Đerin odgovor bio je unaprijed sastavljen
očetkom ove godine, putem posrednika - a taj je, i to znajte, porijeklom istarski Hrvat, Jose DiFranceschi, dugogodišnji predsjednik Društva Jugoslavena u Argentini - ambasadi se ponudio neki Crnogorac, emigrant, četničke prošlosti, Blagoje Jovović. Poručio je da bi bez novca, jedino uz našu pomoć u oružju, ubio Pavelića iz uzvišenih osvetničkih razloga. Zato što poglavnika smatra najvećim zlotvorom srpskoga naroda. Rekao sam DiFranceschiju da tome Jovoviću obzirno prenese neka se malo strpi dok se ne izjasnimo...”
“Jesi li se izjasnio?”
“Naravno da nisam!”
“Zašto nisi?” zanimalo je Krcuna.
“Ovo što ću vam sada reći, drugovi, shvatite uvjetno. I isključivo kao moje osobno, još nedovoljno sazrelo razmišljanje. A smatram da nisam od fele ljudi koje kad pitaju: Je li gore neznanje ili nezainteresiranost? - odgovore: Ne znam i ne zanima me! - Prema tome, kad bih ja birao otmičara ili atentatora, nipošto ne bih bio za to da taj odabranik bude Jovović ili ma koji Srbin ili Crnogorac, nego bih se najprije odlučio za Hrvata i, k tome, osobi sklonoj komunistima...”
Zašto baš Hrvata, a ne Crnogorca?” nesusretljivo se uzvrpoljio Crnogorac Jovo Kapičić.
“Stoga što je to operacija najvišega rizika, s čime smo, vjerujem, svi suglasni. I što bi, u slučaju neuspjeha i otkrivanja identiteta budućega otmičara ili atentatora - ali naglašavam: Hrvata i pristašu komunista - pritisak na Jugoslaviju bio manje težak, a čin pokušaja otmice ili atentata na Pavelića najbezbolnije pospremljen u povijest.”
“Ne razumijem što time želiš reći, druže Đero?” pobunio se Stanimir Dinčić.
“Da me tema koju sam načeo” nastavio je Petrović. “Neodoljivo odvlači na ubojstvo Lava Trockoga, kolovoza 1940. u Coyocanu, selu pored Ciudad Mexica. Trockoga je, to znate, po Staljinovu nalogu ubio Španjolac Jaime Ramon Mercader. No kako je Mercader bio fanatični komunist, u svijetu je glatko prošla varijanta koja ga je branila i dijelom obranila. I spasila mu glavu. Stoga što nije bio profesionalni ubojica - nego je svoju žrtvu raskolio planinarskim pijukom iz idealističkih ideoloških pobuda - nisu ga osudili na smrt, kako se predviđalo, nego na kaznu od dvadeset godina zatvora, koju Mercader, eno i danas, još izdržava negdje u Meksiku...”
“Đerino razmišljanje zavređuje pozornost!” upao je Anton Kolendić.
“Nije loše, nije loše”, poslije kraćega dumanja priklonio mu se Penezić i pitao: “Imaš li, Đero, nekoga Hrvata, s kojim bi dogovor o tome bio moguć? Mada mi je, najiskrenije, teško povjerovati da bi se među Hrvatima u Argentini našao i neki komunist, stručnjak za brzo ubijanje koji bi se prihvatio ovakvoga opasnog zadatka.”
Do sada nisam razgovarao ni s jednom osobom takva profila. Upoznao sam ih, doduše, nekolicinu, koji su projugoslavenski i protitovski opredijeljeni, ali oni nisu komunisti, nego isluženi prijeratni građanski političari. I prestari su za rizične pothvate. Složite li se, o tome ću izmijeniti misli s Grabovcem. Možda se među njegovim jezicima u ustaškim redovima i nađe neki dasa sigurne ruke, jakih živaca i hladne glave, koga bismo visoko stimulirali i još mu omogućili da se najprije negdje skloni i onda se vrati u zemlju nakon što se bura stiša. Netko tko bi ono učinio za novac, ali i za doživotno osiguranu budućnost. Koji bi, ako mu se ne posreći da uspije, argentinskoj policiji i sudu čvrsto izjavio da je krenuo smaknuti Pavelića iz patriotizma. Dakle, nipošto ne u dogovoru s jugoslavenskom tajnom policijom i ne za novac. Ipak, ovo je samo moje nagađanje, drugovi. No valja nam pokušati...”
Ćeća Stefanović ga prekine:
“Do odlaska Boška Vidakovića u Buenos Aires ostaje nam dosta vremena da sabrano sredimo sve zamisli. Tvoje rasuđivanje, Đero, nije za odbacivanje, štoviše, genijalno je. Predlažem zato, dok Boško ne dođe tamo, u međuvremenu ispitaj druga Predraga Grabovca: postoje li izgledi da snajperista ili otmičara ne šaljemo odavde? To jest, može li ga on pronaći među Hrvatima u Argentini...”
“Čim se vratim u Buenos Aires, razgovarat ću s Predragom”, obećao je Đera.
Od šestorice okupljenih u Krcunovu kabinetu, jedino Uča Krstić nije bio za prijedlog ambasadora Đere Petrovića kako je najidealnije rješenje da Hrvat otme ili ubije Pavelića. Ipak, sačuvao se od glasnoga očitovanja da je protivan.
Nikada dosad Uča nije zažalio zato što se nije rodio kao Hrvat. Večeras jest. Opsjedala ga je i izjedala luda i slatka požuda da poslije generala Draže Mihailović on bude taj koji će uloviti i poglavnika Antu Pavelića.
I proslaviti se kao najlegendarniji srpski i jugoslavenski policajac.
Ali od danas će sanjani drugi pobjednički lovorov vijenac biti samo nedosanjana želja pusta.
Na pozornici, dotle punoj glumaca, Uča je odjednom ostao sam.
* * *
Zagreb, ponedjeljak, 10. decembra 1956.
Dan prije polijetanja za Buenos Aires, Đuro Milić je po suhoburici svratio u brijačku zadrugu Bratstvo, u dvorištu Felbingerove zgrade, na Trgu Republike 15, da mu njegov stalni brijač Štuka podštuca brkove i bradu. Iako je na zidu visio vidljivi natpis: Ne primamo napojnicu koja je nedostojna radnika, neopazice mu je u duboki džep bijele kute ubacio papirnatu novčanicu od dvadeset dinara. Brzim pogledom i kratkim trzajem glave Štuka je zavjerenički bez riječi zahvalio na izdašnoj nagradi, uslužno mu pridržao teški plavi pukovnički šinjel i dohvativši ga prisno ispod lakta ispratio do izlaza. Onda se osvrnuo i uvjerivši se da su dovoljno odmakli, toliko da ga ne mogu čuti ni s dva metra udaljenosti, uz zadovoljni fakinski osmijeh, tiho rekne:
“Nemojte me krivo razumjeti, gospon Šiljo, ali sada ste mi, s ovako upicanjenom bradicom i brcima, pljunuti Ante Pavelić... Mislim, kao s one slike u prošlome Vjesniku u srijedu, kužite, kad se prerušen i s krivotvorenom putnicom u brodu prošvercao u Argentinu... Ma bili biste isti poglavnik da još stavite naočale...”
Šiljo se naglo usprednuo. Kosti su mu ustreptale, želudac se stisnuo poput zelene fige, a čelo orosilo.
eklaracija o osnovnim pravima naroda i građana Demokratske Hrvatske, 9.5.1944.
ne secam se da ima neku sliku sa nekim patrijarhom, pravoslavnim svestenikom...ispravi me ,ako gresim???
