Сарадња комуниста са усташама и Немцима

kakve sad ima veze prelazak partizana u cetnike, sa prelaskom partizana u ustase i kako se to uopste moze porediti???? dokle ti ides covece??? dakle tebi to ne predstavlja nikakav problem...pa ne mislis valjda da su ono srpski partizani prelazili u ustase iz ovih razloga iz kojih su prelazili u cetnike...bilo je dosta slucajeva prelaska partizana u cetnike ali malo njih ima veze s ovim sto ti navodis...prelazili su oni casni Srbi koji su shvatili kuda ih vodi Tito, ko su mu glavni neprijatelji i koji mu je glavni cilj...kada su shvatili totalni antisprski i prohrvatski karakter partizanskog pokreta...

Ne ulazim u autenticnost ovog dokumenta...ali sve sto u njemu stoji su puke cinjenice...zajednicki interes pre svega je bio hrvatska drzava i borba protiv ''velikosprskog hegemonizma''...kao sto sam ti napisao hrvat komunista je pre svega hrvat...a ne znam, pricaj mi o stradanju katolicke crkve u vreme Tita??? ili koliko je npr ubijeno pravoslavnih a koliko katolickih svestenika od strane komunista za vreme i nakon rata???

sporazumustasaikomunistlt2.jpg

Dokumenat koji si stavio je vjerovatno vjerodostojan.Za vrijeme obznane su komunisti i hrvatski nacionalisti sarađivali.U borbi protiv režima bilo je ubijenih sa sve tri strane.I komunista i nacionalista i žandara.Sjeti se sedam sekretara SKOJA.
To smo također raspravili.

Izravno su od strane komunista ubijena 434 katolička svećenika od njih 2625, koliko ih je bilo u biskupijama. U postotku ubijeno je oko 17 % hrvatskog klera, a stotine svećenika je bilo u zatvorima.
Ubijena su 73 bogoslova i sjemeništarca, 22 brata laika raznih redovničkih zajednica i 30 redovnica
 
Dokumenat koji si stavio je vjerovatno vjerodostojan.Za vrijeme obznane su komunisti i hrvatski nacionalisti sarađivali.U borbi protiv režima bilo je ubijenih sa sve tri strane.I komunista i nacionalista i žandara.Sjeti se sedam sekretara SKOJA.
To smo također raspravili.

Izravno su od strane komunista ubijena 434 katolička svećenika od njih 2625, koliko ih je bilo u biskupijama. U postotku ubijeno je oko 17 % hrvatskog klera, a stotine svećenika je bilo u zatvorima.
Ubijena su 73 bogoslova i sjemeništarca, 22 brata laika raznih redovničkih zajednica i 30 redovnica

propustio sam onaj tvoj post o ubijenim svestenicima, sad videh...razlikuju se cifre u odnosu na ovaj...uglavnom, iznenadjen sam cifrom, obe su velike za katolicke svestenike....ali treba to istraziti jos, koji su izvori??? ja sam negde procitao da su ubili preko 300 pravoslavnih svestenika ali pronaci cu...uglavnom, koliko sam upoznat ubili su vise pravoslavnih svestenika nego ustase...
 
nasao sam ovaj post drinjace od ranije

ustaše su ubili 219 srpskih sveštenika
- partizanska vojska 482 sveštenika i monaha.
-nacisti su ubili više od 80 sveštenika,
-balisti, Italijani i Mađari 50

Komunisti prednjace. Toliko o Titu, komunistima, partizanima. Cinjenice sve govore. Pametnom dosta.

Izvor: Odbora za Jasenovac Svetog arhijerejskog Sabora SPC.

http://forum.krstarica.com/showthread.php/418367-Ko-je-ubijao-srpske-pravoslavne-svestenike

izvor mi se cini ok.
 
a ako ne verujes u autenticnost onog dokumenta, ovo ne mozes da osporis...pa mozda ovde uvidis u cemu je zajednicki cilj...malo o ''anacionalnim'' (hrvatskim) komunistima

x25u66ps.jpg.pagespeed.ic.UqMtZWXv0l.webp

x35d6cgn.jpg.pagespeed.ic.XGOglidmFC.webp


Ako hoces postavicu ti originalne stranice Proletera ali verujem da si vec upoznat sa njima

Odjenom komunisti ovde imaju predznak ''hrvatski'' i bore se protiv neke velikoSRPSKE diktature...a ja mislio, kao sto ti kazes, da su komunisti anacionalni...ali ovi komunisti mupi su kao sto vidis pravi sinovi hrvatskog (ne jugoslovenskog) naroda i njihova domovina je hrvatska ne jugoslavija...pa se u toj borbi protiv velikosrba podrzavaju i ustase, vezujuci borbu ustasa za nacionalno oslobodjenje...

Ne možeš da poznaješ hrvatsku istoriju bolje od mene.Ko što ja ne mogu da poznajem srpsku bolje od tebe.

Do napada Hitlera na SSSR Staljin razmišlja o priznanju KPH.Zagrebački komitet i zarobljenici iz Keretinca održavaju preko radio stanice direktnu vezu s Moskvom.Dolaze u direktan sukob s Titom jer žele odvojiti KPH od KPJ .
Nakon napada na SSSR sve pada u vodu, Staljin daje direktivu ovima iz Zagrebačkog komiteta da se izmire s Titovom grupom.Tito šalje Končara i Kopniča da organizuju bjekstvo iz Kerestinca. Pod čudnim okolnostima bivaju pobijeni u nekakvom kvazi bjekstvu dok ostatak komiteta pada ustašama u ruke početkom 1942 (Hebrang,Srebrnjak...)
Tako je uništena pro hrvatska struja komunista.
Hebrang je poslje razmijenjen za neke ustaše (mislim da je razmjenjena i Titova supruga Herata Has),vjerovatno ti je poznato kako je Hebrang završio nakon rata.

Odluke ZAVNOH-a na čelu s Hebrangom
demokracija,višestranačje,vjeronauk u školama, pravo na privatno vlasništvo i poduzetništvo , slobodu govora i udruživanja...
a pazi ovo:Deklaracija o osnovnim pravima naroda i građana Demokratske Hrvatske, 9.5.1944.
10.... Nitko ne može biti suđen bez prethodnog sudskog postupka
1944. Vodstvo Zavnoh-a čini 10 osoba. Dva komunista, dva nezavisna, tri HSS-ovca, katolički svećenik i dva Srbina iz SDS-a.

Što je sve lijepo i krasno,tko im nebi pristupio?
 
Poslednja izmena:
propustio sam onaj tvoj post o ubijenim svestenicima, sad videh...razlikuju se cifre u odnosu na ovaj...uglavnom, iznenadjen sam cifrom, obe su velike za katolicke svestenike....ali treba to istraziti jos, koji su izvori??? ja sam negde procitao da su ubili preko 300 pravoslavnih svestenika ali pronaci cu...uglavnom, koliko sam upoznat ubili su vise pravoslavnih svestenika nego ustase...

Objavljeno 22.02.2011. u 15:27
fra petar bezina i dalje istražuje zločine bez presude koji su se događali kleru
Fra Bezina: U vrijeme II. svjetskog rata ubijeni su 663 svećenika i 31 časna sestra

za vrijeme i neposredno nakon Drugoga svjetskog rata obuhvatiti one koji su ubili 663 katolička svećenika, među njima 88 bogoslova i sjemeništaraca, te 31 časnu sestru, dakle nenaoružane i obrazovane ljude, ali – klasne neprijatelje.

Najviše su ih, prema “Hrvatskom martirologiju”, popisu koji sadrži prezicne podatke o svim žrtavama, kao i načinima i mjestima ubojstva, likvidirali partizani i OZNA, do svibnja 1945. njih 240, nakon savezničke pobjede još 263, a na služenju u JNA 12.
Četnici su ubili 37 klerika, nacisti 16, vlasti NDH 11, talijanski fašisti dvoje, u angloameričkom bombardiranju izginulo ih je 32, a u zatvorima ih je završilo na stotine...
- Kad je pao komunizam 1990., dan mi je na raspolaganje arhiv Ministarstva unutrašnjih poslova u Zagrebu, sve je bilo u strašnom neredu, i što sam mogao sam spasiti, sačuvao sam i objavio. Nakon toga je zatvoren i više nitko nije uspio ući – objašnjava fra Petar, čiji su popisi ipak cjeloviti, jer je godinama obilazio dalmatinske župe i skupljao svjedočanstva, premda tijela pojedinih ubijenih svećenika nikada nisu pronađena.
- Franjevci su osobito bili trn u oku komunistima, jer su bili svećenici iz naroda posvećeni narodu, i njegovali su ideju o hrvatstvu. Stoga su ih pokušali zatrti; u bosanskoj provinciji ubijeno ih je 86, hercegovačkoj 66, a onda slijedi naša dalmatinska sa 45 ubijenih fratara.

Biskupijski svećenici:

•• Zagrebačka - 78
•• Vrhbosanska - 39
•• Đakovačka - 30
•• Splitsko- makarska - 27
•• Ostale biskupije - 226

Po redovničkim zajednicama:

•• Franj. Bosna Srebrena – 73
•• Franj. Hercegovačka – 69
•• Franj. Presv. Otk. Split – 45

Ostali redovnici - 68

Redovnice – 31
 
tito-papa.jpg


titocerkev.jpg


Tile je njihov, nista ti ne brini :mrgreen: ne secam se da ima neku sliku sa nekim patrijarhom, pravoslavnim svestenikom...ispravi me ,ako gresim???

Nakon smrti doživotnog predsjednika SFRJ Josipa Broza, kojega je Srpska pravoslavna crkva dostojno ispratila (hvalospjevima njemu i režimu koji je predstavljao – što je objavljeno na naslovnici glasnika Srpske patrijaršije – Pravoslavlje, u broju od 15. maja 1980. godine),*

*“Građane je bolno pogodila vest o smrti čoveka koji je vodio našu otadžbinu i ljude kroz sve bure i oluje tokom četiri decenije, i koji je ušao u istoriju kao beskompromisni borac za bratstvo i jedinstvo... Pravoslavni Jugoslavije se opraštaju od Josipa Broza izražavajući mu blagoslov i zahvalnost što su živeli u slobodi.“


Ako staviš bilo što afirmativno o Titu i SFRJ napisano od strane katoličke crkve u Hrvata za svo vrijeme trajanja SFRJ odlazim sa teme te priznajem da si u pravu.
Bilten katoličke crkve »Glas Koncila« je bio četiri puta kompletno zaplijenjen: g. 1970. , 1972. i dva puta 1973. . Dvotjednik je doslovno cvjetao,prvi broj je izašao 1963 u 40 000 primjeraka, naklada mu je silno rasla da bi 1969. božićni broj bio tiskan u 245.000 primjeraka, a redovita naklada bila je tada oko 180.000.
 
ne, nego ti ne shvatas sta se zeli reci...a stvarno je uvredljivo kada te jedan hrvat, cija je cela istorija falsifikat, narod koji krade tudji jezik, izmislja kraljeva i vladare, a kao drzavne praznike slavi etnicka ciscenja itd, itd, nazove mitomanom...

Cinjenica je da su hrvatski komunisti bili na prvom mestu hrvati (ustase) pa onda komunisti...i to je za svaku pohvalu sto se vas samih tice...ne treba toga da se stidis...kod srba, nazlost, bilo je obrnuto...

Kakve veze ima ovo boldano s temom te nije izbrisano?
Trebali da ja odgovaram cijelom stranicom teksta ,a onda će moj odgovor da se obriše?
 
eto crveni ustasa je uspeo da cetnicima (tj napadom na njih) ispamuje i ovu temu...i to temu o atentatu na jednog Pavelica...nema on nista da kaze za Pavelica i ustase, on vredja onog ko je atentat izvrsio i napada cetnike...svima jasno o kome je rec? :mrgreen:

A ja bih pitao crvenog ustasu jos jednom...da se vratimo na temu....STA JE KONKRETNO TITO URADIO DA UHVATI PAVELICA, SPRECI NJEGOVO BEKSTVO, LIKVIDIRA GA, DALEKO BILO...DA LI JE PREDUZEO NESTO PO PITANJU HVATANJA PAVELICA, A KADA VEC TO NIJE USPEO DA LI MU JE SUDIO U ODSUSTVU, DA LI JE ZA NJIM RASPISAO POTERNICU, TRAZIO NJEGOVO IZRUCENJE...ILI JE STVARNO NJEGOVA JEDINA BRIGA BILA DA UHVATI I LIKVIDIRA DJENERALA MIHAILOVICA I UCVRSTI SE NA VLASTI???

Beograd, petak 7. decembra 1956., u 16 sati, u uredu Slobodana Penezića Krcuna

Sedmorica, koje je tridesetosmogodišnji srpski ministar unutrašnjih poslova Slobodan Penezić Krcun pozvao na sastanak u svoj ured u Ulici kneza Miloša, stigli su u uročeno vrijeme. Osmi, Svetozar Stefanović Ćeća, pomoćnik Aleksandra Rankovića, javio je da ne može doći zbog nahrupjelih poslova.
Užičanin rodom, sin tkalje i birtaša, kome su prišili nadimak po jednome od crtanih likova Krcunu i Moci iz humorističkoga tjednika Ošišani jež, veoma mlad zgrabio je neograničenu moć. Slobodan Penezić je kao brucoš Poljoprivrednoga fakulteta u Beogradu prišao Savezu komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) i prvih dana ustanka, u ljeto 1941., pošao u partizane. Istaknuo se u obrani kratkotrajne Užičke republike, kad je njegove vojničke i obavještajne sposobnosti primijetio i Tito, vrhovni komandant Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije.
Krcun je zatim postao politički komesar, a s jeseni 1944., samo s dvadeset šest ljeta, imenovan je za čelnika OZN-e za Srbiju. Čim su od 20. oktobra komunisti zavladali Beogradom, pričalačke mašinerije u kavanskim zakutcima, obamrlim šapatima odašiljale su u čaršiju stvarne i izmišljene pripovijesti o hirovitome generalu Krcunu.
Patrijarh srpske policije Krcun Penezić na sjednicama je izbjegavao sjesti na izdvojeno, počasno mjesto, na čelu. I danas je, po običaju koji je nametnuo, izabrao stolac s krajnje lijeve strane duguljasta masivnoga stola. Do sebe je posjeo svoje vladike: Slobodana Krstića Uču, Boška Vidakovića i Stanimira Dinčića, a sučelice: Jovu Kapičića, Antona Kolendića, Voju Biljanovića i Slavoljuba Petrovića Đeru.
Svi znaju, zašto ih je Krcun okupio u svome uredu, iz kojeg se proslavio kad je Leki Rankoviću javio da je Draža Mihailović “u našim rukama” i da ga diverzanti, koje predvodi major Uča Krstić, upravo prevoze u Beograd.

Danas će razgovarati o atentatu na ustaškoga poglavnika Ante Pavelića.
“Drugovi Leka Ranković i Ćeća Stefanović neće doći, ali ćemo ih Jovo, Uča i ja večeras obavijestiti o čemu ćemo se ovdje dogovoriti”, počeo je Krcun.
“Je li drug Tito upoznat s temom našega sastanka?” upitao je ne bez razloga Boško Vidaković. Iz podruma svojih sjećanja izvukao je događaj od prije šest godina, dok je početkom 1950. dugo boravio u Buenos Airesu, ovlašten da pripremi otmicu Ante Pavelića. Nakon što su on i ambasador France Pirc već bili utanačili sporazum s unajmljenim američkim otmičarima, “ruka ruci”, iz Beograda su ih obavijestili da je Tito proglasio lovostaj. Odgodio je hajku za povoljnija vremena.
“S drugom Titom će razgovarati Leka”, rekao je Krcun.
“Što o ovome znaju drugovi iz hrvatske službe?” upleo se Đera Petrović, sadašnji ambasador u Argentini, koji je sinoć doletio iz Buenos Airesa.
“Za sada ne znaju ništa”, odmjerio ga je Krcun.
“Hoćemo li se povezati s njima? Za Pavelića bi, pretpostavljam, trebali biti zaduženi drugovi u Zagrebu... Ili ćemo zajedno raditi?” ponovno će Đera.
“Ako za to dođe vrijeme. Sada akciju vodimo mi...”, nedogledno će Krcun.
“Dobro da to imam u vidu!” podobno prihvati Đera izlizana glasa.

Boško Vidaković se kod Krcuna Penezića sjetio splitskoga razgovora pretprošloga ljeta s, toga poslijepodneva odsutnim, Svetislavom Ćećom Stefanovićem.
Tada mu je Ćećo rekao:“Triput smo pacerski zlehudo previdjeli dobivenu partiju s Pavelićem. Prvi put, kad početkom 1946. nije bilo dopušteno da ga klepnu momci Stanimira Dinčića u Austriji. Drugi put, kad je drug Tito 1950. u posljednji čas raskinuo ambasadorov i moj dogovor s američkim mafijašima da ga otmu u Buenos Airesu i predaju nam ga. I treći, nakon moga preklanjskoga nesporazuma s Milanom Stojadinovićem. Budi siguran da se nismo bez potrebe tvrdoglavili, nego mu tada pustili brata iz Sremske Mitrovice, skinuo bih kao od šale Pavelića. Jednim udarcem zatukli bismo dvije muhe.”
“Podsjeti me...”, zamolio je.
“Najprihvatljivija zamisao, sjećaš li se što sam ti onda iznio, bila mi je da Pavelića ubijemo u vili Stojadinovićevih, iz vrta, kad bi došao predvečer sa ženom Marom u obiteljski posjet. Ništa lakše nego dokrajčiti ga dok opušteno razgovara, nešto gricka i pijucka. Tako bismo za sva vremena do smrti zavadili srpsku i hrvatsku emigraciju. Tko bi razuvjerio Hrvate da im poglavniku nije bila namještena klopka u vili Srbina Stojadinovića. A mi bismo i pustili glas da ga je baš on otipkao OZN-i.”
“Taj plan ti je bio sjajan...”, rekao je Vidaković.Zato je sada odrješito progovorio:“Nemojmo dopustiti, drugovi, da nas život četvrti put neugodno iznenadi i Ante Pavelić nam ponovno utekne u prhlu zemlju. Ovoga puta, ali stvarno, moramo uspjeti. Ako pred sobom ne želimo izgledati kao sprdnja od policije!”
Krcun, koji bi se naježio i na najmanje suprotstavljanje, sreže Vidakovića:“Od sada je Pavelić u tvojim rukama. U Buenos Airesu će ti na pomoći biti Đera i njegov savjetnik Grabovac. Odavde će o akciji kao koordinator brinuti Uča Krstić. Čim sastaviš plan, javi nam se da se dogovorimo, a onda: putuj, igumane, ne brini za manastir.”I izazovno ga upita: “Što još želiš čuti od mene, Boško?”
“Ništa više, druže Krcune.”
Ušutkani Vidaković zglobom desnoga svinuta kvrgavoga kažiprsta dvaput pokuca naviše s donje strane stola. Praznovjerno je zazivao sreću neka napokon uđe i na njegova vrata: “Da ne kvarimo.” Baka ga je naučila da neznalački kucaju oni koji to čine odozgo prema dolje:“Valja obratno, odozdo prema gore. Kao što žito raste iz zemlje”, rekla je.
 
Na sastanku kod Krcuna Penezića, u petak, 7. decembra 1956., Uča Krstić pitao je ambasadora Slavoljuba Petrovića:“Tko je sada, Đero, kod tebe u ambasadi zadužen da prati Antu Pavelića?”
“Konce oko Pavelića i ustaša u Argentini drži prvi savjetnik Grabovac.”
“Znam ga, on je iz Sinja, je li? U diplomaciju je ušao iz službe. Bio je ovdje prošloga mjeseca, na tri dana, na konzultacijama u ministarstvu vanjskih poslova.”
“Da. Vrlo je temeljit. Proširio je mrežu naših obavještajaca u ustaškim organizacijama. Predrag Grabovac je najviše na meti ustaša, više od svih nas u ambasadi. Okrivljuju ga da je kao partizan sudjelovao u ubojstvu u selu Neoriću kod Sinja, 1944. Istaknuti ustaški, kako ga oni nazivaju, dužnosnik, neki vikač Božo Veić, nedavno se javno predstavio Argentincima kao jedan od nekolicine preživjelih u tome masakru. Otisnuo je i letak i nazvao Grabovca velikim zločincem i komunističkim krvolokom. Razaslao ga je u redakcije listova te ministarstva pravde, vanjskih i unutrašnjih poslova...
Grabovcu ustaše povremeno otvoreno prijete smrću putem pisama, telefonski, u svojim novinama i emisijama na radiju. Zato smo mu, kad mora izaći, dodijelili stalnoga čuvara, našega mladog druga iz osiguranja ambasade.”
“Jesu li te prijetnje ozbiljne?” dalje će Uča Krstić.
“Ha, pa baš nisu ugodne kad ih čitaš, a osobito ne kad ih čuješ s radija.”
“Kako Grabovac podnosi takve pritiske?”
“Ne djeluje zastrašeno, ali sada je puno oprezniji.”
“Je li Grabovac štogod načuo da i u Zagrebu pripremaju nešto oko Pavelića?”
“Ne vjerujem da hrvatska služba bilo što radi na organiziranju atentata na Pavelića ili da ga ulove. Da je nešto saznao, Grabovac bi mi to svakako prenio.”
“Na koji način Predrag Grabovac održava veze sa svojim informatorima iz ustaških udruženja?”
“Nalaze se na neupadljivim mjestima i u njegovu stanu. Ili mu oni šifrirano javljaju što su saznali, obavještenjima koje negdje doture, i telefonskim porukama.”
“Plaća li ambasada te obavijesti ustašama?”
“Ne, nikada nikome nismo isplatili ni pesosa. I s hrvatskim i sa srpskim emigrantima radimo po ustaljenome načelu: usluga za uslugu. Grabovac im je zajamčio da im nećemo uznemirivati rodbinu u zemlji, a nekima od njihovih bližnjih sredi i da dobiju pasoš kako bi ih posjetili u Argentini. Druge pak preporuči našim pasoškim uredima da ih puste na rad u Njemačku. A oni zato uredno i korisno špijuniraju za nas o događanjima u izbjegličkim organizacijama...”
“I umalo da zaboravim”, prenuo se ambasador, “Grabovac mi se pohvalio da je zavrbovao još dvoje informatora. To su neki Slovak, ljevičar i obožavatelj druga Tita, kojega doduše plaća, i mlada Hrvatica, koju još obrađuje, zgodna žena bogatoga biznismena, ustaškoga simpatizera, koja ne traži novac. Zamislite drugovi, ona je u Jugoslaviji bila članica Partije. S njome se Predrag sastao u svome stanu. Ona je u strahu da je netko od poznatih ne vidi s njime i oda je mužu.”
“Da Predrag možda nju ne...”, vragolasto namigne Uča, poput svakoga muškarca kad se uplete u opipljivu priču o tijesnim odnosima s ljepšim spolom.
“Među nama, i ja sam posumnjao da među njima ima nečega... Ali kad mi on nije ništa spomenuo, nisam ustrajavao da mi kaže: ima ili nema”, Đera se šeretski nasmijao: ”Iako mi je kao ambasadoru dužan prijaviti svaki kontakt sa strancima.”
“Zar baš svaki?”
“Svaki. Pa i onaj.”
Uča Krstić sačeka da se stiša žamor uzvitlan poslije spomena lijepe neznanke, ponovno vrati najozbiljniji izraz na lice i nastavi propitkivati Petrovića:“Kakve su veze naše ambasade s argentinskim listovima i radijima?”
“I za njih je zadužen Predrag Grabovac, prije svega zato što je Hrvat i govori španjolski.” Ambasador Petrović skine sunčane naočale i nakon što je snažno huknuo u ljubičasta stakla, obriše ih žutom kožnom krpom koju je izvukao iz futrole, a potom ih lagano položi na uha i nos. Namjernom stankom želio je upozoriti na istinu koju će upravo izreći:“Ali mada mi ovo nije ugodno priznati, ipak sam vam dužan reći da su u medijima ustaše daleko zastupljeniji. Agresivniji su od nas. Njihove veze s ministrima i ostalim najvećim autoritetima iz političkoga, gospodarskog, kulturnog, društvenog i sportskog života neusporedivo su jače od naših. Igraju na sigurnu protukomunističku kartu, a ona im otvara argentinska vrata.”
Đera je predosjetio da će ga Uča pitati nešto neuobičajeno. Bio je u pravu:
“Možeš li predvidjeti, Đero, u kakvome bi raspoloženju novine i radio u Argentini dočekali vijest o otmici ili ubojstvu Ante Pavelića?”
“Današnja Argentina izmijenila se, i to nabolje, prema nama. Omekšala je u usporedbi s tvrdokornom Argentinom iz doba vladavine Juana Perona, a osobito ozračja prije Evitine smrti. Sada, nakon Peronova pada, ubojstvo ili otmica Ante Pavelića bili bi samo ultra senzacija, kojoj bi se najviše razveselili novinari. Naravno da bi i za vrijeme Perona, a i danas svi, bez daljnjega, zaključili kako je to djelo Titove tajne policije. Ali dok bi ranije peronistička propaganda iz tisuću tenkova i topova napala komunističku Jugoslaviju zato što ubija ili otima svoje neprijatelje neovlašteno vršljajući slobodnom argentinskom državom, tvrdim da bi ova vojna hunta s osjetnim olakšanjem dočekala rastanak s Pavelićem.”
“Kako to objašnjavaš?” želio je saznati Krcun Penezić.
“Time što bi Argentina laganim kirurškim zahvatom, a bez trunčice svoga truda i zauzimanja, Pavelića skinula s vrata i prestala se gnjaviti i izmotavati pred nama i svijetom nakon naših sve češćih zahtjeva da nam ga izruči...”
“Misliš li da poslije akcije vojna hunta ne bi izazivala i potpirivala diplomatske skandale i zaoštrila odnose s nama?” dobacio je Ćeća Stefanović.
“Do diplomatskih skandala i poremećenih međudržavnih odnosa jamačno ne bi došlo. To mi je, istina u neslužbenome ćaskanju, potvrdio ambasador Ruis Moreno, najjači pravni ekspert u argentinskome Ministarstvu vanjskih poslova.”
Đera Petrović je osjetio da mu je glas, izmakavši kontroli, uzdrhtao pa je zato dva-tri puta glasno pročistio grlo kako bi ga smirio:
“Molim vas, drugovi, nemojte me proglasiti za defetista zato što ću biti prvi koji će na ovome sastanku pokušati pronaći odgovor i na manje dražesno pitanje. Ono glasi: a što ćemo ako nam atentat ili otmica ne uspije i atentator ili otmičar bude otkriven pa policija, bilo silom bilo milom, iznudi njegovo priznanje da smo ga mi unajmili? Mislim da bismo se trebali pripremiti i za takvu, najgoru mogućnost...”

Krcun Penezić je iskričavim pogledom križao ambasadora:

“A kakav je tvoj odgovor na tvoje pitanje, druže Đero?”
 
Đerin odgovor bio je unaprijed sastavljen:Početkom ove godine, putem posrednika - a taj je, i to znajte, porijeklom istarski Hrvat, Jose DiFranceschi, dugogodišnji predsjednik Društva Jugoslavena u Argentini - ambasadi se ponudio neki Crnogorac, emigrant, četničke prošlosti, Blagoje Jovović. Poručio je da bi bez novca, jedino uz našu pomoć u oružju, ubio Pavelića iz uzvišenih osvetničkih razloga. Zato što poglavnika smatra najvećim zlotvorom srpskoga naroda. Rekao sam DiFranceschiju da tome Jovoviću obzirno prenese neka se malo strpi dok se ne izjasnimo...”
“Jesi li se izjasnio?”
“Naravno da nisam!”
“Zašto nisi?” zanimalo je Krcuna.
“Ovo što ću vam sada reći, drugovi, shvatite uvjetno. I isključivo kao moje osobno, još nedovoljno sazrelo razmišljanje. A smatram da nisam od fele ljudi koje kad pitaju: Je li gore neznanje ili nezainteresiranost? - odgovore: Ne znam i ne zanima me! - Prema tome, kad bih ja birao otmičara ili atentatora, nipošto ne bih bio za to da taj odabranik bude Jovović ili ma koji Srbin ili Crnogorac, nego bih se najprije odlučio za Hrvata i, k tome, osobi sklonoj komunistima...”
Zašto baš Hrvata, a ne Crnogorca?” nesusretljivo se uzvrpoljio Crnogorac Jovo Kapičić.
“Stoga što je to operacija najvišega rizika, s čime smo, vjerujem, svi suglasni. I što bi, u slučaju neuspjeha i otkrivanja identiteta budućega otmičara ili atentatora - ali naglašavam: Hrvata i pristašu komunista - pritisak na Jugoslaviju bio manje težak, a čin pokušaja otmice ili atentata na Pavelića najbezbolnije pospremljen u povijest.”
“Ne razumijem što time želiš reći, druže Đero?” pobunio se Stanimir Dinčić.
“Da me tema koju sam načeo” nastavio je Petrović. “Neodoljivo odvlači na ubojstvo Lava Trockoga, kolovoza 1940. u Coyocanu, selu pored Ciudad Mexica. Trockoga je, to znate, po Staljinovu nalogu ubio Španjolac Jaime Ramon Mercader. No kako je Mercader bio fanatični komunist, u svijetu je glatko prošla varijanta koja ga je branila i dijelom obranila. I spasila mu glavu. Stoga što nije bio profesionalni ubojica - nego je svoju žrtvu raskolio planinarskim pijukom iz idealističkih ideoloških pobuda - nisu ga osudili na smrt, kako se predviđalo, nego na kaznu od dvadeset godina zatvora, koju Mercader, eno i danas, još izdržava negdje u Meksiku...”
“Đerino razmišljanje zavređuje pozornost!” upao je Anton Kolendić.
“Nije loše, nije loše”, poslije kraćega dumanja priklonio mu se Penezić i pitao: “Imaš li, Đero, nekoga Hrvata, s kojim bi dogovor o tome bio moguć? Mada mi je, najiskrenije, teško povjerovati da bi se među Hrvatima u Argentini našao i neki komunist, stručnjak za brzo ubijanje koji bi se prihvatio ovakvoga opasnog zadatka.”

Do sada nisam razgovarao ni s jednom osobom takva profila. Upoznao sam ih, doduše, nekolicinu, koji su projugoslavenski i protitovski opredijeljeni, ali oni nisu komunisti, nego isluženi prijeratni građanski političari. I prestari su za rizične pothvate. Složite li se, o tome ću izmijeniti misli s Grabovcem. Možda se među njegovim jezicima u ustaškim redovima i nađe neki dasa sigurne ruke, jakih živaca i hladne glave, koga bismo visoko stimulirali i još mu omogućili da se najprije negdje skloni i onda se vrati u zemlju nakon što se bura stiša. Netko tko bi ono učinio za novac, ali i za doživotno osiguranu budućnost. Koji bi, ako mu se ne posreći da uspije, argentinskoj policiji i sudu čvrsto izjavio da je krenuo smaknuti Pavelića iz patriotizma. Dakle, nipošto ne u dogovoru s jugoslavenskom tajnom policijom i ne za novac. Ipak, ovo je samo moje nagađanje, drugovi. No valja nam pokušati...”

Ćeća Stefanović ga prekine:

“Do odlaska Boška Vidakovića u Buenos Aires ostaje nam dosta vremena da sabrano sredimo sve zamisli. Tvoje rasuđivanje, Đero, nije za odbacivanje, štoviše, genijalno je. Predlažem zato, dok Boško ne dođe tamo, u međuvremenu ispitaj druga Predraga Grabovca: postoje li izgledi da snajperista ili otmičara ne šaljemo odavde? To jest, može li ga on pronaći među Hrvatima u Argentini...”

“Čim se vratim u Buenos Aires, razgovarat ću s Predragom”, obećao je Đera.

Od šestorice okupljenih u Krcunovu kabinetu, jedino Uča Krstić nije bio za prijedlog ambasadora Đere Petrovića kako je najidealnije rješenje da Hrvat otme ili ubije Pavelića. Ipak, sačuvao se od glasnoga očitovanja da je protivan.

Nikada dosad Uča nije zažalio zato što se nije rodio kao Hrvat. Večeras jest. Opsjedala ga je i izjedala luda i slatka požuda da poslije generala Draže Mihailović on bude taj koji će uloviti i poglavnika Antu Pavelića.

I proslaviti se kao najlegendarniji srpski i jugoslavenski policajac.

Ali od danas će sanjani drugi pobjednički lovorov vijenac biti samo nedosanjana želja pusta.

Na pozornici, dotle punoj glumaca, Uča je odjednom ostao sam.

* * *

Zagreb, ponedjeljak, 10. decembra 1956.

Dan prije polijetanja za Buenos Aires, Đuro Milić je po suhoburici svratio u brijačku zadrugu Bratstvo, u dvorištu Felbingerove zgrade, na Trgu Republike 15, da mu njegov stalni brijač Štuka podštuca brkove i bradu. Iako je na zidu visio vidljivi natpis: Ne primamo napojnicu koja je nedostojna radnika, neopazice mu je u duboki džep bijele kute ubacio papirnatu novčanicu od dvadeset dinara. Brzim pogledom i kratkim trzajem glave Štuka je zavjerenički bez riječi zahvalio na izdašnoj nagradi, uslužno mu pridržao teški plavi pukovnički šinjel i dohvativši ga prisno ispod lakta ispratio do izlaza. Onda se osvrnuo i uvjerivši se da su dovoljno odmakli, toliko da ga ne mogu čuti ni s dva metra udaljenosti, uz zadovoljni fakinski osmijeh, tiho rekne:

“Nemojte me krivo razumjeti, gospon Šiljo, ali sada ste mi, s ovako upicanjenom bradicom i brcima, pljunuti Ante Pavelić... Mislim, kao s one slike u prošlome Vjesniku u srijedu, kužite, kad se prerušen i s krivotvorenom putnicom u brodu prošvercao u Argentinu... Ma bili biste isti poglavnik da još stavite naočale...”

Šiljo se naglo usprednuo. Kosti su mu ustreptale, želudac se stisnuo poput zelene fige, a čelo orosilo.
 
Beograd, petak 7. decembra 1956., u 16 sati, u uredu Slobodana Penezića Krcuna

Sedmorica, koje je tridesetosmogodišnji srpski ministar unutrašnjih poslova Slobodan Penezić Krcun pozvao na sastanak u svoj ured u Ulici kneza Miloša, stigli su u uročeno vrijeme. Osmi, Svetozar Stefanović Ćeća, pomoćnik Aleksandra Rankovića, javio je da ne može doći zbog nahrupjelih poslova.
Užičanin rodom, sin tkalje i birtaša, kome su prišili nadimak po jednome od crtanih likova Krcunu i Moci iz humorističkoga tjednika Ošišani jež, veoma mlad zgrabio je neograničenu moć. Slobodan Penezić je kao brucoš Poljoprivrednoga fakulteta u Beogradu prišao Savezu komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) i prvih dana ustanka, u ljeto 1941., pošao u partizane. Istaknuo se u obrani kratkotrajne Užičke republike, kad je njegove vojničke i obavještajne sposobnosti primijetio i Tito, vrhovni komandant Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije.
Krcun je zatim postao politički komesar, a s jeseni 1944., samo s dvadeset šest ljeta, imenovan je za čelnika OZN-e za Srbiju. Čim su od 20. oktobra komunisti zavladali Beogradom, pričalačke mašinerije u kavanskim zakutcima, obamrlim šapatima odašiljale su u čaršiju stvarne i izmišljene pripovijesti o hirovitome generalu Krcunu.
Patrijarh srpske policije Krcun Penezić na sjednicama je izbjegavao sjesti na izdvojeno, počasno mjesto, na čelu. I danas je, po običaju koji je nametnuo, izabrao stolac s krajnje lijeve strane duguljasta masivnoga stola. Do sebe je posjeo svoje vladike: Slobodana Krstića Uču, Boška Vidakovića i Stanimira Dinčića, a sučelice: Jovu Kapičića, Antona Kolendića, Voju Biljanovića i Slavoljuba Petrovića Đeru.
Svi znaju, zašto ih je Krcun okupio u svome uredu, iz kojeg se proslavio kad je Leki Rankoviću javio da je Draža Mihailović “u našim rukama” i da ga diverzanti, koje predvodi major Uča Krstić, upravo prevoze u Beograd.

Danas će razgovarati o atentatu na ustaškoga poglavnika Ante Pavelića.
“Drugovi Leka Ranković i Ćeća Stefanović neće doći, ali ćemo ih Jovo, Uča i ja večeras obavijestiti o čemu ćemo se ovdje dogovoriti”, počeo je Krcun.
“Je li drug Tito upoznat s temom našega sastanka?” upitao je ne bez razloga Boško Vidaković. Iz podruma svojih sjećanja izvukao je događaj od prije šest godina, dok je početkom 1950. dugo boravio u Buenos Airesu, ovlašten da pripremi otmicu Ante Pavelića. Nakon što su on i ambasador France Pirc već bili utanačili sporazum s unajmljenim američkim otmičarima, “ruka ruci”, iz Beograda su ih obavijestili da je Tito proglasio lovostaj. Odgodio je hajku za povoljnija vremena.
“S drugom Titom će razgovarati Leka”, rekao je Krcun.
“Što o ovome znaju drugovi iz hrvatske službe?” upleo se Đera Petrović, sadašnji ambasador u Argentini, koji je sinoć doletio iz Buenos Airesa.
“Za sada ne znaju ništa”, odmjerio ga je Krcun.
“Hoćemo li se povezati s njima? Za Pavelića bi, pretpostavljam, trebali biti zaduženi drugovi u Zagrebu... Ili ćemo zajedno raditi?” ponovno će Đera.
“Ako za to dođe vrijeme. Sada akciju vodimo mi...”, nedogledno će Krcun.
“Dobro da to imam u vidu!” podobno prihvati Đera izlizana glasa.

Boško Vidaković se kod Krcuna Penezića sjetio splitskoga razgovora pretprošloga ljeta s, toga poslijepodneva odsutnim, Svetislavom Ćećom Stefanovićem.
Tada mu je Ćećo rekao:“Triput smo pacerski zlehudo previdjeli dobivenu partiju s Pavelićem. Prvi put, kad početkom 1946. nije bilo dopušteno da ga klepnu momci Stanimira Dinčića u Austriji. Drugi put, kad je drug Tito 1950. u posljednji čas raskinuo ambasadorov i moj dogovor s američkim mafijašima da ga otmu u Buenos Airesu i predaju nam ga. I treći, nakon moga preklanjskoga nesporazuma s Milanom Stojadinovićem. Budi siguran da se nismo bez potrebe tvrdoglavili, nego mu tada pustili brata iz Sremske Mitrovice, skinuo bih kao od šale Pavelića. Jednim udarcem zatukli bismo dvije muhe.”
“Podsjeti me...”, zamolio je.
“Najprihvatljivija zamisao, sjećaš li se što sam ti onda iznio, bila mi je da Pavelića ubijemo u vili Stojadinovićevih, iz vrta, kad bi došao predvečer sa ženom Marom u obiteljski posjet. Ništa lakše nego dokrajčiti ga dok opušteno razgovara, nešto gricka i pijucka. Tako bismo za sva vremena do smrti zavadili srpsku i hrvatsku emigraciju. Tko bi razuvjerio Hrvate da im poglavniku nije bila namještena klopka u vili Srbina Stojadinovića. A mi bismo i pustili glas da ga je baš on otipkao OZN-i.”
“Taj plan ti je bio sjajan...”, rekao je Vidaković.Zato je sada odrješito progovorio:“Nemojmo dopustiti, drugovi, da nas život četvrti put neugodno iznenadi i Ante Pavelić nam ponovno utekne u prhlu zemlju. Ovoga puta, ali stvarno, moramo uspjeti. Ako pred sobom ne želimo izgledati kao sprdnja od policije!”
Krcun, koji bi se naježio i na najmanje suprotstavljanje, sreže Vidakovića:“Od sada je Pavelić u tvojim rukama. U Buenos Airesu će ti na pomoći biti Đera i njegov savjetnik Grabovac. Odavde će o akciji kao koordinator brinuti Uča Krstić. Čim sastaviš plan, javi nam se da se dogovorimo, a onda: putuj, igumane, ne brini za manastir.”I izazovno ga upita: “Što još želiš čuti od mene, Boško?”
“Ništa više, druže Krcune.”
Ušutkani Vidaković zglobom desnoga svinuta kvrgavoga kažiprsta dvaput pokuca naviše s donje strane stola. Praznovjerno je zazivao sreću neka napokon uđe i na njegova vrata: “Da ne kvarimo.” Baka ga je naučila da neznalački kucaju oni koji to čine odozgo prema dolje:“Valja obratno, odozdo prema gore. Kao što žito raste iz zemlje”, rekla je.

Da li si ovo hteo da kazes?

Tito stopirao ubojstvo Ante Pavelića


http://www.jutarnji.hr/tito-stopirao-ubojstvo-ante-pavelica--/522592/
 
posto volis ovakve tekstove, evo pa se zanimaj

TITO JE BIO JEDINI KOMUNISTA KOJI JE SA VATIKANOM KROJIO POLITIKU

Kad je to bilo u njegovom i interesu SFRJ, Josip Broz Tito je umeo da potisne svoju komunističku ideologiju. On je bio jedini socijalistički šef zemlje koji je dopreo do Vatikana i u njemu, mimo znanja srpske komunističke struje, krojio tajnu diplomatiju sa papom Pavlom VI.


http://www.vestinet.rs/pogledi/tito-je-bio-jedini-komunista-koji-je-sa-vatikanom-krojio-politiku
 
ti si prvi nekog nazvao ''mitomanom'' pa ti je tako i odgovoreno...pa sta ces afirmativnije od ovih slika??? a sigurno da toga ima...

Sto se tice ubijenih katolickih svestenika, postoji li konkretan spisak sa imenima il se ovo neko gadja ciframa??? jer cifra je krajnje nelogicna...

Mitomanom sam te nazvao na osnovu ove teme,nisam spominjao srpsku istoriju,jezik,kraljeve i vladare.Ako želiš možeš da otvoriš tu temu pa da nastavimo.


Žrtve su u „Hrvatskom martirologiju XX. stoljeća“ podijeljene u sedam cjelina, a njihov je broj: 4 biskupa, 506 svećenika, 17 svećenika-tifusara, 50 bogoslova, 38 sjemeništaraca (gimnazijalaca), 17 časne braće (braće laika), 31 redovnica.
Samo za BiH popis 142 svećenika
http://www.google.hr/url?sa=t&rct=j...vjY7_lI4xH338_A&bvm=bv.55123115,d.Yms&cad=rja

popis ubijenih svećenika i časnih sestara u komunističkoj Jugoslaviji
.http://www.google.hr/url?sa=t&rct=j...nb-hPJCQqkl13ZQ&bvm=bv.55123115,d.Yms&cad=rja
 
Da li si ovo hteo da kazes?

Tito stopirao ubojstvo Ante Pavelića


http://www.jutarnji.hr/tito-stopirao-ubojstvo-ante-pavelica--/522592/

Tako je.Tito je prvenstveno mislio o svome komoditetu.Smatrao je da će taj potez u to vrijeme da naškodi njegovom ličnom interesu.
Koliko znam nije nikada tražio od SAD izručenje popa Đujića?

Ups,vidim da si i ti na tome tragu:Kad je to bilo u njegovom i interesu SFRJ, Josip Broz Tito je umeo da potisne svoju komunističku ideologiju. On je bio jedini socijalistički šef zemlje koji je dopreo do Vatikana i u njemu, mimo znanja srpske komunističke struje, krojio tajnu diplomatiju sa papom Pavlom VI.

,
 
Poslednja izmena:
Mislim da i nisi licno mene nazvao mitomanom...

au bre dokle ti ides...OVO JE CIST BEZOBRAZLUK! pa necemo valjda da poredimo Pavelica i Djujica i da ih stavljamo u isti kos??? tj da to sto Tito nije nista preduzeo da uhvati Pavelica pravdas sa druge strane time sto nije trazio ni izrucenje Djujica??? krajnje neumesno mupi...sta, malo ti je sta je uradio sa Drazom????

cinjenica je dakle da je tito uradio sve da uhvati, likvidira i satanizuje Drazu, a gotovo nista kada je najveci krvnik na ovim prostorima Pavelic u pitanju...

i na kraju Pavelicu je presudio cetnik, ne komunisti,,..
 
Poslednja izmena:
posto volis ovakve tekstove, evo pa se zanimaj

TITO JE BIO JEDINI KOMUNISTA KOJI JE SA VATIKANOM KROJIO POLITIKU

Kad je to bilo u njegovom i interesu SFRJ, Josip Broz Tito je umeo da potisne svoju komunističku ideologiju. On je bio jedini socijalistički šef zemlje koji je dopreo do Vatikana i u njemu, mimo znanja srpske komunističke struje, krojio tajnu diplomatiju sa papom Pavlom VI.


http://www.vestinet.rs/pogledi/tito-je-bio-jedini-komunista-koji-je-sa-vatikanom-krojio-politiku

Da i ti nešto naučić:morao bi da znaš da je glavni konflikt između Tita i katoličke crkve bilo staleško udruženje svećenika kojim je Tito htio da odvoji katoličku crkvu od Rima.To je jedini razlog suđenja kardinala stepinca.

Nakon Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji je na vlast došla Komunistička partija, koja je u skladu sa svojom ateističkom ideologijom bila nesklona vjerskim zajednicama. Odmah nakon rata komunistički
je režim krenuo u otvorenu borbu protiv Katoličke crkve, a posebice povezanosti katoličkih biskupa u Jugoslaviji sa Svetom Stolicom. Uslijedila su hapšenja i ubijanja biskupa i svećenika, onemogućavanje
i zabrana vjeronauka u državnim školama, oduzimanje crkvene imovine, zabrane vjerskog tiska i drugi oblici gušenja vjerskih sloboda. Takvom ponašanju komunističkog režima oduprli su
se katolički biskupi, na čelu s nadbiskupom Stepincem, te su na sve to ukazali otvorenim i kritičkim pastirskim pismom useptembru 1945. godine.
Komunistički je režim na pismo odgovorio još oštrijim mjerama, što je kulminiralo osudom nadbiskupa Stepinca na tešku robiju 1946. godine.

Potom je komunistički režim pokrenuo kampanju stvaranja svećeničkih udruženja, radi razbijanja jedinstva u Katoličkoj crkvi u Jugoslaviji, ali je naišao na žestok otpor katoličkih biskupa, koje je Vatikan u tome podržavao. Zbog tog otpora jugoslavenska vlada je dodatno zaoštrila svoju politiku prema Katoličkoj crkvi. Kada je u jesen 1952. godine Biskupska konferencija, na sugestije Svete Stolice, donijela odluku o zabrani svećeničkih udruženja, jugoslavenska je vlada uputila Vatikanu oštru notu i optužila ga za miješanje u unutrašnje stvari. Budući da je u međuvremenu stigla vijest da je nadbiskup Stepinac imenovan kardinalom, jugoslavenska je vlada iskoristila taj čin kao povod za prekid diplomatskih odnosa s Vatikanom.

Josip Broz Tito u razgovorima za strane medije suđenje nadbiskupu Stepincu pravdao pritiskom pravoslavnog stanovništva, te tako neizravno i sam priznavao da nadbiskup nije kriv, nego je žrtva politike. Tako je u razgovoru s C. L. Sulzbergerom dopisnikom New York Timesa 6. novembra 1950. izjavio: »da bi se pravoslavno stanovništvo pokazalo nezadovoljnim, kad bi Stepinac bio pušten na slobodu te kad bi bio otputovao u inozemstvo«, te nastavlja »pravoslavno stanovništvo, smatra Stepinca ratnim zločincem. I tu ništa ne možemo mijenjati. Moramo računati s osjećajima pravoslavnog pučanstva.«
No ostaje znakovita i njegova rečenica u istom razgovoru: »Bilo je slučajeva u svijetu da su i nedužni ljudi, u interesu države, sjedili u zatvoru, pa čak i ubijani.«
Sam tužitelj Jakov Blažević je u razgovoru za Polet priznao: »Taj proces protiv Stepinca je nama nametnut. Da je Stepinac bio malo elastičniji, nije trebalo procesa. A on ga je nametnuo jer je bio politički ograničena osoba.«
A jugoslavenski diplomat Vladimir Popović kazao je Ivanu Meštroviću: »Da je pustio samo u jednoj stvari, on bi bio sutradan oslobođen. I nas bi poštedio mnogih neugodnosti. Da je samo proglasio hrvatsku Crkvu, odcijepljenu od Rima, mi bismo ga do oblaka uzdigli.«

SFRJ je krenula u pripremu svoje najveće akcije, radi razbijanja crkvenog jedinstva, koje je trebalo oslabiti moć crkvene hijerarhije, a Katoličku crkvu ako već ne službeno odvojiti od Vatikana, onda barem
politikom stvaranja tzv. »narodne Crkve« staviti pod svoj utjecaj. Da bi to postigla, država je uz pomoć vlasti lojalnih svećenika poticala osnivanje staleških svećeničkih udruženja.
Apostolska Nuncijatura (Vatikan) dostavila je Monsignoru Ujčiću, beogradskom nadbiskupu, vršiocu dužnosti predsjednika biskupskih konferencija poruku, koja je proistekla iz Državnog Tajništva Svete Stolice, u kojoj je izražena nada, da će kler Jugoslavije biti u stanju da suzbije tešku opasnost, koja proizlazi iz svećeničkih udruženja.
Jugoslavenska Vlada zna isto tako, da je pod izravnim utjecajem te poruke, koja je pročitana na ovoj konferenciji, bila prihvaćena deklaracija o svećeničkim udruženjima (’Non licet’), u kojoj je rečeno: ’Nije dopušteno ustanoviti takva udruženja, niti u njima sudjelovati’.
Vlada FNR Jugoslavije drži, da ova poruka, sadržavajući nedvoumne upute jugoslavenskomukatoličkom kleru, predstavlja jedno novo nedo pustivo uplitanje Svete Stolice, zloupotrebljujući svoj autoritet i crkvenu disciplinu, potičući stanovite krugove visokoga katoličkog klera FNR Jugoslavije na djelatnost protivnu probitcima i zakonima njihove zemlje.



Približavanje Jugoslavije i Svete Stolice imalo je ogorčene protivnike: na jednoj strani, srpski komunisti pokušavali su zaustaviti Tita, a na drugoj, hrvatski biskupi predvođeni Šeperom nastojali su spriječiti Casarolijevu diplomatsku misiju. I jednima i drugima nije odgovaralo zatopljavanje odnosa Jugoslavije i Svete Stolice, razumije se, iz posve različitih razloga.

Nakon što je proučio brojne dokumente u arhivu Ministarstva vanjskih poslova, Peđa Radosavljević tvrdi da postoje brojni dokazi da ondašnji Savezni sekretarijat za inostrane poslove nije redovno pozivao na referiranje ni Vjekoslava Cvrlju, prvog Titovog ambasadora pri Svetoj stolici, niti kasnije Staneta Kolmana, mada su obojica s nadležnima u Beogradu tražili bližu suradnju. Drugim riječima, srpski arhivi pokazuju kako je dio tadašnje jugoslavenske diplomacije opstruirao Titove pokušaje smirivanja odnosa sa Svetom Stolicom. Tajni pregovori trajali su pune tri godine i tek 25. lipnja 1966. potpisan je izuzetno važan “Protokol o razgovorima između predstavnika SFRJ i predstavnika Svete Stolice”, kao prvi korak prema diplomatskim odnosima, prekinutim 14 godina ranije. Ali beogradski arhivi pokazuju kako je Tito imao jaku opoziciju u krugu svojih najbližih suradnika.
Beogradski arhivi pokazuju kako je na slične probleme nailazio i Agostino Casaroli, koji je 1963. formulirao “Istočnu politiku” Svete Stolice, kada je najprije posjetio komunističke vlasti u Mađarskoj i ondašnjoj Čehoslovačkoj. Unatoč otporima u katoličkim krugovima, koji su se protivili suradnji s autoritarnim režimima, Casaroli je odlučio uspostaviti dijalog diplomatskim putem.
Novootkriveni dokumenti ukazuju na to da se Vatikan nije slagao sa sukobima hrvatskih biskupa s jugoslavenskim vlastima. Iz diplomatskih razloga, Sveta Stolica je nastojala voditi politiku popuštanja istočnom bloku, ali neki episkopati, posebno u Poljskoj i Hrvatskoj, to nisu prihvaćali. U Vatikanu su znali da kardinal Šeper nema sluha za tzv. istočnu politiku koju je zagovarala vatikanska diplomacija i Casaroli. Vatikan je želio korektne diplomatske odnose s Jugoslavijom, a episkopat je nerijetko djelovao kao da je u sukobu s državom.
“Agostino Casaroli je bio glavni strateg tzv. Istočne politike Vatikana prema komunstičkim državama. Privatno je bio vrlo ugodan i razgovorljiv, i ne iznenađuje podatak da je bio cijenjen u tadašnjim političkim krugovima u Jugoslaviji. Ali zbog atributa velikog prijatelja Jugoslavije, Casarolija nisu voljeli hrvatski katolički biskupi na čelu sa Šeperom. To i ne čudi kada uzmete u obzir da je Casaroli prisilio ovdašnje biskupe na prihvaćanje protokola između Jugoslavije i Svete Stolice, a u tom dokumentu Katolička crkva je morala pristati da se neće baviti politikom niti podržavati antijugoslavensku emigraciju”, pojašnjava Maštruko.
 
Mislim da i nisi licno mene nazvao mitomanom...

au bre dokle ti ides...OVO JE CIST BEZOBRAZLUK! pa necemo valjda da poredimo Pavelica i Djujica i da ih stavljamo u isti kos??? tj da to sto Tito nije nista preduzeo da uhvati Pavelica pravdas sa druge strane time sto nije trazio ni izrucenje Djujica??? krajnje neumesno mupi...sta, malo ti je sta je uradio sa Drazom????

cinjenica je dakle da je tito uradio sve da uhvati, likvidira i satanizuje Drazu, a gotovo nista kada je najveci krvnik na ovim prostorima Pavelic u pitanju...

i na kraju Pavelicu je presudio cetnik, ne komunisti,,..

Kočo,popusti malo,nemoj da si tako napet.Kakav bezobrazluk,zar uvijek u SFRJ kad su se pominjale ustaše,odmah se nadovezivalo i četnici,i obrnuto.

Titu nakon rata Pavelić nije nikakav neprijatelj.Što Tita zabole osjećaj za pravdu,za 100 000,500 000 srpskih ili hrvatskih žrtava kada se Tito dokopao vlasti?
Problem Titu je Draža koji nije otišao u inostranstvo,Draža ima nesumljivo ogromnu podršku srpskog naroda ( bez komunističke Srbije nema nikakve komunističke Jugoslavije),kralj je i dalje u Londonu...dakle mora da se uništi Draža da bi SFRJ živjela.Nema tu nikakve simpatije prema jednome ili drugome,goli interesi.

Pavelić više nije nikakva smetnja Titu i SFRJ.
Ustaše su razbijene,obezglavljene.Ministri NDH uhvaćeni i pobijeni,veći dio vojske također,Pavelić je jedna nesposobna osoba u obnašanju vlasti na koju Titu nije htio da troši međunarodni kredibilitet koji mu je ionako debelo poljuljan Trščanskom krizom,miješanje Jugoslavije u građanski rat u Grčkoj gdje ga je sam Staljin prisiljavao da odustane,poslje teška situacija rezolucijom IB gdje nije smio da se zamjera zapadu.
Vojna hunta u Argentini je pod direktnim američkim pokroviteljstvom,zar bi Tito rizikovao svoj položaj zbog zadovoljenja srpske pravde?
 
slazemo se mi u dosta toga ali jednostavno, u najmanju ruku je neumesno da stavljas Pavelica i Djujica u isti kos...a sada i srpske i hrvatske zrtve stradale od ustasa...to se ne moze i ne sme izjednacavati...a ti malo, malo pa provuces tako nesto...

Kakve hrvatske žrtve od strane ustaša,gdje si to izvukao da sam ja napisao? Lično neznam za nijedan ustaški zločin prema hrvatskim civilima za razliku od komunističkih zločina.Nema sela i grada u Hrvatskoj gdje komunisti nisu ubivali nevine ljude i civile,

Komunisti , su pobili najviše hrvatskog naroda u hrvatskoj istoriji a ti proturaš tezu o nekakvoj saradnji ustaša i partizana.
 
Kakve hrvatske žrtve od strane ustaša,gdje si to izvukao da sam ja napisao? Lično neznam za nijedan ustaški zločin prema hrvatskim civilima za razliku od komunističkih zločina.Nema sela i grada u Hrvatskoj gdje komunisti nisu ubivali nevine ljude i civile,

Komunisti , su pobili najviše hrvatskog naroda u hrvatskoj istoriji a ti proturaš tezu o nekakvoj saradnji ustaša i partizana.

ama covece ne proturam ja nista...i ti si priznao tu saradnju 30ih godina i tu nema nista sporno...videli smo i da je bilo (povremene) saradnje u toku rata, videli smo i da su ustase bez problema do 45. prelazile u partizane itd...to govore neka dokumenta, ne ja...videli smo da je tanka linija izmedju ustase i hrvata komuniste/partizana...bili su prihvatljivi jedni drugima, cesto su od jednih postajali drugi i obrnuto...poenta je da su se i ustase i hrvatski komunisti pre svega borili za hrvatsku drzavu, da su i jedni i drugi bili hrvatski nacionalisti, nasuprot budaletinama i izrodima, srpskim komunistima...

sto se tice samih partizana, cinjenica je takodje da su masu puta napali cetnike u ledja dok se ovi bore protiv ustasa ili nemaca...i da su im uvek cetnici bili prioritet...de ces vece izdaje...

Kakve sad veze ima ovo sto si boldovao sa tom saradnjom....ne razumem...pa gotovo u svakoj zemlji gde je vladao komunizam, od njega je stradalo najvise naroda te zemlje......nisu hrvati izuzetak...
 
Poslednja izmena:
.bili su prihvatljivi jedni drugima, cesto su od jednih postajali drugi i obrnuto...poenta je da su se i ustase i hrvatski komunisti pre svega borili za hrvatsku drzavu, da su i jedni i drugi bili hrvatski nacionalisti, nasuprot budaletinama i izrodima, srpskim komunistima....
Ne.
Ti prelaziš iz jedne mitomanije u drugu. Iz potpunog negiranja ikakve suradnje ustaša i komunista u njihovo izjednačavanje.
 
Jel si pogledao onaj film u vezi ubijenih svestenika?? Tu ima dosta nemaca pobijenih posle rata. Takodje, i Nemci su ubili dosta svestenika, narocito grupa Konrad, onda i cetnici i ko zna ko jos...ipak je i preko 1000 hrvatski svestenika ucestvovalo u zlocinima...

Da li se zna tacno koliko njih su ubili bas komunisti i kad?

Odakle ti ovi podaci o 1000 zločinaca?


Prema “Hrvatskom martirologiju”, popisu koji sadrži prezicne podatke o svim žrtavama, kao i načinima i mjestima ubojstva, likvidirali partizani i OZNA, do maja 1945. njih 240, nakon savezničke pobjede još 263, a na služenju u JNA 12.
Četnici su ubili 37 klerika, nacisti 16, vlasti NDH 11, talijanski fašisti dvoje, u angloameričkom bombardiranju izginulo ih je 32,
 
Poslednja izmena:

Back
Top