobri Bosnjanin

Aktivan član
Poruka
1.853
Срби имају своје проблеме, али то нису ни приближно велики проблеми с каквима се сусрећу конвертити, кад морају да измишљаш све од најстарије историје до себе. Између вас и поменутих Црногораца по том питању нема разлике. Зато си се и позвао на њих.
A ni Hrvati ne valjaju, pa Albanci pa nisu ni Makedonci, Bugari nikakva nacija???? Samo Srbski nebeski narod 😁😁😁
 

Babalj

Aktivan član
Poruka
1.009
Muslimani u BIH su lazni multietnicari
Multietnicarenje je samo sredstvo da se dodje do BIH kao nacionalne drzave Muslimana ili kako se danas zovu Bosnjaka
Idejni tvorac strategije multietnicarenja je Alija Izetbegovic jos 1990 kada su muslimani imali ogroman natelitet u BIH trebalo je samo da se pretvaraju i multietnicare dok ne postanu apsolutna vecina u BIH zahvaljujuci natalitetu
 

Dobri Bosnjanin

Aktivan član
Poruka
1.853
Срби имају своје проблеме, али то нису ни приближно велики проблеми с каквима се сусрећу конвертити, кад морају да измишљаш све од најстарије историје до себе. Између вас и поменутих Црногораца по том питању нема разлике. Зато си се и позвао на њих.
MI samo vracamo istinu i popravljamo stvari koje su nam nametnute od drugih.
 

Dobri Bosnjanin

Aktivan član
Poruka
1.853
Сахрајво је мулти-култи, ал' само ако би се зезали. Бошњаци преко 80 %, а сви остали занемарљиво мали број.

Лажете себе (друге више не можете) да је Сахрајво мулти-култи.

Сахрајво је једна велика џамија и ништа више.
Lazaete vi sami sebe da bi sebe opravdali, naravno da u Sarajevo ima nacionalizma kao i svagdje na Balkanu, ali da neko iz RSa napada Sarajevo zbog nacionalizma je sprdacina da ne moze biti veca.
 

Dobri Bosnjanin

Aktivan član
Poruka
1.853
Muslimani u BIH su lazni multietnicari
Multietnicarenje je samo sredstvo da se dodje do BIH kao nacionalne drzave Muslimana ili kako se danas zovu Bosnjaka
Idejni tvorac strategije multietnicarenja je Alija Izetbegovic jos 1990 kada su muslimani imali ogroman natelitet u BIH trebalo je samo da se pretvaraju i multietnicare dok ne postanu apsolutna vecina u BIH zahvaljujuci natalitetu
To samo govori kakav si ti kao osoba I kako razmisljas.
 

Babalj

Aktivan član
Poruka
1.009
Lazaete vi sami sebe da bi sebe opravdali, naravno da u Sarajevo ima nacionalizma kao i svagdje na Balkanu, ali da neko iz RSa napada Sarajevo zbog nacionalizma je sprdacina da ne moze biti veca.

Narod i drzava ne mogu da budu uspjesni ako nema nacionalizma
Problem kod nas je sto ima mnogo laznog nacionalizma a vrlo malo iskrenog nacionalizma

Vi brkate pojam nacionalizma i sovinizma
Nacionalizam je pozitivana stvar i nama treba vise iskrenog nacionalizma
 

Dobri Bosnjanin

Aktivan član
Poruka
1.853
Narod i drzava ne mogu da budu uspjesni ako nema nacionalizma
Problem kod nas je sto ima mnogo laznog nacionalizma a vrlo malo iskrenog nacionalizma

Vi brkate pojam nacionalizma i sovinizma
Nacionalizam je pozitivana stvar i nama treba vise iskrenog nacionalizma
Znaci sto su sve dzamije minirane u RSu je dobra stvar, pa zato i nece niko sa vama. Taj nacionalizam ce unistiti Srbe pogledaj kako vam ide.
 

Babalj

Aktivan član
Poruka
1.009
Znaci sto su sve dzamije minirane u RSu je dobra stvar, pa zato i nece niko sa vama. Taj nacionalizam ce unistiti Srbe pogledaj kako vam ide.
Pa to je kao da u Izraelu izgradis spomenike sa svastikom i ocekujes da ih cifuti cuvaju i vole
A sto se tice nacionalizma ponavljam nacionalizam je dobra stvar i treba nam mnogo vise iskrenog nacionalizma jer bez iskrenog nacionalizma nema uspjesne drzave niti naroda
 

Dobri Bosnjanin

Aktivan član
Poruka
1.853
Nije istina
U BL je Srba bilo 1991 101 000
Hrvata 30 000
Muslimana 29 000
Jugoslovena oko 30 000


Srbi su bili vecina u gradu
Muslimani su bili vecina u starom turskom djelu grada to su ustvari predgradja BL naselja seher,novoselija ,vrbanja itd
Vrlo malo muslimana je zivjelo u gradskim naseljima u nova varos,borik,stracevica,buzdak itd
Skoro svih 29 000 muslimana koji su zivjeli u opstini BL 1991 je zivjelo u tim naseljima ,na ogromnoju teritoriji opstine BL ih je bilo vrlo malo


U Bl je bilo mnogo komunista i jugoslovena i to su najvecim djelom bili Srbi

Bilo je mjesanih brakova dosta a djeca iz njih su uglavnom bili ustastvom indoktrinirani i bili u dusi muslimani i ustase
To je objasnio banjalucanin glumac Nikola Pejakovic u onoj kolumni Mjesano meso

Ovih mjesanih, jugoslovena i komunista u BL ima jako puno i danas
Djeca mjesanih brakova bili ustase 😁😁😁. Banja Luka je naseljena Srbima i Crnogorcima dobrim djelom, procenat uopste nije bitan. Bitan je odnos prema ljudima.
 

lil_moon

Iskusan
Banovan
Poruka
5.598
"Mladić o Kecmanoviću: „Naš majmun kod Alije“
11. juli/srpanj, 2014.


Nenad Kecmanovic na suđenju Ratku Mladiću

Nenad Kecmanovic na suđenju Ratku Mladiću


Suđenje zapovjedniku Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS) Ratku Mladiću nastavilo se iskazom Nenada Kecmanovića, predratnog i ratnog političara u Bosni i Hercegovini.
Nakon što je u glavnom ispitivanju kao svjedok obrane izjavio – kako je rat u Bosni i Hercegovini počeo 1992.godine zbog proglašenja nezavisnosti države od bivše Jugoslavije – Kecmanovića je haško tužiteljstvo suočilo s dokazima koji pokazuju – da je do sukoba i brojnih žrtava došlo zbog želje srpskih nacionalista za stvaranjem Velike Srbije i etnički čistih teritorija pod njihovom kontrolom.
Kecmanović je kao član Predsjedništva BiH 1992.godine čak izrazio prijedlog zakonodavne zabrane prekrajanja teritorija ratnim operacijama. No sada je, kao svjedok na suđenju Mladiću – dopunjavao svoje stavove o odgovornosti Srpske demokratske stranke, SDS-a i njezinog lidera Radovana Karadžića – za pokretanje etničkog čišćenja. Tužitelj Arthur Traldi podsjetio je zato Kecmanovića – što je pisao početkom rata.
„Točno je, zar ne – da je po Vašem mišljenju, u to vrijeme, SDS težio tome da se formiraju nove države, je li tako?“, ispitivao je tužitelj citirajući Kecmanovićev stručni izvještaj za haška suđenja od prije 10 godina (suđenje Radoslavu Kvočki).
„Ja spominjem samo neke ekstremne primjere, a ne kao politiku, osnovnu politiku bilo koje stranke“, poricao je tumačenje optužbe.
Kecmanović 1992.godine: Zabraniti prekrajanje granica nasiljem i genocidom
Svoj tadašnji prijedlog - da se zakonodavno zabrani prekrajanje granica i mijenjanje etničke slike nasiljem, iseljavanjem i genocidom, Kecmanović je kao svjedok obrane također pokušao ublažiti – tvrdeći da je 1992.godine jedino osobno znao – za zatočeno srpsko stanovništvo u Sarajevu, gdje se i on nalazio tijekom početnih ratnih mjeseci.
„Primali ste izvještaje u Predsjedništvu BiH – da se muslimani i Hrvati iseljavaju s teritorija koje su svojatali Srbi iz svih ovih razloga?“, ispitivao je Traldi želeći pokazati da je Kecmanović bio već početkom sukoba upoznat s rasprostranjenim ratnim zločinima koje su činile srpske snage.
„Samo to – da Srbi nastoje pobjeći iz Sarajeva. A ovo (za iseljavanje muslimana i Hrvata) sam znao posredno – iz izvještaja“, pokušao je Kecmanović umanjiti značenje svojih stavova s početka rata, tvrdeći da ih nije promijenio – već samo „korigirao“.
Tužitelj Traldi je pročitao i stavove vođe srbijanskih radikala Vojislava Šešelja u vezi povlačenja granica Velike Srbije ratom, kao i zapisnike sa Skupštine bosanskih Srba - koji pokazuju namjeru za osvajanjem općina i za etničko čišćenje teritorija od građana nesrpske nacionalnosti.
VIDEO LINK: Dio iskaza Kecmanovića

No Kecmanović je ostao kod svog novo-formiranog stava za potrebe svjedočenja u korist generala Mladića – kako je SDS-ovo vodstvo samo reagiralo na proglašenje nezavisnosti Bosne i Hercegovine – mimo njegovog dopuštenja.
Snimak razgovora Mladića o Kecmanoviću
Nakon što je odbio potvrditi kako je otišao iz Predsjedništva BiH polovicom 1992.godine zbog pritiska srpskih političara s Pala – pušten je snimak u kojem general Mladić, govori o Kecmanoviću kao „našem majmunu koji je otišao kod Alije“. Spomenuto je i dobivanje azila u Beogradu ukoliko Kecmanović, kao Srbin, napusti funkciju zbog koje su sarajevske vlasti – izgledale kao multietničke.
„Kao da je Ante Pavelić ušao u Vladu, a nude mu azil u Beogradu“, čulo se na snimci razgovora između Mladića i njegovog sugovornika.
„To je ono što je opisano i u prethodnom dokumentu – da će članovi Izetbegovićeve Vlade koji daju ostavku – dobiti azil?“, suočavao je svjedoka tužitelj.
Meni to nitko nikada nije saopćio“, branio se svjedok, tvrdeći da je napustio sarajevske vlasti „prema vlastitom nahođenju“.

Kecmanović će se vratiti na sud iza ljetne pauze kako bi ga dodatno ispitale strane u postupku, budući da je morao otići prije dovršenja iskaza iz Den Haaga u Beograd „zbog privatnih razloga“. Suđenje za dvostruki genocid i ostale zločine u Bosni i Hercegovini, nastaviti će se idući tjedan iskazom novih svjedoka obrane."
https://www.slobodnaevropa.org/a/mladic-o-kecmanovicu-kao-nasem-majmunu-kod-alije/25453979.html
 

Dobri Bosnjanin

Aktivan član
Poruka
1.853
Pa to je kao da u Izraelu izgradis spomenike sa svastikom i ocekujes da ih cifuti cuvaju i vole
A sto se tice nacionalizma ponavljam nacionalizam je dobra stvar i treba nam mnogo vise iskrenog nacionalizma jer bez iskrenog nacionalizma nema uspjesne drzave niti naroda
Pa zbog nacionalizma vas je NATO I bombardovao. Nije NATO, Amerikanci, vanzemaljci krivi nego Srpski nacionalizam i vi pravite temu o multietnickom Sarajevu 😁😁😁Ja sam ponosan sto su pravoslavne Crkve ostale u federaciji.
 

lil_moon

Iskusan
Banovan
Poruka
5.598
" Zarobljeni um - Nenad Kecmanović ili Afera stoljeća
28 Septembar 2018

952577 S39


foto: vreme.com
Koliko je pouzdana priča po kojoj je Nenad Kecmanović, neposredno prije nego što je odlučio povući svoju kandidaturu za člana Predsjedništva SFRJ, u Beogradu posjetio Slobodana Miloševića, a ovaj mu rekao da je ne povlači?
Polet 408, 5. 5. 1989.

Piše: Senad Avdić
Gotovo prije deset godina sarajevski profesor Nenad Kecmanović pisao je u „NIN-u“ tekst u kojemu je govorio o profesorima o politici i političarima u nauci.
Na krajnje vispren i lucidan način Kecmanović je vivisecirao onu vrstu političkih radnika koji su ispred svojega imena priskrbili naučnu titulu, a kojima naučni pedigre u politici uglavnom služi kao alibi za nedovoljnu političku kompetentnost i osvještenost, a političko iskustvo, pak (i utjecaj, dakako) u nauci služi kao preporuka i garancija za promptnije naučno napredovanje. U toj kombinaciji poruka je teksta, redovno trpi i politika i nauka. S obzirom da je dotični profil naučnog radnika, sjedeći na dvije stolice, vješto i redovno izbjegavao mogućnost i potrebu da se definitivno opredijeli za jednu od tih. I politika i nauka su za njega istovremeno predstavljale i ženu i ljubavnicu, čime je, u krajnjoj konzekvenci, vlastitu impotentnost redovno mogao obrazložiti pretpostavkom kako će ona druga vjerovati da se je već iscrpio kod prve.
STARI MAČAK
Ne dešava se rijetko u istoriji, osobito kod ljudi od kreacije, da svojim djelom manje ili više anticipiraju vlastitu sudbinu. Tako je i pomenuti tekst o životu i karijeri Nenada Kecmanovića otprilike karakterističan i značajan kao što je u stripovima Andrije Maurovića značajan rad na liku svog junaka Staroga mačka: kada je ostario Andrija Maurović se imao priliku uvjeriti, a i mi svi s njim skupa, da je crtajući Starog mačka prije gotovo pola stoljeća zapravo crtao vlastitu fizionomiju iz budućnosti! Nenad Kecmanović je pak, svojim kasnije naučnim i političkim profilom najvjernija ilustracija pomenutog svog teksta iz „NIN-a“.
Usljed toga je, u najcrnjoj varijanti rečeno, nezrela i naivna recentna priča o profesoru Kecmanoviću kao „pijetlu koji je prvi zakukurikao“, a mnogo bliže istini bila bi varijanta da njegovo „kukurikanje“ vrlo često nije bio produkt niti naučnog niti moralnog imperativa, remećenja tišine nego, gotovo bi se reklo, da je ono redovno bilo posredovano vlastitim golijatskim ambicijama za uspostavljanje vlasti unutar „kokošinjca“. Pa i šire...U tom smislu profesor Nenad Kecmanović u bosansko – hercegovačkim uvjetima predstavlja nekarakterističnog intelektualca, on se smjestio negdje između dva predominantna, čvrsto omeđena ekstrema.
prvoga, koji se najčešće okarakterizira terminom „prodane duše“, koji je svoju nekad manju a nekad veću naučno intelektualnu kompetentnost posljednjih decenija prilježno udruživao sa sredstvima za proizvodnju dnevno – političke magle i
drugoga, koji je svoj angažman isključivo shvatao kao angažman unutar profesije, dakle nauke, ne trudeći se, u suštini odbijajući, da se taj angažman instrumentalizira u dnevnim političkim bitkama.
NEŠTO IZMEĐU
Kecmanović je, rekoh, „nešto između“, vjerovatno ne u potpunosti svojom krivicom: prvom sloju bosanskohercegovačke inteligencije nikada nije pripadao, između ostaloga i iz razloga što je dnevna politika odveć pragmatična i neselektivna rabota a da bi unutar sebe dopuštala i difuznost karaktera kao jedno od bitnih Kecmanovićevih osobina.
Drugoj vrsti intelektualaca u Bosni i Hercegovini teško da je mogao do kraja pripadati naprosto iz razloga što ga tamo nije preporučivao naučni rad niti dignitet, a ni on sam nije pretjerano preferirao nauku: za dvadesetak godina naučnog rada iza Kecmanovića je ostalo tek nešto naučnih polufabrikata i piljevine u obliku novinskih članaka.
U stalnoj razapetosti između ova dva pola, profesor Kecmanović se najradije odlučuje na neku vrstu igre: da šarmirajući dnevnu politiku stanovitim bizarnim sentencama (knjiga – interview sa „big bossom“ Todorm Kurtovićem; kontinuirano samoinicijativno donošenje tekstova u kabinete političkih moćnika prije nogoli ih uputi redakcijama; pristoje obiteljske veze s nekim od ključnih BiH političara) Kecmanović je politici stavljao do znanja da će biti pri ruci ako ustreba.
Na drugoj strani on je za naučnu javnost, osobitno za onu izvan granica Bosne i Hercegovine, oduvijek predstavljao pokusnog kunića, slobodnog mišljenja o uvjetima totalitarističke autokratske represije karakteristične za Bosnu i Hercegovinu.
PRINCIP KETMANA
To je u Kecmanevićevu slučaju ona igra, odnosno gluma koju Czeslaw Milosz u „Zarobljenom umu“ objašnjava na sljedeći način: „To što neko glumi, ne uzima mu se za greh i uopšte ne dokazuje njegovu nepravovernost. Treba samo da igra dobro jer veština dobrog ulaženja u svoju ulogu dokaz je da onaj dio njegove ličnosti na kojem gradi svoju ulogu u njemu dovoljno razvijen. Ako neko drži govor pun mržnje prema Zapadu i ako to čini sa žarom on time pokazuje da u njemu ima bar 10% mržnje o kojoj tako glasno galami.“ Milosz je na ovaj način objasnio princip ketmana, glasoviti princip kojega je on uveo u socijalnu psihologiju objašnjavajući funkcioniranje staljinizma, a ja ovim citatom pokušavam ilustrirati princip Kecmana (kako skraćeno zovu junaka ovog teksta).
Ako, da parafraziramo Milosza, Kecman tako gorljivo i sa žarom napada službu državne bezbjednosti, tada je lako povjerovati, s jedne strane, da on tu službu uistinu bar 10% mrzi, a s druge će strane vrlo teško biti njihov aktualni konflikt protumačiti raskidom braka između našeg junaka i pomenute službe.
Igra se nastavlja i dalje, a Radomir Konstantinović će tu igru u knjizi „Pentagram“ (beleške iz hotelske sobe) opisati na sljedeći način: „Ako igram protiv datog reda u pokušaju negacije tog reda, samim tim igram i za taj red koji se opisuje, „postvaruje“ ovim mojim protivljenjem, koji upravo kroz ovo protivljenje, ovaj pokušaj negacije, i postaje red svestan sebe, i to red čija sam ja svest, red koji je dat, postojeći, nalazi svoju svest samo u meni, kroz mene“.
Konstantinović ovo dijalektičko samoubojstvo ovako završava: „Ovde Ja koje je stupilo u igru da bi sebe doigralo, sebe ustvari gubi...“
RASPAD SISTEMA
Nisam siguran koliko će izdvojeni citati doprinijeti razgovijetnosti ovog teksta ali mi se čini dužnim posezanje za njima da bi se na adekvatan način razložila krajnje kompleksna pozicija čovjeka koji već mjesecima svojim „slučajem“ puni novinske stupce i dnevne redove sastanaka svih institucija u Jugoslaviji. Jer, čini mi se da je igra u kojoj se vlastito Ja gubi i obezličuje, igra posredovana kako već rekoh, neslućenim karijerističkim ambicijama, naprosto jedan od ključeva za razumijevanje „afere stoljeća“. Nije to samo priča o prodavanju duše đavolu (premda postoje kod našeg junaka i snažne faustovske crte) sa kojim se sade tikve vlastitih ambicija koje se najčešće takvoj vrsti poljoprivrednika kakav je Nenad Kecmanović bolno razbiju o glavu – to može biti priča o raspadu čitavog jednog sistema vrijednosti kriterijuma društvenog i političkog života (što se u Bosni i Hercegovini odvija posljednje dvije godine i priča o pokušaju da se on revitalizira i oživi kroz adekvatne paradigme i istovjetne instrumente na kojima je tajsistem počivao.
Što sad ovo znači?
Ne znam koliko je pouzdana priča često spominjana ovih dana a po kojoj je Nenad Kecmanović neposredno, prije nego što se odlučio povući svoju kandidaturu za člana Predsjedništva SFRJ, posjetio u Beogradu Slobodana Miloševića a ovaj mu rekao (valjda u interesu sloge) da to nipošto ne učini, ali mi se ona čini savršeno logičnom za čovjeka koji ostavši bez oslonca u tako ustrajnoj vrsti vlasti u matičnoj sredini (a unutar koje njegova igra i gluma i jedino i može funkcionirati) potražio posljednje ostatke takve vlasti u susjednoj istočnoj republici. Priča o ugroženosti vlastite slobode i odsustvo na pravo na različito mišljenje mnogo je veći razlog da se netko obrati Milanu Kučanu nego Miloševiću.
VLASTITA ŽRTVA
Iz svega ovoga mi se čini da Kecmanović uistinu jeste žrtva, ali tek unutar sebe samoga, unutar vlastite privrženosti i zarobljenosti u jednoj demonstriranoj i anahronoj političkoj tehnologiji vlasti i moći. Njegova politička karijera okončana je na istovjetan način na koji i karijera njegovih političkih uzora i suradnika: Nikole Stojanovića, Tode Kurtovića...
Plač i žalopojke koji su pratili i prate njegovo povlačenje samo su posljedica skromne pameti onih koji ne žele da shvate, ili to ne mogu, kako državne službe u Bosni i Hercegovini jesu između ostalog generirale demokratske procese: onog trenutka kada je Duško Zgonjanin zaključio kako Munir Mesihović ima previše svog posla da bi još mogao i policiji biti šef. Pa kad još to shvati i Milan Uzelac kao šef Partije, demokratizacija može početi.
Pokušaji poput ovog Kecmanovićevog da se i dalje putem političkih moćnika obezbjedi amortiziranje rada državnih službi jeste korak nazad u demokraciji i pravnoj državi kao njenoj pretpostavci.
Igra je dakle okončana i trebalo bi je konačno početi raditi.
Prelom, broj 6, maj 1989. godine
4

https://impulsportal.net/index.php/...-um-nenad-kecmanovic-ili-afera-stoljecaizvora.
 

lil_moon

Iskusan
Banovan
Poruka
5.598
"SENAD PEĆANIN O ODNOSU SRBIJE PREMA ZLOČINCU: "Knez – Mihailova bi se trebala zvati Ulica Radovana Karadžića"
19. Mar. 2019
Smatram da je Radovan Karadžić zaslužio da mu se makar Beograd oduži na primjeren način. Na primjer, zašto Knez – Mihailova ulica ne bi bila preimenovana u Ulicu Radovana Karadžića? Ne sumnjam da bi Nenad Kecmanović – po uzoru na prijedlog promjene imena Republike Srpske u Zapadnu Srbiju – uspješno obrazložio prijedlog, da bi Muharem Bazdulj i Ljiljana Smajlović to lijepo novinarski uobličili, dok bi Čedomir Antić i Predrag Marković pružili ubjedljivu historijsku argumentaciju tog čina, navodi Pećanin u svom autorskom tekstu.

Piše: Senad Pećanin

Radovan Karadžić je jedna od najznačajnijih ličnosti novije bosanskohercegovačke i historije srpskog naroda.

Imao sam priliku da ga bliže upoznam krajem ’80-ih godina prošlog stoljeća. Zajedno smo radili na formiranju Ekološke organizacije “Zeleni”, prve nevladine organizacije u socijalističkoj BiH. Sjećam se kako je svojom intervencijom na Osnivačkoj skupštini pomogao otklanjanju dileme o izboru rukovodstva: “Tajno glasanje je tekovina demokratije, ali javno glasanje jača karakter”, rekao je Karadžić.

Precizan je bio i u formulaciji “Šest strateških ciljeva srpskog naroda u Bosni i Hercegovini”, koji su kao zvaničan dokument usvojeni na 16. zasijedanju skupštine tadašnje “Srpske Republike Bosne i Hercegovine”, koja je održana 12. maja 1992. godine u Banja Luci. Doduše, kao i prilikom osnivanja “Zelenih”, postojale su neke nedoumice. Na jednu od njih je ukazao u svom govoru na istoj sjednici general Ratko Mladić:”Mi ne možemo očistiti, niti možemo imati rešeto da prosijemo, da ostanu samo Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa, to je… to neće… ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid!” Međutim, zahvaljujući nespornom autoritetu i svojim liderskim vještinama Karadžić je uspio uvjeriti ne samo generala Mladića, već i milione Srba u ispravnost svoje vizije i prihvatljivost metoda kojim će se ona ostvariti.


Zahvaljujući velikim dijelom upravo dalekovidnosti Radovana Karadžića i njegovoj brizi za interese srpskog naroda – danas postoji Republika Srpska. Svijet, ta takozvana međunarodna zajednica, je pokazao sve svoje licemjerje kroz odnos prema Karadžiću – njega i desetine srpskih heroja je privela Haškom tribunalu za ratne zločine, istovremeno legalizirajući tekovine njegove vizije i borbe – Republiku Srpsku, prije svih.

Srpski heroj Radovan Karadžić je zasluženo postao i globalna ikona i simbol borbe protiv novog svjetskog poretka. Tako su i vodeći svjetski mediji prije nekoliko dana prenijeli informaciju sa Novog Zelanda, po kojoj se Brenton Tarrant, žrtvujući se za iste ideale kao i Karadžić, inspirirao pjesmama u čast srpskog lidera. Poznato je da je i njihovom kolegi Andersu Breiviku iz Norveške još 2011. godine upravo Radovan Karadžić bio jedan od uzora u činu vlastitog žrtvovanja za ideale zbog kojih strada srpski lider.

Nažalost, srpski narod se tek djelimično odužio Karadžiću za njegovo herojsko djelo. Na današnji dan prije dvije godine, aktuelni predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik je na Palama otvorio savremeni studenstki dom (“po svim evropskim standardima”) koji je dobio ime “Radovan Karadžić”, dok je prošle godine Karadžićeva kćerka Ljiljana postala potpredsjednica Narodne Skupštine Republike Srpske.

Međutim, čini se da je već decenijama vlasti u Srbiji imaju licemjeran odnos prema liku i historijskom djelu Radovana Karadžića. S jedne strane, Republika Srpska je, prema riječima Dobrice Ćosića, najznačajnije nacionalno ostvarenje srpskog naroda u 20. stoljeću, dok je Ivica Dačić na nedavnoj zajedničkoj sjednici vlada Srbije i Republike Srpske održanoj u Trebinju objasnio domaćinima da “nije Kosovo, već je Republika Srpska najznačajniji interes srpskog naroda i Srbije”.

Zato smatram da je Radovan Karadžić zaslužio da mu se makar Beograd oduži na primjeren način. Na primjer, zašto Knez – Mihailova ulica ne bi bila preimenovana u Ulicu Radovana Karadžića? Ne sumnjam da bi Nenad Kecmanović – po uzoru na prijedlog promjene imena Republike Srpske u Zapadnu Srbiju – uspješno obrazložio prijedlog, da bi Muharem Bazdulj i Ljiljana Smajlović to lijepo novinarski uobličili, dok bi Čedomir Antić i Predrag Marković pružili ubjedljivu historijsku argumentaciju tog čina."
https://www.slobodna-bosna.ba/vijes...e_trebala_zvati_ulica_radovana_karadzica.html
 

Babalj

Aktivan član
Poruka
1.009
Djeca mjesanih brakova bili ustase 😁😁😁. Banja Luka je naseljena Srbima i Crnogorcima dobrim djelom, procenat uopste nije bitan. Bitan je odnos prema ljudima.

Mješano meso




Piše: Nikola Pejaković (Glas Srpske)



Ko je Nikola Pejaković?
Nikola Pejaković je reditelj, glumac i scenarista koji je rođen u Banjaluci 1966. godine.

Scenarista je filma 'Lepa sela lepo gore, kao i tv serije 'Vratiće se rode. Kao glumac igrao je u filmovima poput 'Mi nismo anđeli', 'Složna braća' i 'Mrtav 'ladan', a režiser je i tv serije 'Složna braća'.

Također, bio je član benda Kolja i Smak Belog dugmeta.

Iako su upravo sramne političke odluke i genetsko-ideološke budalaštine jugo-komunista dovele narode u stanje besmisla, u ekonomsku i duhovnu propast, i, na kraju, u razoran i prljav građanski rat, mi i dalje, kao kakve autistične krave, mučemo o krasoti bivše Juge, hvalimo se da smo dobro živjeli na kreditima, balavimo o crvenom pasošu koji je, nekad, otvarao vrata i ovde i onde i tamo i vamo, o Rovinju i moru, Mljetu, Čehinjama i, kobiva, nekoj slobodi, koju nam je bravar dao; o lokalnim đakonijama, sarmi, pršutu, siru, urmašicama, ćevapima, kao da su to neka naša, jugo-jela, a ne, u stvari, tuđa. Bilo je fino u staroj Jugi, jodlovaće titova unučad i praunučad, jodlovaće generalski unuci koji se još uvijek baškare po Beogradu u TUĐIM stanovima. Bilo je fino i meni i njima. Jeste, ali pitajmo one po Fočama, Zenicama, Golim otocima, kako je njima bilo, njima i njihovim porodicama.

Jedina profesionalna i dobra bila je UDBA; i takva je i dan-danas, radi i ćuti. A ovo ostalo je samo bio jedan vašar raznih primitivizama, garniran individualnim intelektualnim veličinama koje su, kao što otprilike reče Krleža i za samog sebe, pisale i radile stilom zvanim – samocenzura. E, pa, još jedna od tih uspješnih tekovina bivše nam domovine, pored autocenzure i potkazivanja kao pravog, domaćeg sporta, su i miješani brakovi. Ona je, dodao bih, pravi kulturni fenomen, autohtoni, naš, domaći proizvod, jer, iako nije samo naša specijalnost, brojne su karakteristike koje taj fenomen pretvaraju u naš, ovdašnji običaj i bitnu kulturnu odrednicu.

Žene i muškarci slobodne Jugoslavije, ženili su se i udavali ko bezglave muve, ne mareći nizašta. Novo, komunističko vrijeme i ideologija, nipodaštavala je stare zakone, ismijavala ih i nazivala prevaziđenim; sve one vjekovne običaje koje su narodi na ovim prostorima poštovale stare ugledne kuće, domaćini, narodni tribuni, seoski đilkoši sa Kapitalom pod miškom, bacali su pod noge; gazili su vjekovne zakone sela i grada na kojima su, narodi i ljudi, opstajali, poštujući ta nepisana pravila, pravila oko ljubavi, posla, udaje, ženidbe, pravljenja kuće, putovanja, posuđivanja para; postojao je Tipik i on se poštovao
Miješani iliti mješoviti brakovi su predstavljani kao vrhunac, kao najveći domet, kao civilizacijska prečka jugoslavenskog društva. Lakoća sa kojom su prevazilažene razlike, vjerske, kulturne i druge, bila je zadivljujuća. Žene i muškarci slobodne Jugoslavije, ženili su se i udavali ko bezglave muve, ne mareći nizašta. Novo, komunističko vrijeme i ideologija, nipodaštavala je stare zakone, ismijavala ih i nazivala prevaziđenim; sve one vjekovne običaje koje su narodi na ovim prostorima poštovale stare ugledne kuće, domaćini, narodni tribuni, seoski đilkoši sa Kapitalom pod miškom, bacali su pod noge; gazili su vjekovne zakone sela i grada na kojima su, narodi i ljudi, opstajali, poštujući ta nepisana pravila, pravila oko ljubavi, posla, udaje, ženidbe, pravljenja kuće, putovanja, posuđivanja para; postojao je Tipik i on se poštovao. Komunisti su sve to bacili pod noge i krenuli ispočetka: Istorija počinje od nas, to je sindrom siromašnih i malih, neukih, naroda i ljudi.

Ljudi i žene su, preko noći, odricali se vjere, otadžbine, svega, zarad ljubavi i kao novu vjeru birali SKJ (Savez komunista Jugoslavije), a Jugoslaviju kao otadžbinu. Zaboravio se bio i Sveti Sava i crkva i džamija i katedrala; svi su hrlili u Opštinu da ih tamo neki kravataš, masan i rakijski namirisan, spoji sa izabranicom srca i upiše ih u neku knjižurinu: Ajte kući, sad se muž i žena. Naravno, stariji ljudi su se ibretili, krstili, snebivali, gledali kako sad da savladaju ovog crvenog đavola, da se odupru nasilnoj, malograđanskoj modernizaciji, migraciji iz sela u grad, iz opanaka u šimike; preostali domaćini, koje Ozna nije poubijala, gledali su kako da sačuvaju obraz i porodicu na okupu. Kultura je tu stajala pored i čekala Oktobarske plave bluze, svoga Majakovskog i Mejerholjada, čekali su se novi umetnici, da daju legitimitet novoj vlasti. Novoj vlasti prišli su, da se ne igramo više, i Andrić i Krleža i ostala bratija. I Meša i Branko. Dobro, Branko se poslije ubio, to se mora uzeti u obzir. Intelektualci su tu da se politička pobjeda umjetnički verifikuje, da ne ostane gola sila, da ima intelektualnu podstavu, da se skroji po mjeri, a ne da proleterska bluza i čašire landaraju oko proleterskog struka drugarica i drugova. Da, čuli ste me dobro gospodo političari, bez umjetničke povrde, vi ste niko i ništa. To su Titići Brozovići dobro znali; ništa niste naučili od svojih prethodnika. Pardon, sarajevska škola fudbala zna šta radi, oni su lekciju naučili i svaka im čast.

Džaba su bila upozorenja starijih – Ne ženi Vlainju. Ne ženi muslimanku. Ne ženi Hrvaticu. Ne ženi Srpkinju. Nemoj, sine, kunem te mlijekom kojim sam te zadojila, klele su majke sinove, al – džaba: Mama, ja je volim, a ljubav ne poznaje granice. Jeste, sine, ali ako si zaljubljen, nisi mentalno zaostao. Bilo je tu raznih modifikacija i stariji, mudriji, dijelovi pojedinih naroda su, kao što rekosmo, raznim trikovima pokušavali da riješe problem i preplivaju ovo Zlo doba. Zato ću morati da analiziram svaku varijantu posebno, jer su modaliteti ponašanja u braku, drugačiji i različiti, mada je bilo i sličnosti. Hrvatice su redom i javno i tajno krštavale svoju djecu u katoličkim crkvama, a muževi Srbi su ćutali ko strine. Hrvatice su znale kako da vaspitaju dijete da bude katolik, ali Srbi su čvrsto vjerovali Partiji i nisu se miješali u ženin posao. A njen je posao bio da napravi malog Hrvata, što je u redu, s njihove tačke gledišta. U tim brakovima, u toj kombinaciji, kao i u bilo kojoj drugoj gdje je muž Srbin, gedža, mačo, konjina, uključen - djeca su bila ono što su im bile majke. Majčina strana je uvijek bila jača i djeca su zaboravila na to da su im očevi bili Srbi. Neko će reći: Kakvi su im očevi bili Srbi, takvi su i oni Srbi postali. I – u pravu je.

Džaba su bila upozorenja starijih – Ne ženi Vlainju. Ne ženi muslimanku. Ne ženi Hrvaticu. Ne ženi Srpkinju. Nemoj, sine, kunem te mlijekom kojim sam te zadojila, klele su majke sinove, al – džaba: Mama, ja je volim, a ljubav ne poznaje granice. Jeste, sine, ali ako si zaljubljen, nisi mentalno zaostao
Sa muslimanima, je malo drugačija situacija, jer su muslimani, kao i Srbi, vrlo snažno prihvatili i usvojili priču o bratstvu i jedinstvu. Imali su i rašta, jer im je bravar dao naciju, a sad su dobili i jezik, kućeš bolje, zato oni dan danji slave Jajca i Zasjebanja Agnoja po šumama i gorama. Zašto su Srbi tako zdušno ušli u to, to je već drugo pitanje i duga priča, priča o izdaji. Djeca iz tih kombinacija su, po pravilu bila, najzdravija i najtalentovanija djeca, gradska i obrazovana. Malo su danas ometena po pitanju identiteta, ali su im rezervni položaji, tipa – ja sam građanin svijeta, nije bitno šta sam, ja sam dobar čovjek ili ja sam Amerikanac, Danac, Šveđanin, učinili neku vrstu olakšanja i umirili huk predaka u njima. Ipak, u dubini, oni nisu znali ko su, nisu imali identitet (osim onog nakalemljenog ili intelektualnim akrobacijama smišljenog, uglavnom zasnovanog na maglovitom, ljevičarskom mitu sa gradskim dresingom: Mi smo raja/ekipa/škvadra iz centra.). Ne znajući ko su, ginuli su braneći grad od seljaka (tako su oni to zvali). Komentar te ratne krilatice je nepotreban, vidi se nezrelost i nerazumjevanje samog sebe i turanje glave u pijesak; mješovit sam tim se dičim. Ali, istini za volju, najviše su i nadrljali u ovome ratu, nisu znali gdje će; nit kod Radovana nit kod Alije, pa su listom brisali u inozemstvo, inostranstvo, napolje. Tamo sad žive i, hvala Bogu, dobro im je. Uhvati ih malo nostalgija, ali i nje je sve manje i sve je blaži udar na dušu, jer imaju priliku da vide šta se zbilo sa onima koji ostadoše u ovoj Krivokuriji, stručno, u evropskim internim diplomatskim papirima, za balkanoidne zemlje, koristi se naziv - Schrägdick Staaten. Najviše mi je žao tih momaka i djevojaka, te izgubljene (moje) generacije koja nema rodbine (svi su se posvađali međusobno), sve se raspalo. I taj Zapad ih razočarao isto kao i domovina, bezizglednost, bezidejnost, propast svih ideala, sve ih je to dočekalo i lupilo u glavu. Ostali su – sami. I zato im treba pomoći. Ne nekom kuknjavom i žalopojkama, već hrabrim suočavanjem sa problemom – ko ste, ko smo i šta želimo. Za takav tretman, potrebno je da se odluče da li će pogledati u oči svoje pretke ili će okrenuti glavu od njih. Ako urade ovo drugo, za njih nema spasa.

Kod kombinacije Srbin iz četničke, a majka Srpkinja iz partizanske porodice, dolazilo bi do najžešćih sukoba, jer se sve motalo oko politike, pa su djeca, tu, najviše i stradala. U tim varijantama, naznačajnije je mudrom đedu ili babi ukrasti dijete na sat, dva, krstiti ga u Pravoslavnoj crkvi i kasnije se boriti za njegovu dušu, da ne strada, da ne zastrani; roditelji tu prestaju da budu bitni
Miješani brakovi i ideološka opredijeljenost bračnih drugova, dovela je do poplave prigodnih imena. Najčešća su bila: Goran, Dragan, Zoran, Zlatan, Bojan, Jasna, Jasmina, Dragana, Goranka, i, naravno, ruska imena - tu nema šanse da se partijski drugovi naljute. Svrha tih i takvih imena je bila da se što bolje zavara trag, da se zatre porijeklo i ne prepozna nacija, narod. Tako su ta, u stvari divna imena, postala sinonim za jednu sjeverno-korejsku formu i način rješavanja stvari. Danas, oni ljudi koji imaju ta lijepa imena, mogu mirno da žive i ništa ih ne sprečava da budu ono što jesu ili što žele da jesu. Imena su nebitna, bitan je odnos prema precima.

Kod kombinacije Srbin iz četničke, a majka Srpkinja iz partizanske porodice, dolazilo bi do najžešćih sukoba, jer se sve motalo oko politike, pa su djeca, tu, najviše i stradala. U tim varijantama, naznačajnije je mudrom đedu ili babi ukrasti dijete na sat, dva, krstiti ga u Pravoslavnoj crkvi i kasnije se boriti za njegovu dušu, da ne strada, da ne zastrani; roditelji tu prestaju da budu bitni.

Svi, osim Srba, govore: Nije bitno s kim ćete i kako ćete, ženite se, udavajte, ali djecu dajte – nama. I tako, i jezuitska i janičarska šema i dalje posluje, i dalje važi, ali u novom vremenu. Da ne bude kakve zabune, Srbi su krivi što su došli u poziciju u kojoj su. Nije im niko kriv. Kao što su odbacili vjeru, tako su, sistemski, godinama uništavali intelektualni potencijal vlastitog naroda, praveći negativnu selekciju. Sada smo tu gdje smo, na dnu kace.

Iskustvo prošlog Rata, pokazalo je da su miješani brakovi donijeli mnogo problema i tim ljudima i njihovim porodicama. Zato mislim da ne treba više čačkati mečku. Dobro, ljubav se desi, i kad se desi neka tako i bude, neka se uzmu. Ali gdje da se vjenčaju? U čijem Hramu? Ili ćemo opet u Opštinu, kao da je brak neka opštinska stvar, neka građevinska dozvola, dozvola za one stvari, šta li...? Kom Bogu da se mole? Da se uošte ne mole? Moje skromno mišljenje je da su brakovi koji ostanu miješani, u kome se ne zna ni ko je čovjek a ko žena, niti kome Bogu djeca treba da se mole, u kome se, radi mira u kući, ne slavi ni Vaskrs ni Uskrs ni Bajram – samo jedna nesreća i za te zaljubljene i za njihovu djecu. Treba biti vrlo, vrlo ozbiljna i stabilna osoba da bi se ušlo u taj, takozvani, miješani brak. Naručite miješano meso za dvije osobe umjesto bifteka, ako ste jako gladni, ali pazite da se ne prejedete, da vam to silno meso ne prisjedne.

Bilo je i među plavom krvi mješanih brakova, ali iz interesa, isključivo. Ali, zamislite Vilijama ili Čarlsa, nasljednike prestola, kako žene Egipćanku ili Palestinku? Oli Meksikanku? Lijepu Moldavku!? He, he, sve se bojim... Zamislite nekog lorda, rabina ili šeika kako svoje bogatstvo, stvarano generacijama, predaje nekom srpskom đilkošu, jer se njiova mala, zatelembesala u našega lolu. Aha... Malo sutra, popodne, iza četri. Nama pričaju da će biti dugo ljeto, a sebi već šiju kaput. Znaju oni svome petku post.
 

Srboskizborim

Poznat
Poruka
7.057
Pa to je kao da u Izraelu izgradis spomenike sa svastikom i ocekujes da ih cifuti cuvaju i vole
A sto se tice nacionalizma ponavljam nacionalizam je dobra stvar i treba nam mnogo vise iskrenog nacionalizma jer bez iskrenog nacionalizma nema uspjesne drzave niti naroda
Srpski nacionalni i državni interes je nalagao da se brane srpske nacionalne zemlje u Makedoniji i Crnoj Gori, zašto nisu? I suviše dobro poznajem učenje srpske nacionalne politike i joj značaj ista daje Makedoniji i Crnoj Gori kao srpskim zemljama. Ali nije se vodila nacionalna politika već religijska.
 

Srboskizborim

Poznat
Poruka
7.057
Mješano meso




Piše: Nikola Pejaković (Glas Srpske)



Ko je Nikola Pejaković?
Nikola Pejaković je reditelj, glumac i scenarista koji je rođen u Banjaluci 1966. godine.

Scenarista je filma 'Lepa sela lepo gore, kao i tv serije 'Vratiće se rode. Kao glumac igrao je u filmovima poput 'Mi nismo anđeli', 'Složna braća' i 'Mrtav 'ladan', a režiser je i tv serije 'Složna braća'.

Također, bio je član benda Kolja i Smak Belog dugmeta.

Iako su upravo sramne političke odluke i genetsko-ideološke budalaštine jugo-komunista dovele narode u stanje besmisla, u ekonomsku i duhovnu propast, i, na kraju, u razoran i prljav građanski rat, mi i dalje, kao kakve autistične krave, mučemo o krasoti bivše Juge, hvalimo se da smo dobro živjeli na kreditima, balavimo o crvenom pasošu koji je, nekad, otvarao vrata i ovde i onde i tamo i vamo, o Rovinju i moru, Mljetu, Čehinjama i, kobiva, nekoj slobodi, koju nam je bravar dao; o lokalnim đakonijama, sarmi, pršutu, siru, urmašicama, ćevapima, kao da su to neka naša, jugo-jela, a ne, u stvari, tuđa. Bilo je fino u staroj Jugi, jodlovaće titova unučad i praunučad, jodlovaće generalski unuci koji se još uvijek baškare po Beogradu u TUĐIM stanovima. Bilo je fino i meni i njima. Jeste, ali pitajmo one po Fočama, Zenicama, Golim otocima, kako je njima bilo, njima i njihovim porodicama.

Jedina profesionalna i dobra bila je UDBA; i takva je i dan-danas, radi i ćuti. A ovo ostalo je samo bio jedan vašar raznih primitivizama, garniran individualnim intelektualnim veličinama koje su, kao što otprilike reče Krleža i za samog sebe, pisale i radile stilom zvanim – samocenzura. E, pa, još jedna od tih uspješnih tekovina bivše nam domovine, pored autocenzure i potkazivanja kao pravog, domaćeg sporta, su i miješani brakovi. Ona je, dodao bih, pravi kulturni fenomen, autohtoni, naš, domaći proizvod, jer, iako nije samo naša specijalnost, brojne su karakteristike koje taj fenomen pretvaraju u naš, ovdašnji običaj i bitnu kulturnu odrednicu.

Žene i muškarci slobodne Jugoslavije, ženili su se i udavali ko bezglave muve, ne mareći nizašta. Novo, komunističko vrijeme i ideologija, nipodaštavala je stare zakone, ismijavala ih i nazivala prevaziđenim; sve one vjekovne običaje koje su narodi na ovim prostorima poštovale stare ugledne kuće, domaćini, narodni tribuni, seoski đilkoši sa Kapitalom pod miškom, bacali su pod noge; gazili su vjekovne zakone sela i grada na kojima su, narodi i ljudi, opstajali, poštujući ta nepisana pravila, pravila oko ljubavi, posla, udaje, ženidbe, pravljenja kuće, putovanja, posuđivanja para; postojao je Tipik i on se poštovao
Miješani iliti mješoviti brakovi su predstavljani kao vrhunac, kao najveći domet, kao civilizacijska prečka jugoslavenskog društva. Lakoća sa kojom su prevazilažene razlike, vjerske, kulturne i druge, bila je zadivljujuća. Žene i muškarci slobodne Jugoslavije, ženili su se i udavali ko bezglave muve, ne mareći nizašta. Novo, komunističko vrijeme i ideologija, nipodaštavala je stare zakone, ismijavala ih i nazivala prevaziđenim; sve one vjekovne običaje koje su narodi na ovim prostorima poštovale stare ugledne kuće, domaćini, narodni tribuni, seoski đilkoši sa Kapitalom pod miškom, bacali su pod noge; gazili su vjekovne zakone sela i grada na kojima su, narodi i ljudi, opstajali, poštujući ta nepisana pravila, pravila oko ljubavi, posla, udaje, ženidbe, pravljenja kuće, putovanja, posuđivanja para; postojao je Tipik i on se poštovao. Komunisti su sve to bacili pod noge i krenuli ispočetka: Istorija počinje od nas, to je sindrom siromašnih i malih, neukih, naroda i ljudi.

Ljudi i žene su, preko noći, odricali se vjere, otadžbine, svega, zarad ljubavi i kao novu vjeru birali SKJ (Savez komunista Jugoslavije), a Jugoslaviju kao otadžbinu. Zaboravio se bio i Sveti Sava i crkva i džamija i katedrala; svi su hrlili u Opštinu da ih tamo neki kravataš, masan i rakijski namirisan, spoji sa izabranicom srca i upiše ih u neku knjižurinu: Ajte kući, sad se muž i žena. Naravno, stariji ljudi su se ibretili, krstili, snebivali, gledali kako sad da savladaju ovog crvenog đavola, da se odupru nasilnoj, malograđanskoj modernizaciji, migraciji iz sela u grad, iz opanaka u šimike; preostali domaćini, koje Ozna nije poubijala, gledali su kako da sačuvaju obraz i porodicu na okupu. Kultura je tu stajala pored i čekala Oktobarske plave bluze, svoga Majakovskog i Mejerholjada, čekali su se novi umetnici, da daju legitimitet novoj vlasti. Novoj vlasti prišli su, da se ne igramo više, i Andrić i Krleža i ostala bratija. I Meša i Branko. Dobro, Branko se poslije ubio, to se mora uzeti u obzir. Intelektualci su tu da se politička pobjeda umjetnički verifikuje, da ne ostane gola sila, da ima intelektualnu podstavu, da se skroji po mjeri, a ne da proleterska bluza i čašire landaraju oko proleterskog struka drugarica i drugova. Da, čuli ste me dobro gospodo političari, bez umjetničke povrde, vi ste niko i ništa. To su Titići Brozovići dobro znali; ništa niste naučili od svojih prethodnika. Pardon, sarajevska škola fudbala zna šta radi, oni su lekciju naučili i svaka im čast.

Džaba su bila upozorenja starijih – Ne ženi Vlainju. Ne ženi muslimanku. Ne ženi Hrvaticu. Ne ženi Srpkinju. Nemoj, sine, kunem te mlijekom kojim sam te zadojila, klele su majke sinove, al – džaba: Mama, ja je volim, a ljubav ne poznaje granice. Jeste, sine, ali ako si zaljubljen, nisi mentalno zaostao. Bilo je tu raznih modifikacija i stariji, mudriji, dijelovi pojedinih naroda su, kao što rekosmo, raznim trikovima pokušavali da riješe problem i preplivaju ovo Zlo doba. Zato ću morati da analiziram svaku varijantu posebno, jer su modaliteti ponašanja u braku, drugačiji i različiti, mada je bilo i sličnosti. Hrvatice su redom i javno i tajno krštavale svoju djecu u katoličkim crkvama, a muževi Srbi su ćutali ko strine. Hrvatice su znale kako da vaspitaju dijete da bude katolik, ali Srbi su čvrsto vjerovali Partiji i nisu se miješali u ženin posao. A njen je posao bio da napravi malog Hrvata, što je u redu, s njihove tačke gledišta. U tim brakovima, u toj kombinaciji, kao i u bilo kojoj drugoj gdje je muž Srbin, gedža, mačo, konjina, uključen - djeca su bila ono što su im bile majke. Majčina strana je uvijek bila jača i djeca su zaboravila na to da su im očevi bili Srbi. Neko će reći: Kakvi su im očevi bili Srbi, takvi su i oni Srbi postali. I – u pravu je.

Džaba su bila upozorenja starijih – Ne ženi Vlainju. Ne ženi muslimanku. Ne ženi Hrvaticu. Ne ženi Srpkinju. Nemoj, sine, kunem te mlijekom kojim sam te zadojila, klele su majke sinove, al – džaba: Mama, ja je volim, a ljubav ne poznaje granice. Jeste, sine, ali ako si zaljubljen, nisi mentalno zaostao
Sa muslimanima, je malo drugačija situacija, jer su muslimani, kao i Srbi, vrlo snažno prihvatili i usvojili priču o bratstvu i jedinstvu. Imali su i rašta, jer im je bravar dao naciju, a sad su dobili i jezik, kućeš bolje, zato oni dan danji slave Jajca i Zasjebanja Agnoja po šumama i gorama. Zašto su Srbi tako zdušno ušli u to, to je već drugo pitanje i duga priča, priča o izdaji. Djeca iz tih kombinacija su, po pravilu bila, najzdravija i najtalentovanija djeca, gradska i obrazovana. Malo su danas ometena po pitanju identiteta, ali su im rezervni položaji, tipa – ja sam građanin svijeta, nije bitno šta sam, ja sam dobar čovjek ili ja sam Amerikanac, Danac, Šveđanin, učinili neku vrstu olakšanja i umirili huk predaka u njima. Ipak, u dubini, oni nisu znali ko su, nisu imali identitet (osim onog nakalemljenog ili intelektualnim akrobacijama smišljenog, uglavnom zasnovanog na maglovitom, ljevičarskom mitu sa gradskim dresingom: Mi smo raja/ekipa/škvadra iz centra.). Ne znajući ko su, ginuli su braneći grad od seljaka (tako su oni to zvali). Komentar te ratne krilatice je nepotreban, vidi se nezrelost i nerazumjevanje samog sebe i turanje glave u pijesak; mješovit sam tim se dičim. Ali, istini za volju, najviše su i nadrljali u ovome ratu, nisu znali gdje će; nit kod Radovana nit kod Alije, pa su listom brisali u inozemstvo, inostranstvo, napolje. Tamo sad žive i, hvala Bogu, dobro im je. Uhvati ih malo nostalgija, ali i nje je sve manje i sve je blaži udar na dušu, jer imaju priliku da vide šta se zbilo sa onima koji ostadoše u ovoj Krivokuriji, stručno, u evropskim internim diplomatskim papirima, za balkanoidne zemlje, koristi se naziv - Schrägdick Staaten. Najviše mi je žao tih momaka i djevojaka, te izgubljene (moje) generacije koja nema rodbine (svi su se posvađali međusobno), sve se raspalo. I taj Zapad ih razočarao isto kao i domovina, bezizglednost, bezidejnost, propast svih ideala, sve ih je to dočekalo i lupilo u glavu. Ostali su – sami. I zato im treba pomoći. Ne nekom kuknjavom i žalopojkama, već hrabrim suočavanjem sa problemom – ko ste, ko smo i šta želimo. Za takav tretman, potrebno je da se odluče da li će pogledati u oči svoje pretke ili će okrenuti glavu od njih. Ako urade ovo drugo, za njih nema spasa.

Kod kombinacije Srbin iz četničke, a majka Srpkinja iz partizanske porodice, dolazilo bi do najžešćih sukoba, jer se sve motalo oko politike, pa su djeca, tu, najviše i stradala. U tim varijantama, naznačajnije je mudrom đedu ili babi ukrasti dijete na sat, dva, krstiti ga u Pravoslavnoj crkvi i kasnije se boriti za njegovu dušu, da ne strada, da ne zastrani; roditelji tu prestaju da budu bitni
Miješani brakovi i ideološka opredijeljenost bračnih drugova, dovela je do poplave prigodnih imena. Najčešća su bila: Goran, Dragan, Zoran, Zlatan, Bojan, Jasna, Jasmina, Dragana, Goranka, i, naravno, ruska imena - tu nema šanse da se partijski drugovi naljute. Svrha tih i takvih imena je bila da se što bolje zavara trag, da se zatre porijeklo i ne prepozna nacija, narod. Tako su ta, u stvari divna imena, postala sinonim za jednu sjeverno-korejsku formu i način rješavanja stvari. Danas, oni ljudi koji imaju ta lijepa imena, mogu mirno da žive i ništa ih ne sprečava da budu ono što jesu ili što žele da jesu. Imena su nebitna, bitan je odnos prema precima.

Kod kombinacije Srbin iz četničke, a majka Srpkinja iz partizanske porodice, dolazilo bi do najžešćih sukoba, jer se sve motalo oko politike, pa su djeca, tu, najviše i stradala. U tim varijantama, naznačajnije je mudrom đedu ili babi ukrasti dijete na sat, dva, krstiti ga u Pravoslavnoj crkvi i kasnije se boriti za njegovu dušu, da ne strada, da ne zastrani; roditelji tu prestaju da budu bitni.

Svi, osim Srba, govore: Nije bitno s kim ćete i kako ćete, ženite se, udavajte, ali djecu dajte – nama. I tako, i jezuitska i janičarska šema i dalje posluje, i dalje važi, ali u novom vremenu. Da ne bude kakve zabune, Srbi su krivi što su došli u poziciju u kojoj su. Nije im niko kriv. Kao što su odbacili vjeru, tako su, sistemski, godinama uništavali intelektualni potencijal vlastitog naroda, praveći negativnu selekciju. Sada smo tu gdje smo, na dnu kace.

Iskustvo prošlog Rata, pokazalo je da su miješani brakovi donijeli mnogo problema i tim ljudima i njihovim porodicama. Zato mislim da ne treba više čačkati mečku. Dobro, ljubav se desi, i kad se desi neka tako i bude, neka se uzmu. Ali gdje da se vjenčaju? U čijem Hramu? Ili ćemo opet u Opštinu, kao da je brak neka opštinska stvar, neka građevinska dozvola, dozvola za one stvari, šta li...? Kom Bogu da se mole? Da se uošte ne mole? Moje skromno mišljenje je da su brakovi koji ostanu miješani, u kome se ne zna ni ko je čovjek a ko žena, niti kome Bogu djeca treba da se mole, u kome se, radi mira u kući, ne slavi ni Vaskrs ni Uskrs ni Bajram – samo jedna nesreća i za te zaljubljene i za njihovu djecu. Treba biti vrlo, vrlo ozbiljna i stabilna osoba da bi se ušlo u taj, takozvani, miješani brak. Naručite miješano meso za dvije osobe umjesto bifteka, ako ste jako gladni, ali pazite da se ne prejedete, da vam to silno meso ne prisjedne.

Bilo je i među plavom krvi mješanih brakova, ali iz interesa, isključivo. Ali, zamislite Vilijama ili Čarlsa, nasljednike prestola, kako žene Egipćanku ili Palestinku? Oli Meksikanku? Lijepu Moldavku!? He, he, sve se bojim... Zamislite nekog lorda, rabina ili šeika kako svoje bogatstvo, stvarano generacijama, predaje nekom srpskom đilkošu, jer se njiova mala, zatelembesala u našega lolu. Aha... Malo sutra, popodne, iza četri. Nama pričaju da će biti dugo ljeto, a sebi već šiju kaput. Znaju oni svome petku post.

Ja Sam se oženio muslimankom, mešani brak, niko mi nije ni govorio protiv ništa, jer su mi svi bili komunisti, otac, mama, familija gotovo sva.. nikad se nisam pokajao zbog toga i opet bi se oženio istom ženom, nakon svega. Ja sam je voleo tada, volim i sada i viležu je do posljednjeg daha, do zadnjeg uzdaha.
 

Top
  Blokirali ste reklame
Dragi prijatelju, nemojte da blokirate reklame - isključite Ad Blocker na Forumu, jer će tako mesto vaših susreta na Krstarici ostati besplatno za korišćenje.