drugi deo teksta iz knjige:
...Već maja meseca masovni zločini formacija NDH nad Srbima, Jevrejima i Romima postaju glavna vest u zemlji. Prvi koncentracioni logor Hrvati su osnovali 29. aprila, u Danici kod Koprivice, pošto su svi zatvori već bili puni. Zatim osnivaju logor Kerestinac , 18. maja u istoimenom mestu kod Zagreba, pa logor Jadovno na Velebitu, 22. maja , logor Slano na Pagu, 25. juna , itd. Logore na Velebitu i Pagu zatvoriće tokom avgusta i septembra 1941. zgroženi Italijani, koji su tom prilikom proterali hrvatske formacije . Prema italijanskim izvorima, u Jadovnu je ubijeno najmanje 35.000 ljudi, žena i dece. Santo Starci, komandir 1. sanitetskog voda 5. korpusa italijanske vojske, koji je 22. septembra 1941. poslat u Slano da kremira leševe radi sprečavanja epidemije, pored ostalog je zabeležio: „Jame su zakopane na brzinu, dok sve zakopane žrtve još nisu bile mrtve, a to pokazuje tragičan izraz lica većine leševa... U dvije jame našli smo samo leševe žena i djece, a u drugima su bili pomiješani muškarci, žene i djeca... Uspeli smo da izvadimo i kremiramo 791 leš: 407 muškaraca, 293 žene i 91 dete između pet i 15 godina, te jedno novorođenče od pet mjeseci... Osoba koja nam je bila vodič rekla mi je da su u velikoj većini deportovani bacani u more tako što su bili vezani za veliko kamenje, a da su mnogi izvršili samoubistvo tako što su se sami bacili u more“.
U takvoj situaciji, dok Srbi u zapadnim krajevima spremaju ustanak, CK KPJ izdaje direktivu partijskoj organizaciji Bosanske Krajine da osudi „nastojanja srpskih buržoaskih elemenata da klanje Srba pripišu Hrvatima“. Konferencija je održana u selu Šetluci kod Banjaluke, za zaključkom da su za zločine odgovorni „nacifašisti“. Istog dana ustaše iz banjalučkog zatvora oslobađaju desetak Srba identifikovanih kao komunisti, kao i 12 iz Travnika. Tada je u Travniku zadržano 70 Srba, koji su mučeni i ubijeni.
Novi sastanak komunisti održavaju u Mostaru, 22. juna, zaključujući da je nepravedno za pokolje Srba optuživati sve ustaše. Narednog dana Hrvati-komšije hapse 164] Srbina na obližnjem Popovom polju. Poklali su ih i bacili u jamu na Ržanskom dolu kod sela Koteza, na drumu Ljubinje – Trebinje. Istog dana ustaše izlaze iz Gacka i kolju sve Srbe koje su zatekli na njivama i po kućama u okolnim selima.
U najobimnijem poznatom proglasu „srpskom narodu“ iz ovog doba , pisanom dva meseca posle proglašenja „Nezavisne Države Hrvatske“, KPJ ne pominje ni NDH, ni Pavelića, ni ustaše. Kao naprijatelji u ovom proglasu najčešće se pominju „velikosrpska gospoda“, „srpska buržoazija“, „engleski imperijalistički razbojnici“, i sl. Za Hrvate se kaže: „I za nezapamćeni slom na frontu krivica pada na srpsku buržoaziju ... Sada razni ostaci velikosrpskih hegemonista i agenti Londona bacaju krivicu zbog sloma na ugnjetene narode, u prvom redu na bratski hrvatski narod.“Naime, jedna od glavnih tema razgovora u narodu tada je bila izdaja Hrvata u Jugoslovenskoj vojsci. Znalo se i da su Hrvati sa cvećem dočekali Nemce, kao i da su skoro svi njihovi oficiri, podoficiri i vojnici stupili u formacije NDH.
I u proglasu KPJ „narodima Vojvodine“ s početka juna 1941. ne pominju se ustaše , već se za zločine u celoj Vojvodini, pa i u Sremu, koji se našao u sastavu NDH , optužuju „imperijalistički razbojnici“. Dalje u tekstu, u poruci vojvođanskim Srbima, koji su bili na meti zločinaca, stoji: „Vi ne smete dopustiti da vas navedeni zločini odvedu na put šovinizma, da omrznete radne mase Mađara i Nemaca koje se uveliko razočaravaju u svoje oslobodioce , i same osuđuju počinjena zverstva... Borba za oslobođenje naroda Jugoslavije može i za Vojvodinu biti uspešna samo ako se vi zajedno sa mađarskim, nemačkim i ostalim narodima borite za oslobođenje Vojvodine“.Dakle, sa zločinima su povezani samo Mađari i Nemci, iako je najveća opasnost pretila od Hrvata. U poruci vojvođanskim Hrvatima kao „najgori neprijatelji hrvatskog naroda “ označeni su „frankovci“ i „gospoda iz Hrvatske seljačke stranke, na čelu sa Mačekom“. Za NDH se kaže da „nije slobodna i nezavisna“, dok se umesto genocida nad Srbima pominju samo „teror i zverski postupak“, u sledećoj formulaciji: „Hrvatski se narod ne može nikad pomiriti sa takvom državom, niti sa terorom i zverskim postupkom protiv Srba u Hrvatskoj“. Novu direktivu u vezi s očekivanim izvođenjem „svetske revolucije“ Kominterna šalje 9. maja:
„... a) Komunistička svetska revolucija mora da se predstavi kao niz mera da se postigne ’istinska demokratija’ i sve političke i vojne starešine komunističkog pokreta da oboje svoju aktivnost u toj svetlosti. Do 30 posto članova partije mogu otvoreno da izađu kao borci u streljačkom stroju za demokratiju u očima mase.
b) Vlada Sovjetskog Saveza isto tako može naći za potrebno da učini privremene ustupke u istom smislu da bi proširila revolucionarne uzroke u zemljama u kojima je to potrebno.
c) Do preuzimanje vlasti KP u zemljama gde je revolucija pripremljena moraju oprezno da vaspostave odnose sa rodoljubivim i verskim organizacijama... Nacionalna tradicija mora da se poštuje...
d) Odmah po preuzimanju vlasti CK će obrazovati novu vladu. Ona treba da predstavlja široke narodne mase i sačuva potpuno izgled demokratije. Za unutrašnje poslova CK će ostati kao vrhovna vlast... Protivnici nove administracije, naročito oni koji uživaju ugled među narodom, treba da se uklone što je moguće pre, ali na ’demokratski’ način, izvođenjem pred redovne ili ’narodne sudove’. Narodni sudovi moraju da imaju jednog člana partije i dva tajna člana ili sigurna simpatizera.
2. U zemlji gde je CK preuzeo vlast, ne treba da traže prisajedinjenje Sovjetskom Savezu dok instrukcije u tom cilju ne budu primljene od Izvršnog komiteta Kominterne (IKK). ...
4. Izdajnici partije biće likvidirani bez suda čim se potpun izveštaj podnese partijskoj organizaciji kojoj pripadaju. Ranije instrukcije se ukidaju i smrtna kazna se određuje za izdajstvo ma kakve vrste protiv interesa komunističke revolucije. ...
6. U izraz „klasni neprijatelj“ spadaju dve grupe: članovi ideološkog pokreta nacionalističkog ili verskog karaktera, sveštenici, članovi policije, oficiri, diplomatski i građanski službenici ukoliko odbiju da se svrstaju na stranu revolucionarnih snaga, svi članovi vladajuće dinastije, svako lice za koje se zna da se aktivno protivilo pripremama ili izvršenju revolucije. Kako će se ovi klasni neprijatelji ukloniti zavisiće od situacije, a načini na koje će se to izvršiti propisaće delegat IKK, koji će se pridodati Centralnom komitetu čim ovaj uzme vlast u svoje ruke, i staviti svoje bogato iskustvo na njihovo raspoloženje...“Direktiva Kominterne razrađena je na tzv. majskom savetovanju u Zagrebu.
Tada KPJ donosi odluku ne o ustanku i borbi protiv okupatora , već o „borbi za uništenje kapitalističkog poretka u zemlji i borbi za slamanje međunarodnog imperijalizma“,
što je navodno „jedini izlaz iz bede i ratova“. Konkretno, odlučeno je da se povede „borba protiv jugoslovenske vlade u izbeglištvu“, koja se „stavila pod okrilje Engleske s nadom da će pomoću engleskog imperijalizma uspostaviti ono staro stanje“. U jednoj knjizi grupe komunističkih istoričara kaže se da je maja 1940. godine u Zagrebu doneta i sledeća odluka:
„Srpski narod mora danas najviše da trpi zbog zločinačke politike koju je 22 godine sprovodila srpska kapitalistička klika.“Ovaj stav je svojevrstan nastavak rezolucije o nacionalnom pitanju koju je KPJ donela 1924. godine , prema instrukcijama sa Petog kongresa Kominterne. Tada je čitava „srpska nacija“ označena kao ugnjetavačka, a sada je celi „srpski narod“ osuđen na stradalništvo, što je tipičan primer genocidnosti. Drugim rečima, kao što je tokom ustanka ujesen te 1941. godine nemački general Fridrih Turner pisao da treba kazniti „celo stanovništvo“, tako je i Komunistička partija osudila celi narod zbog navodne zločinačke politike njegovih lidera. Ovakav genocidan stav komunista uskoro je učinio svoje, naročito u namernom izazivanju nemačkih odmazdi. Srbi su imali nesreću da je došlo do poklapanja nacističke i komunističke genocidne politike. Prvi „klasni neprijatelji“ za koje se čulo posle aprilskog sloma, bile su grupe oficira u Zapadnoj Srbiji. Milovan Đilas je kasnije priznao da su te grupe predstavljale „opasnost da će preuzeti vlast posle nemačkog sloma i time spasti zemlju od komunista“. Ali, Đilas tada nije razmišljao o slomu svojih saveznika Nemaca; reči „posle nemačkog sloma“ su jedan karakterističan primer istorijskog falsifikata. U citiranom proglasu „srpskom narodu“ iz juna 1941. godine, kaže se i sledeće:
„Agenti Londona (razne kapitalističke klike, četnici i policajci, neki bedni oficiri i drugi), već se prikupljaju da spreče radnike i seljake, kad vreme bude sazrelo da vaspostave svoju radničko-seljačku sovjetsku vlast, uz pomoć velikog i bratskog Sovjetskog Saveza. Ove bande žele da vrate stari red... Oni hoće da krv i znoj narodni budu uzaludni. Mi moramo već sada da tim bandama pružimo odlučnu borbu...Dakle, u proglasu je pisalo „kad vreme bude sazrelo“, a ne „posle nemačkog sloma“.
Samardzic, Miloslav. Istina o Titovim partizanima (Kindle Locations 867-876). NIP Pogledi. Kindle Edition.